"Ovi narodi su željeli da protjeraju muslimane na Balkanu kako bi došli u posjed njihovih imanja i zemljišta. Isto tako, zvanične vlasti su preporučivale muslimanima da napuštaju zemlju, jer su ih vidjeli kao političku prijetnju. Tako da je sve ovo rezultiralo velikim nasiljem i stradanjem muslimana na Balkanu za vrijeme krvavih Balkanskih ratova", pojasnio McCarthy.

Mora se istaći, da im je na ruku išao i historijski tok događaja i življenja, tj organizovanja državnih zajednica našeg okruženja. Razbijanjem Balkanskog Islamskog Komonvelta od strane udruženih kršćana Srednje Evrope 1683-1699. muslimani su prestali biti državotvorni u; Austriji, Sloveniji, Mađarskoj i Hrvatskoj.

A sve navedene protivuriječnosti u pogledu vjerskog učenja Bošnjaka, je iz razloga što je ovom 'novom' Bošnjaku naturana i na kraju i naturena iskrivljena povijesna činjenica- predrasuda; da je ostavio ''svoje'' kršćanstvo i prigrlio vjeru osvajača. Ta predrasuda je našem narodu naturana u zadnjih 160 godina, u periodu kada smo ostali u kršćanskom okruženju i u svakom smislu dosta obespravljeni. Kada nam je sve krojeno po njihovoj mjeri, pa i naša povijest. Sve to, imalo je itekako odraza i na skorašnje Bošnjačke historičare-istraživače, a sve iz razloga jer su i školovani dobijajući takve informacije tako da su uvijek polazili sa tom predrasudom kao osnovom svog povijesnog učenja.

Lio je Bošnjak svoju krv svuda po Bosni od Une do Drine, od Biokova i Dinare do Lovćena, od Save do Mora i oni opet nije to njegovo. Sa silnih bojišta vraćao se svojoj kući jašući svog ata sav izranjavan. Padao sa konja i umirao kao šehid na mnogim putevima po Bosni ne dočekavši da se vrati svojoj kući. Mi smo njihove mezare, koji su obično pored starih puteva, čuvali i nazivali šehidski mezari. Bošnjak je vazda branio i gradio svoju Bosnu...

Bili su to mladi Bošnjaci- muslimani, mlade Bošnjačke junoše-dobrovoljci iz okolnih mjesta koji su i onovremeno činili te jedinice, stavljali se na uslugu svom narodu, predvođeni Ajvazom, a sve u cilju odbrane svog vatana - Bosne, koja će u tom periodu biti najviše napadana. Njihovi potomci i dan danas, po svojoj tradiciji, iz godine u godinu dolaze na mjesto održavanja manifestacije-zborovanja, jer kompletna manifestacija posvećena je Ajvaz-dedi, a on je u svoje vrijeme predvodio te jedinice.

Madjarska je jedna od onih zemalja u Evropi cija je povijest tijesno povezana s historijom susjednih drzava i sa povijescu naroda i narodnosti cijele geografsko-politicke regije. Madjarska je jedna od onih zemalja u regiji gdje manjine vec stoljecima zive, gdje je etnicka prisutnost dio drzavnog ustrojstva. Temeljem Zakona o nacionalnim i etnickim manjinama iz g. 1993. u Madjarskoj priznate su, taksirane su slijedece manjine: Bugari, Cigani ili Romi, Grci, Hrvati, Nijemci, Poljaci, Armeni, Rumunji, Rusini, Srbi, Slovaci, Slovenci i Ukrajinci.

U vremenu nacističke okupacije i ustaške strahovlade, na čelu s bivšim gradonačelnikom Banje Luke, imami, muftije, šerijatske sudije, inžinjeri, profesori, trgovci, činovnici, studenti, muderisi, ljekari i penzioneri zasjedali su u Banjoj Luci kako bi spriječili ustaške zločine, u prvom redu nad Srbima i Jevrejima.

Prve takve pukovnije pojavile su se u Poljskoj, jer je ta zemlja imala najgore iskustvo s Bosancima, koji su se tamo borili u sastavu turske vojske u brojnim tursko-poljskim ratovima. Poljski kralj August III sastavio je 1744. godine od bosanskih najamnika jedan puk lake konjice. Vrbovali su ih za veliku plaću.

Malo poznati Bošnjački memorandum koji je grupa uglednih Bošnjaka početkom juna prije tačno 110 godina (1901.) u Beču predala caru i kralju Franji (Francu) Josipu I, svakako baca jasnije svjetlo na život pod okupatorima iz jedne kršćanske zemlje. Potpisali su ga čuveni mostarski muftija Ali Fehmi Efendi Džabić, te Hamid-beg Hasanpašić, Hadži Osman Efendi Prčić, Hadži Sulejman-beg Cerić, Hadži Salih-aga Bičakčić i Šerif Efendi Arnautović.

Bosna i Bošnjaci su sami sebe branili od napada Austrije sa sjevera i zapada, Mletaka iz Dalmacije i Crnogoraca sa jugoistoka. Srbija je tada bila u okviru Otomanskog carstva. Uzroci genocida nad muslimanima su historijski vezani za sudbinu Bosne i odnosa Evrope prema islamu, a naročito borbe za teritorije, kao i nakaradnih predrasuda prema jednom narodu.

Godine 1931. izgubili su svoju vjersku autonomiju, a sa početkom Drugog svjetskog rata i Srbi i Hrvati su odbili priznati muslimanski identitet. Ustaški vođa Ante Pavelić je nazvao muslimane „cvijećem hrvatskog naroda" sa skrivenom namjerom da će preći na katoličanstvo i asimilirati se među Hrvate.

Odluka o stvaranju Armije RBiH kapitalni je historijski korak koji pravi Alija Izetbegović. Prvi put u višestoljetnoj povijesti bosanski vojnici pod vlastitom zastavom brane svoju slobodu.

Masovno ubijanje sjeničkih muslimana, žena, djece i staraca jeste genocid. Njihovi sunarodnici iz Sjenice i Sandžaka su protjerivani i danas se iseljavaju. To protjerivanje nad muslimanima je etnocid. Pošto ni genocid ni etnocid nisu dali dovoljno dobre rezultate, onima koji ih čine ostalo je da nad muslimanima vrše urbicid i kulturocid.

Ginuli su Bošnjaci i po Monte Meletti za nekog drugog. Vazda za nekog drugog. Kao da nam je drugi preči od nas samih. S obzirom da smo takvi kakvi jesmo i historija nas pamti po ratovanjima pod tuđim zastavama i… vazda za nekog drugog. Vazda za tamo nekog, nikad 'vamo za sebe.

Početkom 1974. godine, a nakon što su u više navrata u toku nekoliko predhodnih godina opsjednuti svojom idejom islamskog preporoda i islamizacije Muslimana, međusobno razgovarali o potrebi angažovanja na realizaciji ove ideje kod nas i izboru najprihvatljivijeg puta za njeno ostvarenje, saglasili se da je istu neophodno prvo osvijetliti pisanom riječju, tekstovima koji će zainteresovati širi krug lica i pridobiti ih za zajedničku aktivnost, pa nakon što je Izetbegović Alija napisao i objavio nekoliko takvih tekstova i uz sugestije i primjedbe Behmen Omera, napisao tekst 'Islamske deklaracije',