Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | |||||||||
|
Kolumne
VIDIO SAM KERAMETE
Pomenuti skup bio je, u stvari, Promotivna skupština Bošnjačke nacionalne fondacije (BNF). Sve je znano što se tiče ove bošnjačke organizacije pa ne bih sad o njoj. O nečemu ću drugom. Na primjer, na početku skupa na pozornicu je, bez ikakve najave, izaš'o dječak od desetak godina imenom Davud Avdić i proučio dio jedne sure kur'anske ali na način koji je sve prisutne bez daha ostavio. Prvo, Davud je učio Kur'an pred više od hiljadu duša a učio je tako smireno kao da to čini samo pred majkom jal' pred babom svojim. Učio je to k'o da je on hafiz, alim... od pedeset a jok od deset godina. -Vjerujte mi da ja ne bih mogao ovo izučiti ovako kako je to uradio ovaj naš mladi gazija... bile su riječi, nikoga drugog do donedavnog Reisu-l-uleme našega dr. Mustafe Cerića koje je on izgovorio na početku svojeg obraćanja. Premijernom prikazivanju taze snimljenog dokumentarnog filma „Prijedorsko ljeto '92.“ u proizvodnji servisa „ExitMedia“ iz Sanskog Mosta, prethodilo je obraćanje producenta tog filma, mladog Enesa Hotića. Kad je taj mlađahni Bošnjak progovorio naježio sam se zbog toga što su njegove riječi imale posebno dejstvo i na mene i na sve prisutne. U njegovom avazu osjećali su se bolni drhtaji onoga ko je samo dva dana ranije boravio nigdje drugo do na otkopanim temeljima (Č)etniteta - „RS“, odnosno onoga koji je dva dana ranije svojim očima posmatrao otvorene čeljusti zlokobne Tomašice. Nakon ovog dokumentarnog filma među svim prisutnim osjećala se tuga i bol zbog svega onoga što je viđeno. Tuga je u havi drhtala. U takvoj atmosferi slijedilo je obraćanje predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa (SBK), dr. Mustafe Cerića. Samo njemu svojstvenim darom i načinom izlaganja on se osvrnuo na puno toga što Bošnjake čini Bošnjacima, na sve ono što trebamo danas uraditi da bi smo kao Bošnjaci i opstali, na...
Potom se skupu obratio muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić. On je na najjednostavniji i najdirektiniji način predočio stanje u kojem se Bošnjaci kao narod danas nalaze. Poseban naglasak u njegovom obraćanju stavljen je na potrebu postojanja što jačeg jedinstva, što jačeg saffa bošnjačkog, ali ne samo onog džamijskog saffa nego saffa u svim oblastima našeg življenja.
Čuvši sve ovo pomislih kako li će ovo djelovati na prisutne. Ne može se kazati da mi Bošnjaci ne želimo pomoći, ali znano je da jednom dijelu Bošnjaka kad spomeneš ili mu u đuzdan, u novčanik dirneš k'o da si mu u srce dirn'o. Polahko se, iz prvog reda gdje sam sjedio, okrenuh da pogledam po dvorani jer sam, moram to iskreno „kazati“, pomislio da će jedan dio prisutnih odmah napuštiti dvoranu. Međutim, u trenu tome vidjeh nešto od čega mi dah zastade. Iz dvorane niko, ama baš niko, izlazio nije. Više od hiljadu Bošnjaka i Bošnjakinja, u čas posla, cijelom dužinom ogromne dvorane, formiralo je red kako bi došli do „pročelja“ i dali svoj novčani prilog.
Pisari, sidžile-pišu, kalemi-pisala škripe a moji Bošnjaci i Bošnjakinje se još i pomalo guraju ko će prvi pare dati. Aferim im jedan golemi. Ehhhh, ovo je taj najveći keramet što ga ovdje „vidjeh“, kojem sam ovdje svjedok bio. Samo neko ko je kerametom obdaren, neko ko svojom riječju može do duša, do svijesti, do srca... insanskih doprijeti, neko čijoj riječi se vjeruje, mogao je na ovako lahak način svima pokazati da je saff bošnjačkih novčanika i moguć i neophodan i... Dok ovo pišem dobijam haber da je u Švicarskoj održan sličan bošnjački skup na kojem je keramet muftije sandžakog još jednom potvrđen. Naime, na ovom skupu, zbog probelma sa tehnikom nije se mogao prezentirati film o objektu koji se gradi o čemu je muftija obavijestio prisutne: -...Pošto, zbog tehničkog kvara, niste bili u mogućnosti da vidite video prezentaciju filma o objektu koji se gradi večeras neće biti sakupljanja novčanih priloga... No, u tome je govornici prišao jedan od Bošnjaka koji je, u ime Organizacionog odbora, saopštio slijedeće: -...Muftija, neka mi filma vidjeli nismo ali nama je tvoja riječ dovoljna i mi hoćemo sami priloge da sakupimo. Tako se, u malo vakta, sakupi preko 100.000 eura. MašAllah! Još jedna manifestacija saffa bošnjačkih đuzdana, bošnjačkih novčanika. Ima li bolje potvrde o kerametu onoga ko je bio sebet saffu ovome.
U povodu održavanja pomenutog bošnjačkog skupa u švedskom gradu Malmö ja sam boravio i konačio u kući jednog od tamošnjih Bošnjaka. Mojeg domaćina, mojeg brata mumina taj vakat susreo nisam. U stvari, nisam ga susreo još od onog vakta kad se on, ostavljajući svo zapadnjačko „rahatno“ življenje, ostavljajući trojicu malehnih sinova, od kojih je najmlađi bio od samo šest mjeseci, ostavljajući majku i hanumu svoju, uputio u odbranu Bosne i Bošnjaka. No, on se tamo nije uputio sam već je bio dio veće grupe gazija bošnjačkih koji su bili svijesni toga da se dušmani, zločinci i krvoloci ne mogu zaustaviti nikakvim riječima, sporazumima, dogovorima, ugovorima... nego samo fizičkom silom, samo sa tufekom, tj. sa puškom u ruci. Moj brat mumin ne govori puno niti o borbama u kojima je učestvovao ali ja nikad zaboraviti neću ono što sam od njega sluš'o. Neću to zaboraviti zbog toga što me sve to još jedanput uvjerilo u onu našu, neporlaznu, bošnjačku pouku u kojoj se veli da na mejdanu ne pobjeđuje onaj što najjače udara nego onaj što najduže izdura, što najduže izdrži. Najbolji primjer za ovo smo upravo mi Bošnjaci. Jer, nejma sile i snage koja nas, kroz historiju našu, udarala nije a mi do dana današnjeg duramo, do dana današnjeg opstadosmo. I mi i domovina nam Bosna i vjera naša i kultura naša i ... Susreću ći se sa familijom ovoga mojega brata mumina upoznadoh i sinove njegove: Hamzu i Haruna. Trećega, Aliju nemadoh prilike sresti. I Hamza i Harun rođeni su ovdje u ovome zapadnjačkom kaurluku. Rođeni ovdje a imena im Hamza i Harun. Davno je kazano: Ime je znak. Bezbeli, i njihova imena su i te kakav znak. Mene je Allah Dragi počastio time da dva namaza obavim klanjajući između Hamze i Haruna. Ovdje, među silnim narodom bošnjačkim, susretoh još jednog insana, plaha mumina kojem su samo 24 godine a dvojicu sinova, imenom Ismail i Emrah, dvojicu budućih gazija, već ima. I oni su rođeni ovdje na „Zapadu“ ali, eto ime im Ismail i Emrah. Nevjerovatna je stvaralačka, radna... energija Ismailovog i Emrahovog baba. On je bio jedna od glavnih poluga u organizaciji ovog velikog skupa bošnjačkog. U jeziku našem bosanskom imade riječ „hikmet, hićmet“ sa kojom se označava nešto „čudno, tajnovito...“. Moram, na kraju ovog osvrta, „kazati“ da nejma ništa hićmetli, hikmetli-nejma ništa čudno ni tajnovito u tome što riječi dr. Mustafe Cerića i muftije sandžačkog imaju toliku moć. Haman je to samo zbog toga što te riječ prate dijela, dobro dijelo o kojima se, uglavnom, puno toga zna pa ne bih sad o tome. Nejma ništa hićmetli, hikmetli-nejma ništa čudno ni tajnovito u tome što su djeca, iako rođena na „Zapadu“, od svojih roditelja darivana imenima Hamze, Haruna, Ismaila, Emraha... Hićmetli je to odkud potreba nekih Bošnjaka i Bošnjakinja da svoju novorođenu djecu „darivaju“ imenima, Teo, Azer... Zbog toga, neka Allah Dragi nagradi Hamzinog, Harunovog, Ismailovog, Emrahovog... baba i majku kao i sve ostale Bošnjake i Bošnjakinje koji su svoju novorođenu djecu darivali Hamzama, Harunima... Amin!
|