Učenici u nastavi na bosanskom jeziku u školi i Manastorici, Prizren, 2000. godine

Dorada originala planova i programa iz BiH
za nastavu na bosanskom na „kosovske prilike“

U međuvremenu, donesene originale programa za osnovnu školu, prilikom prvog mog putovanja za Sarajevo s Refki Alijem, kopirali smo u stotinak primjeraka, za svaku osnovnu školu u kojoj su učila naša djeca po dva-tri primjerka, da bi nastavnici u prvoj fazi mogli da se prilagode bošnjačkim sadržajima, te da po njima započnu izvođenje nastave na bosanskom jeziku u novoj školskoj godini na cijelom Kosovu. Za njihovo kopiranje i uvezivanje 1000 DM je donirao Mejdin Huduti, ugostitelj iz Prizrena, porijeklom iz sela Rečana, na traženje Mustafe Baljea...

No, prije kopiranja tih Programa, angažovali smo prof. Aliju Džogovića da pregleda original za OŠ i pokuša da na pojedinim mjestima, nemijenjanjem suštine niti dodavanjem nove materije, samo izvrši zamjenu pojedinih tekstova i autora iz BiH sa kosovskim: bošnjačkim, albanskim i turskim piscima, odnosno obavezom obrade i učenja i njihovih djela. On je to precizno odradio olovkom na jednom donijetom primjerku, tako da je program – korekcijom - dobio (i) kosovski sadaržaj. Ovaj posao je (od)radio u Prizrenu nekoliko dana, često pod svijećom, s obzirom na tadašnja redovna isključenja struje. Jednu noć su izmjene i dopune odrađivali u stanu Miftara Adžemija, a drugu kod Mustafe Balje.

Poslije obavljenog posla i par dana boravka u Prizrenu, vozim rahmetli prof. Aliju Džogovića mojim kolima nazad u Peć. Usput mi kazuje da sve što je radio, odnosi se samo za osnovnu školu i za predmet bosanski jezik. Ja primjećujem da je isto to trebalo da se uradi i za program za srednje škole. Starina Alija na te moje riječi će kazati: “Hajde da se vratimo i odradimo i to”. Malo prikočih auto i pogledah ga, pa mu rekoh da ipak pođe kući u Peć i malo se sredi i odmori, pa ću ja opet doći za koji dan da ga dovezem u Prizren - da nastavi posao.

I, tako je i bilo. Prof. Alija je tada, a i kasnije u sličnim situacijama, smještaj imao u slobodnoj kući moga tasta Šabana (koji je bio na “privremenom” radu u Švicarskoj), na Alijino izričito traženje - da ne “deranžira nikoga”. Inače, prof. Džogović je kasnije sastavio i “Aneks” bosanskog jezika i književnosti kao pisani separat školskom programu, zato što je to bio jedan od uslova od strane Radne grupe u ime direktorijata obrazovanja UNMIK-a i Ministarstva PVK, za odobrenje uvoza udžbenika iz BiH.

A taj “Aneks” iz predmeta bosanski jezik, bio je zapravo jedini traženi dokumenat takve vrste u potpunosti obrađen. Anekse za ostale predmete, kao za historiju na primjer, koji je za osnovnu školu u rukopisu uradio Avzija Sagdati, nastavnik iz Rečana, kasnije će nam prihvatiti u Ministarstvu obrazovanja Privremene vlade u nacrtu, zahvaljujući albanskim kadrovima (veteranima) iz obrazovanja na nivou Kosova, koji su istolerisali naše traženje da naknadno uradimo taj dio obaveza i time nam pomogli da se dobije odobrenje za što skorije dopremanje udžbenika iz BiH. Aneks za geografiju jednog razreda OŠ nije urađen, iako je bilo zaduženih da to odrade...

Alija Džogović je kasnije sastavio i “Aneks” bosanskog jezika i književnosti kao pisani separat školskom programu, zato što je to bio jedan od uslova od strane Radne grupe u ime direktorijata obrazovanja UNMIK-a i Ministarstva PVK, za odobrenje uvoza udžbenika iz BiH.

Poslije izvjesnog vremena dopremljeni su i neki paketi iz Sarajeva sa određenim brojem udžbenika za nastavu na bosanskom jeziku, koje je Ahmed Sijarić ranije obećao. (Mnogo kasnije sam saznao od Zaima Elezija da je i Biljal Kujević u tome imao udjela, tj. da je dopremanje izvršeno u nekom šleperu natovarenom drvenom građom.) Odmah smo ih podijelili školama, otprilike za svaki razred po jedan komplet knjiga, koje je trebalo zapravo da sami nastavnici najviše koriste.

U međuvremenu, uslijedila je i pismena Odluka//Rješenje Privremene vlade Kosova o „odobrenju zahtjeva bošnjačke manjine na Kosovu za tranziciju nastave sa srpskog na bosanski jezik, kao i za uvoz knjiga za te svrhe iz BiH“! Odluku objavljujemo u originalu na cijeloj predzadnjoj stranici revije “Selam”. U međuvremenu je izdat i zvanični pismeni dokumenat (uputstvo) UNMIK-a o nastavi na albanskom, bosanskom, srpskom, turskom i hrvatskom jeziku na Kosovu.
Dakle, nastava na bosanskom jeziku u školama je mogla da se odvija...

Prolazeći pored prizrenske OŠ “Lek Dukagjini” u mom naselju, ugledah na ulaznim vratima konkurs za upis prvaka napisan i za nastavu - na bosanskom jeziku. Direktorica škole, Suzana Suroi, iznenadi se kad uletjeh u njenu kancelariju da joj čestitam na hrabrom potezu, prvom takve vrste u Prizrenu. U toj osmogodišnjoj školi je, inače, prije rata bilo oko 600-700 bošnjačke djece. A ove 1999./2000. školske godine je njihov broj bio oko 500, pored više od 2000 albanskih učenika. Usput, na ulici će me sresti poznanik, bivši učitelj nastave na albanskom jeziku, i, pošto sam se njemu prvom pohvalio oko konkursa, on neuvijeno reče da je to “palavra” (lakrdija), jer će biti “sve isto kao i donedavno na srpskom jeziku”. Ja mu odgovorih da sačeka sa “sudom” dok ne vidi sadržaj naših udžbenika iz Bosne!

U isto vrijeme, nekoliko puta s Mustafom Baljem, Nesimom Mustafi i Refki Alijem, ćemo posjećivati Osmana Gorancija, urednika Radio Prizrena od poslije rata, kao i dva-tri njegova direktora - koji su se često mijenjali, i tražiti od njih da konačno puste u etar i program na bosanskom jeziku od jednog sahata dnevno, za koji je nama rješenje dao g. Kadri Krueziy, predsjednik privremene vlade opštine Prizren. Nudimo mu i programsku šemu napisanu ispred “Selama” i ostalu (kadrovsku) pomoć. “Nećemo Refki Aliju u Radiu”, izjašnjavaju se neki među tim ljudima. Samo pokrenite, pa koga hoćete primite, kažemo, nama treba radio program, jer je naš svijet totalno neinformisan.

Bošnjačka djeca započela novu školsku
1999/2000. godinu samo sa sveskama u torbama

Povodom (ne)otvaranja radio programa, sa prof. Alijom Džogovićem odlazim i kod mr. Arva Marica, odgovornog za medije u kancelariji OSCE-a u Prizrenu, i od njega tražimo da utiče na redakciju radija. On se hladno izjašnjava, u smislu “to će se vidjeti”. (Već su bile počele razne igre oko ovdašnjih Bošnjaka, s raznih strana, najviše od nekih međunarodnjaka, među kojima s “novom nacionalnom nomenklaturom”, pa se strancima izgleda nešto nije žurilo). “Samo desetak posto dijeli bosanski od srpskog jezika, šta će vam taj radio,” cijedi kroz zube, između ostalog, mr. Arvo Maric.

A upravo smo tih dana na Radio Prizrenu objavili apel na albanskom jeziku koji se čitao u nekoliko navrata - albanskim učenicima, nastavnicima i roditeljima, da (i bukvalno) ne diraju bošnjačku djecu u zajedničkim gradskim školama, sa isticanjem - da ćemo učiti na bosanskom jeziku, a ne na srpskom, te da očekujemo udžbenike iz Bosne! Također, sa Nesimom Mustafijem i Mustafom Balje obilazimo redom sve škole u Prizrenu, kako osnovne tako i srednje, u kojima direktore informišemo oko planova naše nastave na bosanskom jeziku i tražimo (i) njihovu podršku. Usput, u ponekoj školi predlažemo i koordinatore - nastavnike Bošnjake. Direktori, Albanci, primaju nas i slušaju, kod većine nailazimo na pozitivnu reakciju uz obećanje saradnje, a kod nekih od njih na rezervisanost i izvjesnu odbojnost.

Prvih školskih dana, oko zgrade OŠ “Lek Dukadjini” u mom naselju u Prizrenu primjetno je bilo pojačano prisustvo vojnika KFOR-a, čak i sa oklopnim transporterima. Predviđali su, vjerovatno, incidente među učenicima različite nacionalnosti. Roditelji – Bošnjaci vode svoju djecu do škole i uzimaju ih iz nje poslije nastave. Prolaze prvi, drugi, treći dan... U sedmicama koje su uslijedile, oko škole ostaje samo vidljivija vojna patrola, pa se KFOR-ovci polahko povlače u kasarnu. Nije bilo puno incidenata, zapravo, bili su “podnošljivi”. Kažu i da je albansko nastavno osoblje upozoravalo svoje učenike da ne diraju bošnjačku (i tursku, romsku...) djecu. Slično je bilo i u drugim školama po gradu.

Međutim, pristizale su i vijesti o nerijetkim nasrtajima i provokacijama učenika van školskih dvorišta, iako su bošnjačka djeca ulazila i izlazila grupno iz škole, u pratnji njihovih nastavnika.



Zabilježen je i jedan “interesantan” slučaj ispred škole “Lek Dukagjini”. Presreli albanski učenici bošnjačke iz nižih razreda i izdali “naređenje”: “Otvorite sveske!” (Pošto su tih dana bošnjački učenici samo sa sveskama išli u školu). “Da vidimo da li pišete latinicom ili ćirilicom!” Pošto je bilo pisano latinicom - nije bilo ni incidenta.

Poslije početka školske nastave, u oktobru mjesecu, idem u Prištinu na daljnje dogovore oko dopreme udžbenika iz BiH. Tamo, u kancelariji SDA, Baliću će u telefonskom razgovoru profesor Jabučar, pomoćnik ministra obrazovanja vlade Federacije BiH, poručiti da bi trebalo da neko od nas pođe u Sarajevo oko potpisivanja (preliminarnih) ugovora za štampanje udžbenika. Po mogućnosti da tamo bude još sutradan, s obzirom da bez saglasnosti gosp. Kifera iz OHR-a taj posao neće moći da krene, a g. Kifer sutra poslije podne leti za Njemačku na dvonedjeljnji odmor! Balić, poslije završenog razgovora, kaza da će za Sarajevo svakako sutra ići Sadeta Tirić, koja namjerava da tamo posjeti već iseljenu porodicu, i dodade - prema meni: “Moraćeš i ti da ideš“… “Hajde, Ćerime, bošnjačka historija Kosova će ti ovo upisati”, duhovito dodade prisutni bošnjački novinar novopokrenutih vijesti na bosanskom jeziku na RTK-a. Šta ću, vidim da moram da pođem…

Gospođa Sadeta se ondje već pojavila, pa se dogovaramo oko putovanja. Povezao sam Sadetu mojim kolima do njenog stana, pa onda idemo na prištinsku autobusku stanicu. “U koliko stižete u Peć?”, pitamo šofera koji dežura pored autobusa, za koji znamo da vozi za Sarajevo. “Oko sedam uveče”, odgovori. Bilo je rano poslijepodne, pa računam da ćemo stići do Prizrena da se i ja pripremim za put i da odemo autom do Peći, gdje ćemo sačekati taj autobus.

Koji sat kasnije iz Prizrena, brzom vožnjom po veoma jakoj kiši, sa g-đom Tirić stižemo u sedamdesetak kilometara udaljenu Peć. Usput, na vratima njihovog stana, zamoliću sina Alije Džogovića, rahmetli Baćka, da nas što prije poveze do autobuske stanice, a moj auto vrati u njihovo dvorište. U posljednjem trenutku na izlazu iz grada Peći sustižemo autobus. Sutradan oko sedam - osam sati smo u Sarajevo. Autobuske karte, naravno, svako plaća za sebe. Na crnogorskoj granici osjećamo malo zebnje zbog mogućnosti da smo evidentirani. Sadeta je već jednom išla tamo, a u povratku se čak dovezla nekim kamionom u kojem je (tajno) bio (od Biljala Kujovića organizovan) i paket bošnjačkih udžbenika za našu nastavu! “Nisu me prilikom prethodnog prolaska ništa dirali, kaže ona, a i zašto bi.”

Nastavit će se...