Govore nam zašto se prave džamije a ne fabrike, jer ljudi treba da se zaposle. Slažem se s tim, ali mi, Islamska zajednica, nismo kvalificirani da pravimo fabrike. Ljudi koji daju za džamije sredstva i donacije hoće dati samo za džamiju. I mi ih stvarno uložimo u džamiju. Međutim novac koji dolazi za fabriku, odnosno s kojim bi se trebala napraviti fabrika, nekako ga mace pojedu dok dođu do te fabrike. I onda nema fabrike.

Mišljenja je da bi do toga došlo potrebno je da bošnjački i hrvatski predstavnici u vlasti BiH drže ovo pitanje redovno otvorenim, jer kako kaže "znamo da njega najviše koče aktuelni predstavnici srpskog naroda u BiH, što, ni njima, ali ni drugima koji nisu zainteresirani za rješenje ovog pitanja, ne ide u prilog, jer je očigledno da političke tendencije na Balkanu idu ka relaksaciji regionalnih kontakata i saradanje, u kojoj je sloboda protoka ljudi, robe i kapitala uvjet bilo kakvog napretka, ali i interes svih strana".

Mislim da je Makić svojim oprečnim izjavama, pod pritiskom mentora i povrijeđene sujete zbog smjene, samom sebi nanio štetu i narušio autoritet kojeg je do jednog trenutka uživao u Islamskoj zajednici, dok nije otkrivena njegova umiješanost u razbijanje jedinstva Islamske zajednice i zloupotreba službenog položaja praćena pravnim i finansijskim malverzacijama.

Zahvaljujući bahatosti predsjednika Saveza crnogorskih asocijacija Evrope i inferiornom stavu poslušnih Bošnjaka u toj organizaciji kao i zahvaljujući podršci službene Podgorice preko Centra za iseljenike pri Vladi Crne Gore te Generalnog konzulata u Frankfurtu, dozvoljava sebi direktno učešće u cijepanju udruženja Bošnjaka kao i davanja podrške onima koji vrijeđaju vjerska osjećanja muslimana, čime je srušena i posljednja iluzija o ravnopravnosti Bošnjaka u ovakvim organizacijama

Ne želim niti imam pravo ni po čemu izlaziti iz tih okvira. Svoju poziciju u BDZu vidim isključivo kao poziciju koordinatora ciklično konstruiranog tima od predsjedništva, preko glavnog i izvršnog odbora, gradskih, općinskih i mjesnih odbora, do pojedinačnih članova, aktivista i simpatizera. Naši ciljevi, ideologija i metodologija ostaju istovjetni onome na čemu je nastala Bošnjačka demokratska zajednica, i ustrajavat ćemo na njima sve dok ih ne ostvarimo, ma koliko to trajalo i energije zahtijevalo.

Ja sam to razumjela kao oduzimanje prava i to me podsjećalo na 1995.godinu, kada su zločinci ubijali našu djecu, kada su silovali naše sestre i majke, kada su nam otimali i pljačkali zemlju i protjerivali nas iz naših domova. Prosto sam se osjećala nemoćno. Oni su činili te zločine pod zaštitom UN-a u Srebrenici i po Bosni.

Iako sam oficijelno tek od januara direktor Avalona u BiH, mi zapravo već surađujemo godinama te unazad godinu i pol sam bio njihov ekskluzivni zastupnik u BiH preko moje firme. Čitava saradnja tj. upoznavanje je zapravo počela preko Twittera. Kao ljudi smo se na prvom sastanku odmah razumjeli i krunisali tu našu saradnju ovim potezom.

Znate, ja četnike dobro znam i oni su spremni još milijardu eura uložiti, kako bi napravili balans, kad je u pitanju genocid koji su izvršili nad Bošnjacima, posebno u Podrinju. Žele parama oprati svoje krvave ruke i negirati ono što cijeli svijet zna. Naravno, znaju da ima Bošnjaka, koji bi za 1.000 eura prodali i vjeru, i majku, i domovinu.

Ne vidim razloga da se sumnja u budućnost BiH. BiH je opstala i, rekao bih, u težim situacijama nego što su to današnji dani. Vidljivi su pomaci napravljeni u mnogim pitanjima. Ako usporedimo današnju situaciju u odnosu na neka vremena kada se čak ratovalo i pucalo, bitna je razlika. Ekonomska situacija je takva, ne ide nikome u prilog, pa ne ide ni nama, ali ne na način da ugrozi opstojnost države. Vi znate da je politika hrvatske države da BiH vidi kao neovisnu, suverenu državu, kao prijatelja.

Koliko je priča nekog događaja tužna i tragična, najbolje bih saznao kada bih ugledao da su se očeve tamne naočare zamaglile od suza. Ponekad bi se desilo da mu ispod njih niz naborano lice otkotrlja poneka suza. Tada bi otac skinuo naočare i svojom bijelom maramicom obrisao lice i očne duplje...

Držim do svih tipova čitatelja i njihov sud mi je važan, raduje me posebno, s obzirom da je ovo moj prvi roman sa zavičajnom temom, što ima sasvim dovoljno onih čitatelja što ga čitaju zbog priče koju priča, što ga čitaju zbog jezika kojim je napisan i što se negdje u svom biću identifikuju sa miljeom romana. Svakako, pošto osjećam da bih mogao da svojim perom ispišem i od zaborava otrgnem još neke događaje i ljude, a pisanje je strast i umjeće, važno mi je i mišljenje stručnjaka za literaturu. Roman “Ferman“ se čita, kažu mi, i to me raduje.

. Ogroman osjećaj generacijske obaveze da se nešto uradi na tom polju doprinio je tome da se odlučimo da angažujemo Intitut za istraživanje zločina proziv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, što smo i uradili te sa njima potpisali sporazum o izradi naučno-istraživačkog rada. Veoma je važno i to da smo uradili totalnu polarizaciju po tom pitanju, tj. struka će da radi svoj dio posla bez našeg ili bilo čijeg uplitanja u rad

Optimista sam i uvjeren sam da je ovo veliki izazov za sve Bošnjake širom svijeta. A koliko volimo Bosnu i svoju vjeru, to ćemo potvrditi i ovaj put. Povratak muhadžira, pa i onih koji su rođeni u međuvremenu i nikada svojom nogom nisu kročili na tlo Bosne, doživljaj je koji će izazvati i svjetsku medijsku pažnju. Burne reakcije Dodika o dolasku 100.000 Bošnjaka u RS, opcija koju smatra neprihvatljivom, samo je dodatna snaga Bošnjacima a i sasvim jasna slika svijetu koliko je Milorad Dodik zadojen mržnjom i produžena ruka one iste politike koju su provodili Slobodan Milošević i Radovan Karadžić.

Pogledajte koliko su samo Srebreničanke uradile za Bosnu. Da nije bilo srebreničkih Bošnjakinja, ne bi se danas sigurno govorilo o genocidu u Bosni. Prešutio bi se zločin genocida, kao što se ne govori puno o zločinu genocida u Prijedoru i drugim gradovima Bosne gdje se nastradalo možda i više. Divim se tim ženama.

Na toj kompoziciji je šesnaest likova, preko kojih sam, po mojem mišljenju, «ugradio» sve ono što sam smatrao bitnim za konkretni događaj. To je prava ilustracija iz koje se može u potpunosti rekonstruisati i »čitati« dio naše historije, sa svim bitnim detaljima, kao i potvrda one izreke da »slika govori više od hiljadu riječi«.