Nepregledna, kilometarska kolona krenula je preko unskog mosta prema Dvoru, pa nastavila do karlovačkog predgrađa Turnja, tada prve slobodne teritorije. U tom konvoju, u zagušljivom pretrpanom kamionu, rođena su dva dječaka, bez liječničke pomoći. I umjesto da prvi put udahnu ovodunjalučki zrak u svom Bosanskom Novom, oni nikad neće znati točno mjesto rođenja.

Znaju razumni hrvatski političari da je to što radi Čović pogubno po Hrvate u Bosni, ali nemaju volje da se tome suprostave zato što računaju da će Bošnjaci/Bosanci u neka doba popustiti kao i dosada i prihvatit hrvatski ultimatum, jer nemaju kuda. No, tako su neki u Hrvata mislili da Bošnjaci/Bosanci nemaju kuda i nakon rušenja mostarskog Starog mosta, ali kao i uvjek Bošnjaci/Bosanci su se dizali kao feniks iz pepela.

Ono što je zanimljivo jeste da je ova posjeta Erdoana Novom Pazaru uslijedila nakon ubjedljive pobjede liste BKZ-a na izborima za Bošnjačko nacionalno vijeće, koju je predvodio muftija Muamer Zukorlić, te se može tumačiti kao davanje svojevrsne podrške Ugljaninu i Ljajiću koji su na tim izborima izgubili.

Minimum pravne države bi bio otvaranje predmeta „Aluminij“ na nivou FBiH jer je Vlada Federacije najveći vlasnik – ali to nije praktično izvodljivo jer HDZ-ovi kadrovi čine tu vladu, naravno zajedno sa SDA-ovim, koja očito ne želi da se miješa u „vruća pitanja iz Hercegovine“.

Ekshumacija - vađenja posmrtnih ostataka iz groba radi prenosa posmrtnih ostataka na drugo mjesto i reekshumacija - pripajanje naknadno pronađenih dijelova tijela ili skeletnih ostataka i njihovo dokopavanje radi reasocijacije su bošnjačka svakodnevnica Bosne i Hercegovine i teška mora koja porodice žrtava pritišće već 25 godina. Time porodica koja je nakon dugog čekanja konačno ukopala svoje mora ponovno proživjeti i podnijeti tu još težu i bremenitiju bol. Često puta žtrva je ukopana bez glave, ruku, nogu, ukopana samo jedna kost, samo šaka...A najgore je kad nema glave.

Malo je kazati koliko je važno što se i danas, kao i u mnogim prethodnim slučajevima osude zločina genocida, u Hagu još jasnije povukla crta uzmeđu varvarstva i civilizacije, civilizacije koju demonstrira Holandija svojim priznanjem krivici za srpski genocid u Srebrenici i varvarsta Srbije, kao najodgovornijeg saučenika u srpskom genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, Srbije koja sramno i kukavički poriče genocid i time pokazuje ružno lice svog varavarstva.

Pored nas je bila hitna, ali nije mi bilo pomoći. Podlegla sam u majčinom krilu pred bolnicom u Banjoj Luci. Babo je nakon nekoliko dana molbi da predaju moje tijelo uspio me uzeti. Pokopao je moje tijelo pored džamije u Trnopolju. Ali ni tu mi četnici nisu dali mira. Kada se babo nakon nekoliko godina vratio iz Amerike da mi podigne nišan, nije me našao u zemlji pored džamije. Monstrumi su me iskopali i bacili na drugo mjesto.

Svakako je ova tvrdnja i ponašanje i velika, izuzetna pouka i Bošnjacima i svim patriotima, ove nam jedine domovine Bosne i Hercegovine, da nismo hitno i hitro, hrabro i dostojanstveno, najozbiljnije i postavili pitanje ukidanja Republike srpske, genocidne tvorevine, kao naš nacionalni interes, upravo Bošnjaka i ostalih patriota u državi.

Umjesto da uspostavlja dostojanstven partnerski odnos, kakav dolikuje prvom čovjeku jedne države, Vučić pokušava zalogom iz prošlosti i podaništvom pridobiti predsjednika Makrona i obezbjediti njegovu podršku u amnestiranju Srbije od krivice počinjene u BiH i na Kosovu, sa kojom je režimska vlast bacila ljagu na sve što je do sada srpski narod uradio u borbi protiv fašizma i borbi za demokratiju.

I pored jake pro-srpske opozicije u Crnoj Gori, Crna Gora je priznala Kosovo kao nezavisnu državu. Rasprave oko ovog pitanja su iznijele na vidjelo nove nesporazume, ali u stvarnosti, srpska opozicija u Crnoj Gori vremenom bilježi sve vidljiviji pad moći i uticaja na političkoj sceni.

Kao stručnjak svoga poziva, magistra elektrotehnike u tehničko tehnološkom smislu i mogućnosti nastavka proizvodnje, mogao bih konkretno mnogo toga istinski i meritorno napisati. Kao i dobar poznavalac ekonomskih prilika, zahvaljujući i paralenom studiranju sa pok. suprugom na Ekonomiji u Beogradu, isto tako, nisam u amaterskim vodama, već veoma iskusni privrednik, sa izgrađenim šest velikih industrijskih objekata u bivšoj Jugi.

Zaista, teško mi pada što je Bosna na primjeru Kosova potpuni vazal srpskoj politici, koja je nad Bošnjacima/Bosancima počinila genocid. No, nije sve do srpskog političkog bezobrazluka, već je i do našeg bošnjačkog/bosanskog bilmezluka i džahiluka, što nas je više puta skupo koštalo u našoj povijesti.

Vladavinom terora, srbijanski nacionalisti su u zadnjem ratu u BiH, kao i na Kosovu, primjenjivali iste metode prethodnih etničkih čišćenja, progona, zastrašivanja, ubijanja, a u historiografiji su plasirali stare teze čiji je nukleus bio u Srpskoj akademiji nauka u Beogradu. Nikada nisu odustajali od svojih mračnih ciljeva i prema drugim narodima na Balkanu. Koristili su sve prilike i nestabilnosti u Europi ili u bližem okruženju da isprovociraju sukobe i da u njima profitiraju, oduzimanjem dijelova tuđih teritorija i progonom naroda sa njih.

Isti ili sličan proces obuke i pripreme kadra, za buduću Elektrolizu aluminija i prateće pogone, sa domaćim kadrovima, obavio se u sličnim postrojenjima u Grčkoj, Holandiji, Crnoj Gori i dr. destinacijama, upravo, zahvaljujući ispravnoj kadrovskoj politici velikog i svjetski poznatog i priznatog giganta „Energoinvest“ a sa Emerikom Blumom, koji je i vizionar i nosilac projekta cjelovite aluminijske industrije u Bosni i Hercegovini.

Nemam jasan odgovor zašto se bošnjačka politička i intelektualna elita snebiva da se okomi na pitanje postojanja RS nakon presuđenog genocida kada se Karadžićeva i Mladićeva bulumenta nije ustručavala da učini največi zločin na našoj planeti genocid.