Sead ZUBANOVIĆ: A evo jednog titovskog prizora posuđenog iz ere socijalizma, nažalost kod nekih Bošnjaka još prisutnog adeta, dekoracije prostorije za doček Nove godine, ovog puta dućana „slučajno“ lociranog baš odmah do javnog klozeta na Baščaršiji. Andrićevski je prekopiran sa ciljem degradacije, osporavanja i omalovažavanja ogromnih vojnih, istorijski neupitnih uspjeha Otomanskog carstva u kojima je bilo često veoma značajno učešće i gazija Bošnjaka.

Vakat je da Bošnjaci ponovo pročitaju pažljivo roman Derviš i smrt kao i njegov, na neki način, nastavak, knjigu Tvrđava koje je Dobrica Ćosić „naručio“ od Ive Andrića, pa potpisao imenom Meše Selimovića! Pohvalio se Ćosić, tokom svojih monologa po novinama i portalima, da je on još u rukopisu pročitao ove romane, što mu je za vjerovati jer su isti, po njegovoj „narudžbi“ i pisani u Beogradu! Evo, samo par ključnih rečenica gdje autor, koji je jako mudar i mnogo smisleniji od Meše, sigurno uz nesebičnu Ćosićevu „pomoć“ vrhunski podlo, normalno negativno, baš onako kako velikosrbi vole, opisuje Bošnjake. Ali, ovaj put iz veoma relaksirane pozicije, pretvarajući se da je i on sam pripadnik tog naroda kojeg mudro blati i perfidno ponižava:
„A mi smo ničiji, uvijek na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Najtužniji vilajet na svijetu, gubimo svoje lice, a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti, a neprihvaćeni.“

„Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva... Preziru nas braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili da više ne znamo ni šta smo.“ (Učestvujući u programu TV-1, 23 juna 2014. godine Abdulah Sidran javno izjavi neslaganje sa ovim „Mešinim“ promišljanjem i svoje čuđenje, kako do sada mnogo toga u najmanju ruku čudnog u Selimovićevoj knjizi nije podvrgnuto dubljoj analizi.)

„Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu... A zašto je to tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Zar je onda čudno što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo im i na tome zahvalni.“

„Život ovog naroda je glad, krv, muka, bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj.“

„Od Bosanca se možeš svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda učini sve kako bi dokazao da je budala.“ (Evo odakle porijeklo vuku svi kasnije nastali vicevi o Muji, Sulji, Fati, Hasi i Husi i njima „svojstvenoj“ beskrajnoj gluposti. Jako smislen je to način pravdanja prošlih i budućih zločina „tretmanom“ svakodnevnog ismijavanja žrtve koje sve više uzima maha po portalima širom čitavog Balkana.)

„Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad sa istoka, ugodan život sa zapada, nikuda ne žure.“ (Ma, pravi paraziti!)
„Turska okupacija je jednima oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali, oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su Bosanci, čudan soj ljudi, koji se nije miješao sa okupatorom, ali nije više bio što su njegova braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju. Tako ostaju sami... Nisu prišli tuđinu, a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragičan bezizlaz....
(Ova historijska laž je formulacija i opravdanje, zajednička potka dugogodišnjem srpskom pa zatim i hrvatskom krvavom komadanju i svojatanju Bosne.)



Jako je interesantano poređenje u Dervišu Bosne sa terzijom (krojačem), invalidom Džemailom:
"Jednom mi je pokazao bogalja Džemaila, koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terzijsku radnju na dva štapa, vukući sakate osušene noge. Dok je sjedio, iznenađivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdačnošću osmijeha, širokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali čim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a prema kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemoguće gledati bez žaljenja. Obogaljio se sam.

U piću je oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve žile i mišiće, pa je i sad, pijući, zabadao nož u sasušene patrljke ne dozvoljavajući nikome da mu priđe, niti je ko mogao da ga savlada, teška mu je još snaga ostala u rukama – Džemail je naša prava slika bosanska! Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla."

(Znači, umobolnoj i invalidnoj Bosni, zemlji prepunoj prirodnih bogastava, treba pametna i zdrava Srbija kao tutor i skrbnik.)

A evo jednog titovskog prizora posuđenog iz ere socijalizma, nažalost kod nekih Bošnjaka još prisutnog adeta, dekoracije prostorije za doček Nove godine, ovog puta dućana „slučajno“ lociranog baš odmah do javnog klozeta na Baščaršiji. Andrićevski je prekopiran sa ciljem degradacije, osporavanja i omalovažavanja ogromnih vojnih, istorijski neupitnih uspjeha Otomanskog carstva u kojima je bilo često veoma značajno učešće i gazija Bošnjaka.

„Mula Jusuf je makazama rezao obojenu hartiju isijecajući polumjesec, zvijezde, trake, lijepili smo na staklo, na prozorske okvire, gradili smo nebeski svod pored gradskih nužnika, mnoštvo šarenih zvijezda i šiljatih rogova naselilo je pisarski ćumez, a u prozoru smo stavili sliku Abdul Hamida, s natpisom: „Neka nam te Bog poživi još dugo godina“, i sliku jednog janjičarskog odreda kako veselo odlazi u rat, a ispod napisali: „Alah nam je dao nepobjedivu vojsku.“. (Allah)

Pa zatim citira preživjelog Sarajliju koji po povratku iz čuvenog boja na Hoćinu, (radostan zbog poraza Otomana temeljito ga opisa i Hrvat Ivan Gundulić) poslije kojeg i počinje radnja romana Tvrđava, kaže:
„Svi moji drugovi su na Hoćinu izginuli, kao psi, ni sami ne znajući zašto i hiljade drugih jadnika isto tako. A da su se vratili, možda bi prosili kao Muharem barjaktar. (Bajraktari su bili najbogatiji i najugledniji ljudi čije je ugled rastao proporcionalno broju okupljenih ratnika kojima je doditični morao obezbijediti konja i ratničku opremu. E, sada je jedan od njih postao prosjak. Jako mudro osmišljena laž.)

A za ponašanje otomanskih elitnih vojnika, janjičara, poslije boja kaže:
„Nikada ni od koga nisam čuo takve riječi. Mi smo psovali i nebo i zemlju i boga i ljude, ali ovako nismo govorili“

Zna se koji narod, jedini na svijetu, u svom vokabularu ima takve grozne bogohulne psovke. I tako dalje i tako redom. Sve je osmišljeno i ciljano napisano da se sruši dostojanstvo i ratnički ugled Bošnjaka koje Srbi nikad nisu, a niti će imati osim u njihovim lažljivim guslarskim pjesmama, glasovnim nužničkim natezaljkama.

Kažu da slika govori više od hiljadu riječi. Mnogo toga prethodno napisanog može se objasniti fotografijom na kojoj se Meša i Darka sretni dodvornički „ubiše pevajući“, a Ivo Andrić sjedi i zakrenute glave odsutno gleda negdje tamo suprotno od njih, dok istovremeno ironičnim osmjehom daje do znanja kako ih doživljava i da jedva trpi njihovu blizinu. Ucijenjen prije svega od strane Ćosića, a sigurno i plaćen za to, morao je napisati dva romana pod koje je umjesto njega potpisan Meša. Taj autorski bol je ravan patnji roditelja koji je primoran svoje dvoje tek rođene djece dati na bespogovorno usvajanje i to osobi koju zna i koja živi u njegovoj blizini! Teško je i zamisliti kako se osjećao u momentima dodjele nagrada, tom lažnom piscu njegovih djela. To je bio razlog što se pozivima na te svečanosti nije odazivao! Prezirao je Mešu Selimovića i njegovo kameleonstvo i uporno je izbjegavao govoriti o njegovom književnom radu! A šta bi i mogao reći? Uzalud mu se Darkin muž ponizno dodvoravao i podastirao koristeći za to svaku pogodnu priliku...

Natavit će se insha-Allah!