Fatih HADŽIĆ Ovog 19. decembra 2018., navršava se 23 godine od kako su, 1995.godine, nakon dvogodišnjeg pritvora, izašli na slobodu ondašnji lideri i aktivisti SDA Crne Gore. Tog decembarskog dana 21. pripadnik ove stranke je, „po milosti Momira Bulatovića“ Predsjednika Crne Gore, na Nikoljdan, aboliran i pušten na slobodu iz čuvenog bjelopoljskog zatvora. Ostalih 24 optuženika iz Novopazarskog procesa, mnogo kasnije, tek prije koju godinu, takođe su dočekali skidanje ljage sa svog obraza. Nije nam cilj da podsjećamo na onu nezapamćenu torturu nad uhapšenim i nad cijelim narodom Sandžaka, o tome je do sada bilo riječi, međutim i dan danas postoji potreba da se sa pravne strane, sa strane istine, morala i pravde, progovori neka riječ. Jer, Bošnjaci Sandžaka neprestano postavljaju pitanje: - Kako oprati obraz, kako se opravdati od podmetanja za masovno naoružavanje, za oružano rušenje države SRJ, kako skinuti ljagu ne samo sa ondašnjeg sandžačkog političkog rukovodstva, nego i sa čitavog bošnjačkog naroda, jer i dan danas zli jezici predbacuju onim stradalnicima da su počinili veliki zločin. Pisac ovih redova, kao ondašnji 10-to godišnjak, dobro je upamtio nekoliko dnevnih i noćnih policijskih pretresa, privođenja i maltretiranja svojih najbližih, pa obzirom da posjeduje pisane odbrane ondašnjih branilaca okrivljeni[1] (Dr. Rajka Danilovića, Azema Vllasija, Faruka Korenice, Eka Duljevića, Ramiza Crnišanina i Adila Nasufovića), želi obilježiti i otrgnuti od zaborava ovu, barem za njega značajnu godišnjicu, putem zamolbe portala Bošnjaci.net, da u nekoliko narednih nastavaka objavi pomenute advokatske odbrane.

---

Faruk M. Korenica, advokat:

---

Poštovani predsjedniče, cenjeni sudija i sudije porotnici, 24. aprila 1990. godine, Okružni sud u Kosovskoj Mitrovici je svojom presudom oslobodio od optužbe gospodina Azema Vllasija, Burhana Kavaju, Aziza Abrašaja i druge, jer nije našao da u njihovim radnjama stoje bitni elementi krivičnog djela Kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja, iz čl. 114. KZ SFRJ, kažnjivo po čl. 139. st. 1. KZ SFRJ.

Istog dana sam se veću toga suda obratio pismom u kome sam naveo da je takva presuda dokaz da pravni sistem ipak funkcioniše u pravnom smislu riječi, da svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, da je pravda vlasništvo svih ljudi svijeta, nezavisno od nacionalne, vjerske, političke i svih drugih pripadnosti, da dvije riječi i jedan veznik: U IME NARODA, nisu samo farsa toga političkog procesa, da je ta presuda mali korak za sudsko vijeće a veliki za sve narode i narodnosti koji žive i rade na Kosovu, jer sa njom je vraćena vjera u međusobno povjerenje, koje je bilo poremećeno kolektivnim psihološkim uslovima stvorenim u toku 1988. godine, organizovanjem mitinga širom SFRJ, pripremanjem javnog mnenja, uglavnom u Srbiji, Crnoj Gori i drugim mjestima gdje je živjelo srpsko stanovništvo, o tobože njihovoj ugroženosti od svih drugih. Na kraju sam rekao da sam duboko uvjeren da je to zadnji montirani politički proces u ovom dijelu Evrope, jer demokratski vetrovi, koji su zahvatili Evropu i svijet, zasigurno neće mimoići i SFRJ, a svako drukčije ponašanje odvelo bi nas u totalnu izolaciju od celog sveta.

Potpisivanje peticije u Novoj Varoši za oslobađanje političkih zatvorenika u montiranom procesu

Nažalost, pogodio sam samo zadnju rečenicu, sa montiranim političkim procesima je nastavljeno, ne sa kontrarevolucijom čija je česta upotreba na Kosovu već postala monotona, usljed čega čl. 114. dobija drugi naslov u formi Napad na ustavno uređenje, već se sada stavlja u masovnu upotrebu čl. 116 ili Ugrožavanje teritorijalne cjeline, pa bi laik pomislio da ovaj član sa ovakvim naslovom i nije postojao do prije unazad dvije godine.

Ovakva suđenja izazivaju znatiželju demokratskog djela Evrope, pa s tim u vezi i prisustvo jednog broja predstavnika stranih ambasada u SRJ ovom predmetu daje posebno mjesto i stavlja do znanja da se ne radi o običnom, već političkom suđenju optuženima. Momentalno se samo u SRJ sudi ljudima za ovu vrstu krivičnih djela u odnosu na ostale zemlje Evrope, te prema tome drama optuženih je drama svakog pravičnog čoveka.

Rijetko se kod montiranih političkih suđenja sudi pojedincu, već obično grupi ljudi, tako da je ovaj predmet ispunio i taj uslov.

Kao branilac optuženih trebalo bi da se upustim u pravnu analizu optužnice, međutim nemoguće je ne reći par riječi o tretmanu optuženih kojega su imali u fazi istrage, ako se to uopšte može nazvati istragom.

Iz potresnog izlaganja optuženih saznali smo da je u akciji oko njihovog hapšenja bio angažovan policijski aparat sa područja Novog Pazara, Sjenice, Tutina i Kraljeva. Hapšenja su spektakularna, kao na filmu. Svi optuženi se odvode u međuopštinski zatvor u Kraljevu. Najverovatnije i to ima svoju simboliku. Obrada optuženih počinje od prvog trenutka lišenja slobode. Upotrebljavaju se šamari, pesnice, razni pendreci pa i oni zvani “sisa”. Psuje se turska, muslimanska i šiptarska majka. Optuženi se saslušavaju cio dan i noć. Radi se u tri smjene, bez prekida i odmora.

Hajriz Kolašinac provodi 40 dana u samici, 14 puta je saslušavan od strane inspektora prije istrage, a 26 puta nakon toga. Fadil Ugljanin 9 dana provodi u samici, 5 puta je saslušavan prije istrage i 25 puta poslije toga. Hajro Aljković provodi u samici 29 dana, 12 puta je saslušavan prije istrage a 24 puta nakon toga. Džemail Etemović je 25 dana proveo u samici, 5 puta je saslušan prije istrage a 25 puta nakon toga. Šefćet Gračanin u samici nije bio, 6 puta je saslušan pre istrage a 3 puta nakon toga. Mustafa Alić u samici proveo 45 dana, 6 puta je saslušan prije istrage a 8 puta nakon toga. Hodo Jakupović u samici provodi 11 dana, 4 puta je saslušan prije istrage a 8 puta nakon toga. Kako mi naivno zvuči čl. 201. st. 1. i 2. ZKP, u kome se kaže: “Pri izdržavanju pritvora ne smije se vrijeđati ličnost i dostojanstvo okrivljenog. Prema pritvoreniku mogu se primijeniti samo ograničenja koja su potrebna da se spriječi bijeg i dogovor koji bi mogao biti štetan za uspješno vođenje postupka. Faković Ibrahim je uhapšen 22. 05. 1993. godine. U samici bio 5 dana. Saslušavan prije istrage 3 puta a 7 puta nakon toga. Halilović Alija uhapšen 01. 06. 1993. godine, u samici 29 dana, 7 puta ispitan pre istrage a 15 puta posle toga. Škrijelj Jonuz uhapšen 22. 05. 1993. godine. U samici bio 11 dana. Ispitivan u DB-u prije istrage 5 puta a 16 puta nakon toga. Rašljanin Šefkija uhapšen 22. 05. 1993. godine. U samici bio 38 dana. Ispitivan prije istrage 5 puta a 16 puta nakon toga. Zilkić Safet uhapšen 22. 05. 1993. godine. Nije bio u samici, sigurno zato što nije bilo mjesta. Ispitivan u DB 5 puta prije istrage i 11 puta poslije toga. Dupljak Rifat uhapšen 14. 06. 1993. godine. U samici bio 15 dana. Saslušavan više puta prije i poslije istrage, u DB. Hodžić Nedžib uhapšen 09. 06. 1993. godine. U samici bio 43 dana. Više puta ispitivan prije i poslije istrage. Ništa bolje nisu prošli ni drugi.

Potpisivanje peticije u Tutinu

Prilikom tih saslušanja prema optuženima se primenjuju najdrastičnije metode. Vrše se ucjene, prijetnje, fizička i psihička mučenja za koja čovjek prvi put čuje. Najbolji je primjer Šefćeta Gračanina, koji sa 98 pada na 64 kilograma. Sve se priprema za svečani dolazak istražnog sudije, kome optuženi moraju da potpišu zapisnik koji je unaprijed spremljen, odnosno u koji se prepisuju izjave iz prethodnog postupka.

Jedan sam od pravnoangažovanih advokata. Krajem maja 1993. godine tražim od istražnog sudije toga suda, gospodina Milomira Jovićevića, da mi dozvoli uvid u spise predmeta, što ponavljam i 09. 06. 1993. godine. Međutim, moja se molba odbija, sa obrazloženjem da to zahtjevaju posebni razlozi odbrane i sigurnosti zemlje. Zahtjevam da mi se uruči rješenje da su u pitanju razlozi iz čl. 73. st. 2. ZKP, kako bih uložio žalbu, a istražni sudija mi kaže: “Idi prvo uplati sudsku taksu.” Naravno, takvog rješenja nema, ali se na ovaj način onemogućava ustavno i zakonsko pravo okrivljenih na stručnu odbranu. Posjeta mi se omogućava tek pred kraj mjeseca juna u Kraljevu, iako imam punomoćje za 17 okrivljenih. Obraćam se predsjedniku ovog suda sa 3 predstavke, i to 29. 06., 20. 07., i 03. 08. 1993. godine, ali nema nikakvog efekta. To čine i drugi advokati. Daju se zahtjevi za proširenje istrage prema okrivljenima koje branim, nikada se ne obavještavam o preduzimanju istražnih radnji, radi prisustvovanja, iako sam to izričito zahtjevao.

Prilikom poseta optuženima, saopštavaju mi da se na njih vrši pritisak da mi se povuku punomoćja, samo zato što sam Šiptar, što sam navodno branilac stranke i alternative na Kosovu.
Sva saslušanja se obavljaju u prostorijama DB tako što se optuženi prvo pripreme u jednoj prostoriji pa se prebace u susjednu prostoriju DB, gde ih čeka istražni sudija i javni tužilac sa zapisničarem, radnikom DB. Vrlo često u istoj prostoriji sjedi i inspektor koji je prije toga obrađivao optuženog i koji ima samo jednu obavezu, a to je da nakon izdiktiranog zapisnika o navodno datoj odbrani kod istražnog sudije, okrivljeni stavi svoj paraf na kraju i prizna da mu je izjava diktirana naglas, da na isti nema primedbi i da ga potpisuje kao svoj.

Potpisivanje peticije: Pešter - Ljeskova

Završava se ova puka formalnost, a inspektori DB nastavljaju da vode istragu, naravno bez ikakve saglasnosti od strane istražnog sudije da se bez njegove dozvole mogu privoditi i vraćati u zatvor nakon obrade u prostorijama DB, ili ne bar njegove pismene saglasnosti, jer takvih dozvola nema u spisima predmeta.

Kao kruna svih nepravilnosti je i podatak da istražni sudija Višeg suda iz Bijelog Polja, dana 12. 04. 1994. godine, saslušava u svojstvu svjedoka jedan broj optuženih za predmet koji se vodi u Bijelom Polju protiv aktivista SDA, te kada između ostalog Alija Halilović kaže sudiji da ne želi da svjedoči jer je za iste radnje optužen od strane ovog suda, istražni sudija mu kaže: “Ja imam pravo da ti za ovakvo ponašanje odredim pritvor koji može trajati dok ne progovoriš” Alija je u to vrijeme, a i danas u pritvoru, ali po rješenju ovog suda.
Želim istaći i jedan podatak koji govori sam za sebe. Naime, predsjednik ovog suda nije našao za shodno ni za 7 mjeseci da ode u posjetu okrivljenim i čuje njihove primedbe, što je učinio tek kada su mu poslali pismo i zaprijetili štrajkom glađu.

Sve ove patnje o kojima je bilo riječi, koje su optuženi doživjeli, ukazuju da oni imaju samo ulogu piuna i služe za dekoraciju u igri koja nije njihova, što ni u kom slučaju ne umanjuje tragičnost njihove sudbine. Njihova je ljudska patnja i patnja njihovih porodica zbog toga, možda, samo veća, kao i kod svih čestitih i poštenih ljudi. Upravo zbog toga, ni u čemu nije smanjena krivica onih koji za nesreću tih ljudi snose odgovornost.

Sama optužnica, ne samo da ima sve osobine tipične političke optužnice, nego je prava nadrealistička konstrukcija, izgrađena na pravno irelevantnim i ideološkim argumentima, koja istovremeno pretpostavlja da sud nije politički nezavisna ustanova.

Kao u slučaju gospodina Azema Vllasija i drugih, i ova optužnica ima dva dijela, preambulu i konkretne radnje. Optuženi se terete kao saizvršioci, što može postojati samo ako su ispunjena dva uslova, objektivni i subjektivni. Prvi bi bio ispunjen ako su sva lica učestvovala u radnji krivičnog djela, a drugi ako kod svih saizvršilaca postoji svijest o zajedničkoj saradnji. Ovi uslovi u ovom predmetu nisu ispunjeni.

Nastaviće se...

^1] Advokatske odbrane su uzete iz knjige Progoni i politički procesi u Sandžaku, UMS „Sumeja“ i Udruženje pisaca Sandžaka, Novi Pazar, 1996.

---

NAPOMENA: BEZ SUGLASNOSTI I ZNANJA REDAKACIJE BOŠNJACI.NET ZABRANJENO KOPIRANJE, UMNOŽAVANJE I OBJAVLJIVANJE KOMPOLETNOG ILI DIJELIMIČNOG SADRŽAJA OVOG TEKSTA I SERIJALA “POMENULO SE…” U ŠTAMPANIM I ELEKTRONSKIM MEDIJIMA!!!

---