Piše: ĆERIM BAJRAMI

A ja odmah ”uletih” sa kontra prijedlogom rješenja tog pitanja - “šleperom knjiga iz Bosne”, koji bi mogli da „iskamčimo“ od Vlade Federacije Bosne i Hercegovine... Prof. Alija Džogović, podupirući moj stav, inače upoznat s ovom idejom sat-dva ranije, između ostalog, nastavi: “Uzimajući u obzir novonastalu situaciju i okolnosti, uz moje poznavanje - koliko smo mi na Kosovu trenutno sposobni da uradimo udžbenike, ali i planove i programe, najbolje rješenje je taj kamion knjiga iz Bosne koji predlaže Ćerim”…

Tokom tog razgovora, bilo je još nekih tema koje smo razmatrali, sa djelimičnim disonantnim tonovima između Balića i mene. Bilo je primjetno da je Numan Balić odmah pokazao neki nepotreban strah, pogotovo zbog susreta i prisustva (nepoznatih) ljudi koji misle svojom glavom i slobodno razgovaraju iznoseći svoje stavove i ideje. Jedna od njegovih „primjedbi“, koju mi, naravno, nismo prihvatili, odnosila se na naš objavljen tekst-izjavu koji dan ranije u “Koha Ditore”, novini na albanskom jeziku, gdje je naslov tog teksta bio da se mi, Bošnjaci Kosova, distanciramo od onih pojedinaca koji su nas uoči i tokom rata pogrešno predstavljali kosovskoj i široj javnosti, sa akcentom da smo kao narod spremni da o(p)stanemo na Kosovu. U toj deklaraciji je bio upućen otvoren i jasan apel albanskim asocijacijama i političkim čelnicima da se oglase i zaštite Bošnjake od nasrtaja ekstremista na pripadnike bošnjačkog naroda na Kosovu, koji su bili svakodnevnica u to vrijeme. Ta Izjava / Apel je bila data u ime Bošnjačko-Muslimanskog savjeta (BMS-a). Nju smo napisanu (s moje strane) morali osobno nositi Mustafa B. i rahmetli Nuridin J. i ja u Prištinu u tadašnje sjedište redakcije “Koha Ditore”. U toj deklaraciji se spominje i pokretanje nastave na bosanskom jeziku! Balićeva primjedba se zapravo odnosila na davaoca izjave, a ne na njen sadržaj; pa je kazao da “...ako je u potpisu BMS-a uračunata i SDA, onda treba da se zna – 'ko je SDA' ”… “Naš čovjek u Prizrenu je Nesim Mustafi i ko hoće da radi sa SDA i u njeno ime - treba samo s njim da kontaktira”. (Inače, Nesim M. je tada još bio na Zapadu kao izbjeglica poslije gađanja njegove avlije tromblonom od strane srpske policije, treće noći NATO akcije. Poslije su pretresali njegovu kuću i odnijeli neke njegove stvari, a među odnesenim, po njegovim riječima, bila je i dokumentacija SDA).

Mustafa Balje, valjda s namjerom da malo 'popravi' atmosferu u razgovoru, dodade : “... Doktore, vi mene znate, znate mene od ranije..., znate i ono iz Sarajeva... Ćerim, malo ide tako oštrije... ali, ne misli loše, a to što govori je već dogovoreno s nekim ljudima u Prizrenu...”
Na kraju razgovora i posluživanja kahve od ljubaznog domaćina, Balić mi reče, više nasamo, da će doći u Prizren da se uvjeri i vidi na koje to ljude ja računam... Pitali smo ga usput i za njegovu zapaljenu kuću od strane srpskih snaga, koja je spaljena poput mnogih drugih kuća u Vitomirici, među njima i poveći broj bošnjačkih. On kaza da je neupotrebljiva za smještaj i da sada živi kod svoje tazbine, a da su mu kuću namjerno zapalili.

Usput, u odlasku, prije našeg uključivanja autom na regionalni put blizu Doma kulture u Vitomirici, primjećujemo nekog Roma koji juri za vozilom natovarenim djelovima namještaja. Čovjek gestikulira, maše rukama, i viče da je to njegovo i da mu je upravo nasilno oduzeto… traži pomoć. Mi mu izrazismo našu nemoć i upućujemo ga na vozilo italijanske vojske, koje je upravo bilo u prolazu. “Eno KFOR-a, trči i kaži njima“, odgovori mu dr. Hakija Hadrović iz naše grupe. Prof. Alija Džogović hoće da nam pokaže i svoju staru (od maćehe) kuću u gradu Peći, koja je bila, kao i mnoge okolne, zapaljena. Fotografišemo usput i mnoge popaljene i ugljenisane detalje kuća i čaršija po gradu.

U povratku za Prizren, zastajemo i u Đakovici, koja je otprilike na pola puta između Peći i Prizrena. Čuli smo da je staro gradsko jezgro u njoj najviše oštećeno. Odlazimo u čaršiju, koja je gotovo sva u ruševinama. Nema puno ljudi okolo, pa slobodno možemo i da (polu)glasno komentarišemo na bosanskom jeziku, a tu je i fotoaparat, pa prolaznici mogu da misle da se radi o (stranim) novinarima. Kod ruina Hadun-džamije, stare ljepotice iz osmanskog perioda, koja je bila zapaljena ali - zahvaljujući čvrstini kamene konstrukcije - zidovi, kube i minaret su ostali u prvobitnom obliku, dr. Mehmed Meta kaže: “Sve bi ovo trebalo ovako ostaviti i dovoditi mlade generacije iz Srbije da vide ’djela’ ruku njihovih boraca”. Slično kao u đakovačkoj čaršiji je i kroz cijelo Podrimlje, doline niže Prizrena, regionalnim putem Đakovica-Prizren. Sva okolna albanska sela su uglavnom popaljena, džamije planski eksplozivom ili artiljerijskim gađanjem porušene, dok su minareti rušeni specijalnim miniranjem u svojoj osnovi. A u selima ove regije, Maloj i Velikoj Kruši, tuga pregolema, jer je od strane srpskih snaga masakrirano mnogo nevinih albanskih civilnih žrtava. U Maloj Kruši - gotovo svi odrasli muškarci, preko 120 njih...

PRVI SKUP SA NASTAVNIM OSOBLJEM U OSNOVNOJ ŠKOLI U REČANIMA: U danima koji će uslijediti, vezano za pitanje školstva, ispred revije “Selam” pripremićemo i u dovoljnom broju odštampati u Prizrenu obećane Izjave roditelja, sa rubrikama za ime i prezime učenika, škole, mjesta i – za puni potpis roditelja. Tekst pri vrhu Izjave glasi: “Ja, dole potpisani, prihvatam da se moje dijete ubuduće školuje na bosanskom jeziku”. Kopije Izjava šaljemo u sva mjesta na Kosovu gdje Bošnjaci žive, uglavnom lokalnom bošnjačkom nastavnom osoblju. Oni treba da popišu učenike i da uzmu potpise njihovih roditelja.

Revija "Selam" najavljuje nastavu na bosanskom jeziku Potpisnici izjave za bosanski jezik

A u međuvremenu, poslije nekoliko dana od našeg zijareta Bošnjacima u Peći, Numan Balić je sa Ahmedom Sijarićem došao u Prizren. U društvu su samo s jednim mladim aktivistom, Mustafom Pandži iz Prizrena, porijeklom iz Pouska. Odlazimo kod mene kući; ja zovem Mustafu Baljea, i još neke ljude. Razmjenjujemo mišljenja i dogovaramo neke naredne zajedničke poteze.

Poslije par dana Balić ponovo stiže u Prizren; odlazimo s njim na ranije zakazani skup bošnjačkog nastavnog osoblja u školu u Rečanima, u Župi, na kojemu je trebalo da se nastave ranije započeti razgovori o daljnjem toku organizovanja nastave, uz obrazlaganje potrebe njene tranzicije sa srpskog na bosanski jezik, i ubjeđivanjem preostalih - “nevjernih Toma” među nastavnicima. U osnovnoj školi “Meto Bajraktari” puna je velika učionica sa kadrovima koji su donedavno radili u nastavi na srpskom jeziku, među kojima je najviše njih iz osnovnih škola okolnih sela, ali i iz grada Prizrena.

Na početku, ja predstavljam goste, a pored nas (mene, Balića i Sijarića) sjedi i dr. Mehmed Meta i aktivista Agim Ferati iz Prizrena. Balić govori o svom (SDA) programu poslije rata, o potrebi da se organizujemo... i, o nastavi na bosanskom jeziku s napomenom da je on za to da ljudi izaberu - na kom će jeziku njihova djeca učiti. Ja dodajem još “poneku” oko nastave na bosanskom jeziku, s naglaskom da će nastava na bosanskom jeziku svakako ići sa onima koji budu htjeli, te da mi na to imamo pravo. Doktor Mehmed me dopunjuje: “Ovo… što hadžija želi da kaže je... mi konačno moramo stati na svoje noge i naša je odgovornost za mlada pokoljenja da im pružimo kvalitetnu nastavu, na svom jeziku.” Faik Miftari iz Prizrena, porijeklom iz Rečana, albanski nacionalno opredijeljen, saradnik “Selama”, javlja se da podrži naše prijedloge kao umjesne… Sve protiče u dosta lagodnoj atmosferi; dobijamo aplauz. Balić se izvinjava skupu: “Moramo da idemo, imamo još obaveza, vi nastavite dalje sa radom”.

SEOSKI ZBOR U RESTELICI: Odlazimo, zapravo, za Restelicu u Gori na seoski zbor, za koji je Mustafa Balje otišao nešto ranije gore da pripremi skup uz njegovo prethodno insistiranje da obavezno odemo i u Restelicu. U najvećem selu u Gori (tada oko 6.000 stanovnika) prilično svijeta, okupljenog na trgu ispred džamije. Sadik Idrizi i još neki aktivisti, su nam se usput pridružili u selu Kruševu, gdje su se poslije nekoliko godina i ponovo susreli sa Balićem. Preko ozvučenja Balić drži govor, a Ahmed Sijarić nastavlja sa akcentom na bezbjednosnim pitanjima. Novinar Ćamilj, Albanac iz Opolja, iz Radio-Dragaša, dopuni nešto na albanskom jeziku sa vidnim emocijama. Okupljeni svijet aplaudira, a jedan glas se izdvoji na albanskom jeziku: “Roft Hašim Tači!” (živio H. T.). U ovom selu u Gori situacija je (bila) najbolja po pitanju bošnjačke afirmacije, kao što je bio slučaj i ranijih godina. Sijarić me upita - zašto nisam ništa rekao. Ja odgovorih da smo bili nedavno ovdje, da sam govorio javno ljudima u džamiji o svemu ovome pomalo, a o školama na bosanskom jeziku najviše, da je tu bilo dosta svijeta, dok su samo jedan ili dvojica prisutnih nešto prigovorili, te da nije bilo potrebe da se opet ponavljam, pojasnih mu.

Poslije nekoliko dana ponovo će se okupiti nastavnici bošnjačke nacionalnosti iz Župe, Podgore i grada Prizrena u OŠ u Rečanima i donijeće odluku da prihvataju da ubuduće rade u nastavi na bosanskom jeziku. Taj skup je “ovjekovječen” fotografijom koju nešto kasnije objavljujemo sa adekvatnim tekstom u reviji “Selam” br. 14., koja je - konačno - ponovo izašla u avgustu 1999., poslije nasilne pauze od 16 mjeseci.

Čekamo da se potpisom u 'Izjavama roditelja' izjasne i žitelji bošnjačkih sela u Župi, Podgori i oni Bošnjaci koji su porijeklom iz ovih sela a žive u gradu Prizrenu, roditelji oko 2.500 učenika samo u osnovnim školama. Bošnjačko stanovništvo polaže historijski ispit. Slobodna volja je, naime, jedini način da se i napismeno iskaže i upotrijebi za argument broj jedan (ispostaviće se kasnije -jako važan!) u mukotrpnim razgovorima sa UNMIK administracijom oko nastave na bosanskom jeziku, a naročito za dozvolu uvoza udžbenika iz Bosne.

U avgustu pristižu i rezultati potpisivanja Izjava roditelja, koji su bolji nego što su bili očekivani iz naselja Župe: Manastirica, Donje Ljubinje, Nebregošte, Rečane, Lokvica, Gornje Ljubinje, Planjane… kao i jablanica i Pousko... svi tamošnji roditelji učenika osnovnih škola potpisali su Izjave, bez ikakvih otpora. Prilično je i potpisanih Izjava u samom gradu Prizrenu, iz pet-šest njegovoh naselja, odnosno osnovnih škola u kojima je bilo bošnjačke djece. Iz podgorskih sela - Novog Sela i Grnčara ogromna većina roditelja je potpisala, također. Moja trgovačka tekstilna radnja i kuća, u Prizrenu, postadoše “zbirno mjesto” za veći dio potpisanih izjava, koje donose nastavnici iz tih mjesta. Među prvima, nastavnici Salim Elezi iz Jablanice i Usenj Arifi iz Pouska, u pratnji dvojice kolega, Hašima Pandži i Ljatifa Skenderi, dolaze kod mene i donose potpisane izjave iz svojih sela. Kažu: “Evo tebi, nije određeno gdje da se predaje, nismo znali, bili smo kod direktora škole u gradu (osnovna škola “Lidhja e Prizrenit”, pod kojom su bile njihove škole u tim selima kao isturena odjeljenja), a on nam je kazao da bi volio da vidi ovakve potpisane izjave roditelja - ali da žele da im djeca pređu u nastavu na albanskom”.

Izjave donose za Donje Ljubinje: rahmetli direktor osnovne škole u Donjem i Gornjem Ljubinju, Kaplan Mislimi i nastavnik Džavit Redžepi, za Gornje Ljubinje: nastavnik Ramiz Šaipi i kolega mu Faridin Ademi, za Rečane: prof. Esat Kurešepi, profesorica Memnuna Ajdini, nastavnica Rajma Sagdati i njen kolega Medin Aslanagić, uz direktora OŠ rahmetli Ahmeta Rama, iz Manastirice: direktor škole Hikmet Bajšini i nastavnici Zenun Kulići i Salija Bangoji, za Novo Selo: nastavnik Admir Jonuzi, Za Grnčare: nastavnici Alija Fejza, Medžit Aljimi i Nešit Isaki, uz aktivistu Faridina Tahiri. Bilo je i nešto potpisanih izjava iz velikog naselja Ljubižde.

Omer Šaćirević, nastavnik/koordinator škole iz župskog sela Planjanja, u kojem su - kao i u drugim selima – velika većina nastavnika i učitelja bili za nastavu na bosanskom jeziku, razumio je da trebaju potpisane Izjave samo za djecu u prvom razredu, pa je - poslije nekoliko dana - prikupio potpise od roditelja i za sve ostale učenike OŠ. Prenosi nam usput da pojedini tamošnji mještani pokušavaju da i u Planjanu otvore odjeljenje na albanskom jeziku. “Izgleda da imaju i podršku nekoga iz opštine”, sumnja Omer.

NEKE OPSTRUKCIJE PO SELIMA OD POJEDINACA IZ BOŠNJAČKIH REDOVA OKO POPTISIVANJA IZJAVA RODITELJA: A u Gornjem Selu u Župi je bilo problema oko Izjava i, također djelimično i zbog “pitanja” hoće li tamošnja djeca ubuduće pratiti nastavu na bosanskom jeziku ili će pak preći na albanski nastavni jezik. Ima “aktivista” koji rade i na ovom drugom, po navodno sličnom scenariju kao i u Planjanu. Jedini radnik u četvororazrednoj školi u Gornjem Selu je učiteljica Advija Skenderi, porijeklom Jablaničanka, iz Prizrena, koja je sa Kasom Ahmetijem, iz prizrenskog naselja Arbane, porijeklom Gornjeselcem, zajedno otišla sa praznim obrascima Izjava u selo i poslije nekoliko sati su se vratili kod mene kući sa potpisima tamošnjih mještana. “Pošli smo do svih roditelja od kuće do kuće, koji su nam dobrovoljno potpisali, samo je jedna familija odbila. Imali smo i nekih verbalnih provokacija”, rekoše, vidljivo zadovoljni agilno urađenim poslom.
(Nažalost, Advija Skenderi je kasnije imala i prijetnji u porodičnoj kući u Prizrenu od nekih ljudi albanske nacionalnosti, koji su živjeli u uzurpiranoj kući u blizini njene ulice, a u međuvremenu joj nije ni dozvoljeno da otpočne nastavu u Gornjem Selu, od strane nekih ljudi, što se reflektovalo na cjelokupni položaj tamošnjih učenika i njihovih roditelja, koji su bili primorani da svoju djecu šalju u šest kilometara udaljeno Rečane u osnovnu školu na bosanskom jeziku.)

S druge strane, u opštini Dragaš, u Gori, Restelica je manje-više bila u većini nesporna, dobar dio roditelja je potpisao; u selima Kruševu i Brodu nekako je išlo sa potpisivanjem Izjava roditelja, u drugim okolnim selima – potpisivanje je išlo veoma teško. Sadik Idrizi, Mehmed Hamza (publicista i član redakcije “Selama”, rahmetli Irfan Ibrahimi (pravnik), (rahmetli) Fazlija Muška (sudija), rahmetli Vejsel Hamza (pjesnik) i još neki bošnjački aktivisti, među kojima je bio i Usmen Baldži, koji je na nekom mjestu bio angažiran u privremenoj administraciji opštine, poslije rata. obećavaju da će i dalje na tome raditi, ali, iznose da je otpor na terenu veoma jak, zato što su posljedice Miloševićeve vladavine i propagande ostavile duboki trag u svijesti kod dobrog dijela ljudi u Gori, i da se tamošnji prosvjetari i bivše strukture vlasti još čvrsto drže starih navika.

S druge strane - u Peći, Vitomirici i Istoku, po informacijama koje dobijamo od tamošnjih bošnjačkih aktivista, nema nekih većih problema oko potpisivanja Izjava, na istim obrascima koje smo im mi poslali.

Nedugo zatim, jedne srijede u avgustu mjesecu, Numan Balić i gosp. Sezair Šaipi, Turčin iz Prizrena, koji je također član Tranzitnog vijeća Kosova u ime Turaka Kosova, pristigli su iz Prištine u Prizren i svratili kod mene u moju radnju. Pokazujem im sakupljene i zapakovane primjerke potpisanih Izjava roditelja. Balić prokomentarisa: “Odlično, kad ovako sakupimo sa cijelog Kosova, onda odmah sa Izjavama ‘na sto’ - držimo konferenciju za štampu”. Pošto sam ih poveo na zakusku u obližnoj piceriji, ubrzo odlazimo na zakazani sastanak kod (zamjenika) civilnog Unmik administratora u Prizrenu, Marka Baskina, Amerikanca, koji je dobro znao naš (bosanski) jezik, “koji sam naučio (često je to isticao, sa dozom ironije) u Zagrebu”.

U reprezentativnoj zgradi UNMIK-a (bivše kosovske banke BANKOS-a) na trećem spratu, kroz staklenu fasadu i prozore, u po bijela dana, pogled puca ka naselju Podkaljaja, gdje bukti požar iz neke zapaljene kuće. Baskin dosta rezignirano kaže: “...primorani smo da ovih dana gledamo slične prizore, paljenje srpskih (starih) kuća i uništavanje starog jezgra Prizrena”... Gospodin Šaipi se, dosta slobodno, ne složi sa njegovom ocjenom (zapravo su se poznavali od ranije), tvrdeći da “treba razumjeti ljutnju i bijes velikog broja onih kojima je bivši srbijanski režim nanio mnogo zla”.

Balić, u kratkim crtama prezentira Baskinu svoj i program svoje stranke i osnovne zahtjeve Bošnjaka, među njima i onaj o školstvu. Ja ukratko dodajem o najnovijim rezultatima, o potpisanim Izjavama roditelja za tranziciju nastave za našu djecu na bosanskom jeziku, pošto sam već imao prilike da se ranije susretnem sa g. Baskinom u društvu (rahmetli) Nuridina Jonuzija, Džezaira Muratija, Ćemailja Smailjija, Sadika Idrizija i Mustafe Baljea, kome smo, između ostalog, predočili i pitanje oko nastave na bosanskom jeziku, tražeći međunarodnu podršku.

Nastavno osoblje, Bošnjaci, 1999. g., ispred osnovne škole u Rečane

Prilikom tog prethodnog susreta, odnosno poslije njega, došlo je i do izvjesnog (polu)glasnog neslaganja po pitanju ko će biti predstavnik za naše školstvo, pošto je Baskin to od nas zatražio. Ja sam kazao da bi to trebalo da bude Nesim Mustafi, koji će uskoro stići iz izbjeglištva, a Džezair Murati je dao neku primjedbu u smislu “da vidimo, i dogovorimo se”.
Tom prilikom je bilo i par različitijih stavova među nama u odnosu na prethodni dan kad smo, kao predstavnici izabrane grupe ispred bošnjačkog građanskog skupa, posjetili opštinsku privremenu vlast i tražili podršku od privremenog predsjednika g. Kadri Kruezija. Na tom susretu, gospodin Krueziu, bivši zatvorenik srbijanske vlasti, između redova, usput je iznio primjedbu na račun DRSM-a i njeno izlaženja na prethodne yu//srbijanske ranije izbore na Kosovu. Ja sam u svom obraćanju posvetio dio i „odbrani“ Azara Zuljija, istakavši da je on ne tako davno imao problema od strane prethodnika gospodina Kruezija na tom čelnom mjestu opštine, ispred srpskog režima. Džezair M. je dodavao, braneći stranku, da su oni izlazili na te izbore, „zapravo da bi glasove koje su dobijali na neki način odlagali za ovo vrijeme, kao neki politički glasački kapital, odnosno da bi zadržali narod-glasače na svojoj liniji”... Sa Krueziom smo razgovarali još ponešto, a, između ostalog – pitao nas je kad će doći Nesim Mustafi. A mi smo mu tada odgovorili – „uskoro“, te kazali da će on raditi i na pitanjima pokrenutim oko realizacije ideje tranzicije nastave na bosanskom jeziku. G. Kadri Krueziu je na kraju podvukao da - “sve što budete demokratski tražili mi ćemo vas podržati; želimo Kosovo za sve koji ovdje žive”. Ispraćajući nas u hodniku nam reče - imate i vašeg čovjeka ovdje, pokazujući na Ćemailja Smailjija, koji je bio angažiran u nekom sektoru privremene lokalne administracije.

A na prethodno spomenutom susretu Balića, Šaipija i mene sa g. Markom Baskinom, on je sad otvoreno zatražio od Balića da i on kaže ko je u ime njegove opcije predstavnik Bošnjaka u Prizrenu - “... zato što nam ovdje mnogi dolaze i ne znamo ko je ko”. Balić malo zastade, okrenu se prema meni, a ja rekoh: “Kako smo već mi kazali gospodinu Baskinu ranije - Mustafa Balje, kao zamjenik, dok ne dođe iz izbjeglištva Nesim Mustafi”. I Balić reče Baskinu: “Mustafa Balje, a čekamo da nam čovjek dođe iz izgnanstva”. U razgovoru nas je usput gosp. Baskin još obavijestio da za dan-dva UNMIK priprema neki skup sa novinarima svih nacionalnosti i iz svih medija u Prizrenu, te nam pokazao spisak nekih imena, među kojima nije bilo gotovo nijednog bošnjačkog. Ja uložih primjedbu, a g. Baskin reče da je to samo načelni spisak i da na skupu može učestvovati svako ko želi, a da mi predložimo i povedemo koga mislimo da treba. Neke ljude iz turske manjine je dopisao g. Sezair Šaipi, a ja sam tu izdiktirao imena saradnika revije “Selam”, na šta se Baskin složi, a Balić mi samo dobaci: “Nemoj mi Refki Aliju”, a ja mu pojasnih da je on (i) sa nama radio…

Nastavit će se....