Žao mi je što me je Žižek razočarao. Oteo mi je taj osjećaj nade u beznađu da u svijetu ipak postoje ljudi bistrog i pametnog uma, ljudi koji su oslobođeni od predrasuda, posebno predrasuda o islamu i muslimanima, koje danas kruže svijetom. Mislio sam da Žižek govori što vidi svojim očima, a ne što čuje svojim ušima od onih koji mu krivo šapću o Sarajevu.

Pri svemu ovom treba potsjetiti da je za izbor članova predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog i reda hrvatskog naroda FBiH jedna izborna jedica, u kojoj svi građani imaju pravo birati koga hoće, što znači da je izbor Komšića po svemu zakonit i ustavan. To znači da hajka koja se vodi iz Hrvatske direktno i preko HDZ BiH bez ikakva osnova i tendenciozna, s ciljem da se od MZ i EU dobije podrška za nove destruktivne korake.

Predsjednik SDP-a i članovi te stranke potcjenjuju narodnu pamet. Narod zna misliti. Oni koji ne znaju misliti izaberu sebi ko će za njih misliti. Vidjeli smo u predizbornoj kampanji SDP-a, a i prije toga, kakvi su rezultati njihovih aktivnosti na terenu u R.S -u, Hercegovini, ... i šta sad? Opet Bošnjaci krivi, jer glasaju i za Komšića, i za Bećirovića, i za Džaferovića. Šta fali Džaferoviću?! Jesu li ova druga dvojica pametnija od njega?!

Eto, tako su se i sučelili pogledi i interesi, ovoga tandema kandidata, na sreću i dobrobit, u korist građana ove nam voljene domovine i glasača, koji su, našem Željku, ukazali svoje povjerenje. Oni drugi, koji su glasali za svoga samozvanog „akademika“ Dragana, za korumpiranog i dokazanog rušitelja i sistema i države, dočekali su u rezultatima ishod žrtve ili saučesnika, svih njegovih prljavih rabota.

U situaciji u kojoj nas guše nevažne i otpadne informacije, jasnoća informacije je moć. Svako ima pravo pričati o budućnosti naše nacije i države, ali je teško održati jasnoću vizije, koja nas pokreće na kaciju. Često i ne primjećujemo da je priča o viziji u toku i često ne obračamo pažnju na ključna pitanja, koja su nam bitna. Hiljade nas teško može priuštiti sebi luksuz provjere o čemu se tu radi, jer smo pod pritiskom svakodnevnih obaveza na poslu te brige o porodici. Nažalost, povijest ne daje popust. Ako se odluka o budućnosti tvoje/moje nacije i države donese u tvom/mom odsustvu dok smo hranili i oblačini djecu – djeca neće biti pošteđena od posljedica. To nije fer, ali ko je rekao da je povijest fer.

Ali vratimo se na suštinu takozvanog problema u liku i djelu Željka Komšića. O legitimitetu je uistinu više suvišno pričati. Podatak od 80 % postaje smiješan u onom trenutku kada pogledate statistiku i ustanovite da je samo 40% hrvatskog biračkog tijela izašlo na izbore i da je od tih 40% malo više od pola glasalo za Dragana Čovića. U tih malo više od pola ulazi i velika podrška glasača iz općina s većinskim srpskim stanovništvom gdje sve teze o legitimnom zastupanju koje propagira HDZ BiH padaju u vodu. Opet, za gospodina Komšića ništa sporno, dok se gospodin Čović ne oglašava po tom pitanju.

Emir, Nemanja (od 2005-e) se ne može ni u Dodika permanentno pouzdati, zato se on kao neman baca na sve što Dodiku smeta, nebi li spašavajući njega spasio sebe od propasti. Tu je matematika priprosta. Računicu ljudi kakvi su njih dvojica je lahko shvatiti. Doduše jedan previše troši na boemstvo svoje, a drugi boem ima dovoljno narodnih para da im obojici račune poplaća, a i na druge troškove je na vrijeme mislio - ko vladar, jašta će neg' misliti.

Hrvatska politika optužuje "vehabije" u Bosni za izbog Komšića, što je jedan od nejvećih nonsensa, ali neće da se suoči s istinom da su Komšića izabrali bosanski ljevičari i uplašeni Bošnjaci/Bosanci zbog Čovićeve politike i, dakako, Čovičevog kolaboriranja s Dodikom protiv bosanske države, njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

Baji, ide u prilog svako političko, međunacionalno, i međudržavno trenje i netrpeljivost. Njemu odgovara svaki nesporazum i sukob na tlu Bosne a tako i u regiji i u Evropi jer se samo na taj način održava na kormilu nacionalizmom zatrovanih svojih istomišljenika. To je osnovna karakteristika svih ne sposobnih političara koji u tuđem neuspjehu vide svoju sreću. I sve ono što i sami rade i spletkare prebacuju to drugima da bi imali opravdanje za svoje postupke i istupke.

Evropski politički lideri i državni dužnosnici odavno su postali najprominentniji nosioci i podstrekači islamofobije koja se sve dublje ucjepljuje u samu srž zapadnog društva, a stanovništvo evropskih država se iz dana u dan zastrašuje gubitkom vlastite kršćanske kulture zbog dolaska, u nekim zemljama, neznatne šačice muslimana. Islamofobija i antimuslimanska mržnja danas su prvorazredno političko pitanje na Zapadu s tendencijom da to bude i dominantno kulturološko pitanje.

... Zamislite kakav košmar stvaramo u glavama mladih insana, koji tek treba da formiraju mišljenje o sebi, i svijetu oko sebe. Svaki dan ih svojim neopravdanim nezadovoljstvom trujemo, ubijamo u njima smisao za ljepotom, ubijamo u njima potrebu da se bore, i što je najgore i najteže, a zato ćemo sigurno biti pitani ubijamo im ljubav za domovinom.

Srpski narod je, birajući između dva zla izabrao manje, i u pravu je. Izabrao je Dodika, a ne Ivanića. Ali, srpski narod nije u pravu što je dozvolio da mu na "pijaci sem kvarne robe nema ništa drugo za kupiti". Taj srpski narod je idući do pijace bio nuđen besplatnom, a zdravom "robom". Odbio je, nije se uključio u svijet u sebi i oko sebe.

Danas, 25 godina, nakon slavne odbrane države Republike Bosne i Hercegovine, država Bosna i Hercegovina se osjeća i slavno i tužno. Slavno, jer su pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine odbranili multietičnost, multikulturnost i obranilli savjest čovječanstva na prostoru Bosne, a tužna jer su joj ukrali prefiks Republika.

Tužna je Bosna i zbog težih stvari, a najteža je što su političari, koji su na vlasti zadnjih 25 godina, ukrali slobodu braniteljima.

Narode moj, imamo izbor u nedjelju (7. oktobra 2018.) da utvrdimo i potvrdimo da smo državotvorni narod, koji ima samopoštovanje i koji zaslužuje poštovanje drugih kako u vlastitoj zemlji tako i u svijetu. Prvi puta u našoj stoljetnoj povijesti pruža nam se prilika da održimo kontnuitet našeg nacionalnog, političkog i državnog suvereniteta.

Veoma je teško razlučiti koji je od ove trojice veća štetočina za BiH i čiji bi abasadori svjesnije radili protiv interesa države od koje bi živjeli na visokoj nozi, ali je sasvim sigurno da bi se međusobno o tome lahko dogovorili, kao i drugim pitanjima gdje bi BiH bila na gubitku, kao što je granica sa Srbijom ili oduzimanje prava našoj domovini za izlazak na otvoreno more.