Prije nego što smo dobili obećanje da će UNMIK pronaći donatore koji će platiti račun za te naše udžbenike, još poslije prvog spomenutog sastanka naše strane sa gospodom Štefi Šnor i Markom Ričmondom, pošli smo u prištinsko sjedište arapskih humanitarnih organizacija da se obratimo za pomoć - ne bi li možda oni platili taj traženi avans štamparijama u Bosni.

Poslije nekoliko dana, povodom naprijed spomenutih problema u nekim selima Župe i Podgore iz Prištine će doći visoka delegacija Ministarstva obrazovanja sa zamjenikom ministra dr. Agimom Vincijem i direktorom Direktorijata za osnovne škole dr. Halimom Hisenijem. U njihovoj pratnji su i Sadeta Tirić i profesor Hilmi.

Uzimajući sve to u obzir, direktori štamparija određuju minimalnu cijenu “ispod koje nikako ne možemo ići”, i zatražiše dodatne garancije - “jer, nama to što piše u pisanoj odluci UNMIK-a (koju smo mi priložili) o spremnosti za plaćanje i uvoz knjiga iz BiH, nije dovoljno, već bi trebalo da nam se uplati avans od tridesetak hiljada DM (KM), prije nego krenemo u posao”.

I, tako je i bilo. Prof. Alija je tada, a i kasnije u sličnim situacijama, smještaj imao u slobodnoj kući moga tasta Šabana (koji je bio na “privremenom” radu u Švicarskoj), na Alijino izričito traženje - da ne “deranžira nikoga”. Inače, prof. Džogović je kasnije sastavio i “Aneks” bosanskog jezika i književnosti kao pisani separat školskom programu, zato što je to bio jedan od uslova od strane Radne grupe u ime direktorijata obrazovanja UNMIK-a i Ministarstva PVK, za odobrenje uvoza udžbenika iz BiH.

U tim mjesecima neposredno poslije rata, Bošnjaci Kosova su bili izloženi i mnogim izazovima, kao i raznim provokacijama, nasrtajima na njihove živote i imovinu, prijetnjama preko telefona - ponajviše, dok su se u gradovima morali oprezno ponašati i čuvati da ne govore suviše glasno na javnim mjestima na svom jeziku.

Sutradan u zakazano vrijeme odlazimo s Refkijem u Ministarstvo obrazovanja, u društvu sa Mirsadom (Kanitom) Aliagić, bošnjačkom aktivistkinjom iz sela Planjana kod Prizrena, koja je silom i režimskom prinudom (zbog svojih bošnjačkih aktivnosti na Kosovu) od 1997. u Sarajevu. Ministar obrazovanja vlade Federacije BiH dr. Fahrudin Rizvanbegović nas prima s dobrodošlicom.

Poslije izvjesnog vremena, na novom sastanku u Prizrenu, doći će iz Prištine zamjenik šefa USAID-a za Kosovo i po obrazlaganju projekta za tri novine (za “Kosovski avaz”, obrazloženje je dato s moje strane), reći će decidno: “Ovaj projekat sa novinama će ići”. Na tom drugom sastanku g. Kaso Ahmeti je prezentirao potrebu i za radiom na bosanskom jeziku, ali je taj gospodin kazao – „ ... neka ovaj projekat radija sačeka, da prvo vidimo sa podrškom ovom multietničkom projektu oko novina”.

Ja dodajem još “poneku” oko nastave na bosanskom jeziku, s naglaskom da će nastava na bosanskom jeziku svakako ići sa onima koji budu htjeli, te da mi na to imamo pravo. Doktor Mehmed me dopunjuje: “Ovo… što hadžija želi da kaže je... mi konačno moramo stati na svoje noge i naša je odgovornost za mlada pokoljenja da im pružimo kvalitetnu nastavu, na svom jeziku.” Faik Miftari iz Prizrena, porijeklom iz Rečana, albanski nacionalno opredijeljen, saradnik “Selama”, javlja se da podrži naše prijedloge kao umjesne… Sve protiče u dosta lagodnoj atmosferi; dobijamo aplauz. Balić se izvinjava skupu: “Moramo da idemo, imamo još obaveza, vi nastavite dalje sa radom”.

Dok u Peći, u njegovom stanu, zatičemo pjesnika prof. Aliju Džogovića, iznenađenog našom posjetom. Uz kahvu, slušamo i njegovu ratnu priču. Kao i mnogi Pećanci i Kosovari “povlačio” se preko prevoja Kule za Rožaje, pa dalje u Ulcinj, u Crnoj Gori. (Za veliki doprinos Rožajaca kosovskoj prognaničkoj golgoti u časopisu Takvim za 2000. godinu, izdanju “Selama”, on će objaviti poemu “Hvala, Rožaje”). Prof. Džogović nas je dalje informisao i o stradanjima Pećanaca, među njma i o stradanju Bošnjaka.

Kao svoj pristup mome stavu, Džezair Murati, predsjednik DRSM, izvadio je papir sa usvojenim zaključcima MBS-a, iz novembra 1998. Ovaj dokumenat je, inače, u prijevodu na engleski jezik bio s naše strane (potpisnika ovih redova, Azara Zuljija i Džezaira Muratija) predat i američkoj ambasadi u Beogradu preko njenog prvog sekretara i savjetnika, u susretu s njima u ondašnjem sjedištu stranke Rasima Ljajića u Novom Pazaru u Sandžaku.

Na Kosovo u junu i julu mjesecu ulaze vojni kontigenti KFOR-a (NATO-a) iz raznih zemalja, među njima - početkom jula u Prizren - i turski askeri, uz veličanstveni doček stanovnika ovog grada. Emocije su neizbježne, uz poneki šaljivi komentar - da su se, poslije gotovo devedeset godina – “Turci opet vratili”.

Ne znam da li je shvatila da je pretjerala, dodajući čisto srpsko-crkveni diktat za učenje u - ionako - prepunim udžbenicima tvz. nacionalne grupe predmeta (samo) patriotsko-srpskim sadržajima, s obzirom da se do tada u kontaktima s nama roditeljima djece koje je učila i u samoj nastavi nekako držala dosta realno po pitanju (i) činjenice da je u njenom cijelom razredu, kao i u toj školi u nastavi na srpskom jeziku uostalom, zapravo uči(e) bošnjačku djecu, ali također i zbog činjenice da je ona nas lično poznavala.

Poslije kratkog zatišja nastavili smo razgovor o novim bošnjačkim udžbenicima, koje su Bošnjaci u Bosni u najtežim ratnim okolnostrima uspjeli da napišu i odštampaju i da izvrše izmjene i velike historijske pomake u svom školskom sistemu, 1993. godine. Značaj tog poteza je u septembru 1999. u intervjuu “Selamu” ocijenjen od dr. Fahrudina Rizvanbegovića, tadašnjeg ministra obrazovanja Vlade Federacije BiH, da dolazi - “Odmah poslije formiranja Armije RBiH”.