Kako to da se samo nama desi da nikad i ni u čemu i niti oko čega ne postignemo jedinstvo? Kako to da se uvijek nađe Bošnjak na prodaju, koji se ne osvrće na posljedice nego samo vidi vlastiti interes? Kako to da samo Bošnjaci rade protiv sebe, dok svi drugi rade za opći interes svojih naroda?
Zašto se jednom ne obračunamo sa izdajnicima?

Porfirijevi adoranti, kakvih je popriličan broj u ekumensko-liberalnim salonima Zagreba i Beograda (a o onima iz uspaljenih patriotskih masa da se i ne govori), misle sasvim drugačije, i uopće ne sumnjam da će me zbog gornjih rečenica žustro kasapiti po društvenim mrežama, na koje srećom ne zalazim. Liberalni intelektualci koji su, trčeći pred rudo, Porfirjev uspon na vlast popratili ekstatičnim usklicima i naramcima biranih lauda, teško se, naime, mire s činjenicom da je funkcija patrijarha Srpske pravoslavne crkve dovoljno široka da posluži kao grobnica za njihove nade. Nakon pušione, nije lako pritisnuti komandu „restart“ i smoći snage da se iscijedi gorka istina, i o promaknutom velikodostojniku i o pokopanim očekivanjima – popu pop, a grobu grob

Nasilna inauguracija mitropolita Srpske pravoslavne crkve u Cetinjskom manastiru još jednom je, nakon nekih ranijih regionalnih događaja i indikatora, pokazala da na Zapadnom Balkanu neće biti političke stabilnosti, a možda ni trajnog mira, dok god se na vlasti u Beogradu nalazi režim Aleksandra Vučića

Ivo Andrić je skrivao ogromnu bol i mržnju u sebi iz razloga što je odrastao kao vanbračno dijete, bez biološkog oca koji je bio oženjen, i nije htio da ga prizna. Zbog toga je u igri sa vršnjacima nazivan kopiletom. Rođen tokom majčinog bijega iz Sarajeva u Travnik, a kasnije bezuspješno sakriven kod tetke u Višegradu, zapamtio je reovne uvrede djece koja su znala da mu je otac Bošnjak, tadašnji musliman, a majka katolkinja.

Srpski patrijarh Porfirije je promašio temu. Njegova evanđeoska obaveza je da prizna srpski grijeh genocida, da se pokaje u ime srpskog naroda te da traži oprost od žrtava genocida u Srebrenici i položi zakletvu pred Bogom i svijetom da srpski pravoslavni zločinci, Škorpioni, Arkanovci i drugi nikad više neće biti blagoslovljeni da mogu činiti ratni zločin genocida nad Bošnjacima/Bosancima i drugim narodima na Balkanu.

Postoje transkripti razgovora između Đakovića i Dodika, za koji svi snaju u tužilaštvu; “Slušaj šefe, bio sam danas kod glavnih. Završili smo oko Bobar banke, tamo te sigurno neće više biti. U Pavloviću će, takođe, biti uredu. Obećano mi je da će zatvoriti istragu u predmetu zlato”.

U odnosu prema BiH situacija se, na žalost, danas promijenila. Kao stalna članica Vijeća sigurnosti Kina je, barem što se tiče naše zemlje, u prošlosti podržavala cjelovitost BiH, što je za nas bilo najvažnije. U Pekingu su vodili računa da svoje stavove formuliraju precizno, odmjereno i izbalansirano. Protekom vremena, međutim, došlo je najprije do blagog reteriranje u kineskoj politici prema BiH i pored stalnog isticanja fraza iz diplomatskog vokabulara. Pri tome je i bh. politika olahko posmatrale kineske političke mijene. Ovo se posebno odnosi na bošnjačko gledanje koje nije imalo adekvatnih odgovora na sve uočljivije udaljavanja Pekinga od početnih pozicija. Nije se prepoznavala nova kineska politika koja se valjala iza brda i ona će kasnije biti iznenađenje za mnoge u BiH. Njihova politika ekvidistance u prvim godinama nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa odgovarala je i Bošnjacima, ali i drugim dvjema stranama u bh. trouglu.

Patrioti BiH su dovedeni na prosjački štap, moraju se boriti za istinu u neimaštini, nedovoljnom priznavanju svojih kvaliteta i radova, svjedočanstava, opovrgavanju, podmetačinama i malo po malo moraju posustati. Poboljevati pogođeni nepravdama, povlačiti se iz vlasti i iz akademskih krugova jer im se lijepe na biografije svakakve naljepnice, uskraćuju regularna primanja, odbija pristup informacijama, udara na čast... A kad mačke nema, miševi kolo vodo, poznata je narodna poslovica.

Borac za pravu vrijednost bosanske muzičke tradicije. Sajo se nije plašio eksperimentisanja sevdalinkom. Pristajao je i na nove muzičke aranžmane oslonjene na bosansku muzičku tradiciju, u kojima se očigledno prepoznavao utjecaj pop, džez pa i soul muzike. Nije skrivao da je se divi izvedbama Mahalije Džekson, i da onako za svoju dušu često pjevuši šlagere i starogradske pjesme. Uvijek je uspijevao iznova da nam dokaže kolika je ljepota sevdalinke bila ona nova odnosno komponirana, ili izvorna.

Da li je gospodin Šmit tako blizak Gebelsovom informacionom sistemu, koji nas je u prošlosti i današnjim prilikama permanentno obmanjivao sa svojim lažima?
Da li je položaj Hrvata i njihovu nezastupljenost u vlasti, poput cug partije u šahu, gospodin Šmit sagledao i konstatovao u ne izboru Dragana Čovića u postojeće Predsjedništvo države BiH?
Zašto gospodin Šmit, tako nediplomatski konstatuje i ističe Željka Komšića, na apsolutno neprimjeran način i protiv volje njegovih birača?

Pred srbijanskom muzikom su tako pali Zenica, Tuzla, Sarajevo, Goražde, Gračanica i uz njih usputno još mnogi gradovi i gradići. Sa talasa ovdašnjih radio i televizijskih stanica ne silaze „hitovi“ otpjevani, naravno, na ekavici.

No, građani Cetinja i Crne Gore su bili i hrabriji i mudrji, nijesu ni na jedan način ugrozili nečiji život. Čuju se crkvena zvona za NEDOSTOJNOG koji će ostati upamćen po sramnom činu ustoličenja kojemu se ruga dobar dio pravoslavnog svijeta. Ispunjena je okupatorska misija. Sveštenici manastira na Cetinju pjevaju pjesme o povratku vojske na ,,sveto Kosovo”, ista ratno-huškačka tematika koju godinama izvode. Povratak patrijarha Porfirija i NEDOSTOJNOG uz dokazane i provjerene kadrove MUP-a lojalnih ,,svetom srpstvu.” Na Cetinju su na sve strane raspršeni suzavci, dok se u Podgorici, u restoranu Šipčanika kojim gazduju Plantaže, slavi ,,Srpski svet”. Likuju zadrigli političari masnih brada sa zadahom ljute šljivovice u još jednoj ,,misiji”, ali ne ,,misiji” širenja bratske ljubavi i sloge već ,,misiji” još većih podjela, razdora i sveprisutnije mržnje prema svemu crnogorskom.

Neću pretjerati ako kažem da je stanje pospanosti Bošnjaka, iz kojeg je i nastalo pitanje: „Jesi li se naspavao“, trajalo gotovo jedno stoljeće sve do potkraj prošlog dvadesetog stoljeća kad se bosanski „Živi sin Budnoga“ probudio i iz sveg glas povikao: „Ne pitaj me više jesam li se naspavao, već me pitaj jesam li se probudio? Jesam, probudio sam se. Sad me pitaj: 'A ko me je probudio'? Probudio me Radovan Karadžić! Probudio me srpski svetosavski križarski pohod na moju bosansku zemlju i moju bosansku čast i slobodu. Probudio me srpski svetosavsko-nacionalistički prozelitizma“.

Za ovo vrijeme, dok radnici srpske nacionalnosti i očekuju neku pravdu koja bi ih mogla zadovoljiti i dalje kriminalci i lopovi u vlasti Federacije, sa Fadilom Novalićem, ministrom Nerminom Džindićem i ostalima, mute li mute, svoju zakuvanu “čorbu “ sa partnerima iz ustaškoga HDZ-a.