Dan kada su nosioci fašističke ideologije - bojovinici HVO Vareš i Kiseljak ubili, žive zapalili, Bošnjake Stuponog Dola, njih trideset i osam nevinih bošnjačkih civila. Među ubijenim je bilo djece od dvije i tri godine, bilo je žena, staraca. Ali zar je zločincu bilo važno koga ubija, zar da zločinac bira žrtvu. Ne zločincu je bitno da posije smrtno sjeme, da zatre trag jednog naroda, da ubije ljepotu, da uništi nešto što se uništit stoljećima ne može. Nije bilo bitno zločincu što pali živu djecu, njemu je bilo bitno da nestane Bošnjaka i da nema Bosne.

Naime, iz mračnih književno-političkih dubina izronio je umno poremećeni Peter Handke i na književno-političkoj sceni napravio veliku smutnju. Svjetska javnost se šokirala dodjeljivanjem Nobelove nagrade za književnost baš njemu – čudaku, koji logoraše Bošnjake optužuje da glume patnje, inače u srpskim logorima širom Bosne i Hercegovine lagodno uživaju mir i sigurnost. Ludaku, koji tvrdi da u Srebrenici nije bilo nikakvog genocida. Manijaku, koji je obožavao »balkanskog kasapina« Slobodana Miloševića, i monstruma ispod Durmitora Radovana Karadžića.

Uistinu, reisu-l-ulema Kavazović je naslijedio široki prostor rada i djelovanja Islamske zajednice u novopodignutioj zgradi Gazi Husrevbegove biblioteke, kao i u širokom izboru sposobnog kadra za ispunjavanje ciljeva i zadataka misije Islamske zajednice na polju duhovne i moralne obnove našeg naroda nakon agresije i genocida na našu zemlju.
Za razliku od 1993. god., kad je Islamska zajednica bila u potpunom rasulu u svakom pogledu i kad se moralo počinjati od nule, reisu-l-ulema Kavazović je imao sreću da preuzme Islamsku zajednicu u stabilnom i solventnom stanju, kao nijedan reisu-l-ulema prije njega.

Poznata su mu i djela “Oproštaj sanjara”, “Jedno zimsko putovanje prema Dunavu, Savi, Moravi… Svoju slavu stekao je na liniji podrške genocidu protiv bh muslimana. U avgustu 2004. je posjetio Miloševića u zatvoru, potpisao je apel za odbranu Slobodana Miloševića, bio mu svjedok na sudu, a 18.8. 2006. bio mu na sahrani i održao posmrtni govor, veličajući krvnika.

Nobelov komitet treba da se zamisli nad svojom budućnošću, ali i budućnošću svijeta jer je moralno posrnuo u negiranje zločina genocida u Bosni i Hercegovini. Nobelov komitet je na pogrešnoj strani evropske povijesti. Osim historijskih i sudskih činjenica postoji dovoljno ljudske i akademske hrabrosti da nećemo dozvoliti da nam Nobelov komitet definira prošlost i anticipira budućnost, jer je dodjelom nagrade Peteru Handkeu iznevjerio ne samo testament utemeljitelja Alfreda Nobela, već prije svega Ideju Bosne i bosanski duh.

- Nedopustivo je Erneste da istinu o agresiji i genocidu podčiniš interesima SDP-a. Ti jesi sin komadanta Zaima Imamovića i utoliko je tvoja riječ jača, a tvoji postupci imaju posebnu težinu, iz poštovanja prema ocu, ali i svim drugim šehidima, borcima, gazijama jednom riječju pripadnicima Armije R BiH, iz obaveze prema žrtvi koju su podnijeli da bi opstala Bosna i da bi Bošnjaci preživjeli genocid. Iz tih historijskih razloga, Erneste, nemaš pravo da se poigravaš sa karakterom rata, da kao sin heroja, pružaš ruku sinu zločinca, komandanta agresorske vojske.

U Bosanskoj Dubici za cijelo vrijeme rata nije bilo aktivnih ratnih dejstava sve do hrvatske operacije “Oluja” i “Una”, ali su od juna 1991.g. kontinuirano gorjele kuće, privođeni i ubijani Bošnjaci i Hrvati. Ubijanje je bilo planski dozirano, imalo za cilj da zaplaši i potstakne na iselenje neSrba. 10-ti Oktobar 1995. je upamćen kao dan u kojem je ubijeno više dubičkih i drugih građana u jednom danu. Ubijeni su bez ikakva razloga i povoda u njihovim kućama ili kod skladišta Dubičkog robnog magazina, na tranzitnom putu Dubica - Prijedor, nedaleko od Tvornice poljoprivrednih priključnih mašiuna “Mehanika”. Do sada nije utvrđrđen ni tačan broj ubijenih.

Gradonačelnik Mostara je u više navrata prijetio stanovništvu Bijelog polja da će srušiti njihove legalno sagrađene individualne stambene objekte još jednom demonstrirajući manire istinskog autokrate koji je 11 godina na čelu grada čiji ga stanovnici nisu odabrali u izbornom procesu.

Dok mržnju prema Slovencima Handke crpi iz mržnje prema svojoj moralno posrnuloj materi, koja ga je imala iz jedne vanbračne i nemoralne veze, nije jasno odakle on crpi svoju perverznu i strasnu ljubav prema ratnim zločincima Karadžiću i Miloševiću i šta je uopšte toj trojci zajedničko – osim mržnje prema Slovencima. Šta je to što je mentalno poremećenog Handkea tjeralo da sladostrasno obilazi stratišta po Bosni i Hercegovini, na kojima su Karadžić i Milošević ogrezli u krvi do koljena harali? Šta je to što je takvog Handkea tjeralo da puzi za tim ratnim zločincima, posjećuje ih po kazamatima u kojima »ispaštaju« svoje grijehe, drži govore na njihovim pogrebima? Šta je to što je Švedsku akademiju natjeralo da Nobelovu nagradu za književnost dodijeli takvom strašilu? Mi to ne znamo.

ovaj čin dodjele nagrade za književnost od strane Nobelove nagrade je crni dan u povijesti čovječanstva, crnji nego sam zločin protiv čovječnosti – Genocid.
Jer, glorificiranje zločina – Genocida je gore od samog Genocida, jer se time odašilje poruka svim budućim ratnim zločincima da se Holokaust isplati i da se za Genocid neće odgovarati, već će taj zličinački čin Odbor Nobelove nagrade hvaliti i nagraditi svojom nagradom kao putokaz svim monstrumima u budućnost. To ne služi na čast Nobelovoj nagradi.

Budućeg premijera Kosova, Albina Kurtija i njegovu vladu očekuje puno posla i izazova. Od prvih poslova unutar zemlje je borba protiv koorupcije i nepotizma. Tri najnapadnutija sistema su sudstvo i tužilaštvo, obrazovanje, zdravstvo i socijalna zaštita.
Ono što građani očekuju od nove vlada jeste da ona da mogućnost meritokraciji i da meritokracija bude princip u državnim poslovima.

Čudna li jada i tužne nam realnosti, naše nakaradne sarkastične stvarnosti, koja upravo skrnavi i pomisao o liku i djelu ovoga velikana lijepe riječi i emotivnih pjesama, kada su se našli ovakvi antipodi, politikanti i recidivi svih prethodnih agresorskih scenarija na ovim prostorima, da bilo šta govore ili zvanično i otvore ovu manifestaciju velikog Alekse Šantića.

Draga moja Bosno i Hercegovino, zašto si prednost dala šumokradicama, vodokradicama i raznim kradicama, ispred GAZIJA??? Što su ti preči pohlepni milijarderi, dojučerašnji kočijaši i tezgari, ratni profiteri, od GAZIJA??? Što su ti preči oni što su prije skupštinske stolice samo sjedili na tuti, i nigdje više? Što su ti preči oni što u “Versace” odijelu miluju sinuse kažiprstom u prvom saffu džamije, jer se ne umiju drugačije pokazati. Blindirani džip je ostao ispred vrata. Što su ti preči grobovi tih skorojevića pa ih redaš na vidno mjesto, da mi zaklone mezare mojih drugova šehida.

Evo ih danas, vjerujemo, isti ti Arapi došli na kapiju „Aluminija“ iz nekih od Islamskih zemalja sa bliskoga istoka, u cilju pregovora i ulaganja svoga kapitala u ovu propalu firmu.
Sasvim je normalno i očekivano, da ih na kapiji zadrže, svi ti „duhovi" menadžera i zlotvora, kriminalca i lopova Mije - Miše Brajkovića, koji je upravo opljačkao firmu, doveo je na prosjački štap i ugodno se placa i uživa u „lijepoj njihovoj“ Hrvatskoj

Fata Orlovoć se ne samo izborila za sporu ali dostižnu pravdu, već nadvladala nadmoćan prijeteći lobistički pritisak mašinerije Rs i Srbije.
Fatu nisu mogli ni potkupiti ni parama kupiti. Kroz svoju istrajnu borbu za pravdu Fata Orlović postala je simbol te borbe. Mnogi od nas se ponosimo njome. Njeno ime već sad nosi jedna apoteka u Americi, dok u Makediniji jedan osnovna škola nosi njeno ime. Svi treba da se ugledamo na nanu Fatu, jer ona se bori za čast, poštenje, Božiju pravdu i pravednost, za sviju nas - riječe mi komšinica Đemila.