Sead ZUBANOVIĆ: Vjenčali su se u martu, sigurno mimo zakona, jer se Darka nije rastavila od prvog muža koji se kao ratni zločinac krio negdje u inostranstvu, sa međunarodnom potjernicom za vratom. „Slučajno“ su po želji mladenke obadvije kume bile Srpkinje i to Marija Mujezinović, supruga slikara Ismeta, i Radmila Begović. A, u julu te iste godine rodila im se kćerka Maša.

„Najbrže je (i jedino) agrarna reforma riješena u Bosni i Hercegovini, uglavnom još 1921. godine. Svi seljaci dobili su zemlju besplatno: 113.000 kmetova dobilo je oko 546.000 ha, 55.000 beglučara (nenasljednih zakupaca) i 80.000 ostalih interesenata. Bivši vlasnici dobili su 65 milijuna dinara u gotovom i 65 milijuna u roku od godinu dana i još 130 milijuna u obveznicama, plus 25 milijuna za tzv. beglučke zemlje. Godine 1933. dodano je još 50 milijuna u obveznicama za pašnjake i šikare. (Alijin voćnjak je znači „otkupljen“ kao pašnjak ili šikara). Kako su mnogi bivši vlasnici-muslimani ubrzo potrošili odštetu i ostali bez prihoda, 1928. godine data im je mogućnost da dobiju drugu, državnu zemlju ukoliko je žele sami obrađivati.“ (U udžbenicima istorije je ovako frizirana istina o besprimjernoj pljački Bošnjaka, doslovno ozakonjenim, državnim otimanjem zemlje i to samo u BiH. Nigdje ni riječi nema o vremenu naplate u to ume izdatih obveznica.)

Da bi prehranila i iškolovala sinove Šefkiju, Mehmedaliju, Teufika i Muhameda kao i kćerke Muliju, Safiju i Fadilu, majka Paša je isprodavala dukate iz svog djevojačkog ruha i sve ono što je imala, a prodati se moglo. Meši je ostalo u sjećanju njeno sve duže i duže klanjanje, obavljanje namaza, nakon smrti njegovog oca, odnosno njenog muža. A evo kako beogradska mašinerija za krivotvorenje taj detalj opisa upravo ovako: A ona je nakon njegove smrti samo ćutala i mnogo pušila. Za pisanje ovakvih nebuloza koje su objavljivale i to u nastavcima beogradske Večernje novosti zadužen je „mitomančić“ novinar Radovan Popović. Nažalost, potražnja za korigovanim biografijama zaslužnih u Srbiji je velika pa takvih „obdukcijskih ljudi od pera“ ima, maša Allah uz siromaštvo, nedostatak muške ljubavi za koju je rekao da je nije osjetio ni tokom očevog života, a pogotovo poslije, u Meši Selimoviću je formirao grozan kompleks nesigurnosti. Čitav život mu je bio propraćen strahom od odbačenosti i preživljene iznenadne neimaštine. Rekao je da je zavidio i lovačkim psima na njihovoj blizini njegovom ocu koji su ga okruživali dok je na konju odlazio u lov. Želja za pripadanjem snažnim, postojanim, jakim i bogatim ličnostima, prije svega takvoj ženi, a onda i homogenoj sredini, moćnom okruženju, velikom narodu i vlasti, odredila je njegov život. On je to formulisao ovako: To što nam je otac uskraćivao željenu ljubav, bila je naša, a možda i njegova nesreća. A ta praznina među nama mogla je da bude razlog i izvor mnogih kompleksa kod nas, djece. I bila je. Ove dvije rečenice treba dobro memorisati i koristiti kao šifru za razumijevanje mnogih kasnijih životnih poteza, grešaka i na momente teško shvatljivih odluka koje je kasnije donosio. Nauka je dokazala, a svakodnevnica redovno potvrđuje da traume iz djetinjstva uveliko određuju ponašanje ljudi u njihovoj kasnijoj biološkoj zrelosti kao i to da psihički slabi muškarci, uskraćeni za blizinu jednog od roditelja tokom odrastanja, nastoje da se vežu uz autoritet jake, dominantne žene. Zamjenskog oca Meša je dugo imao u mlađem bratu Teufiku. Fizički, a i po naravi on je od sve braće najviše ličio na rahmetli im babu. Bio je društven, snalažljiv i prodoran, a uz to provjeren partijski borac, nosilac partizanske spomenice 1941 godine. Zbog svog odanog služenja režimu, dobio je nadimak Buđoni po imenu jednog od Staljinu najdražih generala. U ratu je bio visoki oficir OZN-e, a po njegovom okončanju dogurao je i do zamjenika komandira UDB-e Republike BiH. Selimović Teufik, bio je Mešino drugo „ja“, njegov „alter ego“ i dugo vremena nezamjenljiv životni oslonac. On mu je, svojom rukom, otvarao često i „željezna“ vrata na njegovom sudbinskom putu i ispravljao Mešine ponekad i katastofalne pogreške. Ova iskrena bratska ljubav ugašena je početkom šezdesetih godina i nikada nije došlo do njihovog pomirenja. Iz Mehmedovog života Teufika je istisnuo glavom i bradom Dobrica Ćosić uz pomoć Mešine druge supruge, nadimka Darka, a imena Darislavka. Mehmedalija je od 1944. godine bio u Beogradu predsjednik Komisije za ispitivanje narodnih neprijatelja i njihovih saradnika i kao istražitelj upoznao Darislavku, četničku „belu“ udovicu, svoju buduću suprugu, prilikom redovnih saslušavanja. Njen zakoniti muž, četnički oficir, je zbog počinjenih zločina, krajem rata pobjegao u inostranstvo pa je iz tog razloga ona bila često Mešina „gošća“. Mehmedaliji je kao oženjen 1945. godine dobio kćerku Slobodanku, ali ni to nije omelo njegovu, pogotovo za taj vakat, baš nelogičnu ljubavnu idilu.

Meša i Darislavka Darislavku, četničku „belu“ udovicu, svoju buduću suprugu, prilikom redovnih saslušavanja. Njen zakoniti muž, četnički oficir, je zbog počinjenih zločina, krajem rata pobjegao u inostranstvo pa je iz tog razloga ona bila često Mešina „gošća“. Mehmedaliji je kao oženjen 1945. godine dobio kćerku Slobodanku, ali ni to nije omelo njegovu, pogotovo za taj vakat, baš nelogičnu ljubavnu idilu. (...) Vjenčali su se u martu, sigurno mimo zakona, jer se Darka nije rastavila od prvog muža koji se kao ratni zločinac krio negdje u inostranstvu, sa međunarodnom potjernicom za vratom. „Slučajno“ su po želji mladenke obadvije kume bile Srpkinje i to Marija Mujezinović, supruga slikara Ismeta, i Radmila Begović. A, u julu te iste godine rodila im se kćerka Maša. (Neko zajedljiv bi rekao da je i u to vrijeme bilo trudnoća po „Bolonji.“)

1947. godine je po prijavi zakonite supruge koju je napustio “uprkos osjećaju krivice“ i preseljenju kod nove ljubavi, Darislavke – Darislave - Darke na Karaburmu, izbačen, zbog pomenute vanbračne zajednice, iz Partije i sa funkcionerskog radnog mjesta. Tada je, kažu, službovao u Državnom u ministarstvu kulture. Mehmedalija je doslovno protjeran iz Beograda, a zaista za ovaj sramni događaj ljepše zvuči anam njima karakteristična formulacija u kojoj piše da te godine: Meša prelazi na rad u Sarajevo?! Sa svojom ljubavnicom, koja silom prilika još nije bila sudski razvedena, a on će joj mnogo kasnije navodno posvetiti Derviša, pobjegao u Sarajevo gdje je zahvaljujući autoritetu brata Teufika, visoko rangiranog oficira OZNE, kasnije UDBE i njihovog ratnog druga, političara Cvijetina Mijatovića, dobio odmah dvosoban stan u centru grada, na broju jedan tadašnje ulice Vase Miskina, prije i sada Ferhadije, kao i radno mjesto profesora na Filozofskom fakultetu. (Izbacivanjem na ulicu bošnjačkih porodica, hapšenjem i odvođenjem u nepoznato njenih starijih članova što je podrazumijevalo zatvorsku kaznu ili smrtnu presudu, obično strijeljanjem, rješavana je stambena problematika zaslužnih „drugova“ u tom vremenu. Na isti način je, kao samac, došao do golemog stana godinu poslije vrli „bosnomrzac“ i njen Republički poslanik Ivo Andrić i postao Mešin komšija. Isto tako je tu u blizini, preko puta Begove džamije, ni kriv ni dužan udomljen Jovica Petković, harmonikaš iz Šumadije koga su doveli da im svira neki od mnogobrojnih visoko politički pozicioniranih drugova „čarapana“ iz Srbije liječeći svoju nostalgiju. Poslije ustaške vlasti i zločina krvnika Maksa Luburića koji je za vlasti NDH doslovce kuhao ljude, čupao im nokte, pržio peglom i duž sarajevskih drvoreda redovno vješao stanovnike ovoga grada, četnički partizani su po „oslobođenju“ noću, kamionima dovozili, strijeljali i punili leševima Sarajlija i pridošlih bošnjačkih izbjeglica iz Istočne Bosne mnogobrojne kratere po Ali-pašinom polju, nastale aktiviranjem izbačenih neiskorištenih avionskih bombi pri povratku sa borbenih zadataka savezničkih zračnih eskadrila iz Mađarske u italijanske baze).

Vjenčali su se u martu, sigurno mimo zakona, jer se Darka nije rastavila od prvog muža koji se kao ratni zločinac krio negdje u inostranstvu, sa međunarodnom potjernicom za vratom. „Slučajno“ su po želji mladenke obadvije kume bile Srpkinje i to Marija Mujezinović, supruga slikara Ismeta, i Radmila Begović. A, u julu te iste godine rodila im se kćerka Maša. (Neko zajedljiv bi rekao da je i u to vrijeme bilo trudnoća po „Bolonji.“) Nacionalnost njihovih supruga je garant jedan od najvećih razloga što se u Tuzli kipovi Meše Selimovića i Ismeta Mujezinovićana na glavnom šetalištu nalaze jedan naspram drugog, i smetajući prolaznicima gledaju se nijemo, pogledom punim saosjećanja i razumijevanja. Samo oni znaju koliko im je puta, u njihovim naprednom „mešovitim“ brakovima, za nedjeljni ručak servirana svinjska koljenica. Inače, jedan od najperfidnijih, a pokazalo se i najefikasnijih načina okupacije Bosne iznutra su bili brakovi između uglednih Bošnjaka iz bilo koje sfere javnog života, politike, privrede, sporta ili estrade sa Srpkinjama. To im je ujedno bila odskočna daska podobnosti i glavni uslov napredovanja u karijeri. Najljepše Bošnjakinje su takođe zbog „prestiža i ugleda“ hrlile u takve brakove iz kojih su djeca obavezno nosila „narodna“ imena: Goran, Zoran, Dragan i recimo Vesna, Radmila, Nataša. U tom cilju je na fakultete širom Bosne, sa simboličnom cijenom smještaja u studentskim domovima, dovođena da se obrazuje omladina iz Srbije i Crne Gore. Za njih su, po završetku školovanja, bila neupitno rezervisana radna mjesta na rukovodećim funkcijama u političkom, privrednom, obrazovnom i kulturnom životu BiH. Sa tih pozicija, normalno, oni su opet, bez problema protežirali i favorizovali pripadnike svoje, srpsko-crnogorske nacije u daljnjem zapošljavanju i tako u temelju gušili svaki pokušaj ravnopravnosti Bošnjaka u vlastitoj domovini, sem onih već pomenutih koji su bili u „provjerenim“ brakovima.

Uporni pokušaji stvaranja „Srbistana“ od Bosne i Hercegovine i velike životne laži „poštenog muhamedanca“, Darkinog posrbljenog partijca, Meše.

Koliko je dalekovido i smišljeno planiran i vođen proces kolonizacije i mentalne okupacije, prvenstveno muslimanskog življa, govori i činjenica o na prečac ukinutoj Učiteljskoj školi u Sarajevu 1972. godine, odmah po okončanom, za Srbiju rezultatski poraznom, popisu stanovništva u Bosni. Nikakve logike nije bilo da ova prosvjetna ustanova osnovana 1882. godine prestane sa radom jer je potreba za učiteljskim kadrom još uvijek u ovoj republici bila veoma velika. Ali, opismenjavanje bošnjačke djece se na takav način dalo u ruke učiteljima i učiteljicama iz Srbije koji ovdje dolaze sa svojom ekavicom na službovanje u sve gradove pa i u najudaljenija muslimanska sela. Pošto „učo“ Srbin obavezno voli popit koju rakijicu uz „kavu“, a mještani tradicionalno naivno gostoljubivi, zbog njegovog dolaska i za njegov hator, unesoše flaše sa rakijom i u kuće u kojima se obavljao namaz. Zbog učiteljica u mini suknjama djevojčice masovno prestadoše nositi dimije, poskidaše jemenije sa glava i posjekoše pletenice. Da ne bi bile „zaostale“ brzo su, vođene primjerom svojih učiteljica za početak naučile kako se uvija kosa limenim šupljikavim viklerima sa gumicom, a pomalo i koristi kozmetika. Posebna priča je bila šta su ih ti prosvjetni radnici učili u školama! Čiji je to bio jezik, čija historija, čiji ustanci, čiji su se ratovi i pljačke morali memorisati u malim u dječijim glavama tako da se pamte cijeli život? Kakvi su zulumćari i krvnici u zadanim lekcijama bili, Bošnjaci (tada Muslimani) age i begovi, a junaci drumaski razbojnici Srbi, hajduci Stanko ili Veljko, saznavali su opširnije i kroz obavezno iščitavanje za školsku lektiru književnih (ne)djela Ive Andrića i pripadnika njihovog naroda, „muslimana“ Meše Selimovića. O negiranju postojanja Boga kroz nastavni plan ne treba trošiti riječi, a kada bi ostali bez valjanih argumenata, u nemogućnosti da odgovore rijetko hrabrim učenicima na postavljena pitanja, često su tim „prosvetnim“ radnicima pri ruci bile i bogohulne psovke. Pozivi roditeljima su upućivani obavezno, ako bi koje dijete reklo nešto afirmativno o svojoj vjeri, Islamu. Tako se smišljeno ponižavao čitav jedan narod koji i danas još nije u stanju prihvatiti istinu da je kroz prošlo vrijeme maksimalno isprevaran, slagan, isprepadan i da skoro ništa ne zna o sebi i slavnoj i časnoj povijesti Bošnjaka i njihove države, najstarije na Balkanu, Bosne ponosne! (Učiteljska škola u Sarajevu je nastavila sa radom tek ratne 1994. godine.)

Nacionalnost njihovih supruga je garant jedan od najvećih razloga što se u Tuzli kipovi Meše Selimovića i Ismeta Mujezinovićana na glavnom šetalištu nalaze jedan naspram drugog, i smetajući prolaznicima gledaju se nijemo, pogledom punim saosjećanja i razumijevanja. Samo oni znaju koliko im je puta, u njihovim naprednom „mešovitim“ brakovima, za nedjeljni ručak servirana svinjska koljenica.

Selimovića su nakon dvije godine boravka u Sarajevu, normalno preko veze, vratili u Partiju, a sa samo jednom napisanom pripovijetkom, naslova Čovjek u magli mu je omogućeno da postane, 1949. godine, član Udruženja književnika BiH, a za dvije godine i njegov predsjednik. Novak Simić ga je kod prijema pohvalio da: U svom bogatom rječniku izbjegava turcizme i mada nije mnogo napisao, reče za Mešu i da je, pisac koji mnogo obećava. (Mora da je i tada neko gledao u kašike pa je Novaka obavijestio o događajima koji slijede.) Da bi mu obogatili skromni spisak književnih djela opet izmisliše, odnosno slagaše, da je njegova knjiga pripovijetki naslova U oluji, u rukopisu zagubljena i to kao jedini primjerak, kod urednika I.P. Narodna prosvjeta u Sarajevu. Garant je bila na njegovom stolu pokraj otvorenog prozora i kad je puhnuo jak vjetar knjiga takvog naslova je normalno, sama odletjela van priključivši se dolazećem nevremenu. Eto, kad nešto hoće biti i tako se zagubi mnogo vrijedan dokaz Mešine spisateljske genijalnosti. A, ko zna? Možda tu knjigu preuzme u atmosferi beogradski vjetar turskog imena „košava“ i vrati je pa neke od narednih godina osvane odštampana u knjižarskim izlozima širom majčice Srbije, za početak. Rješenje o dodjeli katedre na Filozofskom fakultetu kao i za sva naredna za dodjelu sve afirmativnijih radnih mjesta, redovno mu je potpisavao njegov lični mecena, Cvijetin Mijatović. Evo kako ta događanja izgledaju iz današne beogradske perspektive:
„Meša Selimović je, ne zaboravljajući svoju bol za bratom, počeo raditi na osnivanju viših i visokih škola u Sarajevu. Radio je kao profesor tek osnovane Pedagoške akademije (to je uostalom bila prva visokoškolska ustanova u Sarajevu) zatim Filozofskog fakulteta, pričalo se da su sale prilikom njegovih predavanja bile pune. Slušali su ga ne samo studenti nego i sva intelektualna elita grada.“

Zamjena redoslijeda njegovih radnih mjesta je očigledna, a plafon laži je da je on osnivao školske ustanove po Sarajevu. Zaista valja znat i slagat. To ne može svako. O posjetama na predavanjima glupost je trošiti riječi.

Ispovijedajući se pred partijskom komisijom u jesen 1949. godine, Meša je rekao: "Sa svojom prvom ženom nisam živio dobro, nismo se uopšte slagali, a svoju sadašnju drugaricu sam zavolio tako da je bilo potpuno normalno da priznam tu vezu i zatražim razvod. Ali plašeći se naglosti i neumjerenosti svoje prve žene, plašeći se scena (kakve sam doživio) puštao sam da se stvari razvijaju nadajući se da će se nekad naći rješenje. Time sam, naravno, sve komplikovao, a prema Partiji sam se ponio nepošteno nanoseći joj štetu tim svojim nedostojnim držanjem. Kažnjen sam isključenjem zbog neiskrenosti prema Partiji i zbog povrede proleterskog morala. Ta pravedna, ali teška kazna mnogo mi je pomogla da se riješim mnogih nedostatka koje sam imao..." (Ko kaže da Meša nije, u to vrijeme, bio pravi partijski čovjek?)

U Rankovićevim čistkama nesrba iz organa državne bezbjednosti Mešin mlađi brat Teufik nadimka Buđoni, kao doslovno drugi čovjek Ministarstva sigurnosti BiH, biva 1952. godine prvostepenom sudskom odlukom osuđen na deset godina zatvora zbog izmišljene krivice o nekakvom otuđenju radio aparata kojeg je zadužio još ratne 1945. godine pa ga, kao, 1949. preprodao i potrošio novac. Takođe u njegovoj službenoj kasi, konstatovano je, da nedostaje smiješnih trideset dolara. Drugostepena presuda je bila pet godina i šest mjeseci strogog zatvora. Osuđenici u zeničkom KP domu su dugo prepričavali događaj, nesvakidašnju anegdotu, kada je Buđoni po dolasku odbio obući zatvoreničke cipele zbog njihove boje sve dok mu upravnik zatvora nije donio naredbu koju je Teufik lično, za svog službovanja, potpisao o obaveznom nošenju crvenih cipela za sve zatvorenike. U tom vremenskom periodu Meša je „ostao“ bez posla, a kasnije uporno lagao govoreći da mu nikada nije bilo jasno zbog čega se našao u takvoj situaciji, odbačen od svih. A, zna se da je to bilo vrijeme kada kažnjavanjem jednog člana familije, po nepisanom pravilu, svi ostali trpe posljedice, jer bivaju u društvu žigosani kao nepodobni. Evo kako izgleda ta njegova licemjerna žalopojka: "Meni su otkazali povjerenje. Nikada nisam saznao zašto. I ja sam četiri godine bio bez posla, bez zaposlenja ikakvog, i vrlo teško sam živio sa porodicom." Zahvaljujući Darislavkinim vezama, Ćosićevom intervencijom, Buđoni, inače Mešin alter ego, drugo ja, pušten je iz zatvora nakon u dan odrobijane četiri godine, a Mehmed je, po bratovljevom oslobođenju odmah dobio posao i preko noći postao Direktor sarajevskog pozorišta. To su bile te četiri, malo morgen neobjašnjive, crne godine Mešinog života.. Teufik je u svemu bio Mešina sušta suprotnost. Okretan i snalažljiv on se kao rekonvalescent vraća u UDBU, što je tada, a i sada bi bio zaista presedan. Sredinom šezdesetih se zapošljava kao trgovački putnik u beogradskoj izdavačkoj kući Nolit, da bi kasnije bio imenovan na veoma visoku funkciju, direktora Jugoslovenskih pošti. Kao dokazani komunista i prvoborac prekida sve odnose sa Mešom kada se kasnije i lično uvjerio da se ovaj priklonio Ćosiću i njegovoj doslovno četničkoj ideologiji. (Onima koji su pročitali Derviša sada mora biti jasno da je Harun iz knjige, ustvari Teufik, a tvrđava u kojoj je u romanu brat zatvoren, zatvor KP dom Zenica). U srpskih biografa je sve ovo, naravno, obrnuto postavljeno. Po njima se Meša retroaktivno nakon dvadeset godina, što je zaista smiješno, kao naljutio na Teufika koji svojevremeno nije htio, a mogao je, zaštiti i spasiti brata im Šefkiju. Priča o tome da je ovaj roman on posvetio u ratu strijeljanoma starijem bratu je potpuno neosnovana i mudro naknadno osmišljena, jer dan nakon Šefkijine smrti Meša je na javnoj tribini održao već pomenuti govor narodu Tuzle. Bio je svjestan da je njegov najstariji brat zbog zloupotrebe svog položaja i vojnog čina, u tom vremenu, za izvršenu krađu bio zasluženo kažnjen. Evo, navodnog, Mešinog promišljanja dvadeset godina poslije o svom ponašanju vezano za taj događaj. "A sutradan, jedan jedini dan kako sam čuo za bratovljevu pogibiju, trebalo je da održim nekakvo predavanje. Nisam ga otkazao. I eto, baš to pokušavam da zaboravim, da sam htio da govorim, da sam mogao. . . da se nisam kao čovjek, kao brat, pobunio protiv nepravde." (Ako je Selimović ovo napisao, onda mu je Ćosić sigurno diktirao. Ovakvo pravdanje može sročiti samo nosilac crnog pojasa laži, deseti dan!)

Nastavit će se, inša-Allah!