Čudan smo mi neki svijet. Kada nekog volimo to činimo do iznemoglosti, a kada ga prestanemo voljeti iz nas počne izbijati vulkanska mržnja koju je teško opisati. Ovih dana na udaru se našao prvi predsjednik BiH r. Alija Izetbegović. Neki njegovi prijatelji, koji su do jučer isticali svoju privrženost Izetbegoviću, počeli su još prije nekoliko mjeseci otvorenu i vrlo prljavu kampanju protiv njega. Ovim su izgleda pravovremeno najavili dolazak novog doba u kojem će Alija Izetbegović biti označen kao poželjna meta za pljuvanje. Kampanja je nastavljena ovih dana, a među pljuvačima su se našli neki akademici i pisci. Među njima i jedan bivši pandur, policijski isljednik Alije Izetbegovića iz prethodnog sistema. To je onaj što mu Izetbegović nije vratio milo za drago dok je bio na vrhucu moći, već ga je unaprijedio i dao službu u policiji nove države. Neću se baviti imenima, oni znaju ko su, ali bih skrenuo pažnju čitaocima da ne padaju u vatru i histeriju, da ne budu žrtve kampanje koja će se ovih dana itekako zaoštriti uz pomoć domaćih slugana. Bošnjaci, koji vole Bosnu i Hercegovinu i poštuju pripadnike drugih naroda, danas moraju prepoznati namjere onih koji im ne žele dobro. Znam sigurno da se sa ovakvom situacijom u društvu ne bi složio nikako Alija Izetbegović niti bi prihvatio apartheidska pravila uspostavljena na izborni dan. Jer, to je nezabilježeno u historiji parlamentarizma. Ne bi ni aplaudirao oktroiranoj vlasti koja je uspostavljena matematičkom akrobatikom Christiana Schmidta.

Kada je Bernard Henri Lévy stupio nogom na sarajevsku ulicu smrti juna 1992. godine, znao je nepogrešivo da je Bosna postala njegova poema. Ali, i ta čudesna zemlja, koju je maglovito poznavao iz školskog atlasa, zavoljela je njega. Reklo bi se, ljubav na prvi pogled. Ovako sam napisao u uvodu teksta o Bernard Henri Lévy-u u mojoj knjizi Sjećanja na Aliju Izetbegovića. Naslovio sam tekst BHL Alija je oličenje kosopolitike Bosne.

Dolazeći u Sarajevo, grad koji je obilježio početak i kraj jednog stoljeća Bernard Henri Lévy znao je već sve o paklu i zaboravljenim ratovima. Sa poprišta smrti u Bangladešu, Angoli, Afganistanu budio je vriskom intelektualca savjest čovječanstva. Jer, intelektualac ne smije žmiriti, on treba da gleda dalje i vidi više, da govori, opominje…to se očekuje. Lévy će pisati kasnije o tom poslanju intelektulca, novinara. Ono što govori, aktivno i demonstrira. On je uvijek sudionik događaja, inače bi pobuna bez akcije bila licemjerje.

Bernard Henry Levy je francuski pisac, novinar, filozof. On se bori za pravdu, etičnost, poznat je kao kritičar društva. Njegov društveni angažman započinje ratnim izvještavanjem za Combat, novine čiji je osnivač bio čuveni Camus....

U Bosnu ga ne dovodi želja za avanturom. Ne traži i neće privilegije. Zna gdje ide. Da, ravno u središte apokalipse – život mu je u istoj opasnosti kao i svakog građanina Sarajeva. Ali, ipak je privilegovan. Utoliko što će upoznati bosanskog predsjednika Aliju Izetbegovića, koji ga u tom zlokobnom trenutku podsjeća na čileanskog predsjednika Salvadora Allendea^[2] opkoljenog u palati La Moneda, sa dobro poznate fotografije na kojoj se Predsjednik vidi sa zaštitnim prslukom dok brani slobodu i demokratiju pred silom i mrakom što dolazi na tenkovima. Vidi u njemu i Haile Selasija^[3] , negusa, koji sa svojim slabo naoružanim ratnicima, ostavljen na cjedilu od svijeta i Lige naroda, brani etiopsku nezavisnost.

Pedeset godina kasnije u Bosni se odvija čin ovovjekovne apokalipse, skoro sa istim scenarijem, ponovo sa Davidom i Golijatom u glavnim ulogama, sa već viđenom Ligom naroda koju sada nazivaju „Ujedinjene nacije“, sa svijetom koji nijemo posmatra i ništa ne čini…sa zbunjenim intelektualcima koji ne shvataju niti se trude spoznati kolike su razmjere patnje, stradanja i umiranja. Osim izuzetaka, o kojima govori Alija Izetbegović 8. aprila 1998. godine na svečanosti u odbranjenom Sarajevu dok uručuje Srebrni orden bosanskog grba Bernardu Henri Lévyu, kojim ga je odlikovalo ratno Predsjedništvo BiH. Taj izuzetak je Lévy, koji će ponosno ponijeti „Bosanski grb“ iz Alijinih ruku a odbiti francuski Orden legije časti. On zna da Izetbegovićeve riječi nisu puka kurtoazija i da zaista bosanski predsjednik prenosi poruku svog srca kada kaže da je Srebrni orden bosanskog grba „skromno i pomalo zakašnjelo priznanje, naša zahvalnost za sve što je Lévy učinio, da je to priznanje za njegovu „hrabru riječ, za knjigu simboličnog naslova Ljiljan i pepeo...“

Bernard Henry Levy priča Adamiru Jerkoviću: - Vjenčao sam se za Bosnu

Ova knjiga, u kojoj je sublimirana Lévyeva ogromna ljubav za Bosnu i Hercegovinu i sva privrženost i poštovanje prema Aliji Izetbegoviću, biće na neki način spona koja će nas povezivati tokom ugodnog i nadahnutog razgovora koji smo vodili 11. juna 2008. godine prilikom jedne od njegovih mnogobrojnih posjeta Sarajevu, gradu kojeg toliko voli i, kako mi reče, u kojem se osjeća kao kod kuće. Jer, to je, veli, grad njegovih sjećanja. Emocije preplavljuju njegovu priču o Bosni i Sarajevu. One su u njegovom pogledu, u mimici, pokretu, podignutoj obrvi, u riječi koja ostaje snažna i kad se stišaju emocije, kada mi kaže da je „Sarajevo mnogo više od jednog grada, od jednog pojma, jer je to naprosto ideja...“ Zastaje, traži riječi u novopridošlom uzbuđenju, opet zbog Bosne koja mu je postala rod. Govori o Sarajevu, „simbolu Evrope“, gradu u kojem je „Stara Gospođa“ skoro ubijena, ali i mjestu u kojem srce Evrope nije prestalo da otkucava život...

Inicijale po kojima je poznat širom svijeta BHL „prevodim“ kao Bosna – Hercegovina - Lévy.
I dok slušam njegovu nadahnutu priču o Bosni i Sarajevu, postajem potpuno uvjeren da njegova ispovijest na stranicama knjige „Ljiljan i pepeo“ nije bila kratkotrajan impuls ni trenutno nadahnuće. Dok slušam njegov lirski doživljaj Bosne i ushićenje zemljom koja se u Lévyevom životu „nametnula kao neophodnost“, preda mnom se ukazuju redovi knjige Le Lys et la cendre. Skoro s romantičnim zanosom zaljubljenog čovjeka piše o svojoj opčinjenosti Bosnom a snagu tih svojih osjećanja ilustruje Stendhalovom pripovijesti o ljubavi, pa veli da to bijaše nesumnjiva ljubavna priča:
„Živio sam četiri godine s vremenom Bosne. Četiri godine svog života posvetio sam jednoj zemlji koja mi nije bila rod... Vjenčao sam se za stvar Bosne i to je najmanje što bi se moglo reći. I to je ta avantura, istovremeno jedinstvena i obostrana...“

Te riječi, samo na drugi način kazane, ali sa istom suštinom, ponavljao mi je u Sarajevu trinaest godina od dolaska mira u Bosnu. I dok smo vodili dijalog među gomilom knjiga u francuskom kulturnom centru Andre Malraux, Bernard se uvijek vraćao na jednu među njima - Ljiljan i pepeo, uzbudljivo štivo koje svjedoči o epopeji i pobjedi Bosne i bosanske kosmopolitske ideje uprkos dva tako agresivna nacionalizma.

I dok teče ovaj razgovor, komentiram da su ga srpski nacionalisti etiketirali da je pisac oda o Aliji Izetbegoviću, kojeg su optuživali za islamski fundamentalizam.

- Stvarno, recite mi, zašto ste se s tolikim žarom posvetili ideji Bosne, zašto ste predsjedniku jedne male zemlje koja je doživjela fašističku agresiju, odlučili biti istinski prijatelj i saveznik kada mu je Evropa okrenula leđa?

Kaže mi da je oduševljen bosanskim kosmpolitizmom o kojem je ispisao mnogo stranica u svojim knjigama i kolumnama u novinama, svjedočio u izjavama na radiju i televiziji. To je u pozadini njegove vjernosti Bosni. U izvodima iz njegove knjige koje mi iz Pariza šalje netom nakon našeg susreta, nalazim taj razlog privlačnosti na mnogo mjesta. Jedan opis posebno je snažan. Priča utiske sa večere kod Tuđmana januara 1993. godine. Ovaj ga je dirnuo u nešto što voli, što doživljava čednim, nevinim i slabim. Hrvatski caudillo je Bosnu dirnuo. Hrvatski predsjednik želi uništiti njegovu poemu. U zanosu, s uperenim nožem i podignutom viljuškom, s komadom crnog mesa (koliko simbolike, sic!, prim. Aut) viče:
„Bosna nije nacija...Bosna mora nestati kao nacija!“

Još tada shvata BHL da njegova Bosna ima posla sa, kako kaže, Miloševićevim saučesnikom i blizancem, i dodaje dalje sa vidljivim olakšanjem „dok Bosanci imaju jednu sasvim drugu filozofiju pa nacionalizmu jednog, kao i drugog, suprotstavljaju - tu, drugačiju i zanosnu kosmpolitsku ideju“. Za njega je, govori mi, Alija Izetbegović oličenje takve Bosne, za Aliju ga veže stvar koju je branio i, kako je zapisao „politika i rat koji je on vodio“.

Uočavam da je impresioniranost Izetbegovićevom ličnošću i danas potpuna. O njemu priča sa dirljivom odanošću, iskrenim pijetetom. Govori o Alijinoj skromnosti, koju u svojim ratnim zapisima često ističe...njegova jednostavna odijela i obavezno beretku sa ljiljanima, koju stavlja u istu ravan sa Allendeovim pancirnim prslukom i Ghandijevim bijelim pamučnim sarijem.

„Ima ljudi koje vlast ponese. Njega je vlast činila melanholičnim...“

Primjećujem da je sličnu misao izrekao posljednji američki ambasador u Beogradu Warren Zimmermann, koji je negdje napisao da Izetbegoviću povijesna uloga Predsjednika nije odgovarala, te se on u svom novom položaju, za razliku od drugih lidera, „smanjio a ne napuhao“. Do istog zaključka sam došao radeći sa rahmetli Izetbegovićem kao njegov savjetnik i to sam zapisao na stranicama moje trilogije Alija izbliza, koju ovom prilikom poklanjam Lévyu dok ćaskamo a ljubazni domaćini pogledaju na sat (jer „rasprodatog“ Lévya čekaju televizijske ekipe). (Iz knjige Adamira Jerkovića: Sjećanja na Aliju Izetbegovića).

(Sutra: Vjenčao sam se za Bosnu)

FUSSNOTE:
^2] Dr. Salvador Allende (1908 -1973.). Bio je predsjednik Čilea od 1970. do vojnog puča 11. septembra 1973. godine. Državni udar izveo general Augusto Pinochet. U nasilno svrgavanje legalno izabranog predsjednika uključena CIA. Predsjednik Allende poginuo u palati La Moneda braneći demokratiju i ustavni poredak. Čile je tokom vojen diktatire prošao veliku golgotu fašističke diktature.

^3] Haile Selassie (1892-1975,) Rođen je pod imenom Tafari Mankonnen, bio je posljednji etiopski car, uzima titulu „negus negasti“ - car careva. Nasljeđuje prijestolje 1930. od Menelika. Nakon talijanske invazije na Etiopiju 1935. vraća se u zemlju kao pobjednik sa britanskim trupama 1942. godine. Posrednik u saniranju ratnih sukoba u Africi. Ali, baveći se inostranim problemima, zanemario domaće. Vojska ga je zbacila sa prijestolja 12. septembra 1974. godine. U martu sljedeće godine Etiopija proglašena republikom.