Politika nije zadužena da se bavi vjerom, ali jest dužna da osigura slobodu vjere. Osim zakona o restituciji vakufske imovine, Stranka demokratske akcije ima zasluge što je nakon neslobode vjera u Bosni dobila slobodu. U Bosni nije nikad bilo više hafiza kao danas; nije nikad više bilo raznovsnih džamija kao danas; nisu su se nikad više učile ilahije i kaside kao danas; nije se nikad više pričalo o ramazanu i bajramu kao danas; nikad nije bilo više vjere u ustima kao što je ima danas (nadam se i u srcima).

Nikad više sna u ramazanu nisam trebala, nego ovaj put. Uvijek sam ramazanom bila budna i naspavana bez obzira koliko malo odmora sebi priuštila. Tragom razloga svog stanja stigoh do mirisa somuna koji je najjači miris koji postač može osjetiti. Nikad manje nisam bila među svijetom, i nikad manje mirisa somuna ne osjetih. Tek nekoliko puta u toku čitavog ramazana. To je moj nemir.

Lovrenoviću nije potrebno udruživanje da bi dokazao svoju književnu i intelektualnu vrijednost, ali PEN-u jest potreban Lovrenović da bi dokazao i pokazao svoju misaonu i moralnu kredibilnost.
Ni ispisivanje Miljenka Jergovića iz sarajevskog PEN-a ne ostavlja me ravnodušnim zato što volim čitati njegove novele.

Jedni tvrde pobjedilo je slobodarsko Sarajevo, dok drugi zadovoljno trljaju ruke. Uprkos svim, još uvijek neosvješćenim antifašistima, duboko svjesni i sve uporniji i glasniji fašisti uspjeli su napraviti još jedan provokativan korak, provesti svoj suludi naum, promovisati pravo na ubijanje nevinih i obezbjediti mu crkvenu zaštitu i podršku Katoličlke vjere.

Zato su i njihovi „talibani“ ostavljali iza sebe, sa svojim bojovnicima, stratišta i jame, brojnih nevinih žrtava, posebno sa našim vrlim i dobrim komšijama Bošnjacima.
Slično rade i djeluju, u ovome mirnodopskom periodu iza Dejtona, sa ciljem da svoje recidive i zle nakane privedu do kraja, totalnog osamostaljenja njihovih genocidnih i osvajačkih teritorija, sa „čistokrvnim i autentičnim“ Srbima i Hrvatima.

U okruženje sa tobom na čelu, koji odavno stigmatizirate dolinu Neretvice, ali i cijeli Klis, kao primitivno i zaostalo područje pogodno za potkusurivanje. Ovi pitomi ljudi naučili na mrvice, mislili ste da će ponovo progutati “žvaku” i ušutiti dok demografija ne učini svoje da izumre i posljednji stanovnik kojeg niste uspjeli raseliti. Prozreli smo i vašu političku manipulaciju, što po svom efektu ima za rezultat manipulaciju iz one pjesme, “Žuti kišobran” koju su osamdesetih izvodili “Atomci”. Sjeti se, Emire B.!

Vrijeme je da se povijesnim činjenicama lupi o sto, ali i baci rukavica istine u lice onih koji su od karađorđevske salvete do danas na lađi “ugroženosti” plovili našim životima, umjesto tinte prolijevajući krv, najčešće bošnjačku. I dok se ponovo neki Bošnjaci ponašaju kao češke sobarice, ovdje podvlačim: nećemo dozvoliti da ustaša prodaje kruške pod bubrege, kako je to mom ocu nakon Drugog svjetskog rata nudio onaj isti koji ga je držao na nišanu, da bi mu se ponovilo zlo od bližeg komšije ustaše, koji mi se putem društvenih mreža javio iz Zagreba. Ako je ovo najava još jednog “transporta zlata” onda računajte na pređene i naučene lekcije povijesti koje činjenicama debelo degradiraju vašu historiju.
Sjednite, ustaše!

I, drugo, prijetnja od fra Marija Knezovića u ime Franjevaca, Katoličke crkve i hrvatskog naroda da ako vi Bošnjaci ne podržiti misu za Bleiburg u Sarajevskoj katedrali rizikujete da se i vama ospori pravo na dženazu i dovu u Potočarima, Srebrenica, jer može biti i među žrtvama Srebreničkog genocida onih koji su se ogriješili o pravila ratovanja, kao što ih je bilo u Bleiburgu. Ovo je ključ priče oko Bleiburške drame, koju hrvatska politika svake godine nameće, kao što i srpska politika to nameće oko Jasenovca. I jedni i drugi hoće da svoje zločine nad Bošnjacima očiste kroz priču o Bleiburgu i Jasenovcu na način da Bleiburg i Jasenovac izjednače sa Srebrenicom i uplaše Bošnjake kako bi odustali od priče o Genocidu, priče koja njih jednako iritira.

Ne mogu zaboraviti i odati se utisku neposredne strave i užasa, kada su mnogi „crnokošujlaši“ godina devedesetih, upali u moj stan u Mostaru i izvodili scene razbojništva. Od njih petorice, jedan bi povikao da me odmah upuca repetirajući svoju ubilačku spravu, drugi bi sugerisao da me objese o luster, treći bi vadeći kamu iz futrole odaslao poruku da me odmah zakolje na licu mjesta i tome slično, do besvijesti. Dok su jedni prijetili i plašili me, drugi su izvršavali „obred“ premetačine i pljačke moga stana i na kraju pod pretnjom, da ovo nikome ne zborim ili govorim, kao i da se ne pojavljujem na ulicama Mostara, napuštali bi moj stan.

Evo ih, ovih dana zakucali su i na vaša vrata, slobodarskoga Sarajeva i naše drage i voljene Bosne, u nadi pronalaska „ crkve- katedrale „ gdje će se svome Bogu pomoliti, za sve žrtve Blajburga?
I u onim prilikama i uslovimaq, nalazeći svesrdnu pomoć i Božiju pripomoć, sa svojim crkvenim vjerodostojnicima, čine to i ovom prilikom, nalazeći podršku katoličke crkve i vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića.
HNS ili Hobotnica Neostvarenih Snova iz vremena NDH i agresorskog perioda na našu nam jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu i na naš grad Mostar, našao se kao jedan je od suorganizatora obilježavanja 75. - godišnjice bleiburške tragedije dok je pokrovitelj Hrvatski sabor.

Kad se probudimo radosna srca pomisliti na Boga, uzeti abdest i klanjati sabah-namaz, čist i uredan otići na posao i raditi marljivo i savjesno. U susretu s ljudima biti uljudan, dobar i pažljiv, čuvati se ružnih riječi. Čuvati se grijeha i izbjegavat i loše društvo. Tokom dana klanjati namaze i makar jedan u džamiji. Ne biti besposlen. Pomoći u poslu svojim ukućanima i bližnjim.

Pitanje koje mi je stalno prisutno a na koje nemam odgovora je sljedeće: Kako je moguće da država i društvo u kojima su se obreli naši Bošnjaci pruži, privuče, obezbjedi sigurnost, posao, školovanje, liječenje, itd. za ljude koji nisu njihovog kova, kulture, vjere, krvi, ..... i da se na sve to zakači i ukotvi naš čovjek (iako uz sve ovo ima i strogih i teških pravila, propisa i kazni). Dakle, tim društvima je prvenstveno stalo do reda i rada, do čovjeka, do pravde, i sl.

Uvjeren sam da se i papa Franjo slaže s ovim zato što je kroz svoju povijesnu posjetu Sarajevu ostavio dvije važne poruke, a to su da je donio mir i ljubav u Sarajevo te proglasio Sarajevo kao Jerusalem Europe. Ovaj Jerusalem Europe ne podnosi ni najmanju simboliku fašizma, simboliku koju nije moguće pokriti nikakvom revizijom povijesti, poseno one povijesti koju je sama povijest porazila i osudila.

U vemenu agresije, uz sve viteške jedinice Armije RBiH, odradili su ono što je pomjerilo granice mogućeg. Poboli su bajrak pobjede na mjestima gdje je agresor kopao grobnice našem narodu. Svojim životima su osigurali nedjeljivost, suverenitet i integritet BiH. Njihova hrabrost je dušmanima bila jasna poruka, živote ćemo svoje dati, ali kamena zemlje bosanske nedamo. I nisu dali!

Koji je narod, u Bosni i Hercegovini najviše radio i radi po rudnicima? Koji je narod najviše radio i radi po željezarama, šumama i pilanama, cementarama, galvanizacijama i hemijskim tvornicama? Za pripadnike kojeg narod su bili i evo ostali rezervisani najteži i najprljaviji poslovi? Koji je narod, bio i ostao, kičma ove države? Šta je ovaj narod, koga on optužuje za stanje u današnjici i sve greške kroz prošlost, podnio tokom agresije, a šta tek u daljoj historiji? I ostao i opstao, uprkos svemu. Jesu li Bošnjaci pljačkali, silovali i ubijali? Nisu, a mogli su! Jesu li rušili crkve i prekopavali groblja? Nisu, a mogli su! Koja je država, uključujući i njen glavni grad, razrušena kao Bosna i Sarajevo pri raspadu Jugoslavije?