Hadži Ferid Ferko ŠANTIĆ: Nemoj me, ahbabu moj pitati kako sam se tada osjećao. Kao što se odlazak na hadž ne može uporediti ni sa kakvim drugim putovanjem tako se i doživljaji, osjećaji, spoznaja i sve drugo što hadž insanu pruža ne mogu ni na koji način, niti sa bilo kakvim riječima ni opisati ni ispričati ni... To se jednostavno može samo doživjeti. Očekivali smo dolazak u Džedu odakle nas samo sedamdesetak kilometara dijeli od Meke i Ćabe.

U našem lijepom jeziku bosanskom ima toliko sintagmi, izraza sa kojima se označava odlazak na hadž. Tako se zna kazati da je neko otiš'o na Ćabu, otiš'o u Meću, bio na Ćabi, bio u Meći, vratio se sa Ćabe, otiš'o na hadžiluk, vratio se sa hadža... Vijekovima insan bošnjački, ispunjavajući jednu od svojih islamskih dužnosti, obavlja hadž, osnosno odlazi u Meku i Medinu i posjećuje Kabu. Vjekovima insan bošnjački o svojem odlasku na Ćabu, o svojem hadžiluku piše, bilježi... Tako je bilo i prije ravno četiri stotine godina, tj. 1611. god., kad je iz svojeg rodnog Hlivna na Ćabu, na hadž krenuo imam Jusuf Livnjak. Na tom putu koji je trajao 379 dana on je vodio dnevnik, tj. bilježio je sva mjesta kroz koja je prošao, opisivao je sve znamenitosti koje je vidio, obišao... Hadži Jusuf Livnjak je pisao harfovima, tj. arapskim pismom a turskim jezikom. Arapsko pismo i arapski jezik bili su pismo i jezik bošnjačke islamske duhovnosti, jezik Kur'ana a turski jezik je bio jezik administracije. Naš hadži Jusuf, običan insan bošnjački, mjesni hodža u Hlivnu, pored svojeg jezika bosanskog sa lahkoćom je pisao, odnosno služio se i sa arapskim i sa turskim i sa... jezikom.

Jedna od stranica iz hadžijskog dnevnika Jusufa ef. Livnjaka pisanog 1611.god.

Uz to, na svojem više od godine dana i više hiljada kilometara dugom putovanju do Ćabe i nazad do svojeg rodnog Hlivna, hadži Jusuf nije izašao iz svoje države, odnosno iz države kojoj je tada pripadala i njegova Bosna.

Pred moje ovogodišnje putovanje na Ćabu, četiri stotine godina nakon hadži Jusufa Livnjaka mene je jedan od ahbaba zamolio da i ja na ovom putovanju što više toga zabilježim, opišem, „uslikam“... Obeć'o sam da ću to učiniti. Ustvari obaćao sam da ću mu, gdje god budem boravio, gdje god budem vidio, čuo... nešto zanimljivo da ću mu o tome pisati i pismu mu poslati pošto to ova današnja tehnička saltaneta omogućavaju. Ovo zbog toga što se današnja putovanja do Ćabe obavljaju se ovim „čeličnim 'ticama“ - avionima, pa insan za nekoliko sahata stigne tamo gdje je naš Jusuf Livnjak stigao tek za stotinu i pedeset dana. On je imao mogućnosti da kamaru toga vidi, obiđe... i ubilježi u svoj dnevnik, a ja na svojem putovanju ozgor iz „'tiče gvozdene“ vidim samo oblake, mora... Zbog toga nisam mogao sačiniti nekakav dnevnik, ali sam zato bar mogao pribilježiti, uslikati... puno toga što sam u „Meći i Medini“ vidio, doživio... i o tome pisati ahbabu mojeme. Njemu sam se javio već pri odlasku.

- Evo me na stokholmskom aerodromu, napisah mu. Od ovog putovanja osjećam nekakav strah, strah koji ne mogu riječima niti na bilo koji drugi način objasniti. Naime, nekad sam čuo kako se govorilo da ima hadžija od kojih Kaba „biježi“, da ima hadžija kojima Kaba ne odobrava da joj se primaknu, da ima hadžija čiji hadžiluk je jalan, prazan, lažan... Odnosilo se to na one koji su na hadž odlazili kako bi tamo trgovali, kupovali sve i svašta pa to onda, po povratku, u svojim mjestima prodavali, odnosno na one koji su se putem svojeg hadžijskog zvanja „puhali i pravili važni“. Znam, nastavih pisati ahbabu svojeme, da ja ne pripadam ovakvima ali me je, ahbabu moj, strah od pomisli da li bi moglo biti da, zbog nečega drugog i od mene Kaba „pobjegne“? Strah me je još nečega, nastavih pisati. Naime, nedavno je ovdje u Švedskoj boravio hafiz Sulejman ef. Bugari i u jednom od svojih dersova govorio o hadžu. Pri tome on je naveo jedan od hadisa u kojem se veli kako na hadž pozivaju trojica. Prvi je Allah dž.š, drugi je Ibrahim a. s., a treći je niko drugi do naletnik, šarenko, šejtan..., neuzubillahi. U hadisu se dalje veli da koga Allah dž.š. pozove na hadž taj na hadžu u bahšče ahiretske, u bahče dženetske preseli. Koga Ibrahim a.s. pozove na hadž taj obavi hadž i hadž mu mebrur, magbul, tj. hadž mu primljen bude pa se taj k'o pravi hadžija familiji svojoj vrati. Koga naletnik, šejtan, neuzubillahi na hadž pozove taj je u stvari jedan od onih od kojih Kaba bježi a o kojima sam gore već pisao. Pitam se, ahbabu moj, ko li je mene na hadž pozvao? Sigurno znam da to nije ovaj treći, odnosno naletnik, šejtan, neuzubillahi. Je li onda mene pozvao Allah dž.š. ili Ibrahim a.s.? Kontam, kako se to jezikom bosanskim zna kazati, da je moj poziv mogao doći sa ove obadvije strane. Jer na hadž putujem u popriličnom hastaluku, u popriličnoj bolesti. Putujem pod terapijom jakih antibiotika zbog nekakve unutarnje infekcije koja me spopanula samo nekoliko dana pred mubarek put. Putujem i tako što u „kuferu“, u koferu svojeme nosim nekolika kilograma kojekavog zrnevlja, žita ovakvog i onakvog zajedno sa šerpicom u kojoj to sve trebam kuhati. Računam da ću, sa malo povrća, somuna i voća koje ću tamo na hadžu kupiti, sa time preživjeti svih dvadesetak dana koliko traju obredi hadža. Kao što znadeš, ahbabu moj, ja već godinama ne mogu da jedem ni masno, ni slano, ni ljuto, ni kiselo, ni... Znadeš i to da sam ja na sva nastojanja moje familije da me odvratite od putovanja na Ćabu uvjek odgovarao sa „Dobio sam poziv i ići ću pa makar se i ne vratio...“ Ehhhh, bezbeli se sad zbog toga pitam od koga sam ja poziv dobio? Moglo bi biti da je taj poziv došao od Allaha dž.š. pa je otud i ovaj moj hastaluk kao uvod... No, ahbabu moj, znano je da pamet insanska puno toga, čemu nas On poučava ne može tako lahko ni da shvati ni da pojmi. Sa još četvoricom svojih Bošnjaka evo, ovdje na aerodromu, klanjah jaciju. Kako na ovom stokholmskom aerodromu još uvijek nema, k'o što na mnogim drugim dunjalučkim aerodromima ima, prostorija gdje se može namaz klanjati to mi klanjasmo tako što razmakosmo, pomjerismo nekoliko stolica na izlaznom pultu. Zovu da se krene prema 'tici gvozdenoj koja će nas prema Meći i Medine ponijeti. Nakon nekoliko sahata leta evo nas, ahbabu moj u Stanbolu silnome. Pošto se let nastavlja tek u poslijepodnevnim sahatima odvezli su nas u hotel da odspavamo.

Adnan, kojeg ja Đerzelezom zovem, već je zahrk'o dok sam ja sa pendžera sejrio panoramu Stanbola. Naspram hotela ugledah market sa nazivom Namli a u mojoj mahali u kojoj sam odrastao riječ namli je bila riječ svakodnevnog govora. Znalo se kazati za nekoga da je namli, tj. ugledan, uljudan, otmijen... Namli je bila i neka familija, neko mjesto... Tu je bila i firma nekoga ko, pored ostalog, radi renkli, perfektne, lijepe fotokopije dokumenata i ostalog. U jeziku bosanskome riječju renćli označavani su lijepi momak ili cura pa je otud, za plaho fina momka, nastao i nadimak Reno. Zamisli, ahbabu, da je moj mostarski rođak Zijo svojem sinu nedavno dao ime Reno. To zbog toga što je još prije 150-tak godina među Šantićima u mostarskim Prigrađanima živio, a do dana današnjeg po svojem junaštvu i ljepoti upamćen ostao jedan Salih koji je imao nadimak Reno. Ovaj naš današnji Reno je sad hem student, hem gledan, lijep hem tako pa se od cura, hasli odbraniti nemere.
Sejreći tako sa pendžera ovog hotela stambolskog vidio sam, ahbabu, još nešto što ranije nigdje vidio nisam.

Na ulici je bio postavljen mehanizam koji na najbolji mogući način regulira saobraćaj. Radilo se o jednosmjernoj ulici i kad po ovoj ulici araba, tj. auto dolazi iz dozvoljenog smijera onda se zubi na ovom mehanizmu obore i araba normalno prođe. No, kad neko pokuša iz nedozvoljenog pravca da sa arabom uđe u ovu ulicu onda zubi na ovom mehanizmu namah ohelaće, izbuše gume na arabi.
Ahbabu moj, plaho me obveseli, obradova haber da nas u hotelskom restoranu peškeše, časte doručkom.

Toliko različitih jemeka, tj. jela, toliko različitih somuna i somunčića niko na dunjaluku ne umije pripremiti i kurisati, tj. servirati k'o insan stambolski, turski... Vidjevši ovo zaboravih ti ja, ahbabu na moje zrnevlje. Kad nas natrag na aerodrom povezoše ja sam ti, ahbabu taj vakat gledao kako autobusom upravlja vozač u kojem smo mi sjedili. Naime, u stambolskom saobraćajnom krkljancu on je vozio i istovremeno sa nekim mobil telefonom razgovarao, u ruci je istovremeno držao bilježnicu i kalem pišući brojeve nekih telefona, adrese... Došavši na 'stambolski aerdrom, u aerodromskom mesdžid smo, uz za to potrebni nijet, obukli naše ihrame, naša lijjepa, bijela hadžijska "odijela". Moram utefteriti, zabilježiti i nešto prelijepo što sam tom prilikom doživio. Naime, moje glasno "razmišljanje" kako mi u ručnom prtljagu nejma papuča koje trebma imati na nogma dok sam u ihramu, čuo je neko od mojih četvoro Dobrih Bošnjaka, koji putuju zajedno sa mnom. Nakon nekoliko dekika, nekoliko minuta čuh glas iza sebe:

- Evo ti Feride papuče...

Okrenuh se i vidjeh kako mi, da li Kasim, da li Salmir pružaju nove papuče koje su, kad su čuli da ja papuča nejmam, za mene kupili tu u jednoj od aerodromskih trgovina. Salmir je kod sebe imao turskih novčanica i čuvši da ja nejmam kod sebe papuče, ništa meni ne govoreći, izašao je sa Kasimom i za mene kupio papuče.

- Moj srčani, moj bratski... insan bošnjački, insan muslimanski..., izgovorih sam za sebe jer Salmira, Kadriju, Adnana i Ibrahima ovdje sam susreo prvi put u vijeku mojeme. Po vrh svega, kad sam Salmiru pokuušao dati novac za kupljene mi papuče, čuo sam samo:

- Halalosum, to je od mene...

Ehhhh, zato ja u svakoj prilici, kad čujem kako se moj Dobri Bošnjo žali na svojeg sunarodnika zbog ovoga ili onoga, samo dodam:

- Bošnjak Bošnjaku je brat!

Na stambolskom aerodromu impresionirala me flota Turkish Airlines-a, jedne od najvećih dunjalučkih avio kompanija. Iz jedne od tih ‘tica gvozdenih napravio sam snimke silnoga Stambola.

Jedan od ovih snimaka posebno mi je drag jer se na njemu vidi cijeli Zlatni Rog sa Sultan-Ahmed (Plavom) džamijom, Aja Sofijom, Top kapijom, Bosforom...

A u golemoj 'tici gvozdenoj više od pet stotina duša. Nikoga drugog do hadžija budućih. Među njima i ja.

I oni od magriba do mašrika i oni sa sjevera i sa juga, svi isto obučeni, svi sa jednim jedinim nijetom i jednom jedinom željom-obaviti hadž koji će od Allaha Dragoga primljen biti. A onda kad je iz pilotske kabine najavljeno da smo stigli do mikata, do granice mekanske oblasti iz pet stotina grla poteklo je:

Lebejke Allahume lebejke,
lebejke la šerike leke lebejke
Inel-hamde
veni 'mete leke vel-mulku
la šerike leke.
(Odazivam Ti se, Gospodaru, odazivam.
Odazivam Ti se, Ti nemaš nikakva druga.
Odazivam Ti se . Tebi pripada svaka hvala,
blagodat i vlast, u tome nemaš sudruga.)

Nemoj me, ahbabu moj pitati kako sam se tada osjećao. Kao što se odlazak na hadž ne može uporediti ni sa kakvim drugim putovanjem tako se i doživljaji, osjećaji, spoznaja i sve drugo što hadž insanu pruža ne mogu ni na koji način, niti sa bilo kakvim riječima ni opisati ni ispričati ni... To se jednostavno može samo doživjeti. Očekivali smo dolazak u Džedu odakle nas samo sedamdesetak kilometara dijeli od Meke i Ćabe.

Nastavit će se, inšAllah!