U vrijeme hadža dosta teško je prići Ćabi jer si svakodnevno, svih dvadeset i četiri sahata oko Ćabe nalaze stotine hiljada hadžija. Posebno je teško prići „Hadžedul esvedu“ - Crnom kamenu, kojeg je, pri jednoj obnovi Ćabe, Muhammed a.s. postavio na mjesto gdje se on i danas nalazi. Potrebno je prvo probiti se do Ćabe a potom nekoliko sahata podnositi strahotan pritisak, guranje...Hadžije nastoje makar dodirnuti, ako već ne mogu poljubiti, Hadžedul esved.

Ovaj zapis bi sebetom, bi uzrokom da mi na um padnu i moja gubljenja puta u nekim ranijim vaktovima. Tada mi moj dobri melek sa ramena desnoga došapnu da je gubljenje puta možda samo kusanje nečije upornosti i iskrenosti. Na um mi pade i malo me razgali misao koju sam negdje pročitao u kojoj se veli: Ne vjeruj onima koji kazu da se nikad nisu gubili i izgubili.
U ovom mojem dumanju, razmišljanju krenusmo prema El-mesdžidu-l-haram-u, prema Ćabi.

Eto, ahbabu moj, hasli si se naježio čitajući dio ovog Asadovog zapisa. Sve patnje kojima su bile izložene ove hadžije od prije skoro stotinu godina oni nisu ni osjećalijer jer njih je vodila snaga vjere njihove. Taman tako ti je, ahbabu, pred ovaj pokret od Džede prema Meki, bilo i samnom. Nit' sam svoje boljke osjećao, nit' umora, nit' nedostatak sna, nit'... samo što me je i dalje, pri svakoj pomisli o dolasku u Meku i susret sa Kabom obuzimao onaj moj strah. Pokrenu se i naša araba, naš autobus...

Nemoj me, ahbabu moj pitati kako sam se tada osjećao. Kao što se odlazak na hadž ne može uporediti ni sa kakvim drugim putovanjem tako se i doživljaji, osjećaji, spoznaja i sve drugo što hadž insanu pruža ne mogu ni na koji način, niti sa bilo kakvim riječima ni opisati ni ispričati ni... To se jednostavno može samo doživjeti. Očekivali smo dolazak u Džedu odakle nas samo sedamdesetak kilometara dijeli od Meke i Ćabe.