O ti što me sada čuješ —
Ne okreći lice.
Ne otupljuj srce.
Ne prolazi pored ove boli kao da je još jedan post.

Ne. Očajavaj.

Ova tuga —
ova oluja što razdire svaki naš dah —
proći će.
Ova mržnja —
ljudskom rukom stvorena, hranjena čelikom i natopljena krvlju —
i ona će proći.

Diktatori padaju.
Carstva se ruše.
A moć, ukradena oružjem,
jednog dana će se vratiti narodu —
ispucalim rukama, očvrsnulim, nepokorenim.

Dokle god ljudi krvare,
dokle god djeca plaču,
dokle god zemlja guta i nepravedne i hrabre —
Sloboda neće umrijeti.

Ovdje u Bosni,
Tamo u Palestini,
Mi umiremo da bismo živjeli.
Mi nismo kraj —
mi smo odjek što ponovo budi vjeru i nadu.

Čovječnost — o, čovječnost —
Ti nisi beton i kod.
Nisi dron na nebu, ni potpis na ugovoru o oružju.
Nisi politika.
Ti si duša.
Ti si duh.
Ti si sjećanje, nada i ruke koje još drhte vjerujući u svjetlo slobode.

Ali Gaza —
Gaza (ne) umire.
Ne samo njeni ljudi.
Naša savjest krvari u njenim ulicama.
Naša šutnja je glasnija od bombi.
Naša ravnodušnost okrutnija od gelera.

Probudi se savjesti čovječanstva! .
Ne zbog njih.
Ne zbog sažaljenja.
Već zbog časti čovječnosti —
jer ako ne spasimo našu dušu u Gazi,
onda nemamo šta spašavati.

Ovo nije samo o genocidu.
Ovo je o nama.
Kakvi smo mi to ljudi.
Kakav svijet dopuštamo.

Neka Gaza ne bude grobnica našeg duha.
Neka bude krik koji tjera ljudsku savjest da se probudi!