Prof. dr. Ferid MUHIĆ, filozof: Knjiga Pokošeni cvjetovi Krajine govori o Bosni. A Bosni su, od kad se pamti, mnogi radili o glavi. Sjekli njenu šumu, iz korijena čupali sve što je tu izraslo, e da bi svoje zasadili. Muhamed Mahmutović priča u ovoj knjizi o pokošenim krajiškim cvjetovima. O pustim ledinama Krajine koje su ostale bez cvijeća. O smrtnim ranama koje niko drugi ne bi preživio, a Bosna je sebi sama u njih još i soli doturala!

Pred nama je knjiga o kojoj će se pričati! O njoj bi se pričalo i da nije bila napisana, jer je to knjiga o kojoj se pričalo i prije nego što je napisana. Ono o čemu priča ova knjiga ne može ostati neispričano. U zemlju da se zakopa, izniklo bi: kao trnje i žara, kao pelin i čemerika, kao korov kraj prašnjavog puta. I našlo bi se i prepoznalo u slatkoj hašlami ili gorčini mladog bukovog lišća. U otrovnim gljivama ludarama, ili tananoj niti mirisa ljekovite kantarije.
Knjiga Pokošeni cvjetovi Krajine govori o Bosni. A Bosni su, od kad se pamti, mnogi radili o glavi. Sjekli njenu šumu, iz korijena čupali sve što je tu izraslo, e da bi svoje zasadili. Muhamed Mahmutović priča u ovoj knjizi o pokošenim krajiškim cvjetovima. O pustim ledinama Krajine koje su ostale bez cvijeća. O smrtnim ranama koje niko drugi ne bi preživio, a Bosna je sebi sama u njih još i soli doturala! Razumijevanje za neku vrstu jednakosti svih odluka donijetih pod pritiskom neposrednih prijetnji opstanku, dakle, jednakosti u osnovnom motivu, koja će se kasnije istorijski razgraničiti na ispravnu i na pogrešnu, na poražene i na pobjednike, predstavlja psihološku i još više – etičku osnovu na kojoj izrasta ova knjiga: knjiga o onoj Bosni iz snova i budućnosti, o Bosni bez gnjeva! Kolika je koja knjiga, ne vidi se po broju stranica u njoj, nego po veličini onoga s čime se u koštac uhvatila. Da ono važno, veliko, ono zbog čega se živi i bez čega se mrije ispriča, da istinu potraži, makar je i ne našla, jer svakom čovjeku je dato da traži svoju istinu. A samo je Bog dragi zna. Velika knjiga ne sudi, nego se otvori svima, pusti svakoga da rekne svoje! Jer samo je jedan Sudija koji sudi za sve na ovom svijetu. Nobelovac Roger-Martin du Gard, napisao je preko hiljadu stranica u dvije velike knjge pod naslovom Porodica Thibault, da bi pustio jednu francusku porodicu da kaže sve što im se skupilo na duši u toku jednog rata. Muhamed Mahmutović je napisao dvije stotine stranica da bi jedna bosanska porodica, iz Ljute Krajine-Krvave Haljine, rekla svoju riječ o svemu kroz šta je prošla u jednom drugom i drugačijem ratu.
A obadvije su to velike knjige.

Urednice romana o romanu: Višnja GALIJAŠEVIĆ: Upečatljivo kazivanje o tragičnoj sudbini Krajišnika „Dobila sam lagan i težak zadatak da napišem nekoliko riječi o knjizi Pokošeni cvjetovi Krajine, gospodina Muhameda Mahmutovića. Težak, jer je teško u par riječi kazati sve što čovjek osjeti i preživljava prateći Hamića, Mršu i ostale likove. Lagan, jer mi je pričinjavalo zadovoljstvo čitati ovako zanimljivo štivo o kojem se može puno lijepog reći. Mahmutović je u svom prvijencu uspio da na jednostavan način, ali sa krajnje zanimljivom i napetom fabulom, ispreplete složenu historiju minulih ratnih događanja, bolje reći tragedija u Krajini kada su braća međusobno ratovala. To je priča u kojoj se autor ne stavlja ni na čiju stranu, već ostavlja čitaocu da sam zaključi šta se to stvarno dogodilo u Bosanskoj krajini. Prateći junake knjige od njihovog djetinjstva, bogatiji smo i za neka saznanja o specifičnim običajima Krajišnika, o njihovom jeziku, poštenju, hrabrosti, tvrdoglavosti... Pokošeni cvjetovi Krajine su Mahmutovićev svojevrstan udio u rasvjetljavanju tragičnih događanja u Bosanskoj krajini, koji su bili i ostali vječna rana. Vjerujem da će ova knjiga, pogotovo među Krajišnicima, pomoći iscjeljivanju tih rana, koje i nakon toliko godina još bole. Mahmutović svojim načinom pisanja, prateći sudbine brojnih likova, gotovo da čitaoca „tjera“ da knjigu nadušak pročita do kraja i zaključi do čega sve mogu dovesti zablude.“ Indira KUČUK-SORGUČ: Ovaj roman će ostaviti nesumnjivog traga u recentnoj bh. i bošnjačkoj književnosti "Roman Muhameda Mahmutovića 'Pokošeni cvjetovi Krajine' prvo je kod nas napisano književno djelo o tako snažnoj, kompleksnoj i emocionalno pulsirajućoj tematici kao što je krajiški bratoubilački rat. Autor je takvoj materiji prišao i s dokumentarističko-reljefnog i sa narativno-fikcionalnog smjera tvoreći tako začudnu, opominjuću i izrazito potresnu priču. Želeći na bazi pojavnog i suštinskog objasniti raskol u jednoj porodici koji donosi svrstavanje na različite ideološke, vojne, opredjeljujuće strane, Muhamed Mahmutović donosi i više od toga, on opisuje mentalitet Krajišnika, portretira ambijent u kojem vijekovima živi, goneta njegov prkos i literarnim sredstvima opravdava njegov ponos. Kada sam prvi put pročitala ovaj rukopis znala sam da to može biti moderan, vrlo čitljiv i intriganatan roman koji artikulira jedan novi izričaj antiratnog pripovjedanja u kojem je satkano nekoliko potresnih ljudskih storija s kojom se može poistovijetiti svaka druga kuća u široj cazinskoj regiji. Roman je napisan dinamičnim stilom, jezgrovitim konstrukcijama i opisima, dijaloški je izuzetno slikovit i prijemčiv. 'Pokošeni cvjetovi Krajine' predstavljaju roman o onima kojih više nema među nama, njihovoj požrtvovanosti, zabludama, tlapnjama i idealima kao i onima koji su preživjeli bratsko krvoproliće a žive pod stalnom anestezijom, teško se suočavajući s onim što im je zla kob namijenila. Sigurna sam da će ovaj roman ostaviti nesumnjivog traga u recentnoj bh. i bošnjačkoj književnosti." (E.K.)

Koliko god novih priča da se ispriča, opet je priča porodice Mehage Fazlića i zajednička sa mnogima, i jedna jedina. Kao što su svi ljudi – ljudi, biva insani! - a ipak nejma dva ista čovjeka na svijetu, niti ih je bilo! Vrijedan je i radin Mehaga Fazlić cijelog života – a opet su i on i njegova porodica cijeli život puka sirotinja; niti je koga uvrijedio, niti je na koga ruku podigao, a opet je Mehaga Fazlić i vrijeđan, i zatvaran, i udaran, opet su njegovi i rana dopadali i mučki ubijani na pravdi Boga!
Dva amidžića, od dva brata djeca, Hamić i Mršo, koliko god se voljeli i jedan drugog čuvali, ljuto će se zavaditi ne zbog sebe, nego opet, zbog drugih! Staricu Halimu, majku Izudinovu, rafalom će presjeći iz čista mira i pasjaluka drug njenih sinova, pred očima momaka koje je ona hranila od usta otkidajući. Da bi mužu, Srbinu pravoslavcu ugodila, dok bije njihovo troipogodišnje dijete, mati Bošnjakinja muslimanka će istući rođeno dijete do smrti, a muž će je pred policijom nabijediti da je oduvijek bila takva, kakav je sav njezin narod. Pa čak i ono što se nikada nije desilo, što se ni jedna mitologija nikada nije osmjelila ni zimisliti, što ni jedna policijska kartoteka svijeta nije registrovala, desilo se, priča nam Muhamed Mahmutović, tu, u Krajini. Jer, ako je mnogo puta sin ubio oca, i otac sina, mati djecu i djeca materu, brat brata i sestra sestru, opet niko nikada nije ni čuo da je sestra ubila brata. Sva je prilika, kako god to bilo za nevjerovati, da je baš sestra, metkom u prsa, ubila baš brata – i opet oko tuđih interesa, a ne zbog svojih računa!?

Mnogo se nepravde nabralo, mnogo zla naplastilo, mnogo otrova stočilo u srce! – ko bi još smio i pomisliti na oproštaj i pomirenje!? A bez pomirenja i oproštaja, zar bi se moglo i dalje živjeti!? Poslije jednog rata i strahota u njemu počinjenih, mnogi su veliki filozofi posumnjali u postojanje Boga, mnogi su Ga se i odrekli! Ernest Renan se čak, pri punoj svijesti i uz svu odgovornost, poslije tog istog rata, javno upitao: De quoi vivra-t-on apres nous? - Čemu još živjeti poslije nas? Poslije ovakvih nas, kakvi smo postali posvuda u svijetu, ubijajući se između sebe, ne prezajući ni od ubijanja žena i djece, u zločin ogrezli, zaista, pitanje više i ne može biti – zar bi se mogli pomiriti, zar bismo smogli snage jedni drugima oprostiti? - nego imamo li još i jedan jedini razlog zbog kog bismo opravdali ovakve nas, i zaslužili pravo da još živimo!?
Ono što se nigdje ne može ni zamisliti, u Bosni, i upravo – u Krajini, - može se i zamisliti i dogoditi! Muhamed Mahmutović zna priču o zlu. Ali on zna i priču o pomirenju i o opraštanju. Hamić i Mršo, dva amidžića, od dva rođena brata djeca, dva noseća karaktera ovog romana, dvije paradigme neuporedivog bosanskog karaktera, ljutine i merhameta, oprostili su jedan drugom. Ta istinska megalopsihija, ta veličina duše nije iskorijenjena iz ovoga svijeta. Ako je možda, ima i na nekom drugom mjestu, ako možda i nije presahla u srcima nekih drugih ljudi, sigurno je da je opstala u Bosni i sigurno je da još ima svoje vrelo u srcima njenih ljudi – eto o tome nam priča Muhamed Mahmutović u ovoj velikoj knjizi.
Ispričane jasno i britko, kao istinite povijesti zla i dobrote, mržnje i praštanja, ove višeslojne i mnogoznačne priče narastaju u jedan rijedak roman, prijeko potreban Bosni i Krajini, dobrodošao svijetu, dragocjen književnosti. Pokošeni krajiški cvjetovi opet cvjetaju na svakoj stranici Mahmutovićeve knjige i bodre dušu ljepotom svoje poruke u svijetu u kom vječno opstaje samo milost i opraštanje.