Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Sahovici 1924. godine
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Teme

NASTAVAK FELJTONA (12): Afirmacija Bošnjaka Kosova u drugoj polovini 1999. i početkom 2000. godine u svjetlu uvođenja nastave na bosanskom jeziku
PROTEST PROTIV UNMIK-OVE TERMINOLOGIJE „SLAVENS MUSLIMS“ KAO NOVA “NACIONALNA NOMENKLATURA” ZA BOŠNJAČKI NAROD
Autor: Ćerim Bajrami
Objavljeno: 19. November 2019. 15:11:03

Dogovor u odboru Usaida u Prizrenu, 1999. g.


Skup u OŠ Planjanu

Narednog dana, u osnovnoj školi u Planjanju na omanjem skupu, koji je praktično zloupotrijebljen, jer na njemu nije uzeo učešće i dr. Zijadin Šemsidini, već samo, pored Azema Mazrekua i još nekoliko (nepozvanih) lica iz opštine, uz pride dvojice-trojice uniformisanih u UČK uniformama, preovladavali su tek par lokalnih seoskih bukača, koji su htjeli da (tuđu) djecu prebace u nastavu na albanski jezik. U toku te mučne rasprave, Nesim će, poslije njegovih riječi: “Ako se ovako nastavi da odmah pakujem kofere i da idem za Bosnu”, neki od tih mještana dobaciti: “Srećan ti put”... A Azem Mazreku govori o “pravima ljudi (za školovanje) da se opredjeljuju kako hoće po zakonu” i - da će uskoro biti poslat učitelj u školi u Planjanu za tih nekoliko učenika koji će učiti na albanskom jeziku”. Koordinator škole, nastavnik Omer, pokušava da pojasni nastale probleme; potencira nastavu na bosanskom jeziku, “za koju je devedeset i pet odsto sela”, te problematike vezane oko legalizacije osamostaljenja osnovne osmorazredne škole u Planjanu.

Sa tog napetog skupa punog neizvjesnosti i preteće atmosfere, odlazimo s Nesimom za Prištinu, gdje je bio zakazan sastanak kod Marka Ričmonda. Zakasnili smo, ali se pridružujemo. Balić i Bedrija su već nešto razgovarali s njim. Balić se okreće prema meni i kaže - “Izgleda da će pustiti knjige”. Ja, prije nego ću sesti, izgovorih poluglasno: “Allahu šućur”. Ričmond, koji je to čuo (i izgleda razumio) proprati grimasom poluosmjeha moju reakciju... Dogovaramo s njim naredni sastanak.

„Pustit će knjige, ali traže samo neko prilagođavanje knjiga iz Bosne na ovdašnje plan-programske prilike”, obavještavaju nas Balić i Bedrija, što je tada izgledalo – tek kao njihov formalno-tehnički zahtjev.

U Prizren dolazi visoka delagacija Ministrstva obrazovanja povodom manipulacija po bošnjačkim selima


Poslije nekoliko dana, povodom naprijed spomenutih problema u nekim selima Župe i Podgore iz Prištine će doći visoka delegacija Ministarstva obrazovanja sa zamjenikom ministra dr. Agimom Vincijem i direktorom Direktorijata za osnovne škole dr. Halimom Hisenijem. U njihovoj pratnji su i Sadeta Tirić i profesor Hilmi.

Susrećemo se s njima u holu ondašnje zgrade prizrenske opštine u kojem su i neke Bošnjakinje koje su, nevezano s ovim problemom, došle da se žale što im ne primaju djecu (na bosanskom jeziku) u nekoj OŠ u Prizrenu. Njih tu prihvata i nešto im pojašnjava Ćemailj Smailji, več angažirani službenik (za ekonomska pitanja) u privremenoj administraciji, iz bošnjačke zajednice.

U kancelariji Direktorijata obrazovanja zatičemo Azema Mazrekua sa sekretarom, a s naše strane pored mene i Nesima su i Mustafa Balje i Mehmed Hamza iz Rapče. Počinjemo priču o smetnjama koje nismo očekivali od strane nekih ljudi iz ovog Direktorijata. Prof. dr. Agim Vinca, porijeklom iz Makedonije, prelistava zadnji broj revije “Selam” koji sam mu dao i, uz uzgrednu pohvalu reviji, kazat će da i “u Makedoniji neki ljudi koji nisu Albanci uče na albanskom jeziku, a i sami vi ste kazali da neka vaša djeca ovdje već od ranije pohađaju nastavu na albanskom.” “Da“, kažemo mi, „ali mi sada ne tražimo da se ona vrate da uče na bosanskom jeziku, ako njihovi roditelji to ne žele, već tražimo da djeca našeg naroda koja su do juče učila na srpskom jeziku, normalno nastave školovanje na bosanskom jeziku i da se odavde iz opštine ne preduzimaju akcije za njihov “dobrovoljni transfer” na albanski nastavni jezik. Gosp. Azem Mazreku će hladnokrvno odgovoriti da je to naše (i moje) subjektivno mišljenje, i da oni to ne rade.

Poslije rasprave, profesor dr. Halim Hiseni će pitati dr. Agima Vincija, da li može da se obrati ispred Ministarstva obrazovanja, i pošto je dobio odgovor da može, između ostalog, reći će Mazrekuu da će on/i “biti odgovorni za anomalije koje budu proistekle iz tih poteza”, te da to nije u interesu Prištine i Ministarstva obrazovanja, već potezi na osnovu njihovih lokalnih razmišljanja. Poslije ovog jasnog stava, u nastavku razgovora će se smiriti tenzije, a mi predlažemo delegaciji iz Prištine da ih kao musafire povedemo na ručak, poslije naše zajedničke posjete jednoj od tih “spornih škola”. Predlažemo OŠ u Ljubiždi kao najbližu.

Odlazimo tamo i zatičemo pored direktora, još nekoliko nastavnika sa nastave na albanskom jeziku. Profesor dr. Agim Vinca se obraća njima i kaže: ”Sa ovim ljudima ćete raditi; oni su bili sa nama kad je bilo najteže, mi njima vjerujemo. Ne želimo incidente, morate dopustiti nastavu i na bosanskom jeziku ovdje; sve anomalije oko toga da se otklone.” Cijenjenom dvojcu starijih profesora Prištinskog univerziteta uglavnom svi prisutni nastavnici persiraju, oni su neke od njih i učili, ali se, kao po scenariju, poslije direktora i dvojice lokalnih nastavnika, javlja izvjesna Suzana, koja će početi sa omalovažavanjem i spominjati nekakva “lutanja i različita izjašnjavanja” naših ljudi. Ja sam joj nešto (adekvatno) odgovorio, da bi intervenisali gosti iz Prištine i zamolili nas da se atmosfera ne 'elektricizira', sa zaključkom da su oni ispred Ministarstva obrazovanja kazali što su imali.

Odlazimo na ručak u neki obližnji restoran koji nam se neće svidjeti, pa ćemo preći u Arbanu, naselje na suprotnoj strani grada, u manji restoran koji drži porodica Mustafe Balje. Tamo će gospodin Agim Vinca protestovati što mu “uskraćujemo njegova ljudska prava”, jer mu nije omogućeno da popije (od njega naručeno) pivo koje se na tom mjestu i ne služi. Profesor Hiseni će mi za sofrom reći da on samo snima situaciju i mišljenja svih strana, ali da još nije donio konačni sud o metodi kojom će presjeći ove (po nama) manipulacije. Preporučuju nam svi oni iz Prištine na rastanku da međusobno sarađujemo (s obzirom na prisustvo i predstavnika Direktorija obrazovanja) i obećavaju njihovu moguću pomoć.

Istoga dana naveče ćemo sami poći u selo Drajčiće, Nesim Mustafi, Refki Alija i ja, i sakupiti tamošnje ljude, koji će nas saslušati i kazati otprilike - da ih navodno ranije nije niko podrobnije obavijestio o nastavi na bosanskom jeziku. “Diskusije” prisutnih mještana su bile tako usmjerene da se niko nikome ne zamjeri. Stičemo utisak da su manje-više većina od njih jako oprezni šta će kazati jedni ispred drugih, i da su već u razmišljanju za tranziciju u nastavu na albanskom jeziku. I naš “skupljač” izjava uglavnom šuti, ne smije da govori javno, kaže nam kasnije. Nama gostima, poslije takve atmosfere ostaje da se pozdravimo se sa skupom. Refki će nam u kolima u povratku (apropo priče) kazati da mu je čovjek koji je sjedio pored njega došaptavanjem rekao: “Ovo je naša dobrovoljna odluka – ‘me zor’”, te kako je navodno neko njemu prijetio, ako bi bio za nastavu na bosanskom jeziku.

Za sutradan uveče nisam bio za to da idemo ponovo u takvu rovitu sredinu zajedno sa “komisijom” u ime opštine, međutim, Nesim Mustafi je insistirao da pođemo i ispunimo preuzetu obavezu, tj. dato obećanje u opštini.

Vozimo se po mraku od Sredske (do nedavno su tu živjeli malobrojni mještani Srbi, uglavnom stariji, uzbrdo po makadamu do tri kilometra udaljeno Drajčiće, i tom prilikom će usput “nastradati” auspuh na mojim kolima. Gore zatičemo samoga Azema Mazrekua, bez direktora Direktorijata obrazovanja prof. Zijadina Šemsidinija i, vjerovatno još po njegovoj volji pozvanog, jednog učitelja po zanimanju. Sa nama je ponovo i Refki Alija. U džamiji, u kojoj su se opet skupili ljudi od prethodne večeri, gotovo tajac. Azem Mazreku govori na albanskom: “Sipas ligjit, ju keni drejt” (Prema zakonu, vi imate pravo. Djeca su kao kompjuter, brzo nauče.”) Prisutni učitelj prevodi na naš jezik.

“Nema šta više da se govori, odlučili smo”, kaza jedan mještanin.
Sulejman Ilijazi, svjesniji Bošnjak iz tog sela, pokušava da postavi neka suštinska pitanja, ali mu većina ostalih i „komisija“ ne daju da puno govori.


Bosnjački učenici OŠ u Gornjem Selu, Prizren


Refki Alija je tu govorio o svojevremenom stavu rahmetli dr. Fehmija Aganija (ciljano ubijen za vrijeme rata od strane srbijanskih snaga), koji je njemu iznio svojevremeno kao njegov profesor u Prištini na ovoj “temi”, s porukom u smislu – „ostanite ono što jeste“.

Nesim Mustafi se javlja za riječ i, između ostalog, kaže: “Vaša volja je da uradite sa svojom djecom šta hoćete, ali... kao dugogodišnji radnik u obrazovanju, pitam vas - kako ćete pomoći djeci oko domaćeg zadatka, kad ne razumijete albanski jezik?” Na ove njegove riječi, podiže ton „prevodilac”: “Ova dvojica (pokazuje na mene i Nesima) ovdje što sjede, ja ih poznajem, oni nemaju ni kapaciteta ni znanja za ovo što rade, ko zna ko njih plaća i ko stoji iza njih! Mi..., nećemo više dozvoliti da nam se instaliraju razni jezici i nastave ovdje!”
Nesim će na sve to njemu: “Ti si, gospodine ....., krenuo u pravcu koji nije uopšte u skladu sa našim dogovorom sa Direktorijatom obrazovanja u opštini o svrsi ove posjete, i sa ličnim vrijeđanjem.” Dok ja, iznenađen nastupom čovjeka koga sam i lično poznavao, prilično emotivno, odbrusih mu: ”To što ovako govoriš nije tačno. Barem se postidi i neke moje pomoći…” (mislio sam na izvjesnu pomoć koju sam sredio uoči rata za neke nastavnike u nastavi na albanskom jeziku, kada niko nije ni smio to ni da spomene, a kamoli pruži neku pomoć). On će na to, između ostalog, meni: “Šuti, ližeš stopala Alije Izetbegovića”. Azem Mazreku će nas glasno a “kulturno” zamoliti, ali više to zatražiti od tog svog „prevodioca“ - da se “ne svađamo”.

Odosmo, naravno, iz Drajčića, tako kako smo i došli. Svako je ostao pri svome. Mi na javno iznijetom stanovištu da ove manipulacije neće proći, i da ćemo o njima govoriti. Ispratiše nas ljubazno par njih, među kojima spomenuti Sulejman i još neki stariji ljudi iz tog sela.

U Gori su se reorganizovali za produžetak nastave na srpskom jeziku


Po osnovu dogovorenog u opštini Prizren, treba da posjetimo još Skorobište i Grnčare u Podgori. U Skorobištu, na skupu u osnovnoj školi, kažu nam prisutni nastavnici da nema nijednog registriranog učenika u nastavi na bosanskom jeziku i, kako ističu - stvar je gotova, svi sad idu u nastavu na albanski jezik. Međutim, prisutni mještanin na ovom sastanku u školi, Aćif Jusufi, koji se vratio iz Podgorice sa svoje dvoje djece, drži svoj stav i ne želi da prebaci djecu u nastavu na albanskom jeziku, već uporno traži da im se omogući da uče na bosanskom jeziku. “Unazad nekoliko godina samo konkurišemo za čobane”, kazao je javno, aludirajući na nepostojanje visokoškolskog kadra u tom selu, da bi ga Azem Mazreku pitao: “Da ne želiš da kažeš da je to zbog toga što ovdje učite na albanskom?” ... Naš prijedlog da se ipak na sljedećem proširenom skupu sa mještanima vidi da li su baš svi roditelji za takvu “tranziciju” svoje djece, kako tvrde prisutni nastavnici i učitelji, Azem Mazreku će zaobići, sa pojašnjenjem nastavnicima da to nije potrebno da zakazuju - “da se ne kvari proces nastave”.

A u selu Grnčaru je daleko više učenika na bosanskom jeziku u svim razredima nego što se očekivalo (i što nam je u njenoj centralnoj OŠ u Ljubiždi par dana ranije kazano!). Mnogo više nego učenika na albanskom jeziku, u inače gotovo stoprocentno bošnjački nacionalno izjašnjenom selu. Dakle, zaključak je iz Grnčara da je tu u školi situacija mnogo bolja po pitanju nastavka školovanja na bosanskom jeziku...

Poslije nekoliko dana u Prizrenu, u kući Mustafe Baljea, radim intervju sa Numanom Balićem za prvi broj lista “Kosovski avaz”. Tu se dogovaramo i o daljnjim koracima oko školstva. Prisutan je s nama Sadik Idrizi iz Kruševa, Dragaš, iako je već predvečerje. Tu je slučajno i Enes Halilović, novinar iz Novog Pazara, koji je došao ovdje da za radio “Slobodna Evropa” uradi reportažu. Snima Balićevu i neku našu izjavu i odlazi na konak kod svog domaćina (Mustafinog rođaka) u blizini, inače studenta u Novom Pazaru.

Sadik Idrizi nervozno šeta po sobi i odbija da sjedne, samo ponavlja: “Ne znate šta se dogodilo u školama u Gori... ne znate… gotovo je...” Na Balićevu usputnu provokativnu upadicu: “Pa, kaži šta se to dogodilo?”, on pojasni da je tog dana u neke osnovne škole u Gori išao (Piter) Rajner, lokalni predstavnik Unmika-a u Prizrenu za školstvo, i na pritužbe nekih tamošnjih nastavnika da im “se vrši nasilje uvođenjem nastave sa bosanskim programom” – Rajner im je kazao da slobodno rade po prošlogodišnjem programu, tj. - po srpskom. Većina nastavnog kadra u Gori su to, reče Sadik, primili kao “veliko olakšanje”. Balić i dalje te njegove riječi (pro)prati sa jako slabim interesovanjem, a mi iz Prizrena već shvatamo da je situacija u Gori zapravo veoma teška. Svi zajedno hrabrimo Sadika da ćemo na sljedećem sastanku u Unmik-u u Prištini tražiti da se lokalno (po opštinama) ne rješavaju pitanja nastave na bosanskom jeziku, već da se donese jeodnoobrazno rješenje na nivou Kosova.

U Unmik u Prištini, po dogovoru, odlazimo 26. 11. 1999., (prijevoz - mojim autom). Prije toga svratit ćemo do Ministarstva obrazovanja kod prof. dr. Halima Hisenija, da mu se požalimo na zadnji razvoj događaja i na nove smetnje kojima smo izloženi na lokalnim nivoima u Prizrenu zasebno, a za Dragaš zasebno. On će poći s nama u sjedište Unmik-a. Usput mu govorimo da smo u prizrenskom Direktorijatu obrazovanja naišli na tajac prisutnih kad smo spomenuli eventualno pokretanje i vjeronauke u (našim) školama. “Vi ... imate pravo i na to, ako roditelji učenika hoće”, prozbori veteran nastave na albanskom jeziku na Kosovu. A u Unmik-u nas čekaju, pored Ričmonda i Štefice Šnor, još nekoliko njihovih saradnika i neka delegacija iz Prizrena: međunarodnjak Piter Rajner, prof. Ljuiđ Ljumezi i prof. Miljazim Elšani iz Zavoda za obrazovanje u Prizrenu, sa prevodiocem na engleski jezik, također profesorom VPŠ u Prizrenu. Sa naše strane smo prisutni, pored mene, Nesima i Sadika, g-đica Bedrija i Ajrula Birdaini. Balić nije prisutan, negdje je zauzet.
Počinje sastanak sa dozom nepovjerenja između prisutnih, koje se osjeća i u vazduhu. Štefi Šnor daje uvod. Iznose neki papir (čiji će sadržaj kasnije među Bošnjacima, ali i ne samo njima, biti jako problematičan, zbog kovanice “Slavens muslim” u njemu), tada na engleskom jeziku, uz desetak predloženih tačaka o kojima bi trebalo na tom skupu da razgovaramo.

I na ovim sastancima u Unmik-u u Prištini počeo se spominjati termin „Slavens muslims“


Pada nam u oči ta tačka, koja će nam oduzeti mnogo vremena: “ ’Slavens Muslim’ koji hoće da uče na srpskom ili albanskom jeziku, da im se to ne sprečava”. Mi protestujemo – prvo na takvu (novu) “nacionalnu nomenklaturu” za naš narod, pa onda i na to ”pravo koje im/nam se daje”. Optužujemo ih da pokušavaju da eksperimentišu sa nama, a da njihove informacije o navodnim (takvim) željama bošnjačkih roditelja - nisu tačne.


Roditelji vode svoju djecu u osovnoj školi 'Lek Dukagjini' u Prizrenu, 1999. g.


Ja obrazlažem, sa ponavljanjem nekih iznijetih argumenata odranije, zbog novopridošlih. Sadik Idrizi dodaje neke detalje oko Dragaša, sa pogledom uprtim prema Rajneru (od koga je uz pomoć još nekih međunarodnjaka i ovdašnjih lokalnih pojedinih službenika obrazovanja izgleda sve ovo i poteklo!). Za njega će Idrizi kasnije kazati da ga je cijelo vrijeme cinično posmatrao dok je govorio. Nadovezuje se profesor Ljuiđi iz Prizrena, sa “agumentima” protiv uvoza udžbenika za nastavu na bosanskom jeziku iz BiH, jer “te knjige nisu kompatibilne sa prošlogodišnjim koje su bošnjačka djeca učila. „Podijeljen je u prizrenskim osnovnim školama školski Program iz BiH i oni sad po tome rade, dok se u srednjim školama radi po prošlogodišnjim (srpskim) programima”. Još je nešto dodao g. Ljuiđi oko opšte problematike u školama na Kosovu i u Prizrenu.

Poslije njegovog izlaganja, reagirao je dosta ljutito dr. Halim Hiseni, čak je nešto zatražio i da se ne prevodi na engleski jezik sa albanskog na kojem je govorio samo prisutnim albanskim profesorima iz Prizrena. A onda se obratio Štefi Šnor i ostalima i naglasio da u potpunosti podržava uvoz udžbenika iz BiH za našu nastavu, zato što je “školstvo na bivšim prostorima SFRJ slično, pa samim tim i kompatibilno”. Potencirao je i diskriminatorske sadržaje u beogradskim udžbenicima u kojima ima i takvih tekstova koji direktno vrijeđaju dignitet drugih naroda i vjeru muslimana, poput tekstova - “Selim je prodao, ili kupio prase”, čemu su se tiho nasmijali prisutni međunarodnjaci. Profesor je (nije znao da smo mi taj loš primjer koristili u prethodnom susretu s njima, pa su se zbog toga tiho nasmijali neki prisutni stranci), povišenim tonom istakao: “Ovdje je Balkan i takve ‘sitnice’ imaju velikog utjecaja. Mi nismo za manipulaciju i ponižavanje manjina, kao što je to radio srpski režim. Zalažemo se za prava na obrazovanje po njihovom ličnom izboru i na njihovim jezicima”.
Predložio je da se formira jedna radna grupa za (bošnjačke) planove i programe. Dilema je da li da ta grupa bude na lokalnom nivou ili na kosovskom. Mi zahtijevamo da bude - na kosovskom.

Drugi problem je kako riješiti (ponovo) uvođenje predmeta albanski jezik u našu nastavu, kao nužne potrebe (i bošnjački roditelji su to u međuvremenu na sastancima tražili). Mi ističemo i zahtjev da se momentalno donese odluka da se udžbenici u BiH štampaju po prošlogodišnjem broju bošnjačkih učenika na Kosovu i da se dopreme, jer se već nastava odvija. Mark Ričmond (ponovo) dodaje da ipak ti bošnjački udžbenici pripadaju jednom drugom prostoru, te da treba da se adaptiraju postojećim (planovima) na Kosovu, uz napomenu da - “samo predmeti koji se uče po ovdašnjim programima mogu da budu zastupljeni”. (Sjetismo se odmah da pod ovim podrazumijeva vjeronauku koja se u školama uči u Bosni, koju smo i mi nagovijestili za uvođenje). Nesim naglasi da prihvatamo da se planovi iz BiH korigiraju prema kosovskom opštem okviru, a da se nastavni sadržaji, pogotovo nacionalne grupe predmeta, ne diraju, tj. da ostanu kako su predloženi u (našem, iz Sarajeva donesenom i od naših profesora ovdje korigovanom) programu.

Tražena odluka od naše strane oko nesprečavanja štampanja i uvoza udžbenika tu nije “pala”, ali je formirana radna grupa od tri strane - bošnjačko-albanska-Unmik - na kosovskom nivou. Prisutni Kristofer Konrad, Nijemac, određen je za šefa grupe za adaptaciju udžbenika iz BiH na kosovske prilike ispred Unmika, i on će odmah predložiti održavanje sesija i zatražiti od nas da kažemo ko će biti bošnjački članovi. Mi predlažemo imena nas prisutnih, plus rahmetli prof. Aliju Džogovića i rahmetli akademika Jašara Redžepagića (više radi ozbiljnosti), a, kao naše zamjene, Mehmeda Hamzu, iz Rapče, Dragaš, publiciste i člana redakcije revije “Selam”, i Ajrulu Birdainija za nas Prizrence.

Određuje se termin prve sesije radne grupe za 30. novembar. U hodniku me prof. Miljazim Elšani (više drugarski) upita: “Što ne prihvatite knjige u prijevodu sa albanskog jezika”? (Misleči na opšte prdmete) “Što da ne, ali je problem u potrebnom vremenu za njihovo prevođenje i štampanje, a nama trebaju udžbenici danas”, odgovorih.

Još jedan masovniji skup s nastavnim osobljem u O. Š. u Rečanima


Vraćamo se iz Prištine jako iscrpljeni sa Nesimom, Sadikom i Ajrulom Birdainijem. Prvi put osjećam poteškoću i neki bol u grudima. Ne znam da li je to od zebnje da možda u sili obaveza nećemo uspjeti.
“Šta da radimo”? glasno pitam saputnike. Nesim odgovori: “Hajde da pokušamo da proširimo “front”, i da ubacimo u igru i DRSM, te da alarmiramo i pozovemo na pomoć što više nastavnika u našoj nastavi”. Sadik se slaže: “Pokušajte… razgovarajte”. Inače je skeptičan po pitanju obećanja od Unmika i ispunjenja najnovijih obaveza koje smo prihvatili, pa iznosi zaključak, sa kojim se svi slažemo - da međunarodnjaci samo traže izgovore da anuliraju uvoz udžbenika iz BiH.

Sadik će produžiti put svjim autom iz Prizrena odmah za svoje selo Kruševo, jer je već bilo kasno. Nas trojica iz ovoga grada svraćamo kod Džezaira Muratija. Pričamo mu o nastalim problemima u UNMIK-u… o onima u selu Planjanju, Drajčiću... “Hajde“, kažemo - uključite se. Dajte da vidimo sa tom asocijacijom prosvjetara, da je formiramo.”, kaže Nesim posebno. “T.t.t., znam... sve ovo sam preživljavao… sedamdesetih godina”, odgovori Džezair Murati. (Često je isticao da je tada bio napadan od ondašnje - albansko-komunističke - vlasti zbog suprostavljanja “albanizaciji Župe”). Na kraju razgovora, ipak dogovorismo načelni termin za sastanak prosvjetara u OŠ u Rečanima, na kojem će se vidjeti raspoloženje oko formiranja njihovog udruženja, koje bi trebalo da pruži podršku i ovoj našoj akciji oko udžbenika.

Pošto je bio zakazan taj skup u OŠ u Rečanu, odlazim na njega sa malim zakašnjenjem. Ajrula Birdaini i Nesim Mustafi, bili su na pripremnom dogovoru sa ostalima uoči skupa, te se požališe meni u hodniku da je “druga strana” već nešto pripremila oko sastava inicijativnog odbora udruženja, i to „nameće“ i njima. Na skupštini u velikoj učionici, ustaje učitelj Arif Haliti i nešto žustro napada, sa naglaskom - da do sada “ništa nije urađeno” i tome slično. Ja tražim riječ. (Svakako je trebalo da idem na dženazu u moje rodno selo. Umrla je strarija komšika, kojoj je sin Sefer Bajrami bio kindapovan (nestao). Kažem da nikako ne stoji to što je Arif rekao, da je dosta urađeno, i da se mnogo što šta i ne zna, te da zapravo niko nikome nije dužan da nešto odradi, niti je pak za to plaćen, da se sve radi volonterski, kao i da će knjige biti dopremljene - bez obzira na sve smetnje i prepreke. A da oni (nastavnici) imaju obavezu, umjesto verbalnih kritika na pogrešnu adresu, da se uključe i pomognu, jer je to i u njihovom osobnom interesu. “I... mi ćemo u ovoj bitci sigurno pobijediti”, ističem na kraju i izlazim. Nisam primijetio da su moje riječi o „pobjedi“ ostavile neki poseban dojam, naprotiv, učinilo mi se da su par nastavnika i učitelja ondje počeli da se slobodnije vraćaju - “starim mislima i ponašanju, što rekoh sam sebi: dobro je more nek govore i ponašaju se prema onome što misle, bolje tako nego da šute i glume slaganje.

Sutradan saznajem da je izabrano rukovodstvo udruženja koje će kasnije biti registrovano kao nevladina organizacija „DUH“, sa obavezom da se organizacija proširi na cijelo Kosovo, gdje god ima nastave na bosanskom jeziku, što nije postignuto. Istoga dana pitamo u Prizrenu ko je od “naših” u predsjedništvu udruženja, a Ajrula Birdaini odgovori: “Nesima su nešto isprovocirali, izgleda da preovladava sastav druge strane”. Neki članovi prizrenskog IO SDA taj potez oko formiranja udruženja prosvjetara tada su ocijenili kao ishitren - “jer će oni to zloupotrijebiti”. “Neka, neka, hajde da ih vidimo da nešto i odrade”, kazao je na to Nesim Mustafi, tadašnji predsjednik tog ogranka u “odbrani”...

Naredni naš susret sa predstavnicima UNMIK-a iz obrazovanja u Prištini će proteći u rješavanju školskog smještaja malobrojnih bošnjačkih preostalih učenika u jednoj osmogodišnjoj osnovnoj školi u Prištini, ukupno 48 njih, kasnije još manje. Pošli smo u OŠ “Naim Frašeri” zajedno sa Balićem i gospođom Bedrijom, a sa nama su i gospoda Mark Ričmond i dr. Halim Hiseni. Ovo je drugi susret na kojem su oni dogovorili sa direktoricom te osnovne škole, da se tri učionice, do tada neupotrebljavane, adaptiraju uz pomoć donacije, pa da u njima uče bošnjačka djeca. Poslije ovog dogovora Ričmond nam (umorno) saopšti da za taj dan više nema vremena da se bavi našom bošnjačkom nastavnom problematikom.

Dva dana kasnije pozvani smo u Radio Prizren na audiciju za spikera na bosanskom jeziku. Napokon, ukazala se šansa da se pokrene taj program. Kandidati čitaju jedan kratki tekst iz revije “Selam”, koji sam ja izabrao, a Nesim učestvuje u grupi za ocjenu glasovnih mogućnosti kandidata. Bila je izbrana neka rječitija djevojka.

Nekoliko teških sastanaka u Unmik-u u Prištini, s ciljem razrješenja „dilema“ oko uvoza bošnjačkih udžbenika iz Bosne


U međuvremenu je bilo svakako donijeto i pismeno rješenje Ministarstva obrazovanja PVK-a, čija se suština sastojala u tome da djeca bosanskog govornog područja - po želji roditelja - koja su do nedavno pohađala nastavu na srpskom jeziku, nastavljaju školovanje na bosanskom jeziku, a da samo ona djeca koja su ranije pohađala nastavu na albanskom jeziku, uče i dalje na istom nastavnom jeziku, i to samo u onim selima gdje se ta nastava i odranije izvodila. Skoro istovremeno je od tog ministarstva doneseno i rješenje za pokretanje VPŠ u Prizrenu na bosanskom jeziku, koja u to vrijeme, nažalost, neće započeti s radom.

Nedugo zatim, novi je sastanak formirane radne grupe za “adaptaciju” sadržaja bošnjačkih udžbenika na kosovske prilike. Na njemu je prisutan i prof. dr. Halim Hiseni, a u ime međunarodnjaka Unmika gosp. Kristofer Konrad. Numan Balić će na početku, poslije konsultacije s nama, dati napomenu da se mi zapravo malo plašimo da ne bi naša nastava “nestala” u tom zahtijevanom izjašnjavanju za jedan od dva školska plana i programa, i ponoviće formulaciju Nesima Mustafija, da smo odlučili - da gravitiramo albanskom školskom programu na Kosovu. Dr. Halim Hiseni se obrati njemu i nama, uz traženje da se ne prevodi na engleski, riječima: “Ako sumnjate nešto u nas (mene), znajte da ja ovdje danas razgovaram sa vama kao vaš prijatelj i da tako razmišljam”. (Vjerujem da smo tom čovjeku većina prisutnih sa naše strane odmah povjerovali).

Međutim, tek će nastati (naše) prave muke i mnogobrojni odlasci u Prištinu, u Ministarstvo obrazovanja PVK-a i u isti Direktorijat UNMIK-a.
Zapravo, na tom prvom sastanku radne grupe, niko od nas prisutnih nije imao konkretan plan kako ćemo razriješiti nastali problem - da bismo zadovoljili zahtjeve međunarodnjaka iz UNMIK-a, najprije gospodu Marka Ričmonda i Štefi Šnor o 'prilagođavanju' ?

U međuvremenu, gospođa Sadeta Tirić mi je javila iz Sarajeva da je prva dogovorena faza udžbenika iz nacionalne grupe predmeta - odštampana i da čekaju zapakovani u ”Poletu” na transport za Kosovo !

Na sljedeću sesiju u UNMIK-u u Prištini dolaze pored nas, još neki profesori sa VPŠ-a iz Prizrena, među kojima i Bedredin Koro. Ja tad nisam znao da je njima navodno već između redova po štampi na albanskom zamjereno što nisu, kao Bošnjaci, tražili vraćanje predmeta albanski jezik u nastavu na turskom jeziku, kao obaveznom, već fakultativnom predmetu. Prisustvo i učešće tih profesora je na prethodnom skupu na kojem je prisustvovao, bio najavio - Rajner, vjerovatno zato što smo ga mi ignorisali i tražili da samo dr. Halim Hiseni, ili njegov opunomoćenik budu prisutni ispred Ministarstva obrazovanja PVK-a (sa nivoa kosovskih obrazovnih vlasti). U nastavku ovog skupa radne grupe vodio se uopšteni razgovor. Mi osjećamo da gospodin Krisrtofer Konrad pokazuje da želi da nam pomogne. “Treba da što prije završimo i da bošnjačka djeca do nove godine imaju udžbenike u rukama”, on zadade i sebi i nama zadatak na tom sastanku! S druge strane, Nesim M. će se nešto naljutiti na neko moje presijecanje nekog njegovog pojašnjenja na tom skupu...

U prvom broju lista “Kosovski avaz” (decembar, 1999.) na naslovnoj strani je objavljen tekst da će - za bošnjačke učenike na Kosovu biti dopremljene knjige iz Bosne...

Na sljedeću sesiju trojne radne grupe u Prištini, iz Prizrena ćemo poći Ajrula Birdaini i ja. Sa malim zakašnjenjem, zbog neke saobraćajke i zastoja usput, nalazimo radnu grupu u prizemlju u zgradi UNMIK administracije. I dalje se radi bez prave koncepcije… a gospodin Konrad na kraju zaključi - da bismo trebali da uradimo i nekakav „pisani elaborat o adaptaciji udžbenika“. Prisutan je i profesor Fetah Buljubaša iz Ministarstva obrazovanja, koji je dodao da oni ne vide razlog da se i dalje koči narudžba udžbenika. Na te riječi će se nadovezati prof. Konrad: “Ako se albanska i bošnjačka strana dogovore o načinu rada i predlože nama konačno rješenje, ja nemam ništa protiv takvog koncepta”. Nešto već imamo. Dogovaramo se da nasamo sa Albancima uradimo taj prijedlog rješenja.

Prof. dr. Halim Hiseni, veoma realan i razuman čovjek, koji nam je pomogao


Koji dan kasnije, nasamo, sa Balićem i Bedrijom ćemo u Ministarstvu obrazovanja zateći dr. Halima Hisenija u pripremi za put u Bukurešt (Rumunija), koji nam kaza da sve dogovoreno odradimo sa njegovim pomoćnikom prof. Fetahom Buljubašom i još sa jednim-dvojicom profesora koje će on, prije nego će otputovati, odrediti. ”Samo neka se ti udžbenici dopreme, potpisat ću ako treba sve blanko”, kaza prof. Hiseni.


U Ljubiždi kod Prizrena ispred O. Š. sa dr. Halimom Hisenijem i dr. Agimom Vincom u delegaciji iz Ministarstva obrazovanja iz Prištine.


U međuvremenu smo već imali dogovor na bošnjačkom nivou da uradimo Anekse za predmete tzv. nacionalne grupe, u odnosu na program donesen iz Sarajeva, što je zapravo bio naš bošnjački koncept “adaptacije” sadržaja programa i udžbenika. To nam je sad dobrodošlo da predložimo i gosp. Kristoferu Konradu i profesorima u Ministarstvu obrazovanja, kao rješenje za adaptaciju naših udžbenika iz Bosne na kosovske obrazovne prilike.
Tim povodom smo u OŠ u Rečanima sa nastavnicima organizirali savjetovanje oko tog posla, uz učešće prof. Alije Džogovića, koji je njima obrazlagao svoj - već završen - rad na Aneksu za bosanski jezik, po čijem bi se urneku slično odradilo i za ostale predmete.

Dan uoči ramazana 1999. godine, osmog decembra, sa nastavnikom Avzijom Sagdati iz Rečana, i profesoricom Bedrijom Redžepagić-Demjahu, koja nas je čekala u Prištini, idemo u Mninistarstvo kod prof. Fetaha Buljubaše, koji je u društvu sa još jednim svojim kolegom. S njima prvo neformalno slobodno razgovoramo o tezi - “i našega ilirskoga porijekla”... U nastavku, predlažem, oni dodaju, ispravljaju..., ja rukom pišem i skiciram na papirima - plan i koncept elaborata uz sadržaj i redoslijed dokumenata koje trebamo zajednički da prezentiramo predstavnicima UNMIK-a za konačno zajedničko usvajanje na radnoj grupi.

Pored “Aneksa” za predmete bosanski jezik, historiju, geografiju, ide i nedeljni plan radnih sati, koji je već bio prihvaćen po školama po istom sistemu po kojem su radili i u nastavi na albanskom jeziku. Prati ih spisak svih predmeta i udžbenika za osnovnu i sve srednje škole – po ranije spremljenim tabelama prof. R. Ismeta Krnjića iz Ministarstva obrazovanja Federacije BiH; slijedi spisak udžbenika koje bi trebalo odštampati na Kosovu, uz zahtjev za štampanje udžbenika albanskog jezika za sve razrede od trećeg osnovne pa do četvrtog srednjih škola. Sve to polahko popisujem i skiciram na papirima, profesori prate i, kažu na kraju - da bi tako moglo da ide. Na samom kraju tog (baš radnog!) sastanka, nastavniku Avziji Sagdatiju ostade ipak vremena da prezentira svoj aneks za istoriju u osnovnoj školi, koje je on ipak školski obrazložio i odbranio, te od prisutnih profesora dobio dobru ocjenu.

Profesor Fetah nam daje i brošuricu na albanskom jeziku oko programa - poznavanja prirode i društva za treći i četvrti razred, koju bi trebalo da uzmemo u obzir kada se bude radio aneks i budući program za te razrede na bosanskom jeziku. Na kraju, profesori nas obavijestiše - da oni zapravo i nemaju tehničkih mogućnosti da te podatke u Minisrtarstvu obrazovanja obrade, pogotovo ne na bosanskom jeziku, već da mi to sami uradimo i da njima donesemo na potpisivanje, uz prilog današnjeg nacrta našeg dogovora u rukopisu – „na uvid i poređenje”. Poslije završenog posla vodim profesore na (zasluženi) zajednički ručak u obližnji prištinski restoran “Centrum”.

U povratku ka Prizrenu, već se smračilo, pa zbog poledice i kočenja malo ćemo mojim kolima i proklizati, a Avzija Sagdati malo uzdahnu: “Jedan sam u majke, pazi kako voziš“. Prolazeći kroz Prizren za Rečane stigli smo da vidimo prizor kad džematlije izlaze sa teravije iz Terdžuman-džamije u naselju Dragoman. Mi smo tu noć prvi teravih-namaz propustili.

Nastavit će se...


  Dossier: FELJTON - ĆERIM BAJRAMI: UDŽBENICI IZ BOSNE ZA DJECU KOSOVSKIH BOŠNJAKA
» UDŽBENICI IZ BOSNE ZA DJECU KOSOVSKIH BOŠNJAKA
Ćerim Bajrami | 25.08.2019 04:45

Ostali prilozi:
» TEŠKI SASTANCI
Ćerim Bajrami | 03. December 2019 01:49
» POZDRAV DOMOVINI - POZDRAV!!!
Mensud Alićušić | 25. November 2019 17:49
» NEOČEKIVANI SUSRET
Zijad Bećirević | 13. November 2019 15:19
» ANGAŽMAN I REZULTATI ZA PRIMJER DRUGIMA
Mensud Alićušić | 11. November 2019 14:50
» “KESTENIJADA” ŽIVOTU U KLISU NADA
Said Šteta | 04. November 2019 00:00
» SASTANCI BOŠNJAČKIH PREDSTAVNIKA SA PREDSTAVNICIMA UNMIK
Ćerim Bajrami | 09. October 2019 14:48
» ODLAZAK U BIH, SASTANCI SA ZVANIČNICIMA FBIH, RIJASETA
Ćerim Bajrami | 03. October 2019 13:30
» U PRIZRENU NARODNA ODLUKA: BOŠNJACI I BOSANSKI JEZIK
Ćerim Bajrami | 15. September 2019 13:28
» POSLIJERATNO SAMOORGANIZIRANJE BOŠNJAKA U PRIZRENU
Ćerim Bajrami | 10. September 2019 20:15
Ostali prilozi istog autora:
» TEŠKI SASTANCI
03. December 2019 01:49
» BOŠNJACI U POSTIZBORNOM KOSOVU
28. October 2019 18:38