Tolika količina mržnje akumulirana prema Bošnjacima od strane Srba i Hrvata postaje nepodnošljiva, a što je gore postaje stvarna opasnost po sigurnost građana koji su po etnosu Bošnjaci, a uz to potvrđuju islam kao vjeru. Puno je primjera gdje su Bošnjaci mete fizičkih napada šovinista nad kojima monopol imaju veliki centri moći, iz kojih nam svakodnevno stižu poruke netrpeljivosti, potvore, prijetnji, rađene po istom scenariju iz ranih devedesetih prošlog stoljeća.

Nakon ciklusa od sedam prvih stoljeća kad su muslimani punili svoje i svjetske hambare kulturom i civilizacijom i sedam drugih stoljeća kad su muslimani praznili svoje hambare u korist drugih kultura i civilizacija, muslimani su danas na navom početku, kao u Hidžri, kao u Jesribu, kao u Medini, kao u nadi da se vrate tamo gdje su bili, da iznova pune svoje kulturne i civilizacijske hambare sljedećih sedam stoljeća u ciklusu, koji ih sudbinski prati. Otuda mi danas možemo čitati četrnaest poruka i pouka iz četrnaest stoljeća po sedam stoljeća podjeljenih u dva ciklusa od kojih je prvi pun pobjeda a drugi pun poraza. Ne smiju ni pobjede da nas občaraju, niti smiju porazi da nas razočaraju. Moramo ostati uspravni u svakom slučaju.

Kako sam, kao visoki intelektualac, stručnjak u svome inžinjerskom poslu, poliglota i svjetski čovjek, imao prilike čestog putovanja u mnoge strane zemlje, kao i poduži boravak, na stručnoj specijalizaciji, u bivšem Sovjetskom Savezu, često sam to koristio, za svoja saznanja i obrazovanja, o izvorima, radu i uspjesima poznate Sovjetske šahovske škole i njihovih znanih i priznatih velemajstora, koje je i izrodila ova škola.

Bošnjaci moraju učiniti Hidžru od zaborava i opraštanja, Hidžru od poslušnosti našim trovačima uma, Hidžru od povijanja kičme pred onima koji žele naš nestanak, Hidžru od poltronstva i ulizičluka pred onima koji imaju vlast, ali su nepravedni vladari, Hidžru od šutnje, koja nam je vijekovima predstavljena kao mudrost, a u suštini ima značenje gluposti i pristanka da se o nama odlučuje kao da nas nema. Bošnjaci moraju učiniti Hidžru od uspavanosti i pristajanja na sve bez pružanja bilo kakve vrste otpora. Učinimo Hidžru od potrebe da jedni drugima podmećemo noge, ujesto da pružamo ruke, Hidžru od nedgovornosti jednih spram drugih, nebrige Bošnjaka za drugog Bošnjaka.

Ja želim dokazati da je Bošnjak vrijedan da bude ponosan Evropljanin i da bude vrijedan čovjek naše planete. Ja želim da se borim da mojom Bosnom hode momci junaci, i žene pametne. Ja želim da dam dio sebe u vrijednosti koje će podići moju domovinu Bosnu i moj narod. Ja nisam ponizna životinja, koju bije ko stigne, ja sam čovjek, a vrijednost koja nas razlikuje od životinje, zove se kultura, sport, nauka.

Priboj, septembar, 2017. godine. Gdje su svi otišli? Koji su to putevi kojima idu naši Pribojci? Ako krenem i ja da li ću imati pravo da se vratim, da li će me tamo iko čekati? Pogledajte! Osjetite! Zaplačite! Nije sramota. Onaj ko plače nad svojim je pobjednik. Onaj koji ode otišao je tužan jer nije imao ko da ga isprati. Prođu dani a da ne vidim lica poznatih ljudi. Svaki dan saznam da je neko otišao iz grada, a njegovo odsustvo se osjeća danima, mjesecima i duže. Zašto? Zar je bitnije da grad gubi nego da se u njemu rodi nada? Ima li nade? Čuje li iko? Srećem ponekad magistre pravnih, ekonomskih, filoloških nauka, jure konkurse za rad u marketima.

Mučitelji mučenjem žrtava zadovoljavaju svoje zločinačke porive, uživaju u ostvarenju nadvlade nad žrtvom, usađuju joj trajni strah, mijenjaju njenu psihofizičku strukturu, oduzimaju joj razum ili pak i život.
Mučenje može biti fizičko i psihičko. Psihičko može biti samostalno, a fizičko uvijek ide u kombinaciji s psihičkim.

Sigurno smo stajali između pet i osam minuta, i čekali da se ova dvojica izrazgovaraju i oslobode prolaz, pa kad se to desi nastavismo i na dnu čaršije skernusmo lijevo, te preko mosta, gdje se okrenusmo pa opet nazad. Do naselja Racina bilo istih slučajeva, gdje taj novi plavski čovjek stane na sred ulice, izađe iz kola, i ode da obavi posao ili pak da se vidi sa nekim, đavo mu ga bi znao, gdje, ali saobrćaj je zaustavljen, a nigdje policije.

Prije svega, apsolutna je laž i neistina, da je ovdje riječ o mostarskoj „Prosvjeti“, kako se u medijima piše i govori. Dakle, riječ je o crkvenoj „Prosvjeti“, pod plaštom Crkve i njihovih vjerodostojnika. Riječ je o recidivima nacionalističke velikosrpske ideologije, od paljanskog psihijatra, sadašnjeg stanovnika iz Haga, Radovana Karadžića, inače laureata ove iste „Prosvjete“ sa Pala.

Poznato je da je jedan od temeljnih principa islama u vezi s odnosom muslimana prema drugima sadržan u ajetu Lā ikrāhe fid-dīn, što znači: nema prisilnog uvođenja u vjeru. To se manifestovalo na taj način da su, na onim prostorima gdje su muslimani vladali stoljećima po zakonima svoje svete knjige - Kur'ana časnog, druge vjere i njihovi sljedbenici o(p)stali u svom punom vjerskom, kulturnom i nacionalnom identitetu.

Jedan od najvećih bošnjačkih globalnih izazova je negiranje genocida nad Bošnjacima a koji je odraz i globalnog odnosa prema zločinu i zločincima, minimiziranje ljudskih života i izjednačavanje žrtve i dželata! Mi Bošnjaci, nemamo ni jednu fondaciju koja bi pomagala otvaranje muzeja genocida po Europi, koja bi bila potpora za prevođenja knjiga na europske jezike, medijsko promicanje Bošnjaka i bošnjačke kulture kao ukupne europske civilizacijske tekovine. Kakav je to nivo samorespekta i samorazumijevanja? U suštini najveći globalni bošnjački izazov je pohlepa i postavljanje materijalnog na vrijednosnoj ljestvici ispred moralnog i duhovnog. To za posljedicu nužno mora imati srozavanje kolektivnog digniteta čemu smo svjedoci zadnjih decenija.

Mi u BiH moramo imati u vidu i nikad ne smijemo zaboraviti, da nam se u prijateljstvo kune čovjek koji je četnički vojvoda, čovjek koji je bio aktivan učlesnik agresije na BiH, pucao po Jevrejskom groblju, prijetio odmazdom sa 100 Bošnjačkih glava za jednu srpsku. Taj isti čovjek, sada predsjednik Srbije, nije nikad priznao da je Srbija pomagala agresiju, nije priznao genocid nad Bošnjacima iako je kao takav presuđen od Međunarodnog suda pravde, već je kao premijer Srbije spriječio usvajanje Deklaracije o Srebreničkom genocidu u Savjetu bezbjednosti UN. Taj isti Vučić konstantno podržava separatističke težnje Dodika u Rs. Plod takve podrške je i Deklaracija o očuvanju identiteta srpskog naroda, spasavanju Srba i spasavanju srpskog jezika i kulture, koja nije ništa drugo do dopunjeno izdanje Garaševinovog Načertanija i neka vrsta dopune Sporazumu o specijalnim i paralelnim vezama.

Kroz razgovor saznam da se radi o jednoj mnogobrojnoj Hrvatskoj porodici iz Teslića. Domaćin nam reče kako ima desetero djece: devet kćeri i jednog sina. MašaAllah rekoh. Baš sam se onako prijatno iznenadio. Upitam ga gdje su mu djeca. Kaže cure su ovdje sve sa mnom a sin je u Hrvatskoj u Zagrebu, radi kao policajac. Uh, rekoh. Meni se čini da tamo u Hrvatskoj baš ništa ne valja. Situacija je skroz loša, jesi li razmišljao da ga povučeš ovamo?

Iako je bilo i brutalnijih snimaka genocidnog nasilja u BiH, fotografija američkog fotografa Rona Haviva, na kojoj se arkanovci iživljavaju nad ubijenim bijeljinskim civilima kod Krpića džamije i bijeljinske bolnice, postala je simbol bosanske strahote. Ron Haviv je bio slobodni foto-reporter, i u Bijeljinu je došao s Arkanovom gardom. Njegove fotografije ubijanja Bošnjaka i Albanaca na ulicama Bijeljine, objavili su svi važniji listovi u svijetu. O tome je Jusufu Trbiću, poznatom bijeljinskom novinaru, svjedoku i hroničaru „arkanijade“ u Bijeljini, pričao i sam Ron Haviv, kada je 02. aprila 2005. godine, nakon 13. godina, došao da vidi mjesto zločina na kojem je fotoaparatom zabilježio početak bosanskohercegovačke krvave drame.

12. septembra 1831. Husein Gradaščević, gradačački kapetan i ugledni Bošnjak, proglasio autonomiju Bosne i Hercegovine u sklopu Osmanskog carstva. To je dan koji ima posebnu vrijednost za državnu povijest Bosne i Hercegovine. Tim događajem iz 19. stoljeća je iskazano da u Bosni i Hercegovini postoji svijest o svojoj državi, te da se iz toga razvio koncept koji ćemo tek ‘90-tih godina 20. stoljeća ostvariti internacionalnim priznavanjem Republike Bosne i Hercegovine kao 177. članice Ujedinjenih nacija, na koju će odmah poslije internacionalnog priznanja biti izvršena višestruka agresija i genocid.