---

Čudan smo mi neki svijet. Kada nekog volimo to činimo do iznemoglosti, a kada ga prestanemo voljeti iz nas počne izbijati vulkanska mržnja koju je teško opisati. Ovih dana na udaru se našao prvi predsjednik BiH r. Alija Izetbegović. Neki njegovi prijatelji, koji su do jučer isticali svoju privrženost Izetbegoviću, počeli su još prije nekoliko mjeseci otvorenu i vrlo prljavu kampanju protiv njega. Ovim su izgleda pravovremeno najavili dolazak novog doba u kojem će Alija Izetbegović biti označen kao poželjna meta za pljuvanje. Kampanja je nastavljena ovih dana, a među pljuvačima su se našli neki akademici i pisci. Među njima i jedan bivši pandur, policijski isljednik Alije Izetbegovića iz prethodnog sistema. To je onaj što mu Izetbegović nije vratio milo za drago dok je bio na vrhucu moći, već ga je unaprijedio i dao službu u policiji nove države. Neću se baviti imenima, oni znaju ko su, ali bih skrenuo pažnju čitaocima da ne padaju u vatru i histeriju, da ne budu žrtve kampanje koja će se ovih dana itekako zaoštriti uz pomoć domaćih slugana. Bošnjaci, koji vole Bosnu i Hercegovinu i poštuju pripadnike drugih naroda, danas moraju prepoznati namjere onih koji im ne žele dobro. Znam sigurno da se sa ovakvom situacijom u društvu ne bi složio nikako Alija Izetbegović niti bi prihvatio apartheidska pravila uspostavljena na izborni dan. Jer, to je nezabilježeno u historiji parlamentarizma. Ne bi ni aplaudirao oktroiranoj vlasti koja je uspostavljena matematičkom akrobatikom Christiana Schmidta.

---

Sve knjige koje sam napisao o Aliji Izetbegoviću ili o njemu samom, primljene su jako dobro kod čitalačke publike. Ali, kod političara, kao da nije bilo interesa da se uči na primjeru oca nacije, samodovoljnost je bila naglašena. Više su strani ambasadpri iskazivali interes da se upoznaju sa tim periodom bh. historije nego domaći akteri. Evo, sada dok ispisujem ove redove, sjećam se razgovora sa prvim predsjednikom Slovenije Milanom Kučanom koji sam objavio u knjizi Sjećanja Aliju Izetbegovića. Uvijek me je interesiralo kako su Aliju Izetbegovića vidjeli stranci kroz svoje naočale, jer su oni bili manje subjetivni od nas koji smo zaglibljeni u krčmi smrada i razvrata živjeli skoro 30 godina, bez nade da postoji izlaz iz krize naših misli...

ČUVAO JE MUSLIMANSKI IDENTITET: Milan Kučan je započeo svoju pripovijest o Aliji Izetbegoviću kao o Bošnjaku, Muslimanu, koji je otvoren za dijalog sa drugim etničkim grupama, drugačijih vjerskih ubjeđenja, za njihovu jednakopravnost u svakidašnjem životu, kao i kod upravljanja zajedničkom državom. To je ona njegova karakterističnost koja ga je činila drugačijim od većine tadašnjh vođa sa kojima je nosio odgovornost za sudbinu Bosne i Hercegovine, kaže Milan Kučan. Nikada nije prestao da vjeruje da je u Bosni i Hercegovini moguć stvaralački suživot različitih kultura, etničkih i vjertskih zajednica, nikada nije prestao da vjeruje u zajednički život Bošnjaka, Srba i Hrvata u višeetničkoj Bosni i Hercegovini. O tome je sa svojim mirnim argumentiranjem strpljivo ubjeđivao svoje sagovornike iz međunarodne zajednice, koji su često razmišljali drugačije i koji su još uvijek spremni prihvatiti logiku da narodi, zavađeni zbog politike svojih vođa ne mogu da žive zajedno, jedan sa drugim niti jedan uz drugog.

Milan Kučan rekao je Adamiru Jerkoviću: - Alija nije bio muslimanski nacionalista

Interesuje me gospodine Kučan da li ste ikada primijetili njegovo zalaganje za muslimansku Bosnu i Hercegovinu.

-Ne, nikada kod njega nisam primijetio to što su mu tu i tamo spočitavali, dakle zauzimanje za muslimansku Bosnu i Hercegovinu. Ne samo zbog toga jer je znao da to nije realno već i zbog ubjeđenja da će Bosna izgubiti svoju „dušu“, ako neće biti takva kakva je kroz stoljeće nastajala, višenacionalna, sa prosorom slobode i jednakopavnosti, i za njegove Bošnjake. Razočaran uz saznanje da Milošević i Tuđman trguju u dijeljenju njegove države... Kučan kaže da je Izetbegović radio sa sa svom intelektualnom energijom i ljudskom mudrošću da Bosna i Hercegovina ima budućnost samo ako će biti država koju tvore tri naroda. Iz takvog pristupa izveo je konsekvence za odnose među njima. Razumio je da je stvaralački suživot moguć samo ako će biti sproveden etnički, kulturni, duhovni i vjerski pluralizam. Zauzimao se za međukulturni dijalog, jer je bio svjestan kako je alternativa tragična. Nažalost, rat i nasilje koji su bili izazvani arogancijom i nepripremljenosšću tadašnjeg beorgradskog režima na mirno i demoktratično razilaženje nije mogao spriječiti. Dijalog i pluralizam su za njega bilii put do mira i suradnje između naroda i država na tlu nekadašnje Jugoslavije, na Balkanu općenito. Zato, iako teškog srca, potpisao je Dejtonski sporazum. U kojem je, prije svega, vidio osiguranje mira kojeg je u tom trenutku Bosna i Hercegovina najviše trebala. A dejtonsko uređenje nikada nije prihvatao kao konačno rješđenje za Bosnu i Hercegovinu. U to je ubjeđivao međunarodnu zajednicu, koja je u vremenu najsurovijeg rata preuzela odgovornost za prekid neprijateljstava i za budućnost Bosne i Hercegovine. Raznolikost svoje države razumio je kao historijsku priliku i izazov. I tada kada je bio potisnut u survi rat vjerovao je da u čovjeku mora prevladati dobro.

Kučanu sam rekao da su Aliju Izetbegovića često označavali uskogrudim muslimanskim nacionalistom.
„Ne nikada nisam stekao takav utisak da je Alija Izetbegović muslimanski nacionalista. To nije nikada pokazivao, ni na sastancima gdje smo bili zajedno, a ni privatno u razgovorima sa mnom u četiri oka. Nikada. Njemu je bilo stalo do očuvanja muslimanskog identiteta u toj mulitinacionalnoj Bosni i Hercegovini.

Alija Izetbegović bio je evropski musliman, Bošnjak. To je ostao i kada je izloiran od Zapada i napadan kako iz Hrvatske tako i Srbije, bio prinuđen tražiti pomoć islamskih država. Nije imao drugog izbora. Znao je da kulture i tradicije iz posve drugačije civilizacijske okoline prosto nije moguće preseliti u evropsku Bosnu, u kakvu je i sam vjerovao i za koju se borio. Zbog tih osobina i njegove vjere u ljudsku savjest, izuzetno sam ga poštovao i pomagao mu u naporima za očuvanje Bosne i Hercegovine. Bio je hrabar čovjek, Njegovo držanje na sarajevskom aerodromu kad mu je prijetila otmica to je više nego očluigledno potvrdilo. Bio je dobar čovjek i pozdan drug. Vjerovao je u dobro u čovjeku, zato je više puta bio i razočaran. Čvrsto sam ubijeđen da je iskreno vjerovao da je sve što radi, da je svako njegovo stajalište i svaki njegov čin, iako mu je to bilo osporavano, dobro za Bosnu i Hercegovinu. Imao je pogled usmjeren u budućnost.

Je li potrebno dodavati ovim mislima još nešto. Sve sam to zapisao kao jedno historijsko svjedočanstvo o čovjeku koji je prevazišao svoju epohu.

(Sljedeći: Ashdown: Veoma sam se divio Izetbegoviću)