Harun Hadžić, nekadašnji predsjednik SDA CG, danas profesor na Internacionalnom univerzitatu u Novom Pazaru

Fatih HADŽIĆ Ovog 19. decembra 2018., navršava se 23 godine od kako su, 1995.godine, nakon dvogodišnjeg pritvora, izašli na slobodu ondašnji lideri i aktivisti SDA Crne Gore. Tog decembarskog dana 21. pripadnik ove stranke je, „po milosti Momira Bulatovića“ Predsjednika Crne Gore, na Nikoljdan, aboliran i pušten na slobodu iz čuvenog bjelopoljskog zatvora. Ostalih 24 optuženika iz Novopazarskog procesa, mnogo kasnije, tek prije koju godinu, takođe su dočekali skidanje ljage sa svog obraza. Nije nam cilj da podsjećamo na onu nezapamćenu torturu nad uhapšenim i nad cijelim narodom Sandžaka, o tome je do sada bilo riječi, međutim i dan danas postoji potreba da se sa pravne strane, sa strane istine, morala i pravde, progovori neka riječ. Jer, Bošnjaci Sandžaka neprestano postavljaju pitanje: - Kako oprati obraz, kako se opravdati od podmetanja za masovno naoružavanje, za oružano rušenje države SRJ, kako skinuti ljagu ne samo sa ondašnjeg sandžačkog političkog rukovodstva, nego i sa čitavog bošnjačkog naroda, jer i dan danas zli jezici predbacuju onim stradalnicima da su počinili veliki zločin. Pisac ovih redova, kao ondašnji 10-to godišnjak, dobro je upamtio nekoliko dnevnih i noćnih policijskih pretresa, privođenja i maltretiranja svojih najbližih, pa obzirom da posjeduje pisane odbrane ondašnjih branilaca okrivljeni[1] (Dr. Rajka Danilovića, Azema Vllasija, Faruka Korenice, Eka Duljevića, Ramiza Crnišanina i Adila Nasufovića), želi obilježiti i otrgnuti od zaborava ovu, barem za njega značajnu godišnjicu, putem zamolbe portala Bošnjaci.net, da u nekoliko narednih nastavaka objavi pomenute advokatske odbrane.

---

ADAIL NASUFOVIĆ, advokat:

---

U dokaznom postupku na glavnom pretresu izveden je dokaz čitanjem Memoranduma o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak, izdatog od strane MNVS-a u Novom Pazaru 1993. godine, štampan od Američko- sandžački kongres (American Sanjak Congress) u New Jerseyu, SAD, te čitanjem Memoranduma o uspostavljanju specijalnog statusa - autonomije za Sandžak (u Srbiji i Crnoj Gori).

Radi se o istom Memorandumu koji je štampan na različitim jezicima. Memorandum ne znači secesiju. Putem Memoranduma se traži da se riješi status Muslimana u novoj Jugoslaviji, u okviru države Jugoslavije.

Memorandum je osnova za razgovore, osnova za dijalog sa legalnim organima vlasti Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), i osnov za razgovore sa međunarodnim činiocima. Putem Memoranduma su tražena prava za muslimanski narod u Sandžaku a ta su prava tražena na legalan i zakonit način. Memorandum nije akt nasilja, već ponuda za traženje prava za muslimanski narod i rješavanje statusa muslimanskog naroda.

Predsjednik SDA CG Harun Hadžić govori na mitingu SDA u Rožajama, 01. novembar 1996. godine. (Foto: Arhiva)

Memorandum je dokaz svih dokaza da se optuženi Harun Hadžić zalagao da se status Muslimana riješi mirnim putem, a ne nikako upotrebom sile ili pak protivustavnim putem, kako mu se stavlja na teret optužnicom.

Skupština MNVS na svom zasijedanju od 11. 01. 1992. godine, usvojila je Uspostavljanje specijalnog statusa za Sandžak, kao optimalno rješenje za muslimanski narod.

Dana 30. 06. 1992. godine i 01. 07. 1992. godine, održan je sastanak u hotelu “Hilton” u Briselu. Ispred Muslimana Crne Gore učestvovao je Harun Hadžić, predsjednik SDA za Crnu Goru. Ispred Vlade Crne Gore bili su Milan Gajević i Novosel. Sastankom je rukovodio Ambasador Geret Arens, predsjednik radne grupe za manjine koja djeluje pri konferenciji o Jugoslaviji a prisustvovali su Enrico Calamai (Italijan), ministar inostranih poslova iz Rima, kao član radne grupe, i Adrian Bedford (Englez) kao izvršni sekretar radne grupe. Razgovor se vodio u pogledu nacionalnih prava Muslimana u Crnoj Gorii o njihovom političkom i ekonomskom statusu.

Na tom sastanku Geret Arens je iznio činjenice da je predsjednik Republike Crne Gore prihvatio Haški dokument, gdje se predviđa specijalni status. U dokaznom postupku pročitan je Haški dokument, pa se iz navedenog dokumenta utvrđuje da je i u Haškom dokumentu predviđen specijalni status, tako da je Memorandum prepisan iz Haškog dokumenta, odnosno isti se naslanja na Haški dokument. Ovaj dokument su potpisale sve republike bivše Jugoslavije. Geret Arens je na sastanku iznio da se pitanje Muslimana riješi u okviru Haškog dokumenta, te da Harun Hadžić nema secesionističkih namjera, i da su predstavnici Vlade Crne Gore prihvatili taj dokument, a Bulatović je to učinio na plenarnoj sjednici kod Lorda Karinktona. Prema tome, legalni organi vlasti prihvatili su razgovor sa Harunom Hadžićem, te da se razgovara o specijalnom status.

Stranka demokratske akcije u okviru Demokratske koalicije podnijela je prijedlog Amandmanana Ustav Crne Gore a isti amandman se odnosi na specijalni status. Dakle, optuženi je preko Stranke na legalan način tražio Specijalni Status izahtjev - predlog je podnijeti legalnim organima vlasti u Crnoj Gori. Ovo nije protivustavan put, već redovan ustavni put. Ovo su činjenice i niko ih ne može osporiti.

U avgustu mjesecu 1992. godine, održan je sastanak Mirovne konferencije o Jugoslaviji u Londonu, tačnije 26. - 28. 08. 1992. godine, na kojem sastanku je učestvovao Harun Hadžić. Na ovom sastanku podnijet je zahtjev za uspostavljanje specijalnog statusa za Sandžak. Hadžić Harun je bio u delegaciji MNVS-a. Na ovom sastanku Milan Gajević se saglasio za zahtjevom o specijalnom statusu.

Specijalni status za Sandžak bio je osnova za pregovore i na Mirovnoj konferenciji u Ženevi između predsjednika MNVS i predstavnika Mirovne konferencije 16. i 17. 09. 1992. godine. Ovom sastanku prisustvovao je optuženi a nisu bili prisutni predstavnici Crne Gore i Srbije. Na toj konferenciji je zaključeno da se pismeno uobliči Zahtjev za specijalnim statusom i da se tačno navede šta se traži u zahtjevu za specijalni status.

Održana je još jedna Konferencija u Ženevi 18. i 19. 11. 1992. Godine, između delegacije MNVS i kopredsjednika Mirovne konferencije Sajrusa Vensa i Lorda Dejvida Ovena, te predsjednika grupe za nacionalnosti pri Ženevskoj konferenciji Marcela Reya. Na ovom sastanku nije bio prisutan Harun Hadžić.

Nakon toga donijeta je Odluka o specijalnom status i da se napravi akt o specijalnom status u pismenom obliku. Ta odluka je donijeta pri kraju 1992. godine, odnosno u januaru mjesecu 1993. godine.

Početkom 1993. godine urađen je nacrt Memoranduma a Memorandum je radio pravni savjet Muslimanskog nacionalnog vijeća, konkretno Memorandum je radio prof. dr. Nedžad Bašić.

Konačni tekst Memoranduma o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak kao osnove za pregovore u pismenom obliku usvojen je na sjednici Muslimanskog nacionalnog vijeća dana 06. 06. 1993. godine. Ovo je bio put donošenja Memoranduma o specijalnom statusu za Sandžak.

Memorandum je otposlan Skupštini Republike Srbije, Vladi Republike Srbije, Skupštini Republike Crne Gore, Vladi Republike Crne Gore, Skupštini SRJ i Vladi Savezne Republike Jugoslavije. Memorandum je upućen navedenim organima 17. 06. 1993. godine. Odbrana je za to predložila pismene dokaze, koji su odbijeni.

Ispred Stranke demokratske akcije, optuženi Harun Hadžić je uputio tekst Memoranduma Vladi Crne Gore, te Skupštini Crne Gore, i to dana 05. 07. 1993. Godine, sa propratnim pismom, koje je napisao lično optuženi. Vlada Crne Gore je otposlala odgovor Stranci demokratske akcije za Crnu Goru 13. 09. 1993. godine. Odbrana je predlagala dokaze i u pogledu ovih činjenica, no predlozi su odbijeni.

Tekst Memoranduma je objavljen u Reviji “Sandžak”.
Optuženi Harun Hadžić i Rasim Ljajić su u julu mjesecu 1993. godine, održali konferenciju za štampu u Press-centru u Beogradu, gdje je Harun Hadžić javno iznio sadržinu Memoranduma.Nakon toga, u avgustu mjesecu 1993. godine, tekst Memoranduma je uručen misijama pri Ujedinjenim nacijama (10 misija). Objašnjeno je da se ne traži nikakva secesija ni država. Opcija o državi nije nikada bila u opticaju. Takođe je tekst Memoranduma dostavljen Ministarstvu inostranih poslova Francuske.

Poslije toga, optuženi je u delegaciji išao u Hag, u UNPO, a to je nevladina organizacija nepredstavljenih naroda u Ujedinjenim nacijama, pa je i tu uručen tekst Memoranduma i objašnjeno je da se status Muslimana treba rješavati mirnim putem. Ova nevladina organizacija je za mir i zalaže se protiv nasilja, odnosno principi ove organizacije čiji je član i Sandžak zalažu se za mir, slobodu i nenasilje i da narodi svoja prava rješavaju isključivo mirnim putem. Sve članice se moraju pridržavati ovih principa.

U organizaciji UNPO-a, čiji je Sandžak član, delegacija u kojoj je bio Harun Hadžić boravila je u Americi u vremenu od 09. do 22. decembra 1993. godine. Tokom posjete ostvaren je susret sa misijama pri Ujedinjenim nacijama iz više zemalja svijeta. Delegacija je posjetila čuveni Karnegi centar, onda Helsinki voč, kao i Američki komitet za ljudska prava, Centar za evropsku i balkansku sigurnost, te druge humanitarne organizacije za zaštitu ljudskih prava. U svim tim susretima obrazložen je tekst Memoranduma. Izjasnili su se protiv bilo koje secesije i protiv nasilja.

Prema tome, Memorandum je legalni akt i ne mogu se prihvatiti stavovi iz optužnice da se radi o ilegalnom Memorandumu. Sve je rađeno javno, legalno, dostupno očima javnosti i legalnim organima vlasti u Crnoj Gori i Srbiji (Saveznoj Republici Jugoslaviji). Skupština Republike Srbije pismeno je obavijestila Sulejmana Ugljanina da je dostavljeni Memorandum od MNVS-a preupućen Vladi Republike Srbije kao nadležnom organu za rješavanje pitanja koja su postavljena u Memorandumu, te je to najbolji dokaz da MNVS nije ilegalni organ, jer su legalni državni organi komunicirali sa MNVS. MNVS ima svoje sjedište u Novom Pazaru, svoj telefon, telefaks i ni jedan legalni organ Savezne Republike Jugoslavije nije zabranio rad MNVS-a.

Memorandum nije stupio na pravnu snagu, nije proizveo dejstvo, već je isti samo ponuda za razgovore.Memorandum nije potpisan, a isti bi proizvodio pravno dejstvo tek nakon potpisivanja od strane SR Jugoslavije i drugih potpisnika kako je predviđeno u Memorandumu. Ako se pažljivo analizira sadržina Memoranduma, onda proizilazi jedini i pravilan zaključak da on ne znači secesijuDakle, Memorandum anulira sve dokaze iz optužnice, svaka druga opcija donošenjem memoranduma je otpala…

… U članu 18. st. 1. KZ SRJ propisuje se da lice koje sa umišljajem priprema izvršenje krivičnog djela kazniće se samo kad to zbog posebne društvene opasnosti samog pripremanja zakon izričito određuje. Određivanje pripremne radnje kao kažnjive zakon može da odredi na dva načina, i to: pripremanje krivičnog djela zakonom se može odrediti kao posebno krivično djelo, ili se zakonom može propisati kažnjavanje za pripremanje određenog krivičnog djela. To znači da postoje dva tipa kažnjivih pripremnih radnji, koje imaju i različitu pravnu prirodu. U prvoj zakonskoj varijanti pripremne radnje imaju karakter posebnog (samostalnog) krivičnog djela a u drugoj varijanti pripremne radnje su samo proširenje zakonskog bića određenog krivičnog djela i povezane su sa tim bićem. Tužilac stavlja na teret optuženima krivično djelo pripremanja (delicta preparata), a ne krivično djelo delicta sui generis, to jest ne posebno ili samostalno krivično djelo.

U krivičnopravnoj nauci je veoma bitno dati odgovor na pitanje da li pripremne radnje imaju karakter posebnog krivičnog djela ili su ostale po svom karakteru obične pripremne radnje. Tužilac stavlja na teret optuženima obične pripremne radnje. Krivični zakon SRJ je u stavu 3. člana 18. odredio pojam pripremnih radnji, jer u suštini pripremna radnja daje mogućnost različitog shvatanja. Kad zakon propisuje kažnjavanje za pripremanje određenog krivičnog djela, pripremanje se može sastojati:
1) u nabavljanju ili osposobljavanju sredstava za izvršenje krivičnog djela,
2) u otklanjanju prepreka za izvršenje krivičnog djela,
3) u dogovaranju, planiranju ili organizovanju sa drugima izvršenja krivičnog djela,
4) kao i drugim radnjama kojima se stvaraju uslovi ua neposredno izvršenje krivičnog djela koje ne predstavljaju radnju izvršenja. Smisao ove odredbe je da se faza pripremanja ograniči, da se, kad je riječ o kažnjavanju za pripremne radnje, isključe one najudaljenije pripremne radnje. Prema tome, faza pripremnih radnji počinje s preduzimanjem djelatnosti za koju se može reći da znači stvaranje uslova za neposredno izvršenje krivičnog djela, koja je takva da omogućava brz prelaz na samo neposredno izvršenje krivičnog djela.
5) Ako se pažljivo analizira odredba člana 18. stav 3. KZ SRJ i ako se pažljivo analiziraju dokazi koji su izvedeni na glavnom pretresu, onda se jasno utvrđuje da optuženi nijesu preduzeli ni jednu radnju koja bi imala karakter pripremne radnje u cilju stvaranja samostalne države, tzv. “Sandžaka”, za šta nema dokaza. Ni sa jednim dokazom nije potvrđen činjenični opis iz preambule optužnice, niti pak činjenični opis iz dispozitiva optužnice pod tačkom 5, 6, 9, 11, 12, 16 i 17.

Optužnica je vještačka tvorevina, te optuženi koje branim nijesu preduzeli bilo koju radnju koja im se stavlja na teret u preambuli optužnice, kao ni ostali optuženi. Naime:
- nema dokaza da su optuženi formirali resor sigurnosti za teritoriju gradova “Sandžaka” koji pripadaju Crnoj Gori, kao glavni štab.
Takođe, nema dokaza:
- da su formirali resore sigurnosti po gradovima i mjesnim zajednicama i postavljali šefove resora sigurnosti,
- sačinjavali ratne i druge planove,
- formirali i naoružavali vojne, policijske i druge formacije i jedinice, organizovali
- specijalne naoružane jedinice radi napada na važne objekte, organizovali vojnu obuku, naoružavali se i td.
Tužilac je u toku istrage okvalifikovao radnje okrivljenih kao elemenat bića krivičnog djela ugrožavanje teritorijalne cjeline iz čl. 116. st. 1. KZ SRJ, to jest da su okrivljeni preduzeli radnje izvršenja krivičnog djela, iako je tužilac imao izjave okrivljenih koje su date pod fizičkom i psihičkom torturom, i to nezapamćenom torturom, da bi tužilac pritiješnjen dokazima vješto iskonstruisao da su optuženi imali pripremne radnje da bi izvršili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Ni jedan dokaz koji je izveden na glavnom pretresu ne potkrepljuje osnovnu sumnju da su optuženi pripremali izvršenje krivičnog djela iz čl. 116. KZ SRJ. Tužilac koristi tzv. priznanje iz istrage od pojedinih optuženih kao osnov za optuženje i kao osnov za krivičnu odgovornost optuženih. Put “priznanja” pojedinih optuženih je neviđen. Optuženi su na najbrutalniji način tučeni, premlaćivani, zlostavljani, a nakon toga privođeni kod Istražnog sudije radi davanja odbrane te su policijski zapisnici prenijeti na zapisnik o ispitivanju okrivljenih, koji zapisnici služe tužiocu kao dokaz, što je neshvatljivo. No odbrane okrivljenih koje su date u toku istrage biće posebno analizirane u sklopu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu. Prema tome, bez obzira na sve torture kroz koje su prošli okrivljeni u predkrivičnom postupku, nijedan od optuženih nije potvrdio činjenicu da je vršio bilo koju pripremnu radnju da bi navodno stvorio samostalnu državu “Sandžak”.

Radnje koje se stavljaju na teret optuženima nijesu preduzete u okviru stranke SDA za Crnu Goru. Ovdje se sudi Stranci demokratske akcije za Crnu Goru i šire, a ne optuženima. Zatvoreno je cjelokupno rukovodstvo Stranke demokratske akcije za Crnu Goru, i to optuženi Hadžić Harun, predsjednik SDA za Crnu Goru, Vesković Rifat predsjednik SDA za Bijelo Polje, Burnazović Rizah, potpredsjednik SDA opštine Pljevlja, kao i članovi SDA Hadžić Umer, Omerović Esad, Begović Dževad, Bibuljica Sead, Pućurica Senad, Bošnjak Ševćet i Ciguljin Avdo, to jest lica koja ja branim, a pritvoreni su i ostali predsjednici i potpredsjednici stranke kao i generalni sekretar Stranke za Crnu Goru i sekretar Stranke za Bijelo polje, koje brane drugi branioci. Ovdje se sudi SDA za političko djelovanje i za rad, iako je SDA uredno registrovana kod nadležnih organa u Crnoj Gori.

Svaki sastanak Stranke podvodi se pod krivično-pravnu kvalifikaciju, te da su navodno na tim sastancima preduzimane pripremne radnje za stvaranje države “Sandžak”. Konkretno, u optužnici se ne navodi vrijeme i mjesto održavanja pojedinih sastanaka, te su radnje koje se stavljaju na teret optuženima neodređene i paušalne, pa su samim tim neodređene i navodne pripremne radnje. Postavlja se pitanje kada su optuženi trebali da pređu na direktne radnje izvršenja, to jest da preduzmu radnju izvršenja pokušaja da silom ili protivustavnim putem otcijepe neki dio teritorije SRJ. Odgovor odbrane je - nikada, jer ta ideja nije nikad bila u opticaju, te su svi optuženi bili decidirani da je stvaranje države “Sandžak” najveća glupost, budalaština, iluzija, utopija, tako da niko od optuženih nije ni čuo da se neko od optuženih zalagao za nekakvu tzv. državu “Sandžak”, a tu riječ su optuženi čuli od policije u predkrivičnom postupku, što upućuje na još jedan zaključak da se radi o montiranom procesu.

Dakle, radi se o montiranom političko-policijskom procesu gdje se sudi političkom mišljenju i radi se o svojevrsnoj montaži dokaza, što će biti predmet ocjene dokaza.

Optužnicom se stavlja na teret optuženima da su krivična djela počinili kao saizvršioci.

U čl. 22. KZ SRJ Opšteg dijela Krivičnog zakona propisano je:
“Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.”
Izvršilaštvo postoji kada samo jedno lice izvršuje krivično djelo. Izvršilac je, prema tome, ono lice koje preduzima radnju izvršenja i prouzrokuje posljedicu krivičnog djela. Za saizvršioca, odnosno saizvršilaštvo traže se isti uslovi kao za izvršilaštvo. Saizvršilaštvo je svjesno i voljno zajedničko ostvarenje jednog djela od strane više učinilaca.

Opšta pretpostavka za saizvršilaštvo kao zajedničko izvršenje djela je zajednička odluka o djelu, svaki je nosilac odluke o izvršenju djela, svako zajedno ostvaruje svoje djelo, doprinos je takav da u okviru zajedničke odluke o djelu i podjele uloga, predstavlja bitni dio u procesu plana izvršenja krivičnog djela.

Za postojanje saizvršilaštva bitno je da postoji objektivna i subjektivna veza. Objektivna veza se sastoji u preduzimanju djelatnosti od strane svakog lica koje ulazi u pojam radnje izvršenja krivičnog djela, tj. djelatnosti koje vode ka prouzrokovanju posljedice. Nesporno je da je saizvršilac onaj ko je, uz sve druge elemente koji se po zakonskom biću krivičnog djela traže za učinioca, preduzeo radnju izvršenja krivičnog djela ili jednog njegovog dijela. Ali, saizvršilac je i onaj ko u planiranom procesu izvršenja djela na bazi podjele uloga preduzima djelatnost koja je van bića djela ali je bitni dio procesa izvršenja krivičnog djela. Mora se raditi o djelatnosti većeg značaja u planu izvođenja, jer saizvršilac je onaj ko na odlučujući način, zajedno sa drugim sudjeluje u ostvarenju djela. Doprinos učinioca, van djelatnosti naznačenih u biću djela, mora biti odlučujuće povezan sa istraživanjem krivičnog djela.

Subjektivna veza se sastoji u postojanju svijesti kod svih izvršilaca da zajednički izvode radnju izvršenja. Ako nema ove svijesti, onda nema saizvršilaštva.

U ovoj krivično-pravnoj stvari za koju se sudi optuženima nema saizvršilaštva, jer nema ni izvršilaštva, ili obratno, gdje nema izvršilaštva nema ni saizvršilaštva.

Radnja izvršenja nije preduzeta od strane bilo kojeg optuženog, a i sam tužilac stavlja na teret optuženima pripremne radnje. Pripremne radnje nijesu radnje izvršenja pa samim tim, kao što je navedeno, ne postiji saizvršilaštvo u smislu odredbe čl. 22. KZ SRJ. Nema ni pripremnih radnji. One su izmišljene u optužnici i vješto iskonstruisane. Radnja izvršenja kod krivičnog djela ugrožavanje teritorijalne cjeline je ko pokuša da upotrebom sile ili drugim protivustavnim putem otcijepi neki dio teritorije SRJ. Optuženi nisu pokušali ni silom ni protivustavnim putem da otcijepe neki dio teritorije SRJ.

Na osnovu odbrane optuženih koje su date na glavnom pretresu, pa i u toku istrage, kao i na oswnovu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu, ni sa jednim dokazom nije utvrđeno da je kod optuženih postojala odluka za stvaranje tzv. samostalne države “Sandžak”.

NASTAVIĆE SE…