Enes RATKUŠIĆ: Sve se odigralo upravo suprotno. Pucar je navedenu „trgovinu“ bez sumnje obavio potpuno trezveno, nikako „nalokan“, s obzirom da njegov doživljaj Bosne i Hercegovine odnosno njene samostalnosti i suvereniteta nije dijelio na način kako su to činili patroti ove zemlje. Na kraju krajeva, kako se o tako nečemu moglo uopće i promišljati i imati takvu kombinaciju u bilo kakvim razgovorima, što znači da takav potez treba razumijevati isključivo kao dio smišljene strategije osporavanja bosanske samostalnosti i suvereniteta. Za takvo tumačenje, dakako, ima previše dokaza.

Tekst Avde Husejinovića pod naslovom „Da li će Crna Gora vratiti BiH dio mora u Boko-kotorskom zaljevu“ uistinu je višestruko inspirativan, posebno u domenu podastiranja važnih dokaza o bosanskoj teritoriji ali i kontinuitetu teritorijalnih aspiracija susjeda, bez obzira na vrijeme, režim, ratno ili mirnodopsko stanje. Ovaj primjer samo dokazuje da su mirnodopska mešetarenja vrlo često opasnija i posljedično tragičnija od vojnih pohoda. Povod za moje oglašavanje tiče se, međutim, jednog drugog aspekta, koji mi se ovdje čini važnim, a kojeg, čini mi se često zanemarujemo, što dodatno usložnjava bosansku političku poziciju, pogotovo razumijevanje bitnih tokova povijesno-političkih događanja, uloge pojedinih ličnosti napose.

Da je Đuro Pucar jedan od najljepših dijelova bosanskohercegovačkog teritorija odnosno bokokotorski zaliv trampio za nekoliko sela, koji su prema tadašnjem teritorijalnom rasporedu pripadali Crnoj Gori, javnosti je od ranije poprilično poznato. No, kako se o toj temi uistinu govorilo nedopustivo malo, tek sporadično, logično je, dakle, da bosanski patrioti promišljaju i o modalitetima vraćanja granica koje je odredio Berlinski kongres, a AVNOJ do tako definiranih republičkih područja nije nalazio za shodno raspravljati odnosno vršiti bilo kakve promjene.

Trezveno trgovali sa bosanskom zmeljom Đuro Pucar Stari Blažo Jovanović

Ono što se u kontekstu cijele priče oko Pucarevog i Huminog odnosa prema zemlji u kojoj su predstavljali vlast, međutim, mora neizostavno izmijeniti, jeste tumačenje samog načina na koji su se na ovakav korak odlučili. Odluka da se bokokotorski zaliv preda na upravljanje Crnoj Gori nije donešena u pijanom stanju, niti je u tom slučaju riječ o nekoj posebnoj mudrosti Blaže Jovanovića, koju glorificira Dedijer. Takva tumačenja, nametnuta javnosti, su višestruko opasna za razumijevanje pravih motiva ovakvih rabota. Ona zapravo za cilj imaju abolirati Pucara, Humu i njima slične od odgovornosti za takva nedjela. Biva, da su bili trijezni ne bi to učinili, ali eto rakija ih omamlila, pa dio državnog teritorija usupili drugoj državi. Isuviše naivna pojašnjenja. Daleko priličnije pitanje je kako se neko nekažnjeno mogao ogriješiti o poznatu socijalističku krilaticu: „Tuđe nećemo – svoje ne damo“?

Sve se odigralo upravo suprotno. Pucar je navedenu „trgovinu“ bez sumnje obavio potpuno trezveno, nikako „nalokan“, s obzirom da njegov doživljaj Bosne i Hercegovine odnosno njene samostalnosti i suvereniteta nije dijelio na način kako su to činili patroti ove zemlje. Na kraju krajeva, kako se o tako nečemu moglo uopće i promišljati i imati takvu kombinaciju u bilo kakvim razgovorima, što znači da takav potez treba razumijevati isključivo kao dio smišljene strategije osporavanja bosanske samostalnosti i suvereniteta. Za takvo tumačenje, dakako, ima previše dokaza.

Ne smijemo zaboraviti da je Pucar, kad je spomenutoj logici osporavanja riječ, bio pun „ideja“, koji bi takvoj strategiji dali značajan doprinos. Dobro je poznato da je jako malo falilo da inžinjerijskim mašinama bude sravnjena Baš-čaršija, kao ambijent koji je, prema Pucarevoj percepciji, spram partizanskog „modernizma“ figurirao kao sinonim prevaziđene prošlosti. No, nekome je doteklo pameti da takvu suludu misao zaustavi, iako samo djelomično, jer je veliki broj izuzetno značajnih građevina sravnjen sa zemljom.

Sutorina: Bosnaska zemlja pod crnogorskom okupacijom

Možemo samo zamisliti za kakvom se argumentacijom moralo posezati da bi se zaustavio naum jednog komunističkog moćnika. Jer, čaršija je, kako po arhitektonskoj konfiguraciji tako i duhu imala isuviše islamskih elemenata, zbog čega zagovornicima njenog očuvanja nije bilo nimalo lahko. Argumentacija se, naravno, morala tražiti izvan takvih relacija, ako se glava kanila sačuvati. Iskreno iznošenje argumentacije, lišeno političkih oblandi, teško se plaćalo. Derviš Korkutovo zalaganje za očuvanje Baš-čaršije okvalificirano je kao vid neprijateljskog djelovanja, zbog čega su mu prišili saradnju sa okupatorom i strpali ga u zatvor. Podsjetit ću, riječ je o poznatom bosanskohercegovačkom intelektualcu, kustosu Zemaljskog muzeja, inicijatoru spašavanja čuvene Sarajevske Haggade. Razložno pitanje, kad je o partizanskoj osudi riječ: Kako je neko uopće, sa statusom spasioca najglasovitije jevrejske knjige, mogao biti saradnik njemačkog okupatora?

Sličnu zamisao imao je Pucar i sa mostarskom čaršijom, ali je u gradu na Neretvi na svu sreću bio Husein Ćišić, koji je hrabro osujetio Đurine ambicije da sve što je „tursko“ satere i sasječe u temelju. U sklopu Đurinih vizija izgradnje novog svijeta značajan prostor bio je posvećen i rušenju stare gradske jezgre, kao i drugih simbola čaršije, koju bi danas turisti, bez takvih objekata, zasigurno zaobilazili u velikom luku.

Ideja je o vraćanju BiH svega što je uistinu njeno je više nego razložna. Jer, tražiti svoje, u načelu nije niti može biti problem, nego prije svega neotuđivo pravo. No, takvu zamisao bi valjalo ozbiljno pripremiti, što znači temeljito proučiti svaku moguću pravnu zavrzlamu i konvenciju, jer su limitirajući faktori, također, složeni, a oni se, prije svega, tiču priznanja današnje BiH, koja je, na žalost, bez ikakvih ograda odnosno alternativa koje bi implicirale određene korekcije, 1992. godine priznata u postojećim granicama. Dakle, pored neodgovornosti odnosno nezainteresiranosti predstavnika vlasti, koji o ovom i sličnim pitanjima skoro nikada nisu ozbiljnije ni razgovarali a kamo li nešto poduzimali, „katastar“ UN-a će za jednu takvu inicijativu predstavljati najteži problem.