Kako nekada tako i sada Sarajevo je oaza suživota i tolerancije. Svi to u Europi znaju i priznaju osim Dragana Čovića, koji ima potrebu da s vremena na vrijem skrene pažnju na sebe šokantnim izjavama o Bosni i Bošnjacima kako bi što više ličio na svog brata blizanca Dodika u politici. Njih dvojica se ne slažu ni oko čega osim oko rušenja bosanske državnosti i defamiranja Bošnjaka, kojih, po Čovičenom računu, ima previše u Sarajevu pa je zato "Sarajevo jednonacionalni grad". Nema ih u Hercegovini, posebno u Mostaru, koliko ih je nekad bilo. Čović bi trebao znati zašto ih tamo nema?

Ono što je Niče rekao o uživanju, zapravo je samo zamjena za sreću. Pa znamo da sreća nije isto što uživanje ili zadovoljstvo. Svako uživanje i svako zadovoljstvo samo je slika ili zamjena istinske sreće; konačno, to je samo zamjena, plastika, to nije priroda ili bit sreće; to je samo nadomjesni dio koji upotrebljavamo kad još nemamo prave sreće, a kad otpadne, odbacujemo ga čim nastupi istinita sreća; uživanje je samo prividna slika istinske sreće.

Postavih sebi pitanje: „Kako to da ovom tužiocu, Miroslavu Janjiću, nije bilo potrebno porijeklo dokumenata?“ Kako to da Tužilaštvo za ključnog svjedoka, koji tvrdi da je bio učesnik u svim predmetnim vojnim akcijama bosanske vojske, uzme osobu koja uopšte nije bila pripadnik Armije RBiH? Shvatio sam tada, kako pred Sudom Bosne i Hercegovine postaje učestala pojava, da ključni svjedoci budu osobe sumnjivih biografija...

Taj isti drznik, guslar iz Laktaša, nije se nikada ni zapitao zašto mu je jaran, orguljaš iz mostarskih Bara, najurio, diskriminisao i protjerao radnike srpske nacionalnosti, kao pse, iz firme Aluminija. Zašto, u kontinuitetu sa svojim koalicionim partnerom SDA, ignoriše prisustvo predstavnika Srba, bilo kojim dogovorima i razgovorima o statusu grada Mostara, kao i Srba u njemu, kao naroda koji u ovom Kantonu još uvijek nije konstitutivan. Zašto?

Ako je strategija žrtve da bude opet podređena dželatu, ne treba više trošiti ni vrijeme, ni savjete, treba se povući.
Osjetiš da si suvišan, nemoćan i da je tvoj pokušaj da istreseš tepih uzaludan.
Tada se povuci u tvoj skromni mir, ne pojavljuj se gdje orgijaju žrtve i dželati, ignoriši njihova zajednička kafanska opijanja, puteševstvija po moru.
Ti si završio tvoju misiju!

Bosna i Hercegovina je u bliskoj prošlosti bila izložena agresiji Srbije i Crne Gore s jedne, te Hrvatske s druge strane, kojima je bio cilj osvajanje dijela teritorija BiH kao i izvršenje genocida, odnosno uništenje Bošnjaka sa svim materijalnim i nematerijalnim dokazima njegovog postojanja, za šta postoje i presude Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu, zatim u BiH, ako i nekoliko europskih država. I pored svih dokaza koji jasno dokazuju da je na prostoru BiH u periodu 1992.-1995.godina izvršen genocid, naredbodavci i izvršioci genocida, kao i njihovi nasljednici, dvadeset dvije godine od prestanka agresije negiraju genocid, odnosno slave ga, slaveći ratne zločince kao heroje. Počiniti genocid je najgori oblik zločina u ratu, negirati i veličati genocid je najgori oblik zločina u miru.

U Bosni i Hercegovini nikada se neće moći uspostaviti mir, sve dok se negira genocid, a istina na koju se vi pozivate dok negirate genocid, predstavlja licemjerje, usmjereno na legitimiranje posljedica za koje ste Vi odgovorni. Postoji samo jedan razlog zbog kojeg srpski političari blokiraju usvajanje navedenog zakona, a to je činjenica SUOČAVANJE SA VLASTITOM PROŠLOŠĆU.

Ali, i zato Bošnjaci ne smiju nikad odustati od priče o srpskom genocidu ne samo zbog sebe, već zbog cijelog svijeta, a ponajviše zbog srpske politike, koja mora da shvati da mora priznati Genocid nad Bošnjacima, da se zbog toga mora Bošnjacima ispričati i od njih oprost zatražiti te svom narodu objasniti da je zločin Genocida, zločin protiv čovječnosti, kojeg srpska politika mora osuditi kad tad i obavezati se u ime srpskog naroda da taj zločin nikad više neće počiniti...

Čen nije poznavao Balkance – ovo na internetu je bio njegov prvi susret sa njima –, pa se jako zaprepastio kad je vidio da su među Njegoševim obožavaocima najbrojniji i najglasniji upravo oni što ih Njegoš naziva poturicama! Aman, Bože dragi, ludog li paradoksa! Smajo Š., Dževad K., Zuvdija H., Adnan Č., Enver K., Salko N., i mnogi drugi, sa Gorskim vijencem u rukama zaplesali su i zaigrali kolo pred već umornim Čenovim očima, i on je gaseći kompjuter odgurnuo tu strašnu knjigu, prevedenu na kineski, kao i ostale sveske i papire, potpuno razočaran takvom slavom i takvim spjevom. Esej o Gorskom vijencu će pisati neko drugi, U Čen Ik neće.

Bošnjaci, ma gdje bili trenutno nastanjeni, trebaju da imaju svijest o zajedničkoj sudbini koja se prelama i reflektuje preko njihove domovine Bosne i Hercegovine, i u tom pogledu oni su kao najbrojniji narod najodgovorniji za stanje u njoj i njenju sudbinu. Svakako je vrijeme da Bošnjaci sa kritezerstva negativnih pojava u bh. društvu treba da pređu na praktičan kolosjek koji će voditi nuđenju alternativnih rješenja za nagomilanu problematiku – a koji Bošnjaci i u BiH i u dijaspori jasno vide – ali ne teže da je ujedinjeni zajedničkim snagama rješavaju.

Znači li to da će uskoro svaki musliman koji bude natprosječan u nauci biti proglašen teroristom i tako će narod Knjige potonuti u njacrnji mrak?!
Stotine miliona muslimana širom svijeta poniženo je gledalo odavanje počasti Donaldu Trampu, klovnu kojeg su masoni postavili za kratko na vlast, da odradi nešto što nijedan normalan čovjek ne bi mogao odraditi i egipatskog diktatora Sisija, koji je na vlast došao krvavim vojnim udarom, a prihvaćen objeručke od licemjernog zapada kao demokrata.
Nije bilo ni to dosta, pa na samitu pedeset islamskih zemalja taj klovn govori o ISLAMSKOM terorizmu, a pedeset vladara ćuti i divi mu se.

Ono što je najbitnije srpski narod bi uz svoje Vili Brante postao veliki u očima svijeta, a dominantan u regionu, kao pravi garant regionalne stabilnosti i mira.
Svi koji bi ovakav potez smatrali izdajom, bili bi ustvari oni koji ni sebi ni srpskom narodu ne misle dobro.
Pomirenje Bošnjaka i Srba je tako blizu, a nažalost još uvijek tako daleko.
Sile prošlosti još uvijek vuku Srbiju ka neistini. Srbija je taoc pogrešnih ideologa. To se dešava i sa entitetom RS.
No, svima je jasno da Srbija ne može opstati sa ovakvom politikom u vrlo ozbiljnom geopolitičkom lavirintu, u kome se nalazi.

Ne postoje prijatelji i neprijatelji Gorskog vijenca. Postoji Gorski vijenac, čiji sadržaj je sporan po pitanju čovječnosti za više od četvrtine ljudi na Zemlji. Tu spada sav islamski svijet, ali i sav onaj liberalni i demokratski. Čitajući Gorski vijenac osjećaj groze, odbojnosti ili gorčine može imati jednako Šveđanin ili Malezijac, Alžirac ili Japanac, Balkanac ili Amerikanac, jer svi smo ljudi.
Humanizam nam je nužno potreban. Književnost je ta preko koje se on mora realizirati i doći do nas. Mit o Njegošu kao najvećem šta ja znam čijem pjesniku treba skrajnuti. Btw., Njegoša su odavno nadmašili mnogi i srpski i crnogorski književnici, i hvala Bogu što je to tako. Ali, to se mora javno reći.

Zaista je genocid težak teret koji treba da ponese jedna nacija, a još kad se tome pridoda da je tako malo presuda izrečenih u svijetu za genocid, onda je teret još teži i ubojitiji. Presuda Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu je jasna: vojska RS i policija RS su počinile genocid u Srebrenici, Srbija je jedina država u svijetu koja je osuđena za nespriječavanje genocida. S toga je ovakvo ponašanje Maleševića i Dodika samo još dublje bacanje srpske nacije u ralje pomračenih genocidnih umova, odgajanih na mitovima i lažima, zbog kojih Bošnjaci vjekovima plaćaju cijenu genocida u kontinuitetu.

Naši glavni protagonisti ili „dojebnici“ po hrvatskom vokabularu, orguljaš Dragan Čović i guslar Milorad Dodik, već godinama ne upražnjavaju sopstvene potrebe, već jednostavno natežu svoje sunarodnjake i svoj narod. Iako su akteri iz starog, propalog sistema, nisu imali prilike i saznati, od velikog kineskog vođe Mao Ze Tunga, koji je izjavio: „Ona je stvar zaista velika, naročito ako je mala“. Kako ovi, nisu u pravom svijetlu i spoznali „onu stvar“ nije nikakvo čudo, da su se okomili u svome kupleraju, na ovakvu robu.