Pročitajte interview: TEMA NATJEČAJA KAO I NAZIV NAGRADE STVORILI SU AZEMININU SUDBINU Anisa Trumić rođena je 16. juna 1985. godine u Tuzli. Osnovnu školu i Opću gimnaziju završila je u Živinicama, gdje živi od rođenja. Po završetku srednjeg obrazovanja upisala je Filozofski fakultet u Tuzli, Odsjek bosanskog jezika i književnosti, te diplomirala u roku sa odličnom ocjenom (10). Već petnaest godina je član Kulturno-umjetničkog društva "Živinice" iz Živinica. Amaterski se bavi umjetničkom fotografijom i do sada je osvojila dvije manje nagrade. Svoje književne radove objavljivala je u časopisima širom Bosne i Hercegovine, ali i van njenih granica. Ove godine na svjetskom takmičenju poezije u Trstu njena pjesma je izabrana za objavljivanje u Svjetskoj antologiji poezije. Najnoviji uspjeh joj je, naravno, osvajanje prve Književne nagrade "Srebrenica" za priču "Azemina" na Četvrtom internacionalnom natječaju u organizaciji web magazina Bošnjaci.Net iz New Yorka. Trenutno je nezaposlena.

A kao abdest. Čistoća, zdravlje i ljepota. Tako se život rađa, započinje, traje i nestaje. Baš kao i moje ime, počinje sa A i s njim se i završava. Imam dvanaest godina i čini mi se da ću uvijek ostati tako mlada. Za razliku od drugih meni se to sviđa. Neću spoznati agoniju, zijan, emer, mržnju, inat, nasilje i apokalipsu. Bit ću samo dijete. Mamina djevojčica!

Trčim livadama i berem cvijeće, volim da pravim vjenčiće. Pregršt bijelih, čistih i nevinih tratinčica mojom rukom od zemlje otkinutih leži u mome krilu. Život sam im skratila kako bih od njih ukras načinila. Dala sam im svrhu životu, nisam ih tek tako ubila. Ukrase od cvijeća bih uplitala u maminu divnu, crnu kosu, a poneki bih metnula i na svoju malu glavu. Oduvijek sam voljela ručne radove. Već sa šest godina sam naučila plesti, tada još nisam znala pisati. U tajne ručnih radova polako, sa beskrajnom strpljivošću i ogromnim razumijevanjem, te zahvaljujući mojoj tvrdoglavoj upornosti, uvodila me je moja majka. Vezla sam najljepše boščaluke u selu. Moji su se ponosili time. Bio je to najljepši dar koji sam im mogla pokloniti. Prelijepo je kada upakuješ sreću i pregršt osmijeha za draga lica u šareni papir i dodaš roze mašnu i takvog ga pružiš svojoj porodici. Neprocjenjivo!

«Tako mlada, a tako nadarena!», mnogi su se čudili, neki radovali, a drugi zavidjeli, ali niko talenat nije osporavao. Bio je to dar s Neba. Bila sam sretna!
Nadam se, a svi kažu da nada zadnja umire, da ću uskoro ponovo naći sreću, najprije smiraj za moju majku, a potom i za sebe samu.

Vezla sam maramu, moj zadnji ručni rad, za nesretnu mi majku. Uljepšavala sam je cvjetovima, crvenim, jarko crvenim, sa mnogo zlatnih grana preko cijelog kvadrata. Cvjetovi su se izgubili. Nestali su. Utopili su se u moru beskrajnog crvenila, ali ne onog od vezenog konca.

Majka je plakala i neopisivom jačinom stezala moju ruku, činilo mi se da će je otkinuti od ostatka moga tijela. Stiskala me je uz sebe i povlačila naprijed. Jecaji su bili nadnaravni, jaki, a opet prigušeni, bolni.
Imam dvanaest godina i ne znam šta se dešava.

Majka me ranim jutrom probudila i stavila pred sebe. Uzela je hljeb i iskinula mu dušu. Sredina hljeba je njegova duša jer ona je ta koja diše, a kora je drži na jednom mjestu, skučenu da ne odleti u visinu. Mati je otkinula komadić i u njega zavila zlatni prsten, potom je taj zlatni zalogaj meni pružila i rekla: «Progutaj!»

«Majko, zašto da gutam tvoj zlatni prsten?», pitala sam još uvijek sanjiva.
«Idu teška vremena, dijete moje, pa nek ti se u zlu nađe, može te spasiti.», odgovorila je.

Jutarnja svježina i strah natjerali su tijelo da se strese. Tada sam prvi i posljednji put imala zlatni doručak s majkom.

Z kao zemlja. U žurbi smo napustile kuću. Kretale smo se u masi od nekoliko hiljada žena. Sjećam se da mi je kamenčić upao u cipelu i strašno me žuljao. Htjela sam stati i izuti cipelu, ali mi stampedo ljudskih tjelesa to nije dozvoljavao. Kretale smo se poput rijeke, sve u jednom pravcu stisnute jedna uz drugu i hučale smo kao neobuzdana rijeka puna svojih brzaka i bistrih kapljica koje su frktale iz ženskih očiju. Majka me nije puštala iz ruku dok su me tuđa tijela gnječila i pritiskala. Zlato u mojoj utrobi me nije činilo nimalo drugačijom, niti vrednijom od drugih. Bila sam sitna, gažena i bezvrijedna, baš kao i svi drugi. Za njih smo bili niko i ništa. Oni su imali oružje, a nama su oteli one sitne zavežljaje. Majka je govorila da nam sve mogu uzeti, osim onog što je u nama, pitala sam se da li to ona misli na zlatno prstenje?!

Jednom sam čula priču o čovjeku, filozofu, koji je išao bez igdje ičega, čak ni odjeću nije imao, već je samo staro bure nosio oko sebe i zadovoljno govorio: «Sve svoje sa sobom nosim.» Kažu i da je taj isti filozof nosio svijeću upaljenu tokom cijelog dana, pa kada bi ga začuđeni i znatiželjni prolaznici pitali šta to radi, on bi im jednostavno odgovarao: «Tražim čovjeka!» Priču sam razumjela tek nakon što sam ostala bez igdje ičega i nakon što sam vidjela pravo lice ljudi koje smo smatrali prijateljima, ljudi koji su nam bili prve komšije, skoro pa braća.

Zemlja je bila meka i rodna. Napokon sam sjela na travu i stopila se sa zemljom. Spustila sam dlanove, a potom i glavu, te osluškivala šta se to tamo dolje dešava.
E kao El-Fatiha. Prva i najljepša sura za spas duše. Prouči je, majko, i ne plači, budi jaka. Ti znaš da ću ja uvijek biti tvoja zlatna jabuka. Ispala sam iz majčinog stiska. Zapravo bila sam otkinuta. Vojnik je kundakom udario majku koja je okrvavljena pala na zemlju, a mene odveo sa sobom. Plakale smo, vrištale, ona je prema meni puzala, rukama kosu čupala, lice grebala, zemlju rovila, ja sam se otimala, jecala, grcala, ujedala, noktima grebala, nogama udarala, bila potpuno izvan sebe, mahnita poput majke od koje su me odvojili. Užas je lebdio u zraku i sve više nas pritiskao.

M kao muslimanka. Ponosna i učena, muslimanka srca velika. Oprosti, majko, halali, onako kako to samo mi znamo, saburli muslimani. Bez obzira šta da ti učine ljudi, tačnije neljudi, oni nikada ne mogu uništiti ono što jesi. Nemoguće je dušu ubiti, a to je ono najvrednije što čovjek posjeduje.

I kao Ikre. Uči, majko, uči! I poučavaj. Ne daj nikad da se zlo zaboravi, jer bi tako moglo da se ponovi. Ubrzo nakon što su nas razdvojili, nakon što je majka ostala sa drugim ženama, u masi, a ja ušla u krug nepoznatih, zaraslih, usmrdjelih, gojaznih, pijanih, bradatih, užasnih muškaraca, izgubila sam svijest. Ostala sam bez glasa, osjećaja i daha. Srce je prestalo da kuca i ja sam se vinula visoko iznad svoga tijela, visoko iznad blata i mizernosti, visoko iznad svih. Bol je nestala. Postala sam bestjelesna. Lebdila sam, a oni su se cerekali, pljuvali, roktali i radili nešto što nisam mogla razumjeti. Vidjela sam i sebe kako bespomoćno ležim ne pomjerajući se. Nastojala sam razumjeti taj cirkus zla, ali uzalud, premlada sam i neiskvarena da bih shvatila. Sve što sam mogla vidjeti i razumjeti jeste to da oni uništavaju moje tijelo, nadmeću se u iživljavanju.

N kao nebo. Duša mi je među oblacima. Znam već odavno da nisam živa, ali moja majka ne može da se pomiri sa tim, niti moja duša može pronaći mir, pa lebdim na pola puta. Prsten nije spasio moje tijelo, ali će možda zlatni vez spasiti moju dušu.
A zlatno izvezeno, to moja majka još uvijek za mnom traga.
Ime mi je Azemina. Imam dvanaest godina. Ubijena sam. Bošnjakinja sam i još uvijek nemam mezara.