Ferid Ferko ŠANTIĆ: U vrijeme hadža dosta teško je prići Ćabi jer si svakodnevno, svih dvadeset i četiri sahata oko Ćabe nalaze stotine hiljada hadžija. Posebno je teško prići „Hadžedul esvedu“ - Crnom kamenu, kojeg je, pri jednoj obnovi Ćabe, Muhammed a.s. postavio na mjesto gdje se on i danas nalazi. Potrebno je prvo probiti se do Ćabe a potom nekoliko sahata podnositi strahotan pritisak, guranje...Hadžije nastoje makar dodirnuti, ako već ne mogu poljubiti, Hadžedul esved.

Silan bi mi prostor trebao ako bih sad nastavio sa pisanjem o svemu onome što se u toku tri hefte, koliko smo na hadžu boravili, doživjelo, vidjelo... Bio bi to, u stvari, cijeli jedan kitab. Međutim, toliko je kitaba o hadžu dosad napisano tako da, hasli, nikakve potrebe nejma za još jednim. Zbog toga ću u nstavku izdvojiti samo neke detalje sa mojeg hadža i o njima ponešto napisati.

Mahmud, naš mekanski domaćin počastio nas je jednog dana sa obilaskom cijele Meke i njene okoline. Uz pratnju profesionalnog vodiča odista smo imali šta vidjeti, jer Meka je jedan izuzetan grad. Djeluje nevjerovatno da u jednoj izrazitoj pustinji i to kamenitoj pustinji može postojati jedan ovakav dvomilionski grad sa parkovima, zelenilom...



Danima sam vihrio, gledao i zagledao ne bih li na tom drveću, na tom zelenilu negdje vidio bar jednu jedinu suhu, svehlu lisku, grančicu... Niti sam to vidio niti to u Meki postoji.
Hodajući Mekom i ovog dana pitao sam se gdje li se nalazi nekadašnja mekanska mahala Dzebeli-kubelis? Sve to zbog jednog Bošnjaka imenom Salih Vilajetović ili Hadži Lojo kako ga je narod prozvao. Ovo lojo, u ranijim vaktovima, u jeziku bosaskome imalo je značenje onaj koji je mišićav, snažan... jer je loj, kao najača životinjska masnoća bio simbol snage. Kad je Topal-Osman-paša 1867. god. sarajvskim pravoslavcima izdao ferman za gradnju nove pravoslavne crkve, čiji je toranj trebao biti viši od munare Begove džamije mnogi građani, na čelu sa Hadži Lojom, ustadoše protiv ovog fermana. Hadži Lojo je okupljao narod govoreći da će iz ove crkve doći zlo i po narod i po Bosnu. Zbog toga ga je paša prognao Hadži Loju u Novi Pazar gdje je ostao do 1871. Kada se vratio u svoj rodni grad. Hadži Lojo je uživao veliki ugled kod naroda u čijim je očima bio istinski čuvar Islama. Kada se Sarajevom 1878. god. pronio glas o austro-ugarskoj okupaciji Bosne, Hadži Lojo se prvi pojavio među narodom sa bajrakom u ruci. Sa većom četom provalio je u zatvor i puštio sve kažnjenike, a zatim u vojni magazin i iz njega dijelio oružje Sarajlijama bez razlike na vjeru, govoreći: Bog nas duži da branimo svoje domove i familije od ropstva”. Hrabro se borio u odbrani Sarajeva, a poslije pada glavnog grada okupatorska vlast je izdala potjernicu za Hadži Lojom i nagradu od 500 forinti onom ko dojavi informaciju o njegovom skloništu. U Sarajevu je zapaljena cijela njegova mahala sa džamijom i njegovom kućom. Uhvaćen je 2. oktobra u blizini Rogatice, a 27. oktobra iste godine osuđen je na smrt, ali je smrtna kazna pretvorena u robiju. Robijao je u Češkoj, u Terezinu, u istoj tamnici u kojoj će kasnije skončati srpski terorista Gavrilo Princip. Pet godina prije nego je odležao kaznu saopšteno mu je da se ne može vratiti u Bosnu, već mora odabrati mjesto gdje će živjeti ali izvan Bosne.

-Hoću da živim u Meki. Tamo će dolaziti Bošnjaci pa ću na njima osjetiti miris Bosne a vi mi to nemerete zabraniti, izgovorio je Hadži Lojo austrijskom činovniku.
U Trstu se sastao sa ženom i sinom. Osmanski sultan je kupio Hadži Loji kuću u Meki u mahali Dzebeli-kubelis. U tamošnjoj džamiji bio je imam. Tu je Hadži Lojo na Ahiret preselio 1887. god. Njegova žena Fatima, iz porodice Softića, sa Bardaklije, živjela je u Meki sve do 1915. god., a onda se sa sinom preselila u Istanbul gdje je umrla 1923.god. Nisam saznao gdje se nalazila mahala u kojoj je ovdje u Meki živio Hadži Lojo. Bošnjak koji je po mirisu bošnjačkih hadžija osjećao miris cijele njegove Bosne za kojom, od tuge, i na Ahiret preselio.

U vrijeme hadža dosta teško je prići Ćabi jer si svakodnevno, svih dvadeset i četiri sahata oko Ćabe nalaze stotine hiljada hadžija. Posebno je teško prići „Hadžedul esvedu“ - Crnom kamenu, kojeg je, pri jednoj obnovi Ćabe, Muhammed a.s. postavio na mjesto gdje se on i danas nalazi. Potrebno je prvo probiti se do Ćabe a potom nekoliko sahata podnositi strahotan pritisak, guranje...Hadžije nastoje makar dodirnuti, ako već ne mogu poljubiti, Hadžedul esved.



Nakon jednog sabahskog namaza obavljenog u neposrednoj blizini Ćabe ostao sam na tom mjestu sve do podne i odatle posmatrao ovo nadljudsko nastojanje hadžija da dođu do Hadžedul esveda (Crnog kamena).



Kad se približilo vrijeme podne namaza redari su počeli odmicati hadžije od Ćabe pa se tada mogao vidjeti i hadžedul esved. Kad su klanjači bili na sedždi tada sam, između dvije svoje sedžde, uspio snimiti Hadžedul esved (Crni kamen)


U toku tih 5-6 sahata provodenih na tom istom mjestu pored Ćabe pored mene su bila dvojica hadžija. Bio je to jedan stariji Ahmed sa moje desne i jedan mladi gazija sa moje lijeve strane.



Ahmed je pravi pravcati Osmanlija. Kad je čuo da sam iz Bosne suze su mu potekle. Pričao je o Osmanskoj imperiji, spominjao Bosnu Hersek... Potom bi dovio, učio... a onda, onako naslonjen na svoju tojagu, spav'o. Cijelo to vrijeme, sahate i sahate, gazija sa moje lijeve strane proveo je u ibadetu, sa naprekidnim dovama, sa Kur'anom u rukama.
- Šala nije mlad insan, rekoh sam sebi.
Odista mlad insan treba ići na hadž a jok insan koji onemoća, ostari, ogaribi...
Drugu heftu dana našeg boravka u Meki bili smo smješteni u Zemzem hotelskom kompleksu na čijem se vrhu nalazi, sa dvadesetak kilometara razdaljine vidljiv, ogroman sahat.



Pošto se ovaj hotelski kompleks nalazi neposredno pored prostora Ćabe to je bio poseban ugođaj posmatrati Ćabu iz našeg hotelskog apartmana sa 43. kata.



Jedan podne-namaz otklanjao sam u ovom hotelskom apartmanu kako bih imao priliku da sa te visine snimim Ćabu u vrijeme kad je napolju temperatura iznad četeres stepeni.



Bez obzira na vrelinu zraka oko Ćabe se tavafilo isto k'o da je najveća hladovina. Sa ove visine, u kompleksu Ćabe bio je vidljiv cijeli prostor između nekadašnjih uzvišenja Safe i Merve, između kojih je nekad sedam puta trčala hazreti Hadžera moleći Allaha dž.š. da joj podari vodu za malehnog sina Ismaila. Taj prostor hadžije danas prelaze sedam puta i to je jedan od obreda hadža-saj. Da bi sve hadžije bezbjedno obavile saj moralo se izgraditi pet spratova. Odavde iz ovog apartmana vidio se posljednji, peti sprat saja na kojem na ovoj podnevnoj vrelini nije bilo nikoga.

Na hadžu se najmanje vakta utroši na jelo ali je, što se toga tiče, poseban doživljaj bio koristiti usluge restorana u ogromnom Zemzem hotelskom kompleksu. Cijeli jedan sprat Zemzem tornja, sa hiljadama kvadratnih metara prostora, zauzima restoran. Puno prostorija, međusobno povezanih, čine sale za jelo a između njih su prostorije u kojima se servira ko zna koliko jela, poslastica, sokova, čajeva, kahvi, voća.. Ima se utisak da što na dunjaluku jela i pića ima ovdje se servira. A uz sve to, pošto se jede sistemom samopusluživanja, insan more uzeti šta kod želi i kol'ko god želi.



Dok je dnevna temperatura zraka krajem oktobra bila četeres stepeni nikome od hadžija nije bilo vruće jer su na cijelom prostoru oko kompleksa Ćabe postavljeni ogromni ventilatori iz kojih pršti voda. Voda se pretvara u nevidljivu maglu koja rashlađuje zrak.



U hadžinske obrede ne spada posjeta pećinici na brdu Hira u kojoj je počelo dostavljanje Objave Muhammedu a.s. Više puta saudijske vlasti su zabranjivale posjećivanje ovog prostora ali su
muslimani uvijek dolazili do ovog brda i do ove pećinice. Tako smo i mi samostalno organizirali
penjanje na brdo Hira. Brdo Hira i tamošnja pećinica po mnogo čemu posebna su priča. Na brdo Hira hadžije se penju stazom ne širom od 2 aršina, tj. jedan i po metar, na kojoj postoje nekakve dotrajale kamene stepenice. Dok hiljade osoba nastoje ovom stazom doći do vrha brda Hira isto toliko njih nastoji da se, istom ovom stazom, vrati nazad.



Tjeskoba je užasna pa i penjanje i povratak traju po nekoliko sahata. Znajući sve ovo ja sam odlučio da se do vrha brda Hira ispenjem mimo staze, direktno uz brdo pa sam zbog toga nabavio odgovarajuću obuću. Moje ranije planinarsko, alpinističko, speleološko iskustvo sad su mi dobro došli. Od podnožja prema vrhu brda Hira svih dvades' i četiri sahata vijuga “guja insanska“, hiljade i hiljade onih koji nastoje doći do pećine gdje je počela objava Kur'ana. Na nekoliko dionica, u svojem gornjem dijelu, staza kojom se kreću hiljade i hiljade hadžija životno je opasna.
Kad sam odozgo sa vrha brda pogledao na tu stazu i hadžije na njoj posebno je tada imala izgled nekakve „guje insanske“. Neki od domaćih stanovnika popravljao je pojedine stepenike na ovoj stazi. I na ovu visinu iznesu cemenat, vodu, halat... pa, k'o biva, poprave poneki stepenik na stazi. Za taj svoj čini bivaju novčano nagrađeni od hadžija. Uz to, ovim majstorima pripadaju i beskrajni sevapi što silnom narodu pomažu.



Stigoh do vrha brda Hira i pećinice gdje je počela objava Kur'ana. Sa ovog brda je prelijep pogled kako na Meku tako i na sve okolne prostore. Od ovog brda do Meke je oko 5 km razdaljine. Muhammed a.s. je oko šest mjeseci dolazio na ovaj prostor boraveći u ovoj pećinici. Međutim, ne radi se ni okakvoj pećini. Samo su se 2-3 ogromna kamena bloka, pod kosinom, naslonila jedan na drugi pa je između njih ostalo 2-3 metra prostora. Taj prostor obasjava dnevna svjetlost tako da nema nikakvog pećinskog mraka i sl. U taj prostor mogu ući najviše 2-3 osobe a vrlo često su stotine i stone onih koji uspiju prići do ove pećinice a koji žele što prije ući između ovih kamenih blokova. Zbog toga se često desi da oni koji uspiju ući u ovu pećinicu iz nje, zbog pritiska onih sa spoljašnje strane, ne mogu da izađu kao što je to bilo i ovom prilikom.



Znači, ovo je to mjesto odakle je potekla Objava. Ovo je to mjesto gdje je Poslaniku a.s. prenešeno:
IKRE' BISMI RABBIKE-LLEZI HALEK.
HALEKA-L-INSANE MIN'ALEK.
IKRE'VE RABBUKE-L-EKREM.
ELLEZI ALLEME BI-L-KALEM.
Ovo je to mjesto odakle je potekla Uputa cijelom čovječanstvu. Ovo je to mjesto koje je tako značjano za cijelu civilizaciju. Zbog toga sam bio plaho kaharan što cijeli ovaj prostor nije sasvim drugačije uređen.

Dva dana prije Kurban bajrama, kao i sve ostale hadžije, napustili smo Meku i prešli na Minu. Mina je prostrani plato, nekih 6 km daleko od Meke. Pri obavljanju svojeg hadža na tom platou boravio je Muhamed a.s. sa oko 40.000 hadžija. Od tada pa sve do danas u hadžijske obrede spada i trodnevni boravak na Mini. Mina je, u stvari, jedan milionski grad od specijalno izgrađenih ogromnih šatora koji se nikad ne sklanjaju.



Svaki od ovih desetina hiljada šatora je klimatiziran, odnosno u svaki od šatora se tokom cijelog dana ubacuje svježi hladni zrak



Oko platoa Mine nalaze se visoka brda na koja se hadžije, koji dolaze neznam iz kojeg dijela dunjaluka, penju jer smatraju kad su na visokom brdu da su bliže Allahu dž.š. pa će im dove magbulnije biti, tj. dove će im se bolje uslišati. Ovo me podsjetilo na naše bošnjačke srednjevjekovne pretke, na naše Dobre Bošnjane koji su svoja dovišta imali također na uzvisinama, na vrhovima brda.



Uz puno, puno ibadeta, šetnje i odmora ovdje na Mini se često mogu susresti i dragi prijatelji. Uz sve ovo moj boravak na Mini obilježio je i jedan susret ali sa šejtanom. Jes, dobro si pročitao ahbabu, moj, mene je ovdje na Mini posjetio pravi pravcati šejtan. U stvari, ovdje na Mini mene je Allah dž.š. stavio na strahotno iskušenje i poslao mi šejtana da to iskušenje realizira. Nakon tog iskušenja ja sam ovje na Mini doživio i djelovanje meleka. Naime, šetajući sa 4-5 ahbaba svojih jednom od ovih ulica na Mini u jednom trenutku vidio sam kako neki momak postavlja zastavu Sandžaku na jedan od ovih šatora. Odmah tu pored ulice, na 2-3 koraka od mene. Istog trenutka sam iskočio na taj uzvišeni dio pored šatora i nazvao selam.



U tom trenutku neko me je uhvatio za ruke i odselamio. Pogledah u tog insana ispred sebe što me je za ruke držao a on se samo blago smjehuljio. Bio mi je nepoznat pa momke koji su stajali pored nas upitah:
-Ko je ovo...
-Paaaa, Adem Zilkić, odgovoriše mi
Samo sageh glavu jer, namah, ispred mene nestade sve, i šatora, i Mine, i... Osjetih da me, niko drugi do šejtan, pokušava čak i zagrliti.
Povratih se.
-Ademe, na hadžu smo pa ti ne mogu ništa reći... izustih jedva čujnim avazom.
Ovog hudnika, ovog dušmanina bošnjačkog koji je prihvatio da mu Beograd kibla bude, ovog murtata nad murtatima koji pesini časno ime Adem, nisam vidio punih 21 godinu. U vrijeme onog opšteg bošnjačkog nacionalnog pokreta 90-tih ovaj hudnik je bio sa nama u grupi pri osnivanju „Preporoda“ u svim sandžačkim gradovima. U jesen 1991. god. on je negdje nest'o i nikad ga više vidio nisam sve dok mi ga, evo ovdje na hadžu, Allah Dragi nije poslao kao iskušenje. Jer da sam ga bilo gdje drugo susreo znam dobro šta bih mu kazao, šta bih mu uradio... ali ništa od toga nije bilo moguće ovdje na hadžu. Jer hadž je hadž. Ako mi bude suđeno da ikad još hadž obavim na ovom mjestu gdje je me je šejtan, u liku Adema Zilkića, posjetio bacit ću kamenčiće, na ovom mjestu bit će moje privatno džemre.

Ovdje na Mini, kao što već to i napisah, vidio sam i djelo meleka. Smještajući se u naš šator ja nisam mog'o pronaći mjesto za sebe. Bilo je slobodnog prostora u šatoru ali je na tim mjestima puhala hladna hava tako da tu nisam smio konačiti. Nikome ništa ne govoreći bio sam odlučio da i ne spavam tu noć jer napolju je bilo lijepo vruće, tridesetak stepeni, pa ću, velim sam sebi napolju klanjati, hodati... i u tome će sabah. Tad se neko oglasi:
-Ferko, hajde ti ovdje pored mene...
Bio je to avaz Safeta Skenderović, gazije našeg bošnjačkog, jednog od saboraca rahmetli Izeta Nanića, koji je već bio sebi postelju uredio na samom kraju šatora gdje ni zehre jedne hladne puhnjave bilo nije.



-Vidim je da si se ti snuždio, reče mi Safet kad priđoh do njega i nastavi:
-Evo ovdje pored mene ima pedalj prostora pa će mo i ove momke zamoliti da se malkice pomjere i tako tebi mjesto načine.
Upitah nepoznate momke, koji rekoše da su Marokanci na studijama u Francuskoj, hoće li se pomjeriti a oni to istog momenta učiniše. Tako ja, uz pomoć meleka dobroga, u liku Safeta, insana mojeg bošnjačkog, ipak odspavah svojih nekoliko sahata. Ima li bolje potvrde od ovoga da je Bošnjak Bošnjaku brat? Ima, bezbeli ali i ovo je jedna od tih potvrda.
Jedan dan prije Kurban bajrama sve hadžije sa Mine prelaze na, 15-tak kilometara udaljeni, Arefat.
Polazak sa Mine za sve hadžije je nakon sabah namaza a na Arefatu svi moraju biti do podne namaza. Teško je i zamislivo da se nekoliko miliona osoba može, za ovih 6-7 sahata, prevesti sa Mine na Arefat ali na hadžu sve može pa i ovo. Arefat je 20-tak kilometara široki plato koji u ovom danu u cijelosti bude zaposjednut hadžijama.



Tog dana ovaj ogromni polato bude prekriven hiljadama i hiljadama šatora da bi se hadžije mogle zaštiti od sunca. Tog dana milajarde i milijarde najdužih dova izuče se ovdje na Arefatu.



Boravak na Arefatu se smatra najvažnijim momentom cijelego hadža. Zbog toga se često
čuju pouke da Nema hadža bez Arefata, Arefat je hadž... Zbog toga je i završna dova koju svaka
grupa hadžija uči na odlasku sa Arefata posebno značajna. U ime naše grupe završnu dovu je učio već spomenuti hadži Murat, kojemu je 78 godina i koji je do sada 56 puta bio na hadžu. Njegova dova trajala je nešto malo duže od pola sahata. Pošto smo svi stajali iza hadži Murata moram kazati i to da je bilo i onih koji su nakon nekog vakta morali sjesti a među njima sam bio i ja.
Na Arefatu se boravi samo jedan dan do akšama. Na svojem jedinom hadžu Muhammed a. s. je boravio na Arefatu i pred 150.000 hadžija održao čuvenu hutbu koju su čule sve hadžije a koja je u cijelosti sačuvana do danas. Tada su na ovom mjestu Muhammedu a.s. objavljini i poslijednji ajeti Kur'ana Uzvišenog.

U zanak sjećanja na taj veliki događaj, od tada pa do danas, sve hadžije borave na Arefatu takođe jedan dan. Svoju hutbu Muhammed a.s. je održao govoreći sa uzvišenja Džebelur-rahmet, Brdo Milosti.



Ovo uzvišenje se nalazi u središnjem dijelu Arefata. U svim monoteističkim religijama (islamu, hrišćanstvu, judeizmu (jevrejstvu) ovo uzvišenje je poznato kao uzvišenje gdje su se sreli Adem a.s.
i hazreti Hava, odnosno Adam i Eva, kao pra-pra dedo i pra-pra nena cijelog današnjeg čovječanstva.
Ovom uzvišenju i obelisku koji se na njemu nalazi nije moguće prići u danu Arefata. Zbog toga smo mi, 2-3 nakon dana Arefta, ponovo došli na Arefat kako bi smo se uspeli na ovo uzvišenje, odnosno kako bi smo došli na mjesto gdje je završena objava Kur'ana Uzvišenog.



Pogled na plato Arefata samo 2-3 dana nakon što su ovdje bile postavljene desetine hiljada šatora svakome nameće pitanje kako je bilo moguće da je za samo ova 2-3 dana ovaj prostor ovako uređen.
Međutim, dolaskom na Džebelur-rahmet, Brdo Milosti svako od nas je bio poprilično rastužen izgledom tog prostora. I pored toga što je ovo, za današnje čovječanstvo, tako značajano brdašce ovaj prostor je prilično neuređen i zapušten.


Do prije nekoliko godina najkritičniji dan na hadžu bilo je bacanje kamenčića na Džemretima. Često se dešavalo da na ovoj dionici, kao i na samim Džemretima hadžije budu, zbog ogromnog pritiska mase, ugušene. Ta opasnost je sad zauvjek nestala jer su sad u funkciji nova Džemreta koja su građena oko 15-tak godina. Džemreta su novi arhitektonski kompleks ogromne površine. Širina mu je nekoliko stotina metara a u njemu su četiri sprata na kojima se potpuno bezbjedno može obviti obred bacanja kamenčića


Pošto je ovo dan Kurban-bajrama to, nakon Džemreta, slijedi klanjanje Bajram-namaza. Tada nekoliko miliona hadžija nastoji da Bajram-namaz obavi pored Ćabe ili u njenoj neposrednoj blizini. Jedan dio njih to i ne uspije jer je fizički nemoguće da prostor oko Ćabe primi toliki broj osoba. Uz to, jedan dio hadžija ne uspije, zbog ogromne gužve, da dođe od Muzdelife i Džemreta do Kabe do početka Bajram-namaza.


Nakon klanjanja Kurban-bajrama, slijedilo je šišanje kose a potom skidanje hadžijskog ihrama. Iako je ovo trenutak kad insan postaje hadžija, čemu žudi i čemu se raduje svaki musliman na bijelu dunjaluku skidanje ihrama u meni je izazvalo neku tugu, žal za nečim što se riječima ne da ni opisati ni ispričati.
I eto, ahbabu moj, postadoh ti ja hadžija. No, da tebe namah zamolim da me hadžijom nikad ne zoveš. Sad ćeš se ti, bezbeli, ajih-bejin učinjenti, sad ćeš se ti začuditi zašto to? Zašto da me nikad hadžijom ne zoveš pa evo da ti o tome nešto napišem. Imao sam ahbaba, koji je sad u bahčama dženetskim, imenom Sulejman ef. Haljković, rahmet duši njegovoj. U vrijeme srpsko-crnogorsko-hrvatske agresije na Bosnu i Bošnjake bili smo dio goleme grupe koja je sve činila kako bi se pomoglo Bosni i Bošnjacima. Nas dvojica smo zajedno proveli nekoliko godina, zajedno se vozilo, spavalo, radilo... a da ja, svo to vrijeme, nikad od njega nečuh da su i on i njegova Ifet-hanuma hadžije. I to hadžije iz onoga tamo vakta. Da su oni oboje hadžije nije se moglo zaključiti ni po njihovom stanu, u kojem sam toliko puta konačio, a u kojem nije bilo nekakvog „hadžijskog kinđurenja“. Nikad ih niko hadžijama nije oslovljavao, nikad... Kad sam, nakon nekoliko godina, od drugoga saznao za njihov hadžiluk, sav začuđen, upitah rahmetli Suljagu kako to da nikad od njega nečuh da su oni oboje hadžije?
-Hadž nije medalja koja se na prsa ili na duvar kači pa da se sa njom maha ili nekakva korist sa tim ostvaruje... Hadž jeste jedan od islamskih šartova (dužnosti) ali ako insan nije u mogućnosti da to ispuni onda to njemu nije farz (obaveza). S druge strane svaki dnevni namaz je farz (obaveza) svakom muslimanu na cijelom dunjaluku i tu nema nikakvo „ali“. Zamislimo sad da svakom muslimanu dodijelimo titulu „klanjača“ pa da kažemo: eno ga klanjač Mustafa kao što kažemo: eno ga hadži Mustafa... Ovaj Suljagin odgovor ja nikad, do svojeg seljenja u bahče ahiretske, zaboraviti ne mogu. Jer, valjda je svakome jasno koji je ovo bio stepen imana. Od tad kad god vidim kako se neko promovira sa svojim hadžijskim zvanjem pomislim da to radi neke koristi. Zbog toga, ahbabu moj, ti mene oslovljavaj k'o i dosad a moj hadžiluk je ono što je za mene i što je u meni.
Nekoliko dana provedenih u Meki nakon Kurban-bajrama imali su svoju posebnu draž. Moram pribilježiti nešto što sam tada vidio u jednoj od mekanskih džamija. Naime, dolazeći na ikindiju-namaz vidjeli smo grupu dječaka koja je na prosranom plato ispred džamije igrala fudbal. Dok smo mi sjedili u džamiji zaučio je ezan. Nakon nekoliko dekika, minuta u džamiju su utrčali oni dječaci što su malo prije pred džamijom fudbal igrali. Mokri od abdesta, zadihani... namah su oni posjedali u saf onako sa dresovima na kojima su imena njihovih fudbalskih idola.



Samo što odklanjaše namaz njih nekoliko nastavi igru na građevinskoj skeli koja bijaše postavljena u jednom uglu džamije. Čakali su svojeg jarana koji je naklanjavao propušteni namaz. Isto to je radio neki mekanski babo sa svojom dvojicom sinova



Alahu Dragi, mislio sam gledajući ove dječake, kako lijep primjer življenja djece u uslovima kad je islam navika. Ova dječica sama prekidoše loptanje kad zauči ezan i dotrčaše na namaz. Bezbeli, kad su tako odgojena a ne prisiljena, kad su u svojoj familiji vidjeli da njihov babo i majka žive islamski, kad tako žive i rade njihovi njihovi školski vršnjaci, kad...

U prvim danima našeg boravka u Meki koristili smo usluge jednog turskog restorana koji se nalazio u blizini našeg hotela. Na jednoj strani restorana nalazila su se dva velika ražnja na kojima je uvijek gorjela otvorena vatra a na žaru su se, pored mesa koje se peklo, spremalo još nekoliko jela u šerpama i loncima. I pored ove otvorene vatre u restoranu nije bilo ni zehrice dima. Lijepo, ali na poseban način uređen, restoran sastojao se iz dva dijela. U prvom dijelu su bili postavljeni hastali sa stolnjacima koji se mijenjaju nakon svakog musafira. U drugom dijelu restorana bio je izdignuti, ćilimom prekriveni, podijum.



Na ovom podijumu služili su se jemeci, jela, domaćem stanovništvu. Gledajući, u jednoj prilici, ovu dvojicu ahbaba koji su uz ručak tako lijepo muhabetili i odmarali se pomislio sam kako bi ovaj način življenja i komuniciranja bio izvanredan lijek za zapadnjačko stanovništvo koje se ubi tragajući za lijekom od stresa, infarkta...
Milioni hadžija, koji iz cijela dunjaluka dolaze, donese sa sobom u Meku sve svoje bakterije, viruse, mirise... Zbog toga, nakon 4-5 dana boravka u Meki, svaki hadžija počne kašljati, kihati...



Ne postoji nekakva stopostotna zaštita od ovog belaja ali je nošenje maske preko lica dosta efikasno sredstvo. U stvari, najvažnije je otići na hadž sa ojačanim imunim sistemom. U jednoj prilici bili smo u ogromnoj masi hadžija pa se cijelo vrijeme čulo neprestano kašljanje hiljada osoba.
-Dobro je ovo da muslimani međusobno razmijenjuju svoje bakterije i viruse jer će tako oni postati međusobno otporni... prokomentarisa muziku tog kašljajućeg hora jedan od ahbaba mojih.

Nakon dvije hefte provedene u Meki slijedio je odlazak u Poslanikov a.s. grad, u Medinu. Na tom putu dugom 430 km puno je toga što se vidjeti ima.



Pošto je još uvijek u toku izgadnja moderne železničke pruge između Meke i Medine to sve hadžije iz Meke u Medinu putuju izvarednim autoputem.


Na brojnim odmorštima duž ovog autoputa nalaze se prelijepe džamije, trgovine, restorani...
U ovim restoranima puno toga se može kupiti direktno iz auta k'o u svim ostalim dunjalučkim
metropolama. Znakovima pored puta putnici se obavještavaju da se dolazi do odmorišta u kojem ima džamija.

Na brojnim panoima pored autoputa ispisani su pojedini kur'anski ajeti.

Kao i u najvećem dijelu Arabije tako se i na ovom prostoru između Meke i Medine koji je ili pjeskovita ili, u većem dijelu, izrazito kamenita pustinja, susreću ostatci ranijih naselja. Međutim, u takvim prirodnim uvjetima vidan je život. Na jednom dijelu puta naše autobuse zaustavili su čopori majmuna. Neobična slika, majmuni u pustinji. Prava je njihova jagma za onim što im se iz autoba baci.

/TD>

Kako u Arabiji ne postoji turizam kao privredna djelatnost to, van autoputeva, nema potrebe za nekim drugim saobraćajnim znacima osim ovih koji koreste domaćem stanovništvu. Međutim, na svim autoputevima postavljeni su panoi sa informacijama na arapskom i latiničnom pismu kao što je ovaj koji nas obvjesti da stižemo u Medinu.



Poslanikov a.s. grad, Medina ima preko 90 imena a najpoznatija su: El-Medina el-Munevvera, Tajjiba, Jasrib, El-Hajre, Ed-Dar, El-Mahfuza, El-Habiba, Taba, El-Mubareka, Daru-l-Feth, Haremu Resulullah, Me’zeru-l-iman, Darus-selam, Kurbetu-l-Ensar, Daru-l-Iman, Sejjidetu-l-Buldan, El-Muhtare, Daru-l-Ebrar, Daru-l-Ahjar, Kubbetu-l-Islam, El-Me’asume itd. Medina je na znatno većoj nadmorskoj visini (625 met.) nego Meka, a od Meke je udaljena 430 km. U Medini, koja zauzima površinu od 589 km² od čega je 293 km² urbano područje, živi 1,5 miliona stanovnika.
Iako je grad opkružen pustinjom u njemu se nalazi 45 prelijepo uređenih parkova sa preko milion kvadratnih metara površine. Saznadosmo i to da je preko 3000 radnka koji rade samo na održavanju parkova.



Nastavit će se, inšAllah!