Ferid Ferko ŠANTIĆ: Ovo prvo insansko hodanje po Mjesecu putem svojih tv-aparata pratili su stanovnici cijelog dunjaluka, izuzev žitelja SSSR-a, današnje Rusije i Kine. Vlasti u tim državama nisu rade bile, tj. nisu željele da njihovi podanici, njihovi stanovnici budu svjedoci tog prvog insanskog koraka na nekom kosmičkom tijelu. Bio je to odraz, u prvom redu ruske, komunističke zavidnosti, ljubomore, što ih je ”mrski Zapad” pretekao a svi stanovnici tog istog Zapada na svojim tv-ekranima su, osam godina ranije, 12. aprila 1961. god. pratili let prvog čovjeka u svemiru, let Jurija Gagarina, Gagarina ruskog ”čelovjeka”.

Umro je Neil Armstrong. Obiđe sinoć dunjaluk cijeli haber ovaj. Čuvši ovo namah je negdje, u nekom od mojih moždanih fajlova, zatreperila slika tog prvog insanskog koraka na nekom nebeskom tijelu, na Mjesecu, a ta je slika u ovu moju moždanu ”magazu” smještena prije čet’res i tri godine. Te 1969. god. u mojoj mahali bilo je samo nekoliko, ”čajavec” ili ”EI Niš” tv-aparata. Zbog toga se u našoj kući i te julske večeri, kao i toliko puta prije toga, sakupilo dosta obično mlađeg svijeta iz komšiluka kako bi pratili tv prijenos prvog insanskog hodanja po Mjesecu. Bilo je pola tri iza ponoći kad je na ekranu počela treperjeti, poprilično ”sniježna” tv slika, na kojoj se vidio Neil Armstrong kako stoji na nekakvim basamacima, stepenicima, merdevinama. Učinjelo mi se da se on jal’ dvoumi, jal’ boji... da sa tih basamaka siđe i dodirne površinu Mjeseca. Taj vakat prođe dok on ne kroči dalje, na samom dnu merdevina k’o malo poskoči i stade nigdje drugo do na Mjesec.



Hahhhh, haman smo svi dah ustavili očekujući šta li će on to prvo izgovoriti. Jer u puno je tadašnjih đerida, odnosno u puno tadašnjih novina bilo raspisano nagradno takmičenje k’o će pogoditi šta će to Armstrong prvo izustiti kad načepi na tlo Mjesečevo. Kako sam i ja, dični gimnazijalac tadašnji, popunio i na adresu ”Galaksije” poslao svoj odgovor na to pitanje, to sam i ja očekivao da će on izustiti taman ono što sam ja bio napisao. No, on izgovori ono kako je to malehan korak za insana a plaho golem skok za insanijet, tj. za čovječanstvo, pa ja bez peškeša, bez nagrade ostadoh. Nekoliko sahata svi smo gledali u ”snježave” ekrane zureći u crno-bjeli Mjesečev krajolik, a nakon toga sijelo se raziđe. Ja se popeh na gornji kućni boj, kako bih malo spavao, iako mi se ni zehre spavalo nije. Samo što sam k’o maličak dremnuo, sa donjeg kućnog boja, propudi me avaz nekoga od starijih komšija, koji kod mojih roditelja na kahvu bijaše došao.

-Viđe li, Zejnilaga, one što sinoć po Mjesecu hode?, čuh avaz baba mojega.
-Eno, Ramaga, začuh kako Zejnilaga babu mojeme odgovara, sinoć je bila mjesečina k’o dan a ja sam nekol’ko puta pred kuću izlazio. Da su oni bili k’o muhe pa da su, ko sanćim, na Mjesec kročili, ja bi’ njihke gore vidio. Lažu, bolan ne bio, lažu...

Desetak dana nakon ovoga čekao sam ispred novinarske trafike da prodavac novina razveže tek prispjeli denjak, svežanj novina, časopisa... pa da ja kupim ”Galaksiju”. Bio je to plah časopis u kojem se pisalo samo o kosmosu, astronomiji, kosmonautici... Taj broj ”Galaksije” bio je skoro u cijelosti posvećen prvom insanskom koraku na Mjesecu. Čitajući sve to, gledajući silne fotografije... mislio sam kako je taj Armstrong odista bio gazija nad gazijama. Jer trebalo je sjesti na vrh nekakve džinovske rakete u kojoj su tone i tone najzapaljivijeg goriva koje, ako eksplodira, sve u prah pretvara. Trebalo je, na vrhu te rakete, sjesti u jednu malehnu kabinicu u kojoj ni ruke ni noge ispružit ne mereš. Trebalo je sve to uraditi uz saznanje da je napisano i za javnost pripremljeno oproštajno pismo koje će se u medijima objaviti ako oni na Ahiret presele. Jer rizik neuspjeha cijele njihove misije bio je ogroman. Uz sve to, čudilo me je sa kakvim je to saburom taj Armstrong bio obdaren pa da on pri slijetanju na Mjesec svojom rukom spriječi očiglednu smrt i svoju i svojeg ahbaba Aldrin-a. Naime, pri slijetanju na Mjesec, koje su programili stručnjaci sa Zemlje, njihov malehni modul ”Orao” spuštao se direktno u jedan krater u kojem nije imalo ni zehre ravne površine već su svukud bile samo ogromne hripe. Bilo je bejan, bilo je očito da ako se tu pokušaju spuštiti da će se modul od udara od hripe vas raspasti a Armstrong i njegov ahbab Edwin Buzz Aldrin u bahče ahiretske preseliti. Armstrong je tada isključio vezu sa kontrolnim centrom u Hjustonu i sam počeo, onako ručno mijenjati putanju modula vodeći ga prema prostoru van Mjesečevog kratera, koji je bio ispod njih. Tada se u modulu upalio alarm koji je signalizirao da nestaje goriva za slijetanje. Armstrong je tada već bio u prilici da spušti modul na ravnu površinu, van Mjesečevog kratera. Na modulovom displeju stajala je tada informacija da u modulu ima goriva za još dvadeset pet sekundi leta. Toliko je njih dvojicu dijelilo od preseljenja u bahšče ahiretske. Jah, bez edžela umiranja nejma, kako bi se to jezikom bosanskim kazalo.



Ovo prvo insansko hodanje po Mjesecu putem svojih tv-aparata pratili su stanovnici cijelog dunjaluka izuzev žitelja SSSR-a, današnje Rusije i Kine. Vlasti u tim državama nisu rade bile, tj. nisu željele da njihovi podanici, njihovi stanovnici budu svjedoci tog prvog insanskog koraka na nekom kosmičkom tijelu. Bio je to odraz, u prvom redu ruske, komunističke zavidnosti, ljubomore što ih je ”mrski Zapad” pretekao a svi stanovnici tog istog Zapada na svojim tv-ekranima su, osam godina ranije, 12. aprila 1961. god. pratili let prvog čovjeka u svemiru, let Jurija Gagarina, Gagarina ruskog ”čelovjeka”. Ovaj ruski pokušaj da od svoje javnosti sakrije ovaj uspjeh Zapada bio je povod naivnima da plasiraju kojekakve ”dokaze” kako Armstrong, kobjagi i nije hodio Mjesecom, već je to, prema tim zavidnicima, nekakva američka hujdurma... Trajalo je to sve dok ruski kosmanaut Leonov, insan koji se prvi odvojio od matičnog svemirskog broda i onako serbez ”prošetao” svemirskim prostranstvom, nije nazvao smiješnim tvrdnje da Armstrong nije ni kročio na Mjesec. Leonov je tako svima stavio do znanja da bi ruska komunistička propaganda itekako reagirala da je misija ”Apola 11”, sa kojom je Armstrong zakoračio na Mjesec, bila nekakva, kobajagi podvala. Rusi su, u svakom trenutku, sa svojom tehnikkom pratili svaki Armstrongov korak na Mjesecu kao i sve ostalo što je u toj misiji rađeno. Posebno je čudno da se i dan danas među nama muslimanima susreću oni koji potežu čak i kur’anske ajete da bi ”dokazali” kako Armstrong 1969. god. nije Mjesecom hodio, nego je hodio po nekakvom tv studiju. Neme lazum, kako bi se to jezikom bosanskim kazalo, odnosno nije važno, neka i takvih među nama, jer i oni su, hasli, ptvrda da nas u Allahavoj bahšči svakakvih ima.