Neku noć, mislim pred ono veče vještica, ili kako ga u Americi zovu Halloween, stiže mi e-pošta iz daleke Švedske. Piše mi Muhamed Mahmutović, i samo u nekoliko riječi kaže da je novi roman gotov, trebaju mu samo još ISBN brojevi i ide u štampu. Pomislih onako za sebe, gdje baš mene nađe da plaši i to u 'veče vještica' kad me ni "Ravnogorac" Leo na metli nije mogao uplašiti. Opet pomislih, da je nešto složio u attachmentu, da se našali. I dok izgovaram, e ne'š ti meni Muhamede „Trick or treat“, otvaram imidž, kad se odjednom pojaviše zakrvavljena „dva oka u glavi“, srpsko-crnogorskog krvoloka Jadovana, i tamo baš negdje iznad čela mu čitko piše „Pacijenti“. To je naziv trećeg po redu romana našeg kolumniste i član redakcijskog kolegija Bošnjaci.Net Muhameda Mahmutovića.
U sklopu najave pored predgovora i recenzija, ekskluzivno objavljujemo jedan ulomak romana.
Recezenti romana su akademik dr. Ferid Muhić i književnik Hadžem Hajdarević, a siže za ovu promociju je napisala naša kolumnistica Elifa Kriještorac. Izdavač romana je Bošnjaci.Net.

Ljubiteljima knjige preporučujemo da obavezno naruče roman "Pacijenti", vjerujući da će ga nakon čitanja preporučiti svojim prijateljima.

Roman možete naručiti na e-mail autora: [email protected]

Predgovor
Evo nas opet sa Muhamedom Mahmutovićem, bosansko-hercegovačkim piscem kojeg pamtimo po njegovim romanima "Pokošeni cvjetovi Krajine" i " Inat bosanskog goluba", koji izavaše veliku pažnju čitalaca kako u Bosni i Hercegovini tako i u dijaspori.
Novim romanom "Pacijent" autor odvodi čitaoca u nepregledni lavirint istinitih događaja, da bi poslije kraćeg lutanja tim lavirintom doživio pravo svanuće ili rasplet sa jasnim završetkom iza koga ne ostaje ništa osim gole istine.
Čitajući ovaj roman svakom ljubitelju knjige prvo će pažnju zaplijeniti autorovo umijeće da hronološki tačno i istino zaroni u svijet glavnog junkaka Omera, kojeg on prati umjesto da ga vodi kroz njegovu priču.
To se ogleda u tome što autor dozvoljava Omeru da se ne pridržava precizno određenih pravila, već mu ostavlja prostora da ispriča istinu o sebi, bez šminke i upotrebe hiperbolike ili nepotrebnog uljepšavanja.
Šta više autor je Omeru dozvolio da se predstvai kao pravi Bošnjak , ponekad hladnokrvan, ponekad sentimentalan ali uvijek čvrst u svojoj namjeri i traganju za pravdom.
O tome svedoči Omerovo uporno traganje za Ljubanom, ubicom njegovog jedinog brata Saliha. Salih ga u snu opominje da je krenuo opasnim putem, ali ga ipak ne odvraća od njegove misije .

Roman "Pacijent" nije tipična priča o jednom čovjeku i njegovoj sudbini, već je to priča o jednom narodu, o Bošnjacima muhadžirima koji su kao svjedoci i kolektivne žrtve nastavili tragati za istinom, kao što Omer traga za Ljubanom, kako bi na taj način bosanskohercegovačkoj povijesti konačno nametnuo zakon "nezaborava" zbog ranije preživljenih a zaboravljenih genocida nad bošnjačkim narodom.

Zbog toga pisac ide za Omerom u daleku skandinaviju gdje se će se on igrom slučaja suočiti sa fenomenom "kršćanskog extremizma", koji ima svoje strukture, svoje vođe i pomagače, a pored toga i jasne ciljeve, da od svakog muslimana napravi metu koju treba likvidirati. Kako politički tako i egzistencijalno, fizički i psihički, što se može smatrati još jednim pokušajem za nastavkom genocidne politike nad muslimanima Evrope pa i šire.

Autor Muhamed Mahmutović je na briljantan način opisao, kako djeluje to opasno zločinačko udruženje, ili organizacija, šta su njegovi glavni motivi, i na koji način je islamofobija kao fenomen mržnje i neprijateljstva prema muslimanima trebala posijati svoje korijene na političkoj sceni, i uz čiju pomoć.

Sama činjenica nesebičnog prijateljastva između "Crnog" koji nije bio musliman i Omera bošnjaka muslimana, govori o autorovom nastojanju da kaže - kako muslimanu ne smeta što je neko druge vjere.

Muhamed Mahmutović je profesionalni je novinar i pisac, rođen u Krakači kog Cazina. Od 2000. godine živi u Švedskoj i radi kao dopisnik "Dnevnog avaza", a kao freelance novinar je prisutan u nekoliko medija koji izlaze u Skandinaviji. Stalni je saradnik časopisa za naučnu i kulturnu afirmaciju Bošnjaka "Novi horizonti" i dugogodišnji kolumnista najčitanijeg bošnjačkog web-magazina Bošnjaci.net. Član je redakcije magazina Diwan, koji izlazi u Luksemburgu na bosanskom, francuskom i njemačkom jeziku. Njegove radove su objavljivali brojni časopisi sa područja bivše Jugoslavije, prenosi ih velik broj web-portala, a napravio je i nekoliko priloga za Radio i Televiziju. Član je Bošnjačkog Akademskog Foruma (BAF). Njegov prvi roman Pokošeni cvjetovi Krajine, dobio je velike pohvale od stručnih krugova. Prvi izdanje je razgrabiljeno za vrlo kratko vrijeme. Drugi roman Inat bosanskog goluba doživio je još veći uspjeh i samo nakon četiri mjeseca odštampano je drugo izdanje.

Preporučujem svakome onome ko uzme ovu knjigu u ruke, da sebi odvoji dosta vremena, jer je roman "Pacijent" je priča koja će čitaoca natjerati da ga pročita u jednom dahu, do kraja, ali i tjera na duga razmišljnja o svemu pročitanom. Ovo je istovremeno i uzbudljiva priča koja će rastužiti, ali i nasmijati čitaoca, i koja će ga umješnim pripovijedanjem njegovog autora na kraju nagraditi, jednom životnom poukom, koju će ponijeti u budućnost.

Ako volite svoju djecu i ako vam je stalo da vaša djeca izbjegnu vašu sudbinu, onda poklonite svojoj djeci ovaj roman.

¤¤¤¤
Riječ dvije, treba posvetiti i autoru romana, čovjeku Bošnjaku i velikom patrioti Muhamedu Mahmutoviću.
Ljudi koji žive u dijaspori, priznat će, da se većina Bošnjaka u dijspori najviše bavi osiguravanjem sopstvene egzistencije. I mada to nije loše ipak ponekad zabrinjava, što se prilikom takvih procesa znaju dosta udaljiti od kolektiva ili zajednice kojoj pripadaju. Primjer kako se održava ta veza sa svojim narodom i zajednicom neka ovaj put bude Muhamed, čovjek koji je uložio sav svoj trud i umijeće, kako bi od zaborava oteo žrtve, kojima je on poklonio svoj glas i dao mogućnost da isričaju svoju tragediju. On je uvijek sa tom žrtvom. Čovjek bi ponekad mogao pomisliti i to, da Muhamed živi na oba svijeta, povremeno se vraćajući da kaže i ispriča priču mrtvih, a onda poslije susreta sa živima opet odlazi.

To je znak velike ljubavi prema svome, to je istovremeno i čežnja za domovinom kojoj se on vraća kroz svoje priče i sa kojom on neprestano komunicira. Za Muhameda bi se moglo reći da ima potrebu stalno ići u susret njegovoj domovini Bosni i Hercegovini.

Zato on traži njene ljude, žive i mrtve, on ih okuplja na jedno mjesto prebrojava i proziva imenima, i kada utvrdi da neko nedostaje onda on odlazi da traga za njim i za njegovom sudbinom, koju poslije ispisuje u svojim knjigama. A to je zaista plemenit čin, i jedan poseban način po kojem se prepoznaje njegov ogromni patriotizam. Zbog toga nama savremenicima Muhameda Mahmutovića ništa drugo ne ostaje za kraj osim da kažemo - hvala ti Muhamede za sve!

Elifa Kriještorac

---

RECENZIJE:

Hadžem Hajdarević, književnik MISLITI I PISATI O RATU Hajdarević Rat je odavno za nama. Čini se da je za nama. Svojim smo, međutim, mislima, osjećanjima, svakodnevnim rasutostima, često i poslovima, još uvijek u ratu. Tekuće vijesti o državi Bosni i Hercegovini i bosanskohercegovačkom društvu u trusnome balkanskom društvenopolitičkom miljeu, pa sami naši životi, konstantne zabrinutosti šta će biti s Bosnom, šta će biti s nama koji mislimo, govorimo, sanjamo na bosanskom jeziku, itd., itd., sve govori da je rat ostao biti opako prisutnim u našim stvarnostima. Rat se, uz to, nameće kao najvažniji dio budućnosti koja stoji pred nama. Poznato je da nakon rata/ratova vani, u okruženju, u vlastitom životnom kontekstu, gdje ili neposredno sudjelujemo ili, pak, samo živo svjedočimo o njima, počinju konstantni unutarnji ratovi. Ne samo u smislu naknadnih pameti, živopisnih janusovskih frustracija u kojima se panično nastoji redizajnirati vlastita uloga u bosanskohercegovačkim događajima i sudbinama, nego i u smislu/besmislu ikakve naše ljudske vezanosti za rat i ono što rat svojom bešćutnošću i bespoštednošću zauvijek unosi u naše živote. Sreća je da se rata možemo oslobađati pričom o ratu i pisanjem o ratu. U protivnom, ostali bismo sahranjenima u njemu i niko nikada ne bi saznao gdje je to, jednoga iznenadnog dana, ostao zaturen naš grob. Masovne grobnice ne postoje samo u zemlji, one su i u zraku, u vremenu, i u sjećanju koje, recimo, načas biva prekinuto. Vjerovatno se iz tog razloga toliko govori, toliko piše i misli o ratu, koliko god se sve na kraju, uglavnom, svodilo na onu čuvenu Rumijevu sufijsku priču o slonu i slijepcima. Svako je rat iskusio na svoj način i svako mu se na vlastiti način vraća. Pisci su u nešto povlaštenijoj poziciji od drugih zemaljskih smrtnika. Oni svoje iskustvo rata i ratnih strahota mogu kombinirati, premrežavati, izmaštavati, ili komparirati sa svim drugim iskustvima. Samoj književnosti ionako nije dato da mora biti faktografija, ona je sama sobom fikcija, pa ratu i atributima rata može prilaziti sa sve četiri strane svijeta odjednom, može prilaziti i s tla i sa nebesa, jer joj nisu toliko važne činjenice o ratu, kad je šta bilo i kako je šta bilo, važna joj je duša istih tih činjenica. Nevolje po književnost nastaju jedino onda kad književna misao postane sluškinjom ideoloških uvjetovanosti. Znamo da tu više nema ni književnosti, ni ičega, doli mutnih smutnji za one koji su, kao mogući konzumenti, skloni ideološkim smutnjama i njihovoj opakoj postratnoj/proratnoj distribuciji. Muhamed Mahmutović se, i svojim novim romanom Pacijenti, uhvatio koštac s temom rata u i konkretnom i u najopćenitijemm mogućem smislu. Različiti tipovi sukobljenosti proizveli su, dakako, i različite modalitetete neviđenih užasa i neposrednih njihovih posljedica. I dok je u Pokošenim cvjetovima Krajine (2009.) i Inatu bosanskoga goluba (2010.) ovaj autor romaneskno aktualizirao vrijeme agresije i rata u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.) – Pokošeni cvjetovi Krajine govore o unutarbošnjačkom sukobu u Bosanskoj krajini u kontekstu velikosrpske agresije na Bosnu i na njezine tradicijske vrijednosti; u Inatu bosanskog goluba premrežene su različite sudbine/ispovijedi bosanskih stradalnika i heroja – novi roman, Pacijenti, ponuđen je kao jedna opća, svjetska priča, kojom je, primjerice, na vrlo zanimljiv i autentičan pripovjedački način, povezana patološka mržnja Radovana Karadžića, vođe fašiziranih bh. Srba, prema Bosni, muslimanima i svemu drukčijem, s jednim švedskim nacionalističkim snajper-monstrumom, pa norveškim kršćanskim paranoikom-fundamentalistom-ubicom Andersom Behringom Breivikom, koji je sledio svijet masovnim ubijanjem jula 2011. godine, i drugima što u medijima, parlamentima, javnim istupima i ponašanjima i dalje havetinjski jašu na Huntingtonovoj teoriji tzv. sukoba civilizacija. Na čitaocu je da otkrije u kojoj je mjeri Mahmutović uspio povezati činjenice koje nam se doimaju još itekako vrućima, a koje, opet, upravo zbog njihove vrućosti, razni mešetari nastoje ideološki prekalupiti u formu koja, naprosto, ne odgovara suštim činjenicama o toku i karakteru rata na tlu Bosne i Hercegovine i rata/ratova, što se u drukčijim oblicima i smislovima, odvija(ju) diljem Bijeloga Svijeta... Centralni romaneskni lik u Pacijentima Omer, pa Crni, Edina, Selma, Ljuban, cijela galerija brižno nijansiranih likova nastoje svjedočiti zajedničku priču Bosne (i oko Bosne) u najtraumatičnijim i najodsudnijim danima njezina stasavanja i opstanka. Koliko je romanopisac i sam bio svjestan da postavljena romaneskna tema hodi mnoštvom zatajnih i tamnih rubova govori činjenica da su njegovi junaci najčešće na rubu mogućeg i nemogućeg, stvarnosti i sna, kad stvarnost prepoznaju u snu, a san im ispunjava stvarnost, na rubu osobne drame i kolektivnog udesa, stoga će u živom kolopletu sudbina i psihologija doći do nevjerovatnih veza, obrata i međusobnih uvjetovanosti... Omer će, pod maskiranim obavještajnim imenom Ratko, doći do susreta s Davidom Draganom Dabićem (Radovan Karadžić) i, uz njega, cijelom bulumentom rasista, antisemita, antiislamista, fašista, bolesnika, koji, negdje na Fruškoj gori, nastoje urediti postojeći svijet prema vlastitim životnim filozofijama i odlučnostima da bude jedino prema njihovome i nikako drukčije. Pisati danas o ratu i o onome što on sam sobom izaziva hrabar je čin iz razloga što smo svaki bogovetni dan izloženi neviđenom teroru ideoloških egomanija svih vrsta i nagona za superlavitizacijom svega i svačega. Dobro je što sama tema u Pacijentima, očito atraktivna i vrlo sugestivna – međunarodni aspekti zla, denbraunovski krimi-konteksti, psihopatološke specifičnosti, psihologija mase, itd., itd. – nije ponijela romanopisca u pravcu da mu romaneskna tema „izmakne kontroli“, nego ju je on uspio znalački nadvladati na način da sami život najbolje uravna sve ono što ljudska svijest i osionost vremenom izrovi i uneredi. Čitaoci će, tako, biti u sretnoj prilici susresti niz zanimljivih dihotomija koje, poput šeherzadinske pričalačke mreže, povezuju fikciju i stvarnosnost, s kojom su nas upoznali (i bombardirali) mediji: moja vjera – vjera drugoga, tuđe - moje, san – stvarnost, domovina – inostranstvo, laž – istina, oprost – osveta, i dr., a u kojima granice i graničnosti postaju jednako opasnima i jednako smiješnima u mjeri kakav je naš neposredni odnos prema njima. I, htjeli to mi ili ne, nanovo ćemo biti uvučeni u rat, odnosno u još jednu priču o ratu, s nadom da će priča u Pacijentima biti poklopiva s onom što ju kao trajnu životnu poputbinu nosimo u sebi. Hadžem Hajdarević

Prof. dr. Ferid MUHIĆ: Uz roman “Pacijenti” Muhameda Mahmutovića

SNOVI I HISTORIJA

Muhić

Moj život je niz uzastopnih vrtoglavica koje prolaze samo kada mi se desi nešto izuzetno lijepo, kada pišem, ili, ako čitam neku knjigu koja me povuče u svoj solarni sistem i odvoji od onih uobičajenih stanja sukcesivne vrtoglavice! Čitajući novi roman Muhameda Mahmutovića primijetio sam kako se moja vrtoglavica polahko smiruje, slike zaustavljaju, a pred mojim očima sve postepeno dolazi na svoje mjesto. “Evo još jedne dobre knjige!” – kažem sebi i nastavljam da čitam. “Evo jedne spasonosne knjige!”, ponovim, ovaj put nešto malo izmijenjenu i preciziranu, ocjenu, jer mi ova knjiga zaista donosi spas od hroničnog vertigo stanja.
Mi, valjda, sanjamo i kada nam se čini da smo na čvrstom tlu jave! Ovo tumačenje mi se čini više nego vjerovatno. Znamo to svi po tome što kada radimo ono što volimo (ja, kao što sam već rekao, sebi najbolje dođem dok pišem), kada nas zdrma neki osmijeh, ili čak i samo sjećanje na neki takav, izuzetan osmijeh, mi se trgnemo, prenemo se, i to ne kao iz sna, nego upravo: iz sna!
I za trenutak, svijet vidimo jasnije nego do tada i shvatimo da je vrtoglavica normalno stanje svakodnevne prazne jave, jave u kojoj nas nije obuzela radost, ni duboko potresao istinski zanos, ukratko, jave koja protiče pokraj nas, kao kada promiče pejzaž kroz prozor zahuktalog voza! život nas nosi kao zahuktali voz, i sve što vidimo prolazi nam pred očima i ostaje nam nedohvatno. Iznenadni i snažni doživljaji ljepote i autentičnog života poremete tu pokretnu traku što nam promiče pred očima, kao kada voz iznenada zastane. I tek tada, ako to potraje, svijet se zaustavi, vrtoglavica proрe, a mi dobijemo priliku da se napijemo vode s česme na peronu, da razmijenimo koju ljudsku riječ s čovjekom na klupi, iako su, do maloprije, i taj peron, i ova česma, i ovaj čovjek s kojim pričamo, bili samo mrlja rasplinuta u kretanju.
Da je život san znali su Dekart i Šopenhauer, Himeneš i Kalderon, Vergilije i šekspir, da se prisjetimo samo ovih nekoliko najpoznatijih imena. Ali, oni su znali da je život san upravo zato što su iz tog privida života, života-sna, svi oni znali iskoračiti. što su se budili! Svojim knjigama, i knjigama svojih pravih sabesjednika, svi su oni otkrili onu crveno obojenu ručku kočnice u vozu – Povuci u slučaju opasnosti! – i tako zaustavljali onaj voz koji ih je uljuljkivao u san i odnosio ih iz sopstvenog života!
Muhamed Mahmutović se, bez ikakve sumnje, odranije pridružio onima koji su otkrili crveno obojenu kočnicu života-voza. Knjigom “Pacijenti” on je povukao svom snagom tu kočnicu. Voz privida, obmana, ideoloških floskula i laži, kojim svakodnevno putujemo, i svijet za koji mislimo da je pravi, a koji nam bukvalno prolazi pred očima, i dok čitamo novine, i dok sjedimo pred TV-ekranima i slušamo vijesti, i dok se prepuštamo uljuljkivanju bulumente komentatora mudroseraca, plaćenih da nas održe u tom letargičnom snu – odjednom je stao! Mnoge torbe i koferi popadat će; mnogi će putnici zaraditi čvorugu ili modricu kada pročitaju ovu knjigu. Ali će ih, koliko god to zvučalo paradoksalno, upravo ova knjiga o snu i historiji probuditi iz letargije i prekinuti im lažnu sigurnost svakodnevno proizvođenog sna, podmetnutog kao život!
Ono što dramski paradoks ovog romana dodatno naglašava jeste književno neosporna činjenica da je upravo osnovna tema ove knjige, dakle, san, efektno naglašen kroz nekoliko detaljno ispričanih snova glavnih junaka ove knjige, ujedno ona najsnažnija poluga kočnice koja zaustavlja voz i pod čijim djelovanjem priča izlazi iz sna: Osveta! Centralnom liku, Omeru, u san neprestano dolazi njegov brat Salih, kog je mućki ubio njihov najbolji “prijatelj” Ljuban, iz mirnih dana, srpski četnik u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Po pravilu, ti su snovi izuzetno uvjerljivi, realniji od jave, a dva ili tri takva sna određuju ključne Omerove odluke, od životne važnosti i za njega i za njegovu suprugu Senadu i njihovu djecu.
Tako Mahmutović realizuje svoju prvu alhemijsku transmutaciju; snom budi iz jave! Uvoрenjem sna priziva javu. I na kraju, dobija efektno realizovano stanje pune koncentracije realnog života, umjesto onog stanja prazne jave, u kakvom i stvarnim ljudima, kao i većini književnih likova savremenih autora, protiče ono što se samo naziva život.
Ali ovdje ne završava alhemičarsko umijeće pisca Mahmutovića. Kao što je tamo snom dozvao javu, tako se sada poduhvata jednog ne manje teškog zadatka: da sadašnjost učini shvatljivom ne kroz neposrednu faktografski organizovanu deskripciju onoga što se dešava, nego preko detaljnih historijskih ekskursa. Sadašnjost kakva nam se ukazuje i kakva nam se svim medijskim sredstvima namjerno pokazuje kao puna istina, zapravo je laž, iluzija i obmana, prikrivana i kamuflirana ideološki fabrikovanim mitologemima. Tek prodor u historiju, koji u nekoliko navrata uvjerljivo realizuje Omer, tumačeći svom najboljem prijatelju Crnom aspekte i zbivanja koji sadašnjost čine teško razumljivom, razotkriva njenu mistificiranu sadržinu. Historija, kao ono što više nije, otkriva istinu sadašnjosti, kao onoga što sada jeste! Ako je prvi postupak predstavljao čin razbuđivanja snom, ovaj drugi se s pravom može nazvati postupkom rastajivanja sadašnjosti historijom.
Postavljena na ova dva metodološki inovativna književna temelja, priča koju nam donosi Muhamed Mahmutović u ovom svom najnovijem romanu dobija čvrstu armaturu, a relacije kako glavnih tako i sporednih likova organizuju se logično i psihološki uvjerljivo. Crni, koji je bosanski katolik, a čije ime nijednog trenutka nije spomenuto, ima dugu ljubavnu vezu s Edinom, koju njeni roditelji ne odobravaju, a ona, iako voli Crnog, iz jednako čvrstih predrasuda kao i njezini roditelji, odbija da se vjenča s njim.
Rođenje Selme ne mijenja ništa suštinsko u njihovom odnosu. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, Edina i njena kćerka Selma evakuišu se u Sloveniju. Tu, u banalnoj saobraćajnoj nesreći, pogine Edina, i, odmah po završetku rata, Crni preuzima na sebe njezino starateljstvo i sa Selmom odlazi u švedsku. Njegova priča dobija tragičan, a zatim i fatalan ishod. Najprije, otkriva se da Crni boluje od kancera u završnom stadiju. Zatim, dolazi i zahtjev od momka s kojim se Edina zabavljala prije Crnoga, za DNK-testom za utvrđivanje očinstva.
Senada, Omerova supruga, emigrirala je u Švedsku s njihovo dvoje djece. Tu, iz života koji se ne može razgraničiti od bunila nalik na san, budi sebe kroz pisma svojoj prijateljici Zilhi, koju je brutalna agresija na Bosnu i Hercegovinu otjerala, zajedno s djecom, čak do daleke Malezije, kao i kroz povremene razgovore s mužem Omerom.
Omer je ušao u doba velikih iskušenja, i to po svim osnovima. Od svakodnevnih borbi za odbranu Sarajeva od srpskih četnika, na brdu žuč, preko dugih razgovora s Crnim, svojim najboljim prijateljem, košmarno stvarnih susreta u snovima sa svojim ubijenim bratom Salihom, koji Omera opominje na oprez, ali i vapi za osvetom, ukazujući, iz svijeta smrti i kroz Omerove snove, da je ubica njihov predratni prijatelj i komšija Ljuban, Omer nema ni trenutak mira ni predaha. I u emotivnom životu njega potresa kratka veza sa Jasminom, kao i krajnje ominozan, neobjašnjiv susret na aerodromu sa Izabelom...
Tragajući za Ljubanom, bivši obavještajac Omer, pod lažnim imenom Ratko, uspijeva da se infiltrira u najuži krug ekstremno desničarskih antiislamskih krugova Evrope, pa tako dospijeva i u jedan kružok na Fruškoj gori, kojim rukovodi ludi psihijatar Dabić, zapravo prerušeni Radovan Karadžić. Među pacijentima ludog psihijatra Radovana Karadžića (otuda i naslov ovog romana), među ostalim realnim likovima evropskih antisemitskih i antiislamskih ekstremista, na ovaj kružok dolazi i A. Behring Breivik, psihopata koji će, nešto kasnije, pobiti gotovo stotinu svojih sugrađana u Norveškoj.
Kroz sva ova iskušenja Omer prolazi bezbjedno i konačno nalazi trag Ljubanu, ubici svog brata, koji ga kroz snove i vodi i opominje na skrivene opasnosti. Podnaslov Sanjam li? , poglavlja koje razrješava misteriju Ljubanovog mjesta skrivanja od Omera, od kog sve vrijeme bježi jer zna da ga Omer slijedi, direktno je ponovljena, kroz retoričko pitanje, čuvena afirmativna tvrdnja Kalderona: “Život je san!” I upravo ovaj trenutak je savršeno odabran; jer tu, kroz otkriće Ljubanovog skrovišta, Omer se konačno i potpuno budi iz dugih košmara, snoviđenja, delirijskih priviđenja.
Više nego koincidencija je i činjenica da naslov prethodnog poglavlja, koji glasi “Bog će suditi svima”, mot a mot, dakle doslovno ponavlja posljednju repliku Odoarda, oca Emilije Galoti, u jednoj od najpoznatijih drama Lesinga, Emilija Galoti. Tako se onaj univerzalni humanistički kontekst, formulisan u evropskom prosvjetiteljstvu, potvrđuje kao imanentna etička pozicija islamske tradicije Bošnjaka, koja seže u najdublju prošlost i osvjetljava suštinu njihovog moralnog integriteta.
Iako kratak po obimu, ovaj roman Muhameda Mahmutovića svojom koncentrisanom narativnom energijom i metodološkim kontrapunktom sna, jave, historije i sadašnjosti, predstavlja dragocjenu i uvjerljivo ispričanu povijest o buđenju i samospoznaji Bošnjaka danas!

Prof. dr. Ferid Muhić, filozof
predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti /BANU/

---

Odlomak:

Zdravi život Radovana Karadžića
Razgovor s bošnjačkim oficirom za vezu pri Haškom tribunalu umnogome je ličio na razgovor s Crnim. I on se složio da je sve to vjerovatno dio igre u kojoj sudjeluju i haški tužitelji, ali se složio i da vrijedi pokušati.
Organizirao je Omeru susret s glavnim tužiocem u prostorijama Tribunala. Napravili su precizan dogovor pod kojim uvjetima će Omer otkriti lažni identitet i mjesto gdje se Karadžić krije.
Omer je zahtijevao da sve bude snimljeno. Tužilac se na početku tome protivio, ali kad je vidio da Omer ne popušta pristao je da se dogovor potpiše i razgovor snimi, a kopije razgovora deponuju kod jedne advokatske kancelarije, s kojom je Omer već ranije uspostavio kontakt.
Nakon toga počeo je priču, koju tužilac nije nijedanput prekinuo.
“Ja sam bio pripadnik Armije Bosne i Hercegovine od početka do kraja agresije na moju domovinu. Završio sam policijsku akademiju u Beogradu i to mi je pomoglo da se nađem u društvu o kojem vam želim pričati. Spomenut ću vam i ostala imena, samo neka ostane zabilježeno ko je sve bio, a vama je u ovom trenutku sigurno najzanimljivije da sam susreo ratnog zločinca Radovana Karadžića, koji se godinama uspješno krije od ruke pravde.”
Nabrojao je imena svih učesnika i nastavio: “Nakon rata krenuo sam tražiti ubicu mog brata i tako počeo upoznavati ljude iz srpskog podzemlja i obavještajnih službi. Dugogodišnji boravak među njima mi je dobro došao da se uvežem s njima, kao njihov čovjek od povjerenja, i na taj način dođem na sastanak o kojem sam vam došao pričati.
Ovo što ću vam ispričati sigurno može odvesti do hapšenja Radovana Karadžića, a snimanje ovog razgovora i potpisivanje dogovora sam tražio kako bih bio siguran da ćete učiniti sve da do toga dođe. Izvinite, gospodine Brammertz, ja ne sumnjam u vas i vaše dobre namjere, ali su mi i neki vaši potezi zaista čudni. Dva puta ste dosad dali pozitivnu ocjenu Srbiji za saradnju s Haškim tribunalom, kad je ona bila pod velikim pritiskom nekih zemalja, i na taj način ste s njih otklonili pritiske i sumnje. Kako ste mogli dati pozitivnu ocjenu za saradnju kad se ništa pozitivno nije desilo u pravcu hapšenja Karadžića, Mladića i Gorana Hadžića, pitali su se i mnogi politički analitičari. Jednu od takvih ocjena su isposlovali s navodnim bilješkama, dnevnicima Ratka Mladića, koje su nekoliko dana prije vašeg dolaska pisali grafolozi, uz asistenciju sigurnosnih struktura. Te bilješke su predmet podsmijeha Haškom tužilaštvu, na čijem ste vi čelu; jer, ne treba biti mnogo pametan da se vidi da su pisani naknadno i da su plod čiste indoktrinacije. Bio sam s čovjekom koji je sudjelovao u pisanju tih bilješki.
Želite li, gospodine Brammertz, da vam se i dalje smiju? Ako sad ne pritisnete sve koji Karadžića navodno godinama traže da ga uhapse, onda zaslužujete da vam se smiju.
On se zove Dragan Dabić i stanuje u bloku 45, u Novom Beogradu, a u Ugrinovcima ima i svoju psihijatrijsku ordinaciju, u kojoj sasvim nesmetano radi. On nesmetano sudjeluje i na simpozijima o zdravom načinu života, često sjedi u počasnim ložama, osvijetljen reflektorima, a često o njegovim aktivnostima kao dr. Dabiću pišu i srpski mediji.”
Omer iz džepa izvadi vizitkarticu dr. Dragana Dabića, na kojoj je stajala adresa ordinacije, brojevi telefona i faksa, kao i dvije internet-adrese: www.psyparapsy.com i www.psy-help-energy.com . Nakon toga izvadi i fotografiju na kojoj Karadžić sjedi na mjestu predavača u Smederevu s Majom Đelić. “Ovdje je na početku predavanja Dabić bio predstavljen kao neuropsihijatar iz Amerike, koji je proputovao cijeli svijet, uključujući i Himalaje”, pojasni Omer.
“On godinama pravi priloge za časopis Zdravi život, gdje se i upoznao sa Đelićevom, s kojom putuje na predavanja. Osim građana Smedereva i Beograda, priliku da slušaju predavanja imali su i oni koje zanima zdrav način života u Kikindi, Somboru, Novom Sadu i drugim gradovima. U Novom Sadu prisustvovao je tribini 12. aprila, a na tribini u Kikindi 28. januara držao je predavanje koje su snimale i lokalne televizije.”
Izvadio je i primjerak časopisa Zdravi život i stavio na sto pred tužioca, koji je i dalje mirno sjedio i sa zanimanjem pratio priču. Izgledao je, prirodno, iznenađen, ali mu Omer još uvijek nije vjerovao da nije znao gdje je Karadžić i ko je ustvari Dragan Dabić.
“Goran Kojić je urednik ovog časopisa i rodom je iz Sarajeva. On, gospodine Brammertz, sasvim slobodno putuje, ponekad sasvim sam, u gradskom prijevozu, što znači da se osjeća potpuno sigurnim. Kad je došao na Frušku goru u pratnji policije, htio je samo demonstrirati silu pred bratijom iz evropskih zemalja, kojima je idol i duhovni otac.
Sad imate sasvim dovoljno informacija da ga uhapsite. U slučaju da se to ne desi, u roku od mjesec dana snimke ovog razgovora će dobiti svi mediji u svijetu.
Danas je dvadeset peti juni 2008. godine.
Možete prestati sa snimanjem.”