Fatih HADŽIĆ Ovog 19. decembra 2018., navršava se 23 godine od kako su, 1995.godine, nakon dvogodišnjeg pritvora, izašli na slobodu ondašnji lideri i aktivisti SDA Crne Gore. Tog decembarskog dana 21. pripadnik ove stranke je, „po milosti Momira Bulatovića“ Predsjednika Crne Gore, na Nikoljdan, aboliran i pušten na slobodu iz čuvenog bjelopoljskog zatvora. Ostalih 24 optuženika iz Novopazarskog procesa, mnogo kasnije, tek prije koju godinu, takođe su dočekali skidanje ljage sa svog obraza. Nije nam cilj da podsjećamo na onu nezapamćenu torturu nad uhapšenim i nad cijelim narodom Sandžaka, o tome je do sada bilo riječi, međutim i dan danas postoji potreba da se sa pravne strane, sa strane istine, morala i pravde, progovori neka riječ. Jer, Bošnjaci Sandžaka neprestano postavljaju pitanje: - Kako oprati obraz, kako se opravdati od podmetanja za masovno naoružavanje, za oružano rušenje države SRJ, kako skinuti ljagu ne samo sa ondašnjeg sandžačkog političkog rukovodstva, nego i sa čitavog bošnjačkog naroda, jer i dan danas zli jezici predbacuju onim stradalnicima da su počinili veliki zločin. Pisac ovih redova, kao ondašnji 10-to godišnjak, dobro je upamtio nekoliko dnevnih i noćnih policijskih pretresa, privođenja i maltretiranja svojih najbližih, pa obzirom da posjeduje pisane odbrane ondašnjih branilaca okrivljeni[1] (Dr. Rajka Danilovića, Azema Vllasija, Faruka Korenice, Eka Duljevića, Ramiza Crnišanina i Adila Nasufovića), želi obilježiti i otrgnuti od zaborava ovu, barem za njega značajnu godišnjicu, putem zamolbe portala Bošnjaci.net, da u nekoliko narednih nastavaka objavi pomenute advokatske odbrane.

---

Eko Duljević, advokat:

---

Evo kratkog izvještaja o totalnoj beskrupuloznosti tajne policije, inkvizitorskom i naopakom postupku, moralnom, zdravstvenom i materijalnom razaranju optuženih i njihovih porodica, najsporijem procesu, paranoidnoj optužnici-izmišljotini i uopšte procesu-goblenu rađenom po zadatoj mustri.
Proces je bio, a u postupku svega falilo je jedino da sudski poslužitelj uđe u sudnicu i zakuca esker u zid, a zatim okači slike tri režisera ovog procesa (kao klasike marksizma u nekoj provincijskoj srednjoj školi).

Kako početi završnu riječ? U ovoj besramnoj optužnici nisu izmišljeni samo ljudi-optuženi. Događaji, dokazi i sve drugo je izmišljeno. Drugim riječima, optužnica je čista laž, ili nesposobnost. Drukčije se ne može objasniti nepoznavanje krivično-pravnih instituta (na primjer saizvršilaštva, krivične odgovornosti saizvršilaca i td.) o kojima se uči na prvim časovima krivičnog prava.

Pogledajmo kako su optuženi spektakularno hapšeni. Hodžić Zuhdo i Nedžib, na primjer, opisiju učešće 200 policajaca sa borbenim vozilima i specijalcima, iako se znalo da ova dva, kao ni preostali optuženi, ne bi pružili nikakav otpor. Vjerovatno služba na ovaj način želi da opravda svoj rad i brojnost. Dovoljno za sve optužene je bilo da im se pošalju pozivi i oni bi u naznačeni čas i minut, sa zavežljajem, došli pred vrata SDB-a i u ćeliji zauzeli površinu poda kojim je namenjena.

Međutim, to ne bi bilo u duhu uobičajene hapsologije. Hapsologija je, inače, posebno poglavlje u kursu opšte penologije (postoje hapšenja danju i noću, u stanu i na random mjestu, pojedinačno i grupno, i td.).
Hapšenja su vršena na zabranjen način. Suprotno čl. 196. st. 3. ZKP-a, pritvorenicima nije obezbjeđena stručna pomoć za izjavljivanje žalbe na rješenje o određivanju pritvora OUP-a.

Suprotno čl. 200. ZKP-a, po kojem je OUP bio dužan da o lišenju slobode obavijesti u roku od 24 sata porodicu lica lišenog slobode, a da ne govorimo o obavezi da preduzme mjere za zbrinjavanje djece i drugih članova porodice o kojima se uhapšeni stara.

Ovdje treba dodati i to da su direktori škola “Cana” i “Bratstvo” uskratili naknadu zarade za vrjeme suspenzije zbog pritvora optuženima Kolašincu i Gračaninu, direktori preduzeća u kojima su zaposleni Šaćirović, Aljković i Škrijelj takođe. Svi su željeli da učestvuju u odmazdi, makar i lišavanjem prava iz radnog odnosa koji su imalio ptuženi.



Pritvor je izdržavan u Kraljevu. Zašto? Na to pitanje nismo dobili odgovor od istražnog organa, ali je odgovor proistekao iz onoga što su optuženi iznijeli svojom kožom, pamćenjem, uhom i okom o čemu su nam iskazali potresne priče. Pritvor u Kraljevu je omogućio potrebnu tajnost u kojoj kontrola rada istražnog organa i DB-a, kao i položaja uhapšenih, nije bila moguća. Sve to je olakšalo zloupotrebu, samovolju i ispoljavanje grubosti SDB-a i dobijanje naručenih priznanja suprotnih istini, a pružanje odbrane bilo je uskraćeno.

U uslovima izolacije pritvorenici su mučeni i premlaćivani dok im se meso ne bi pretvorilo u krvavu čorbu. Trebalo ih je još potapati u kadu sa kiselinom ili stezati lobanju željeznim obručem, pa da imamo sve vrste mučenja kao u nekom srednjovekovnom kazamatu ili prokletoj avliji.

Prema izvještaju Međuopštinskog zatvora u Kraljevu, pritvorenici su stotinama putao dvođeni u prostorije DB-a bez naloga - dozvole istražnog sudije, mada se u izvještaju suprotno tvrdi. Tamo su ih podvrgli torturama, psihičkim i fizičkim mučenjima. Proizilazi da istraga nije imala za cilj dolaženje do istine, već fabrikovanje izmišljenih djela.



U tom cilju primjenjene su najsurovije metode koje lome volju i ličnost optuženih. Čuli smo od optuženih za različite načine psihičkog mučenja koji su za mučitelje posebno podesni, jer ne ostavljaju trag na mučenicima. Nabrojaću neke:

1. Noć korištena za rad
2. Ubeđivanje tonom iskrenosti
3. Šokovi izazvani psihičkim kontrastima, nagle promjene. Dio saslušanja savršeno ljubazan, obećanja, a zatim iznenada nasilje, pretnje i psovke
4. Ponižavanja
5. Zaplašivanje (Razmenićemo te u ratu” i sl.)
6. Poigravanje sa privrženošću bliskima (“Ubićemo ti decu.”)
7. Saslušavanje uz električno osvjetljenje, od čega se upale očni kapci i to užasno peče
8. Smeštaj u ćelije veličine sanduka ili plakara (Kolašinac, Hodžić Nedžib)
9. Okrivljenog nagnaju da klekne na koljena, a inspektor ode, šeta, zabavlja se ili pije
10. Saslušavanje stojeći
11. Lišavanje sna kombinovano stajanjem i svjetlošću, što muti razum i podriva volju, čovjek gubi identitet, pritvoreni je u pola ili potpuno nesvjestan
12. Morenje glađu i žeđu (optuženi Kolašinac).

Treba li nastaviti sa nabrajanjem? Još koliko da nabrajam? Kolašinca su 5 dana držali u zatvorenoj mračnoj ćeliji-kutiji u kojoj se davio u amonijaku. Šta sve nisu u stanju da izmisle, dokoni, najedeni i bezosjećajni ljudi.

A podsjetiću na odredbu čl. 26. Ustava RS. kojom se jamči poštovanje ljudske ličnosti i dostojanstva u krivičnom i svakom drugom postupku u slučaju lišenja, odnosno ograničenja slobode, kao i za vrijeme izvršenja kazne.



Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, ponižavajućem kažnjavanju ili postupanju. Ili na odredbu čl. 25. Ustava SRJ, koja formuliše zabranu nasilja nad licem lišenim slobode, kao i svako iznuđivanje priznanja i iskaza.

Stavljajući van snage naznačene odredbe Ustava tužilac je, umjesto da krivično goni dželate-radnike DB-a zbog iznuđivanja priznanja i iskaza, na takvim priznanjima podigao optužnicu i ostao pri njoj do završetka glavnog pretresa.

Sve to je zajednički spomenik stidu i sramu. Ovaj postupak “25” je našu sudsku praksu vratio na srednjovjekovna načela. Poput srednjovekovnih dželata naši isljednici, naš tužilac, neće valjda i sudije, iznuđena i pripremljena lažna priznanja prihvatili su kao glavni dokaz o krivici. Možda tužilac, kao sastavni dio kaznene industrije, smatra da u situaciji kada je sa svih strana okružen neprijateljima i zavjerama, drukčije nije ni mogao i da je, čak, pokazao previše blagosti, previše pitomosti.
Ipak, mimo svoje volje i želje, neprocjenjive dokaze za utvrđivanje prave prirode i cilja procesa, koji se sastoji u uništenju SDA i razračunavanju sa njenim istaknutim ciljevima, dao nam je baš tužilac Kaličanin. Pred većem je prodefilovalo 40 svjedoka koje je tužilac predložio i koji su trebali da svojim iskazima potkrijepe optužnicu. Očekivanja tužioca su iznevjerena, jer su svjedočenja svih saslušanih svjedoka bila u korist odbrane optuženih. Na ovaj način je tužilac, iako nehatno, postupao u skladu sa obavezom iz čl. 15. st. 2. ZKP-a i pomogao da se utvrde i činjenice koje idu u korist optuženih. Iako nije dokazana opravdanost optužnice, tužilac je ipak ostao pri njoj. Zbog čega su vam, dovraga, tužioče, potrebni ovi svjedoci? Da li samo zato što je to propisano?



Šta reći o optužnici? Jednom sam u toku glavnog pretresa kazao da je mrtvo rođenče, sada sam dužan da to objasnim. Protiv optuženih je vođena istraga za krivično djelo udruživanja radi neprijateljske djelatnosti iz čl. 136. st. 1. KZJ, a zatim je istraga proširena zbog krivičnog dela iz čl. 33. ZOOMRS. Podignutom optužnicom optuženima je stavljeno na teret krivično djelo iz čl. 138. u vezi čl. 116. KZJ, za koje istraga nije sprovedena. Proizilazi da se u odnosu na ovo krivično djelo radi o neposrednoj optužnici, koja je u formalno-pravnom smislu nepostojeća, jer nema saglasnost istražnog sudije i drugih uslova iz čl. 160. ZKP-a. Stvar se dodatno komplikuje činjenicom da tužilac u odnosu na istragu vođenu za krivično djelo udruživanja radi neprijateljske djelatnosti (čl. 136. KZJ) nije donio odluku, pa proizilazi da ta istraga nije rješena i da se protiv optuženih za istu stvar vode dva postupka.

Nastaviće se...

^1] Advokatske odbrane su uzete iz knjige Progoni i politički procesi u Sandžaku, UMS „Sumeja“ i Udruženje pisaca Sandžaka, Novi Pazar, 1996.

---

NAPOMENA: BEZ SUGLASNOSTI I ZNANJA REDAKACIJE BOŠNJACI.NET ZABRANJENO KOPIRANJE, UMNOŽAVANJE I OBJAVLJIVANJE KOMPOLETNOG ILI DIJELIMIČNOG SADRŽAJA OVOG TEKSTA I SERIJALA “POMENULO SE…” U ŠTAMPANIM I ELEKTRONSKIM MEDIJIMA!!!

---