Ono što znam godinama, a što sam najavio u mojem posljednjem tekstu „HDZ-ov teg na vagi - izborni zakon“ obistinilo se. HDZ je potvrdio na sjednici Doma naroda 4.4.2025. da je cijelo vrijeme fingirao prekid veza sa SNSD-om i da obje grupacije rade na istom zadatku rasturanju Bosne i Hercegovine, s tim što su hrvatska stranka i njen predsjednik daleko mudriji u procesu destruiranja države. Ukratko samo da prepričam, a onda ću se vratiti glavnoj temi zbog koje pišem ovaj tekst, a to su poruke Valentina Inzka o slanju trupa u Brčko.

U Sarajevu su održane dvije sjednice, Zastupničkog doma i Doma naroda. Na prvoj su lahko smijenjeni kadrovi SNSD-a ali se znalo da će na sjednici Doma naroda ovaj proces biti zakočen. Uslijedila je parlamentarna zbrka jer je polovina delegata raspravljala o jednom dnevnom redu, a druga polovina o drugom. Na početku sjednice oglasio se zamjenik predsjedavajućeg Kemal Ademović i zatražio je nastavak 11. hitne sjednice koja je prekinuta prije dva dana uoči glasanja o smjeni SNSD-ovih kadrova. Predsjedavajući Nikola Šprić je prešao preko tog zahtjeva (ignorirao ga) i otvorio 12. hitnu sjednicu na kojoj se trebalo raspravljati o Izbornom zakonu koji je dostavila Marina Pendeš. Džaba su upozoravali bošnjački delegati da se ovim krši Poslovnik o radu Doma naroda (čl. 76. st. 4). Predsjednik HDZ-a je stao na stranu SNSD-a demantiraujući sam sebe da nema više povratka na razgovor s njima. Bošnjaci su rekli da će razgovarati o Izbornom zakonu ali da pošto prvo završe 11. sjednicu. Pošto SNSD i HDZ nisu htjeli popustiti, Bošnjaci su napustili sjednicu. Tako se, eto, na djelu potvrdilo savezništvo dvije nacionalističke stranke, srpske i hrvatske. HDZ je očigledno htio izigrati najbrojniji narod u BiH, ali na svu sreću lahkovjerni Bošnjaci nisu se dali uhvatiti u bajku koju je plasirao HDZ nekoliko dana ranije da je završio sa SNSD-om. Sve su to bile finte na koje sam ukazivao u mojim tekstovima koji su slijedili prije ovoga.

INZKO POZIVA NA SLANJE TRUPA U BRČKO.
Sada o prijedlogu austrijskog diplomate Valentina Inzka koji je pozvao na slanje međunarodih trupa u Brčko. Prema njemu međunarodna zajednica u BiH ima „više instrumenata“ za djelovanje, poput demilitiziranja distrikta Brčko koji dijeli Republiku srpsku na dva dijela. Izjavio je da bi tamo „međunarodne trupe mogle imati odlučujuću ulogu, jer bi to paraliziralo djelovanje zapadnog dijela Rs-a gdje se nalazi Banja Luka. Ovaj dio više ne bi imao direktnu kopnenu vezu sa Srbijom. Zato je potrebna vidljiva prisutnost EUFOR-a koji pojačava svoju prisutnost, pri čemu se poveća broj njegovih pripadnika, a ovih dana će Austrija poslati još 227 vojnika. Upozorio je da Dodik živi od haosa i da evropska politika nikako ne smije da se upušta u pregovore s njim koji znače ustupke i izlazak u susret bjeguncu od pravde. Jer, prema njemu nema podjele zemlje i potrebno je jačanje vladavine prava i da bi bila velika greška poslati međunarodne tužioce i sudije kući. Poznato je da je Valentin Inzko najzaslužniji za jačanje državnih institucija Ustavnog suda, Centralne banke, Izborne komisije, pravosuđa i Granične policije. Ali ono po čemu će ga najviše pamtiti stanovnici BiH bilo je njegovo donošenje Zakona o zabrani negiranja genocida nakon što su dvojica srpskih raznih zločinaca Karadžić i Mladić pravosnažno osuđeni za genocid u Srebrenici. Inzko je otišao rano ujutro u Srebrenicu i kako kaže „razmijenio misli s mrtvima i toga dana u podne u Sarajevu potpisao Zakon“, na koji je danas ponosan. Za čitaoce Bošnjaka ću reći da je Valentin Inzko moj prijatelj, kojeg sam upoznao još za vrijeme poslijeratne obnove Bosne i Herecegovine. On je bio prvi ambasador u ratnom Sarajevu i veliki poštovalac predsjednika BiH Alije Izetbegovića kojem sam bio dugogodišnji savjetnik. Sada ću pisati o tome kako je Inzko donio Zakon koji je zabolio srpske nacionaliste.

KAKO JE DONIJET ZAKON O ZABRANI NEGIRANJA GENOCIDA
Kada sam u kolumni sarajevskog „Oslobođenja“ prošle godine (2020. godine) napisao tekst „Rušenje države na dan državnosti“ u kojem sam se osvrnuo na pokušaje detronizacije BiH od strane srpskog vođstva uz asistenciju HDZ-a i na mlaku reakciju međunarodne zajednice oličene u OHR-a, bilo je i skeptičnih prema mojoj prognozi da će dr. Valentin Inzko na kraju mandata prije nego napusti našu zemlju, nametnuti Zakon o zabrani negiranja genocida u Bosni i Hercegovini. Novi hladan tuš za bh. javnost došao je 11. jula na godišnjicu Srebrenice kada se on samo obratio građanima BiH rekavši da ovdje postoje oni koji i dalje poriču istinu, oni koji insistiraju uprkos provjerenim i dobro dokumentiranim činjenicama - da se genocid nije dogodio“. On je naveo da njihovo poricanje krši temeljna načela pravde i sprječava cijelu zemlju da se oporavi od nanesenih rana i zaključuje da je negiranje genocida težak teret koji građani BiH ne bi trebali nositi“.


Kada sam „pročitao“ Valentina Inzka postao sam još više uvjeren da će narednih dana (22. 7. 2021.) donijeti Zakon o zabrani negiranja genocida, jer se to naprosto uklapalo u njegov politički stil i životni kredo koji sam upoznao kao savjetnik predsjednika BiH r. Alije Izetbegovića. Nastavio sam da pratim njegovo djelovanje i kasnije. On je, uostalom, napisao predgovor za moje knjige Alija izbliza I-III, zatim je kao ambasador Austrije u Sloveniji došao na promociju mojih knjiga u Celje i govorio o ulozi predsjednika Alije Izetbegovića razvoju demokratske Bosne i Hercegovine. Kasnije, kada se našao među kandidatima za visokog predstavnika davao sam mu procjene iz BiH o njegovoj kandidaturi. U danima odluke o visokom predstavniku u martu 2009. iz redakcije SAFF pitali su r. Nijaza Durakovića i mene šta mislimo o Valentinu Inzku. Obojica smo kazali da on ima neuporedivo više nerava od prethodnog visokog predstavnika za rješavanje suptilnih bh. problema. Zalažući se da za visokog predstavnika bude imenovan Inzko naveo sam da „BiH treba voljeti da bi joj se moglo prići, da bi se ona mogla razumjeti, i pričati s njom, a Valentin Inzko to ima“. Kasnije, s vremena na vrijeme, nastavio sam da se viđam s njim i znao sam njegova razmišljanja o Bosni i Hercegovini. Za sve ove godine Inzko je apsolutno bio i onda kada je donio Zakon i kasnije kada je napustio BiH na strani pravde i istine, ali ovom prilikom želim razjasniti čitaocima njegove skromne mogućnosti u nametanju mjera, koje su za razliku od njega mogli poduzimati raniji visoki predstavnici. Vjerovao sam u snagu njegove političke ličnosti. Poznajući ga kao poštenog čovjeka nisam mogao ni zamisliti da će ovaj Austrijanac otići iz Bosne i Hercegovine neobavljenog posla. Njegova možda najvažnija zadaća bila je donošenje antifašističkog Zakona o zabrani negiranja genocida, jer je ovo bilo temeljno slovo ukupne demokratije i evropskog poretka Bosne i Hercegovine. Ono se moralo uspostaviti, baš kako je uradila njegova Austriji, u kojoj je negiranje holokausta i drugih nacističkih zločina krivično djelo.

Akademik Adamir Jerković često se susretao sa dr. Valentinom Inzkom

Na potrebu donošenja takvog zakona kojim se tretira glorificiranje ratnih zločina i sprečava negiranje genocida ponovo je ukazao Inzko i tokom posljednjeg obraćanja javnosti 11. jula. Njegovo dozivanje za pomoć čula je Evropa. Valenetinu Inzku puhnuo je vjetar u leđa svom snagom nakon obraćanja visokog predstavnika za zajedničku spoljnu politiku i bezbjednost EU Josepa Borrella u Bruxellesu, koji je upozorio sve „igrače“ u BiH da je genocid u Srebrenici međunarodno priznat i da on predstavlja jedan od najmračnijih događaja moderne evropske historije. „To je u kolektivnoj savjesti onih koji su u njemu učestvovali i onih koji ga nisu spriječili. I da budem jasan: pokušaji revizije historije, poricanje genocida, veličanje ratnih zločinaca, nemaju mjesta u Evropi. Oni se moraju zaustaviti i uvjeravam vas da se neće tolerirati".

ZLOČIN U SREBRENICI JE PRIZNAO SVIJET, A ZA NJEGOVO PORICATELJE NEMA MJESTA U EVROPI
Ali, Zakon o zabrani negiranja genocida nije lahko ugledao svjetlost dana. Kako je početkom 2022. godine mandat ovog visokog predstavnika počeo ulaziti u završnicu, većina dobronamjernih ljudi sklonih Valentinu Inzku zatražila je od njega da makar donese Zakon (bez obzira na stav PIC-a), kako bi se časno oprostio od BiH, koju je bez sumnje volio, ali za koju nije imao dovoljno snage da učini nešto više. Pričao sam s njim u junu 2016. i tada mi rekao da je blokiran od moćnih zemalja unutar PIC-a. U više navrata Inzko je zahtijevao donošenje Zakona, ali domaćim revizionistima nikada nije ni palo na pamet da slijede evropske vrijednosti već su se uporno zalagali da zadrže stanje zamrznutog konflikta i negiranje ratnih zločina i njihovih protagonista. Svi pokušaji donošenja Zakona u Parlamentarnoj skupštini 2011. i 2016., kako je Inzko tražio od domaćih snaga, završeni su porazno kao i izmjene Krivičnog zakona u 2017. godine. Njegova najava da će do 25. godišnjice, 11. 7. 2020. godine, biti donijet zakon završio se na obećanjima. Zbog protivljenja SNSD i HDZ-a nastavljena je saga o potrebi donošenja zakona o zabrani negiranja ratnih zločina. U aprilu 2021. godine „zakon“ je doživio novi neuspjeh. Na sjednici Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH domaći opstruktori, SNSD i HDZ, glasali su protiv izmjena krivičnog zakona BiH, koji se odnose na zabranu poricanja genocida u Srebrenici (HDZ je iznosio krajnje smiješne razloge kako bi blokirao donošenje zakona i dobro je upetljan u ovu stvar kao Dodikov saveznik, jer mu je potrebna njegova podrška oko izbornog zakona odnosno stvaranja tzv. "trećeg” entiteta, čime bi se definitivno razgradila Bosna i Hercegovina). Ove dvije stranke su tako postale civilizacijska sramota, jer su sprječavale donošenje zakona koji zabranjuje glorificiranje zločina i zločinaca.

Napokon, Inzko je počeo da shvata da bi nakon 12 godina “na čelu BiH” mogao nezasluženo iz nje otići kao „persona non grata“. Nekoliko mjeseci ranije je zatražio uklanjanje table sa imenom ratnog zločica Radovana Karadžića, koja je bila postavljena na zgradi Studentskog doma na Palama. Nakon velikog natezanja vlasti Rs su uklonili sramnu tablu. Onda se našao na ulicama Foče, u kojoj se „susreo“ oči u oči sa muralom presuđenog ratnog zločinca rekavši da je takvih strašnih provokativnih slika sve više upitavši se da li je Vijeće za implementaciju mira implementiralo mir u BiH!? Mogu li se po cijelom svijetu komemorirati srebreničke žrtve, a u BiH veličati njihov krvnik (Mladić), koji usred Foče s naslikanom glavom od dva metra svakom normalnom čovjeku ledi krv u žilama. Pitao se „ko će se u takvim uvjetima vratiti u taj grad!? Provodi li se tako Aneks 7 Dejtonskog sporazuma!?"

INZKO NA MUKAMA
Zaključio je da međunarodna zajednica što prije treba razmotriti moguće daljnje korake. Prije toga Srbi potpomognuti snažnom diplomatskom mašinerijom iz Moskve počeli su u predvečerje 26. godišnjice srebreničkih događaja snažne verbalne napade na kancelariju OHR-a. Još se ništa nije zvanično znalo o odlasku austrijskog diplomate, ali srpska strana je naslućivala da je njegov položaj rovit. Uz pomoć zvanične Moskve otvoreno i drsko tražili su zatvaranje kancelarije OHR-a navodeći da funkcioniranje visokog predstavnika ne doprinosi napretku BiH već otežava domaće prilike. Uz histeričnu galamu kako Srbi neće novog visokog predstavnika, vladajući establišment u Beogradu, kojeg sluganski prati Banja Luka, kontinuirano je obasipao javnost informacijama o općem napadu na Srbe iz Amerike i iz Evrope. „Objašnjavano” je kako je na tapetu Srbija i cijeli narod, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, Republika srpska i kako reče Dodik “svi mi koji predstavljamo Republiku srpsku", pri čemu je njegova privatna politika stalno zaogrtana zaključcima Skupštine Republike Srpske u kojoj su doneseni stavovi proglašavani kao plebiscitarna pitanja. Dodikova priča kojeg su stranci ovdje instalirali polovinom 1990. godina (dok ih na kraju nije prevario), kako mu je „neprihvatljivo da o sudbini BiH odlučuju stranci, a da se narodi u Bosne i Hercegovine tretiraju kao objekti a ne subjekti u međunarodnim odnosima“, djeluje smiješno, irelevantno i potpuno isprazno. Dodik je, naprotiv, Bosnu i Hercegovinu pokušavao konstantno učiniti objektom i kako bi rekao zastupnik hrvatske razgradnje (predsjednik) Zoran Milanović „predzadnjom rupom na svirali“. Dodik ju je prikazivao kao zakržljalu nefunkcionalnu tvorevinu koja je na infuziji međunarodne zajednice i da je ona praktično nesposobna za samostalan život. Vijeće ministara BiH, kojim su rukovodili upravo srpski kadrovi, korišteno je sa istim ciljem nepotrebnog dežurnog smetala, kao npr. kod nabavke vakcina protiv „kovida 19“. Govorili su da novi šef OHR-a (imenovan Nijemac Christian Schmidt) mora biti potvrđen Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN, s tim što bi Moskva uradila blokadu. Ispostavilo se da za postavljanje visokog predstavnika ne treba supervizija Vijeća sigurnosti, pa je odbačena ova igra. Ne treba međutim smetnuti sa uma da je uloga Valentina Inzka, koji je bio prisutan u BiH bezmalo dvadeset godina, bila usmjerena u pravcu njenog uzdizanja, demokratizacije i povratka u evropske demokratske tokove. Međunarodna zajednica je tih godina imala slab angažman i više je statirala nego se pitala za nešto. Tome je doprinosila i politika američkog samoizolacionizma kao i veoma aktivna ruska politika koja je u BiH podržava samo srpsku stranu. Ovakav razvoj događaja davao je povod i razlog Srbima, a djelimično i Hrvatima, da funkciju visokog predstavnika počnu shvatati neozbiljno i prema njoj se odnositi ignorantski. Stalnim omalovažavanjem Srbi su od Inzka pokušavali napraviti političkog autsajdera predstavljajući ga javnosti kao bošnjačko potrčkalo. Silina napada izazivala je kod većine stanovnika Bosne i Hercegovine osjećanje straha, neraspoloženja i opće konsternacije. Lijepe diplomatske manire koji se na Balkanu doživljavaju kao mahana, Inzko je odlučno zamijenio snagom batine. Pokazao je da se odluke visokog predstavnika ne smiju bagatelisati. Nametanjem Zakona on je uspio povratiti dobro poljuljani ugled OHR-a i međunarodne zajednice, koji su dotad izmorili građane BiH nesuvislom i degutantom pričom da se do jučer zaraćeni narodi (u stvari politike) trebaju međusobno dogovoriti, iako je bilo jasno da do sporazuma neće doći zbog razarajuće srpske politike po integritet Bosne i Hercegovine, što su posljednji događaji jasno potvrdili.
SVIJET JE PREPOZNAO GENOCID U SREBRENICI
Ocjenu o Srebrenici svijet je davno dao, za razliku od BiH gdje Srbi od početka sprečavaju donošenje rezolucije koju bi trebala po logici stvari donijeti zemlja u kojoj je učinjen zločin. Tek kasnije će Generalna skupština UN ovo ispraviti u 2024. godine. Srebrenica je označena kao mjesto strašnog genocida koji su izvršile srpske snage. U 2022. godini parlamentarci Kosova su donijeli rezoluciju o Srebrenici i precizno naznačili da je Republika srpska “nastala na genocidu” i da “ta tvorevina razbija Bosnu i Hercegovinu”. Tako su jasno naznačili nakaznost srpskog režima koji se posljednjih godina zanosi idejom o tzv. dvije srpske države koje će u skoroj budućnosti postati jedinstvena zemlja. Prije Kosova rezoluciju o Srebrenici donijela je Crna Gora što je posebno pogodilo Beograd.


Inzko je pristupio nametanju zakona iz nekoliko razloga. Najprije, što apartheid suviše dugo traje u ovom dijelu Evrope, u kojem protagonisti rata još uvijek predstavljaju realnu opasnost po mir. Ali, sa promijenjenom političkom situacijom došao je trenutak za ubrzavanje demokratskih procesa u BiH koje podstiče State department. Dodik, podsjetimo, ima zabranu ulaska u SAD koju pokušava oboriti makar se maskirao kao klovn sa Trumpovom kapom na glavi. Posljednje mjere američke administracije kažu da se Washington ne šali u provedbi mjera protiv bjegunca od pravde koji nanosi štetu demokratskim procesima u BiH. Nema te vode koja može oprati zlo pričinjeno sredinom 1990-tih godina prošlog vijeka nad bošnjačkim narodom Srebrenice (i cijele BiH), ali bi priznanjem tog zločina, nadali su se, mogla biti stvorena atmosfera novog početka. Protivljenje Zakonu o zabrani negiranju genocida Srbi su samo uzaludno pokušavali uvjeriti i sebe i cijeli svijet da tog zločina nije bilo i da je to zavjera svijeta protiv njih. Ovo je, bez sumnje, veoma važan akt međunarodne zajednice koji treba da otrijezni nosioce rigidne i isključive nacionalističke politike. Jer, kako je rekao Vaclav Havel „zlo treba nazvati zlim, krivca krivim, žrtvu žrtvom“. Ali, vidimo da srpski bjegunac zajedno sa Stevandićem i Viškovićem ovo očigledno ignorira iako je nekada javno govorio o srpskom zločinu u Srebrenici. Sud u Hagu je nedvosmisleno rekao da su zločinci Karadžić i Mladić, a da su za ratna zbivanja na prostoru BiH, Hrvatske i Kosova odgovorni državljani Republike Srbije Jovica Stanišić i Franki Simatović. Oni su podsticaje dobijali, to se zna, iz Srbije, koja se posljednjih godina, naoružava velikom brzinom, čime je potpuno zanemarila omjere postavljene u Daytonu. Ovo isto važi i za Hrvatsku. Negiranje genocida vidi se i po tome što Narodna skupština Srbije nikada nije priznala ovo teško krivično djelo u Srebrenici. Priznanju zločina doprinijeće svakako i Zakon o zabrani negiranja genocida u BiH koji je na kraju svog mandata nametnuo dr. Valentin Inzko i tako bar umanjio štetu koju je međunarodna zajednica činila dugo u Bosni i Hercegovini i pored zaklinjanja da neće više nikada dopustiti ovakvo zlo. To je, eto, mali dio priče o mom prijatelju Valentinu Inzku koji je potvrdio koliko voli BiH i sve njene narode.