Danas, kada se želi doslovno oteti okupirana polovina naše države, i to nazovi legitimnim putem, romani Meše Selimovića su jedna od najjačih poluga kojima se taj cilj uporno nastoji realizovati. U njima su perfidno obrazloženi svi oni krivotvoreni argumenti kojima se Bošnjacima oduzima, a đikanima daje, historijsko pravo na ovu zemlju. Grozomorni opisi domicilnog stanovništva Bosne, njihov navodni fizički i psihički jad i satanizirana promjena vjere, uspjeli su toliko zbuniti i izluditi bošnjačke intelektualce da oni i danas pušu u jogurt u nastojanju da pobjegnu od sebe samih.

Za svojih sto godina Hasan je prošao dug put od Berana gdje je rođen, preko studija farmacije u Beogradu te zaposlenja u Loparama kod Tuzle, Beogradu i Plavu pa preko Sarajeva do Siona. Na tom svom stoljetnom putu Hasanov život je bio ispunjen učenjem, pisanjem, pomaganjem drugima i ljubavlju prema svojima. I sve to traje i danas, nakon sto godina istim tempom i istim žarom. Tog jutra zatekao sam ga kako vadi citate iz knjige na italijanskom i prevodi na bosanski.

Prepisano sa Zapada na takav način da ljudi sami sebe ubijede kako se radi o vlastitom stavu. Nečija orijentacija i nečiji izbor ne moraju biti isto. Ali značajnije od ovoga, jeste to da su mnoga od brojnih udruženja za zaštitu homoseksualaca nekad isticali kako oni štite od diskriminacije one koji su rođeni kao takvi. Dakle, išla je navodno zaštita onih koji su prirodno homoseksualni, bez izbora, da bi se vremenom pretvorilo u zaštitu kasnijeg životnog izbora, što dosta mijenja i namjenu i finalni cilj.

Ali ko sve što dragi Allah može dati. Magnum se davraniso iako ne u potpunosti oporavljen. Odmah je zvao Ministra i stavio se na raspolaganje državi, da spasi bolesne. Ministar, doktor Smrt, postavlja ga za glavnog koordinatora protiv opasnog virusa. Preuzevši privremeno Me'ovu funkciju, nesebično je krenuo u spašavanje naroda. Narod je bio prilično skeptičan prema Magnumu, pribojavali su se za donacije u materijalu, ljekovima i opremi koje su stizale od sandžačke dijaspore.

Mnogo je toga što Marsovcima nije jasno šta se zbiva na planeti Zemlji, ali bosanskim vojnicima na straži je savršeno jasno da se ovih dana oko Bosne duhovi zloćudni iznova bude, ali ne, kao što kaže Aleksandar Solženjicin u svom „Arhipelagu GULAG“, „kroz države, niti između klasa, niti između političkih stranaka - već upravo kroz svako ljudsko srce - i kroz sva ljudska srca. Ova se linija pomiče. Unutar nas oscilira s godinama.

Dr Esad Sadiković je bio jedan od malobrojnih koji je tih krvavih '90-tih godina prošlog stoljeća, pozivao na razum i mirno rješavanje političkih problema s jedinim ispravnim građanskim putem. Na žalost uzalud jer su se u to vrijeme već bodljikavom žicom ograđivale parcele budućih koncentracijskih logora. U jednom od njih, Omarska, biva zatvoren i doktor Eso. Tu u svojevrsnom ovozemaljskom džehenemu dijelio je sudbinu sa hiljadama svojih sugrađana. Tu, u nemogućim uvjetima, dr Eso nastavlja svoju misiju humaniste liječeći, pomažući i ohrabrujući bez razloga unaprijed na smrt osuđene “žive ljudske kosture” u koje su se pretvorili njegovi sugrađani. Posljednje noći u logoru Omarska znajući da se više neće vratiti, izašao je pred katile visoko uzdignute glave i u svom šeretskom stilu obratio se svojim sapatnicima. A oni na trenutak i ne mareći gdje se nalaze, na posljednje putovanje ispraćaju ga aplauzom. Taj mali – veliki gest dr. Sadikovića ravan je muzičkim ili literarnim djelima koja su nastajala u nacističkim koncentracionim logorima u drugom svjetskom ratu.

Također, vijeće Haškog suda je utvrdilo postojanje međunarodnog oružanog sukoba uz postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH, u kojem su kao organizatori sudjelovali bivši predsjednik Franjo Tuđman, bivši ministar odbrane Gojko Šušak i bivši načelnik glavnog stožera HV-a general Janko Bobetko, bivši čelnik Herceg Bosne Mate Boban, bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić, bivši ministar obrane Bruno Stojić, bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić i tadašnji načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić.

Stoga, nije mi jasno, Milanoviću, zašto danas dajete odličje Miji? On nije završio posao! “Puno” je još ostalo muslimana u Bosni, koje vi ne želite gledati! Osim ako vi to odličje dajeti Miji kao znak zahvalnosti za njegov pokušaj, pokušaj koji treba da bude putokaz drugima kako se brani Hrvatska od puno muslimana u Bosni i kako treba dovršiti zapoćeti “udruženi zločinački poduhvat” (Herceg Bosnu) sve dok se broj muslimana u Bosni ne dovede na poželjnu mjeru.

Na žalost nije mali broj Bošnjaka koji također ne poznaju historiju svoga grada, što je uveliko posljedica komunističke doktrine jednog vremena, u kojem je većinski narod, u ovom slučaju Bošnjaci, marginaliziran i u početku sasvim volšebno, a kasnije i otvoreno, predstavljan kao "nasljednici onih koji su nas ugnjetavali vekovima". Velikosrpska nacionalistička bulumenta je samo preuzela vokabular iz komunističkog perioda, što je uveliko i koristila kao okosnicu onoga što je prethodilo genocidu nad Bošnjacima Prijedora. Pomno pripremani planovi za uništenje svega što nije srpsko u Prijedoru su realizirani u nekolkio faza.

Bahati i osioni bivši predsjednik genocidnog entiteta, a sad jedan od trojice prvih ljudi države BiH, nakon svega što mu je palo šaka i povećalo apetite i pohlepu, još osionije je krenuo dalje, prvo aralaukati, a sada kada mu je počelo malo dolaziti iz zadnjice u glavu, počinje mijaukati, kao umiljata maca, da zataška i ublaži sve svoje marifetluke i umili one koje je duboko povredio svojom mržnjom i digao na noge. Svoju silu i bahatost pokušava maskirati prividom, mada je svima jasno svi znamo da se šakal pretvara u hijenu, kao i njegov uzor Vučić iz vuka u vučiča.

Nije čudno da je nacionalista i guslar Mića, upravo našao ovu Skupštinu, kao najcrnji i za njegove sospstvene nacionalne interese „ostrašćeni poligon“ za prodaju magle svojim Srbima, kako bi mu vrtić u Laktašima bio što zeleniji i lijepo uređen, a sa Dedinja redovno curili dolari?
Nažalost, eto tako vaš Milorad, kako ga tretirate kao člana predsjedništva ove naše Bosne i Hercegovine, biran je od strane velosrpske nacionalističke populacije, mogu izreći moj ponos da kao bosanski Srbin i ne priznajem, ovakve Bosanske izrode.

Bile su to stare bosanske ljepotice, čardaklije – neka mješavina bosanske i orijentalne arhitekture. Gornji bojevi okrečeni u bijelo i s‘polja i s‘vana sa dosta malih zelenih pendžera i još manjih ćerčiva. Njihovim kućama ne zna se ni za temelje. A tek avlija sa starim dudom i bunarom, ne zna im se ni za trag – a tu smo kurbane klali i bajramovali. Tu je bio naü djeöiji centar Svijeta.

Jedinstvo diverziteta predmet je “univerzalne civilizacije” gdje heterogene zajednice postavljaju društvo mogućnosti, bez straha po ukupni potencijal partikulariteta. Sadržaji bi bili strukturalno substiruirani gdje bi kulture, narodi i religije ostvarile ukupnost simboličkim jedinstvu čineći strukturalni i funcionalni integralni dio humanog poredka.

Sultan Mehmed Fatih je crkvu Aja Sofiju pretvorio u džamiju zbog toga što je ona, prije svega, bila politički i državni simbol, pa tek onda vjerski. Njen vlasnik ili legator je bio Bizantijski car, i kao takva ona je bila simbol Bizantske države. Ta država je doživjela poraz, i s obzirom da je Kostantinopolj zauzet vojnim putem (iako je nuđeno da se preda mirno, putem ugovora), sasvim je logično i razumljivo da vladar nove države ukloni simbole ranije vlasti, piše dr. hfz. Safvet Halilović.

U skladu sa već prepoznatljivom bošnjačkom zaboravošću, zbunjenošću ili hipnotisanošću, šta li je već, običaj samoponižavanja se nastavlja, pa se nešto tako desilo i povodom ove nedavne, 25 godišnjice od genocida. Ovaj put je riječ o suptilnoj mješavini zablude, tihog poniženja i podvale. Radi se jednom blago pomračenom “umjetničkom” pristupu godišnjici genocida koji se bavi kao pomirenjem “zaraćenih strana.”