ĆERIM BAJRAMI:

Neki zajednički sastanci bošnjačkih predstavnika
U reviji “Selam” sam nešto o ovom događaju napisao u rubrici “Hajirli haber”. O tome smo govorili i javno po skupovima. Zahvaljujući Božjoj pomoći, snalažljivosti i važnom faktu što smo imali broj telefona gosp. Umera Hadžića, Balić je pušten iz pritvora. Razlog za hapšenje je vjerovatno to traženje po osnovu optužnice iz 90-tih godina, zbog koje je tada morao i van Kosova. (Kasnije će mnogi kojima se on zamjerio, a među njima i Hilmo Kandić, prigovarati meni - kroz šalu - da je to njegovo oslobađanje bilo - moj najveći ondašnji promašaj)...

Prolaze jesenji dani i mjeseci te burne 1999. godine, puni historijskih promjena i izazova poslije ulaska NATO snaga na Kosovo.
Ubrzaniji tempo života vidljiv je i po sve većim saobraćajnim gužvama - bez ikakvih kontrola po kosovskim izrovanim putevima, kojima se kreću neregistrovana stara i/nova vozila u međuvremenu uvezena iz Njemačke i Švicarske.
U tim mjesecima neposredno poslije rata, Bošnjaci Kosova su bili izloženi i mnogim izazovima, kao i raznim provokacijama, nasrtajima na njihove živote i imovinu, prijetnjama preko telefona - ponajviše, dok su se u gradovima morali oprezno ponašati i čuvati da ne govore suviše glasno na javnim mjestima na svom jeziku. Nažalost, u to vrijeme su u nasrtajima ekstremista stradali i mnogi Bošnjaci, nad kojima su izvršavane i otmice i okrutna ubistva, najviše u pećkoj regiji, a najtragičnije je bilo ubistvo četiri člana bošnjačke porodice Skenderi u njihovoj porodičnoj kući u naselju Tusus u Prizrenu, početkom 2000. godine.

A u drugoj polovini septembra u Prizrenu će biti održan i sastanak SDA (u kancelariji spomenute barake u dvorištu bivšeg komiteta, pored kancelarije “Selama” i “Kosovskog Avaza”) na kojem je uzelo učešće i rukovodstvo Demokratske reformske stranke Muslimana (DRSM), čiji će čelni čovjek Džezair Murati, uz prethodno saučešće gostima iz Peći za zadnje ubistvo Bošnjaka u tom gradu, saopštiti da ne prihvataju nedavnu ponuđenu integraciju od strane Numana Balića, njihove stranke sa SDA - već da žele zajedničku saradnju, te da priznaju Balića za predstavnika našeg naroda “gore” u Prištini. Tu će doći i do nekih verbalnih napada, naročito na Mustafu Baljea kao predstavnika Bošnjaka Prizrena pri Unmik administraciji u opštini, od strane nekih čelnika DRSM-a. Zapravo, bilo je očigledno da tada nekima u DRSM-u nismo valjali mi iz Prizrena, dok su im ostali iz drugih mjesta i Balić - bili “o.k”, jer su nas - bezbeli - držali za konkurente u Prizrenu.
Na tom skupu prisutni Hilmo Kandić će pokazati otvoreno neslaganje s Balićem, a ovaj drugi će se ispred svih, između ostalog, uz moje kratko izlaganje, izjasniti: ”Sada prihvatam Ćerimovu formulaciju o udžbenicima iz BiH - kao našem najprioritetnijem zadatku”.

Nekoliko dana poslije ovog susreta, organizovaćemo u ime revije “Selam” i predavanje prof. Alije Džogovića u OŠ u Rečanima, poslije koga će se podijeliti i izvjesna pomoć u brašnu ispred „Selama“ i ogranka SDA u Prizrenu, prisutnom nastavnom osoblju, kao donacija firme “Delikates” (vlasnici amidže Mustafe Baljea) iz Arbane u Prizrenu. U velikoj učionici, punoj nastavnika i učitelja, prof. Alija je govorio o predstojećoj nastavi na bosanskom jeziku u kontekstu cjelokupne bošnjačke kulturno-obrazovne afirmacije na Kosovu. Bili su prisutni i neki učitelji i nastavnici iz Peći i Vitomirice.

Na kraju predavanja postavljaju se i neka pitanja iz naše “opozicije”. Pitaju - ko će konačno kazati kako ćemo početi novu školsku godinu, gdje su knjige, programi, ko će biti i naš (traženi) predstavnik u Zavodu za obrazovanje u Prizrenu... “Da nećeš ti da ga postaviš?“, pita me Miftar Adžemi. “To mi ne pada mi na pamet, rekoh, valjda će taj biti izabran kao i na svako drugo radno mjesto – preko konkursa”...

Mark Baskin, zamjenik administratora Unmik za Prizren, intervju za reviju ''Selam'', 1999. g.

Uslijediće također još jedan veliki skup bošnjačkog nastavnog osoblja u zgradi UNMIK-a 21. septembra u Prizrenu sa g. Markom Ričmondom, međunarodnim predstavnikom, (drugo)odgovornim za obrazovanje u centalnoj UNMIK administraciji. Skup su zakazali, kako pojedini nastavnici, još više (kako je kasnije izjavio Dž. Murati) i vrh DRSM, te neki naši malobrojni ovdašnji “opozicionari” od (bivših) simpatizera SPS-ovaca i JUL-olovaca, nastavnika u našoj nastavi – s vidljivim očekivanjem ovih posljednjih da neće biti ništa od dopreme udžbenika iz BiH, pa da samo ostane solucija - “nastava na bosanskom jeziku, sa postojećim knjigama”. A pošto nije bilo drugih, znalo se da su te “postojeće” bili oni stari udžbenici - beogradski.

Veliki skup u sali Unmik-a u Prizrenu
sa predstavnicima međunarodne zajednice

U punoj sali gosp. Ričmond drži neko uopšteno predavanje o planiranim osnovama i principima nastave i o problemima sa kojima se oni susreću u UNMIK-u oko ponovnog pokretanja nastavnog procesa na Kosovu... Ništa konkretno o (našoj) nastavi na bosanskom jeziku. Neki prisutni ljudi glasno negoduju i pitaju. Džezair Murati, predsjednik DRSM, inače tada radnik u obrazovanju, ustaje i govori povišenijim tonom, ali najviše o statusu nastavnika...
Neko iz sale upita i o nastavi na bosanskom jeziku. Ričmond odgovara da je o njoj doneta pozitivna odluka UNMIK-a, koju smo svi mi i ranije napismeno imali prilike da vidimo, po kojoj će se - “... nastava na Kosovu izvoditi na albanskom, bosanskom, srpskom, turskom i hrvatskom jeziku”.
“Ali, ovdje su zatečena dva plana i programa, albanski i srpski i po njima udžbenici, vi trebate da se opredijelite za jedan, dok se ne donese novi – kosovski plan i program”, pojasni Ričmond. Neki od prisutnih poluglasno nešto protestuju. Mi iz pozadine kažemo glasno da ćemo donijeti udžbenike iz BiH za nastavu na bosanskom jeziku. “Nastava na bosanskom - da, ali nije dobra ideja - knjige iz BiH”, kaže gospodin Ričmond, “to neće moći, dogodine ćete imati knjige urađene ovdje... ove godine imate prošlogodišnje udžbenike” (stare beogradske, dakle!). “Uaa!”, dobaciše - neki naši - iz sale. Gospodin Mylberk, Šveđanin, UNMIK administrator Prizrena, pored Ričmonda na bini, upozorava skup: “Ako se ne ponašate kulturno, završićemo sastanak”.
Tražim riječ i kažem da nema potrebe podsjećati na kulturno ponašasnje one kojima je obrazovanje i kultura profesija. Obrazlažem zašto više nije moguće da učimo po postojećim (srpskim) knjigama, sa akcentom i na bezbjednosno pitanje. “Hoćete li da i ovo malo Bošnjaka što je ostalo, zbog korišćenja tih užbenika i njihovih provokativnih i uvredljivih sadržaja na račun svih ovdje, ponajviše Albanaca, bude istjerano s Kosova? Zašto ne pogledate i prostudirate sadržaje u njima...? ... Imamo obećanje iz Bosne da će nam dati udžbenike, možda i besplatno, a svakako roditelji bošnjačkih učenika će to platiti”... Prisutni uglavnom podržavaju moje riječi (zapravo, nije bilo javnog protivljenja). Poslije mene, nadovezuje se Refki Alija: “Kako možete ovo da nam namećete, ljudi su odlučili, vi tvrdite da ste ovdje da promovišete demokratiju!?”... A ja, opet, dodajem: “Svi Bošnjaci ovo isto hoće, ne samo mi u Prizrenu, dakle i Bošnjaci Peći, Mitrovice, Prištine, Dragaša...”
E…tad se javi, glasno - kontra “stav”. “U Dragašu ne žive Bošnjaci, gospodine”, dobacuje (meni) glasno profesor (tadašnji) tehničke škole u Prizrenu Rahman, porijeklom iz Gore (inače brat Vezire Emruš, kasnije poslanice ispred SDA u Parlamentu Kosova.) Njega podrža u u “pravu na drugačije mišljenje” i dr. Šefik Bajmak, porijeklom iz Gore, koji će kasnije biti koordinator nastave na bosanskom jeziku (ako su je tako na početku uopšte i nazvali) na Edukativnom fakultetu u Prizrenu. Nastade žamor, na ove Rahmanove riječi… Pošto je bila u njegovoj blizini, nešto je njemu adekvatno “skresala” i žena Adema Sagdatija, učiteljica. Ričmond i ostali iz UNMIK-a vide da većina prisutnih, ipak, “misli otvoreno bošnjački”...

Poslije izlaska sa ovog skupa, upitat ću Muratija: “Zašto si govorio onako ubrzano i uopšteno?” “Bio sam uzbuđen“, reče, „ali je vidio (Ričmond) da svi tražimo da nešto uradi”. Međutim, ispostaviće se kasnije, da je mr. Ričmond (hladnokrvno) ostao pri svome, ondje iskazanom.

Nekoliko dana poslije, krajem septembra 1999., na sjednici Tranzitnog vijeća Kosova (TVK), po njegovom kazivanju, Balić će iskoristiti priliku, pošto je neplanirano izbilo pitanje obrazovanja na dnevni red, i kazati Bernardu Kušneru, šefu UNMIK-a, da ne možemo da pokrenemo (našu) nastavu na bosanskom jeziku bez udžbenika. A g. Kušner će upitati - šta je rješenje?, da bi mu Balić odgovorio: “Da donesemo udžbenike iz Bosne.” „Pa, da vidimo kako da donesete te knjige”, rekao je tada gospodin Kušner, po tvrdnjama Balića.
Tog istog dana bio je zakazan sastanak u kancelariji SDA u Prištini sa svim opštinskim aktivistima i ostalima zainteresiranima oko pitanja školstva. Pošto još nisu bile uspostavljene međugradske telefonske linije, došao je svojim autom Ahmed Sijarić iz Peći u Prizren, u sjedište naših novina, i kazao nam da poslije podne moramo biti u Prištini te da treba da dovedemo i nekoga iz Dragaša.
Našlo se nešto (iz kase naših novina) za gorivo, pa je Mustafa Balje svojim kolima pošao da doveze Mehmeda Hamzu iz Rapče, pored kojeg smo za Prištinu pošli Mustafa, Nesim Mustafi, predsjednik ogranka SDA Prizren, Ajrula Birdaini, profesor prizrenske srednje ekonomske škole i ja. A u Prištini, poslije dolaska sa sjednice Tranzitnog vijeća, Balić iznese informaciju: “Kušner je rekao ‘yes’ knjigama iz BiH”. Nastade naš žamor, pomiješan sa radovanjem svih prisutnih…

Ključni sastanak oko odluke za uvoz udžbenika u Unmik-u,
sa zamjenikom Kušnera – Koningsom!

Međutim, Balić odmah nastavi: “Ali, ima jedno “ako”, jer prekosutra imamo sastanak sa Tomom Koningsom, njegovim zamjenikom, koga je on zadužio da s nama razmotri ovaj naš zahtjev oko uvoza udžbenika. Od ishoda tog dogovora zavisi da li će se odobriti uvoz knjiga ili ne”. Zapravo, bilo je jasno da je ovo opet značilo - da, sa jednim - ali...

Poslije dva dana, idemo na taj zakazani sastanak u večernje sate ka Prištini. Iz Gore će doći Sadik Idrizi. Tu smo još Nesim Mustafi i ja (mislim da je bio i A. Birdaini), a pored Balića i još neko je iz Peći, bezbeli Zaim Elezi. Balić nas u hodniku zgrade Unmika, upozori: “Ja ću s naše strane voditi razgovor”. Ulazi gospodin Konings, Nijemac, zamjenik Kušnera za administrativna pitanja i s njim još jedan asistent. S njima je i Ričmond i njegov prevodilac. Gosp. Konings nas pozdravlja i dodaje da imamo termin od dvadesetak munuta, „a... preostalo nam je 19“. Balić obrazlaže… Uključuje se i prisutni Mark Ričmond (da kontrira uvozu udžbenika) …Sadik, prilikom pomena od strane Ričmonda udžbenika na srpskom jeziku - “kojih ima mnogo negdje na lageru u Prištini” - i koje on predlaže da koristimo (još) ove godine…, vadi “Poznavanje prirode i društva” za III. ili IV razred OŠ i pokazuje slike (najviše crkava i sl.), koje naša djeca treba da uče uz tekstove. “Je li ovo školski, ili udžbenik bogoslovije?”, priupita Sadik. Zapamtio sam gest (mislim u našu korist!) g. Koningsa koji je, poslije letimičnog pogleda ka udžbeniku, odmahnuo rukom…

Međutim, upitan dalje u razgovoru konkretno od strane zamjenika šefa UNMIK-a za mišljenje o bh. udžbenicima, Ričmond, engleski hladno, kaza - da su ti udžbenici sporni po mišljenju međunarodne zajednice (OHR-a) u BiH po pitanju multietničnosti …i tome slično... “Kako sporni?” - pita Tom Konings. “Ja znam da postoji neki “Banjalučki sporazum” (bio je i radio nešto tamo u Banjaluci, saznat ćemo kasnije!), oko udžbenika sva tri naroda u BiH, oko uklanjanja uvredljivih sadržaja po primjedbama sve tri strane, ali ne znam da li je sproveden”, odgovori Ričmond. Gospodin Konings se okreće nama i pita nas šta mi imamo da na to kažemo.

Ja se javljam i kažem: “Čudi me da gospodin (Ričmond) radi na pitanjima obrazovanja na Balkanu, a nije informisan da je bošnjačka strana u BiH ispunila obaveze iz tog “Banjalučkog sporazuma” i u svojim udžbenicima otklonila ili obilježila markiranjem ”sporne sadržaje” po osnovu zahtjeva iz tog sporazuma...“ G. Konings se potom okrenu Ričmondu i upita ga: “Je li ovo istina?” “I dont no”, („Ne znam“) procijedi poluglasno, več prilično crven u licu, Ričmond...
“O.K., imamo rješenje“, zaključi gospodin Konings: “Ako je tačno da je OHR odobrio bošnjačke udžbenike za nastavu, po osnovu „Banjalučkog sporazuma“ onda uvozimo te knjige na Kosovo, ako nije - onda ne ! Pitaćemo u OHR-u u BiH. Završen sastanak”.

(Inače, tokom ovog sastanka, na riječi u početnom obraćanju Balića i zahvalnost Kušneru na odobrenju, onaj asistent pored Koningsa se nešto javi da demantira, ovim riječima – “…Kušner nije baš tako rekao, i nije bilo „yes“ na sjednici TVK”).

Izlazimo s tog sastanka, malo ignorišući Ričmonda s naše strane. On u hodniku traži od nas spiskove i broj učenika. Dajemo mu kopije koje smo predali i prof. Ismetu Krnjiću u Sarajevu – u rukopisu. Njegova sekretarica – prevodilac, nam šapuće: “On želi da vam pomogne”. “Ne čini nam se da je baš tako”, odgovaramo. A Balić će meni usput u hodniku: ”Pa ti si maloprije rekao najvažniju stvar – a, da li je to istina?” Ja zastadoh za trenutak, jer me dovede u poziciju da i sam sebi ne povjerujem. “Pa i ti si nedavno vjerovatno vidio u Bosni one spiskove od strane OHR sa odobrenim naslovima udžbenka za nastavu, čak i na izlozima knjižara u Sarajevu, a o svemu tome su nam nešto tamo i govorili ministar Rizvanbegović, Ismet Krnjić i ostali”, odgovorih.

Proći će nekoliko dana, a Ričmond navodno nije mogao da dobije i pita gospodina Kifera, zaduženog za obrazovanje u OHR-u, u Bosni i Hercegovini.

Nastavit će se...