Kolumne
ŠMIDTOV GENOCID TRIJUMFALIZAM U SREBRENICI
|
|
Autor: Esad Širbegović
Objavljeno: 24. July 2025. 13:07:56
„Hvala vam što ste nas pozvali – nas koji nismo intervenisali protiv Mladića i njegovih saučesnika.“
Ove riječi Christiana Šmidta, visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, odjeknule su srebreničkim brdima 11. jula 2025. godine, na 30. godišnjicu genocida - najgoreg zločina u Evropi nakon Holokausta.
Stajao je pred hiljadama preživjelih i međunarodnih zvaničnika okupljenih da odaju počast žrtvama genocida – samo da bi potvrdio političku strukturu koja je nagradila genocid i do danas održava njegovo naslijeđe. Time nije obilježio prošlost, već se prepustio genocid trijumfalizmu.
„Ne dozvolimo da Dejton bude zaboravljen“, izjavio je Šmidt – pozivajući, zapravo, na očuvanje političkog poretka rođenog iz genocida i učvršćenog zapadnim kompromisom s ratnim zločincima. Za preživjele genocida u Srebrenici, ovakva izjava nije samo bezosjećajna – ona predstavlja slavljenje genocida. Dejton nije okončao genocid – on ga je institucionalizirao. Dejton je nastavak Genocida u Bosni.
Primarni cilj Dejtonskog sporazuma bio je zaustaviti rat – nikada nije bio zamišljen kao trajno rješenje, već kao privremeni okvir dok se ne postigne trajni politički dogovor.
Reći Bošnjacima da se Dejton mora pamtiti znači zahtijevati da prihvate nastavak vlastite obespravljenosti, sada provođene kroz sistem aparthejda.
I to od čovjeka koji je slušao fašističku muziku pod zastavom hrvatskog entiteta – čije je ratno rukovodstvo osuđeno za udruženi zločinački poduhvat protiv Bošnjaka.
Od čovjeka koji je nacističkog pilota iz Kondor legije – jedinice odgovorne za bombardovanje Gernike – nazvao „žrtvom“ dostojnom rehabilitacije, i koji osuđuje multikulturalizam kao put u siromaštvo, upozoravajući da će „svi morati jesti samo salatu“.
Šmidt je oličenje Nuncija – termina izvedenog iz bosanskog Naci-unuci ili Nunci, koji označava unuke nacista koji misle da su prevazišli prošlost, ali i dalje reproduciraju iste ideologije u novim oblicima.
Njegove riječi, daleko od diplomatskog gafa, razotkrivaju mračniju istinu: genocid nad Bošnjacima nije okončan 1995. godine. Nije zaustavljen – već birokratiziran. I tri decenije poslije, Zapad uporno podržava političke posljedice genocida, prepakovane u “mir”.
Dejtonski sporazum je nastavak Genocida Bosani
Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. često se slavi kao diplomatski uspjeh koji je zaustavio brutalni rat u Bosni. No, u stvarnosti, on predstavlja katastrofalni moralni i politički neuspjeh – sporazum koji ne samo da je nagradio genocid, već je postavio opasan presedan za buduće zločine, od Mjanmara do Palestine. Podijelivši Bosnu na dva entiteta i dodelivši polovinu teritorije Republici Srpskoj (RS), sporazum je efektivno legalizirao genocid kao legitiman način stvaranja države.
Srpski entitet RS je stvoren sistematskim genocidom nad Bošnjacima, najstrašnije demonstriranim 1995. u Srebrenici, gdje je više od 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka pogubljeno od strane snaga Ratka Mladića – zločin koji su i ICTY i ICJ nedvosmisleno proglasili genocidom. Umjesto da bude demontiran, taj genocidni projekat je Dejton legalizirao i učvrstio kroz ustavne mehanizme.
Zapad ne samo da nije kaznio genocid – on ga je pretvorio u temelj poratnog poretka u Bosni.
Posljedice tog moralnog sloma i dalje odzvanjaju. U Bosni, srpski entitet danas otvoreno prijeti secesijom – nastojeći da odnese ratni plijen.
U međuvremenu, zapadne sile dodatno pojačavaju ovu nepravdu održavanjem statusa quo, uz prazne fraze o „nikad više“.
Najalarmantnije je to što je Dejton stvorio šablon za buduće zločine. Spremnost međunarodne zajednice da nagradi genocid u Bosni poslala je jasnu poruku: genocid se isplati. Danas vidimo njegov odjek u izraelskoj okupaciji Palestine, gdje se decenije prisilnog raseljavanja kulminiraju uništenjem Gaze. Kao i RS, Izrael razumije da će zapadne sile možda povremeno kritikovati zločine, ali će ih na kraju prihvatiti kao političku realnost.
Trideset godina nakon Dejtona, Bosna ostaje zamrznuta u nepravdi – živi spomenik svjetskom porazu pred genocidom.
Sve dok se ovaj sporazum suštinski ne izmijeni kako bi se demontirala nelegitimna tvorevina RS-a, on neće predstavljati mirovni dogovor, već sumornu napomenu: kako je genocid nagrađen državom.
Dejtonska mutacija: Aparthejd dekretom
Na samu noć izbora u Bosni 2022. godine, Christian Šmidt je jednostrano nametnuo radikalne izmjene izbornog zakona – svega nekoliko sati nakon zatvaranja birališta – izmjene koje su neproporcionalno ojačale hrvatsku nacionalističku stranku HDZ i uveliko umanjile političku zastupljenost Bošnjaka.
Jednostavno rečeno, hrvatski glasovi sada vrijede znatno više od bošnjačkih.
Pored toga, zakon je isključio manjine poput Jevreja i Roma iz mogućnosti kandidature za ključne funkcije, uprkos presudi Evropskog suda za ljudska prava iz 2009. u slučaju Sejdić-Finci, koja je ovakva isključenja proglasila neustavnim i diskriminatornim.
Još šokantnije bio je način na koji je Šmidt progurao zakon. Prema izjavama više prisutnih, u privatnim sastancima je galamio na bh. lidere, udarao šakama po stolu i javno omalovažavao njihove primjedbe kao „Gluposti! Potpuna gluposti.“ Odbijao je odgovarati na pitanja domaćih novinara, vičući na njih tokom javnih događaja. Njemačka javna televizija ZDF posvetila je cijelu epizodu svoje satire prikazujući Šmidta kao superheroja koji podržava srpske i hrvatske nacionaliste u Bosni.
Dobitnici ovih aparthejdski nametnutih izmjena su veoma problematični.
HDZ, kojeg je Šmidt osnažio, direktno se naslanja na ratno rukovodstvo samoproglašene „Herceg-Bosne“, čiji su najviši zvaničnici osuđeni u Hagu za udruženi zločinački poduhvat i etničko čišćenje Bošnjaka. Danas, u područjima pod HDZ-ovom kontrolom, antifašistička groblja se redovno uništavaju, a počinitelji nikada ne odgovaraju.
Ipak, Šmidt se javno pojavljivao navijajući za hrvatsku fudbalsku reprezentaciju pod zastavom Herceg-Bosne, slušajući Marka Perkovića Thompsona – pjevača kojeg je Centar Simon Wiesenthal označio kao fašistu, čiji koncerti uključuju nacističke pozdrave.
Leitkultura u Bosni: Njemački rasizam postaje globalan
Šmidtovo ponašanje u Bosni nije izuzetak – ono je u skladu s njegovom političkom prošlošću u Njemačkoj. Kao bivši ministar poljoprivrede, pokušao je uvesti zakon kojim bi svinjetina bila obavezna u svim javnim ustanovama, uključujući vrtiće – uprkos protestima jevrejskih i muslimanskih zajednica.
„Kompromis ne može biti da svi jedu samo salatu“, rekao je tada, ismijavajući vjerska prehrambena pravila.
Njemački mediji su ga ismijavali nazivajući to „zakonom o obaveznoj svinjetini“. Šmidt je bio protiv halal i košer ishrane u školama i vrtićima u Njemačkoj.
U Bosni, Šmidt ne ismijava prehrambene navike – već žrtve genocida – kroz genocid trijumfalizam.
Njegove izjave u Srebrenici otkrivaju ideološku posvećenost Leitkulturi – ideji da bijeli njemački identitet mora biti ukorijenjen u kulturnoj superiornosti i kršćanskim normama, iznad svih ostalih. Ova ideja odražava “Über-konzepte" njegovih predaka, prerušene u jezik integracije. Kao političar iz CSU-a, Šmidt pripada stranci koja Leitkulturu opisuje kao suprotnost multikulturalizmu i proizvoljnosti.
Njegovo ponašanje ima dvostruki cilj: očuvanje postojećih struktura moći i ponižavanje Bošnjaka, s nadom da će izazvati otpor koji se može zloupotrijebiti – predstavljajući ih onda kao prijetnju sigurnosti, pa čak i kao teroriste.
Od Srebrenice do Gaze: Cijena legalizacije genocida nad Bošnjacima
Ono što je počelo u Srebrenici nije tu završilo. Politička struktura nametnuta Dejtonom – i decenijama podržavana od strane figura poput Šmidta – poslala je svijetu jasnu poruku: genocid se isplati.
Ta poruka sada odzvanja u Gazi. Dok Izrael bombarduje ovu enklavu pod izgovorom borbe protiv terorizma, hiljade civila bivaju ubijene, raseljene i izgladnjivane. Međunarodni sudovi govore o genocidu, ali zapadne države i dalje finansiraju i naoružavaju državu koja ga provodi.
Kao i u Bosni, žrtve su mahom muslimani. Kao i u Bosni, Zapad nasilje svodi na „kompleksni sukob“ umjesto da ga imenuje kao ono što jeste: zločin. I kao i u Bosni, počinioci dobijaju pravnu i teritorijalnu legitimnost – nauštrb međunarodnog prava.
Odluka Zapada da nagradi genocid u Bosni pomogla je da Gaza postane moguća.
Bosna nije evropski neuspjeh. Bosna je evropski projekat.
„Sjećanje na Srebrenicu“ je prazno bez priznanja političke stvarnosti – stvarnosti u kojoj je Zapad nagradio genocid tako što je njegovim počiniocima dao polovinu teritorije Bosne – srpski entitet RS. Druga polovina (Federacija) je predata hrvatskim fašistima uvođenjem aparthejda od strane Christiana Šmidta. Žrtve Bosanskog Genocida – Bošnjaci – danas su potpuno politički raskomadani u vlastitoj zemlji.
Genocid nikada nije stvarno zaustavljen – on je prepakovan. Samo postojanje entiteta RS – čije su rukovodstvo i vojska osuđeni za genocid – predstavlja nastavak Genocida u Bosni.
Zato je Schmidtov poziv da „nikada ne zaboravimo Dejton“ – politički poredak koji čuva plijen genocida – čin genocid trijumfalizma.
A ako svijet ne može priznati istinu o trajnoj patnji Bosne – ta će se patnja nastaviti – u Gazi, i svuda gdje nekažnjeni zločini iz prošlosti služe kao nacrt za buduće. (braveneweurope.com)
Ove riječi Christiana Šmidta, visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, odjeknule su srebreničkim brdima 11. jula 2025. godine, na 30. godišnjicu genocida - najgoreg zločina u Evropi nakon Holokausta.
Stajao je pred hiljadama preživjelih i međunarodnih zvaničnika okupljenih da odaju počast žrtvama genocida – samo da bi potvrdio političku strukturu koja je nagradila genocid i do danas održava njegovo naslijeđe. Time nije obilježio prošlost, već se prepustio genocid trijumfalizmu.
„Ne dozvolimo da Dejton bude zaboravljen“, izjavio je Šmidt – pozivajući, zapravo, na očuvanje političkog poretka rođenog iz genocida i učvršćenog zapadnim kompromisom s ratnim zločincima. Za preživjele genocida u Srebrenici, ovakva izjava nije samo bezosjećajna – ona predstavlja slavljenje genocida. Dejton nije okončao genocid – on ga je institucionalizirao. Dejton je nastavak Genocida u Bosni.
Primarni cilj Dejtonskog sporazuma bio je zaustaviti rat – nikada nije bio zamišljen kao trajno rješenje, već kao privremeni okvir dok se ne postigne trajni politički dogovor.
Reći Bošnjacima da se Dejton mora pamtiti znači zahtijevati da prihvate nastavak vlastite obespravljenosti, sada provođene kroz sistem aparthejda.
I to od čovjeka koji je slušao fašističku muziku pod zastavom hrvatskog entiteta – čije je ratno rukovodstvo osuđeno za udruženi zločinački poduhvat protiv Bošnjaka.
Od čovjeka koji je nacističkog pilota iz Kondor legije – jedinice odgovorne za bombardovanje Gernike – nazvao „žrtvom“ dostojnom rehabilitacije, i koji osuđuje multikulturalizam kao put u siromaštvo, upozoravajući da će „svi morati jesti samo salatu“.
Šmidt je oličenje Nuncija – termina izvedenog iz bosanskog Naci-unuci ili Nunci, koji označava unuke nacista koji misle da su prevazišli prošlost, ali i dalje reproduciraju iste ideologije u novim oblicima.
Njegove riječi, daleko od diplomatskog gafa, razotkrivaju mračniju istinu: genocid nad Bošnjacima nije okončan 1995. godine. Nije zaustavljen – već birokratiziran. I tri decenije poslije, Zapad uporno podržava političke posljedice genocida, prepakovane u “mir”.
Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. često se slavi kao diplomatski uspjeh koji je zaustavio brutalni rat u Bosni. No, u stvarnosti, on predstavlja katastrofalni moralni i politički neuspjeh – sporazum koji ne samo da je nagradio genocid, već je postavio opasan presedan za buduće zločine, od Mjanmara do Palestine. Podijelivši Bosnu na dva entiteta i dodelivši polovinu teritorije Republici Srpskoj (RS), sporazum je efektivno legalizirao genocid kao legitiman način stvaranja države.
Srpski entitet RS je stvoren sistematskim genocidom nad Bošnjacima, najstrašnije demonstriranim 1995. u Srebrenici, gdje je više od 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka pogubljeno od strane snaga Ratka Mladića – zločin koji su i ICTY i ICJ nedvosmisleno proglasili genocidom. Umjesto da bude demontiran, taj genocidni projekat je Dejton legalizirao i učvrstio kroz ustavne mehanizme.
Zapad ne samo da nije kaznio genocid – on ga je pretvorio u temelj poratnog poretka u Bosni.
Posljedice tog moralnog sloma i dalje odzvanjaju. U Bosni, srpski entitet danas otvoreno prijeti secesijom – nastojeći da odnese ratni plijen.
U međuvremenu, zapadne sile dodatno pojačavaju ovu nepravdu održavanjem statusa quo, uz prazne fraze o „nikad više“.
Najalarmantnije je to što je Dejton stvorio šablon za buduće zločine. Spremnost međunarodne zajednice da nagradi genocid u Bosni poslala je jasnu poruku: genocid se isplati. Danas vidimo njegov odjek u izraelskoj okupaciji Palestine, gdje se decenije prisilnog raseljavanja kulminiraju uništenjem Gaze. Kao i RS, Izrael razumije da će zapadne sile možda povremeno kritikovati zločine, ali će ih na kraju prihvatiti kao političku realnost.
Trideset godina nakon Dejtona, Bosna ostaje zamrznuta u nepravdi – živi spomenik svjetskom porazu pred genocidom.
Sve dok se ovaj sporazum suštinski ne izmijeni kako bi se demontirala nelegitimna tvorevina RS-a, on neće predstavljati mirovni dogovor, već sumornu napomenu: kako je genocid nagrađen državom.
Na samu noć izbora u Bosni 2022. godine, Christian Šmidt je jednostrano nametnuo radikalne izmjene izbornog zakona – svega nekoliko sati nakon zatvaranja birališta – izmjene koje su neproporcionalno ojačale hrvatsku nacionalističku stranku HDZ i uveliko umanjile političku zastupljenost Bošnjaka.
Jednostavno rečeno, hrvatski glasovi sada vrijede znatno više od bošnjačkih.
Pored toga, zakon je isključio manjine poput Jevreja i Roma iz mogućnosti kandidature za ključne funkcije, uprkos presudi Evropskog suda za ljudska prava iz 2009. u slučaju Sejdić-Finci, koja je ovakva isključenja proglasila neustavnim i diskriminatornim.
Još šokantnije bio je način na koji je Šmidt progurao zakon. Prema izjavama više prisutnih, u privatnim sastancima je galamio na bh. lidere, udarao šakama po stolu i javno omalovažavao njihove primjedbe kao „Gluposti! Potpuna gluposti.“ Odbijao je odgovarati na pitanja domaćih novinara, vičući na njih tokom javnih događaja. Njemačka javna televizija ZDF posvetila je cijelu epizodu svoje satire prikazujući Šmidta kao superheroja koji podržava srpske i hrvatske nacionaliste u Bosni.
Dobitnici ovih aparthejdski nametnutih izmjena su veoma problematični.
HDZ, kojeg je Šmidt osnažio, direktno se naslanja na ratno rukovodstvo samoproglašene „Herceg-Bosne“, čiji su najviši zvaničnici osuđeni u Hagu za udruženi zločinački poduhvat i etničko čišćenje Bošnjaka. Danas, u područjima pod HDZ-ovom kontrolom, antifašistička groblja se redovno uništavaju, a počinitelji nikada ne odgovaraju.
Ipak, Šmidt se javno pojavljivao navijajući za hrvatsku fudbalsku reprezentaciju pod zastavom Herceg-Bosne, slušajući Marka Perkovića Thompsona – pjevača kojeg je Centar Simon Wiesenthal označio kao fašistu, čiji koncerti uključuju nacističke pozdrave.
Šmidtovo ponašanje u Bosni nije izuzetak – ono je u skladu s njegovom političkom prošlošću u Njemačkoj. Kao bivši ministar poljoprivrede, pokušao je uvesti zakon kojim bi svinjetina bila obavezna u svim javnim ustanovama, uključujući vrtiće – uprkos protestima jevrejskih i muslimanskih zajednica.
„Kompromis ne može biti da svi jedu samo salatu“, rekao je tada, ismijavajući vjerska prehrambena pravila.
Njemački mediji su ga ismijavali nazivajući to „zakonom o obaveznoj svinjetini“. Šmidt je bio protiv halal i košer ishrane u školama i vrtićima u Njemačkoj.
U Bosni, Šmidt ne ismijava prehrambene navike – već žrtve genocida – kroz genocid trijumfalizam.
Njegove izjave u Srebrenici otkrivaju ideološku posvećenost Leitkulturi – ideji da bijeli njemački identitet mora biti ukorijenjen u kulturnoj superiornosti i kršćanskim normama, iznad svih ostalih. Ova ideja odražava “Über-konzepte" njegovih predaka, prerušene u jezik integracije. Kao političar iz CSU-a, Šmidt pripada stranci koja Leitkulturu opisuje kao suprotnost multikulturalizmu i proizvoljnosti.
Njegovo ponašanje ima dvostruki cilj: očuvanje postojećih struktura moći i ponižavanje Bošnjaka, s nadom da će izazvati otpor koji se može zloupotrijebiti – predstavljajući ih onda kao prijetnju sigurnosti, pa čak i kao teroriste.
Ono što je počelo u Srebrenici nije tu završilo. Politička struktura nametnuta Dejtonom – i decenijama podržavana od strane figura poput Šmidta – poslala je svijetu jasnu poruku: genocid se isplati.
Ta poruka sada odzvanja u Gazi. Dok Izrael bombarduje ovu enklavu pod izgovorom borbe protiv terorizma, hiljade civila bivaju ubijene, raseljene i izgladnjivane. Međunarodni sudovi govore o genocidu, ali zapadne države i dalje finansiraju i naoružavaju državu koja ga provodi.
Kao i u Bosni, žrtve su mahom muslimani. Kao i u Bosni, Zapad nasilje svodi na „kompleksni sukob“ umjesto da ga imenuje kao ono što jeste: zločin. I kao i u Bosni, počinioci dobijaju pravnu i teritorijalnu legitimnost – nauštrb međunarodnog prava.
Odluka Zapada da nagradi genocid u Bosni pomogla je da Gaza postane moguća.
Bosna nije evropski neuspjeh. Bosna je evropski projekat.
„Sjećanje na Srebrenicu“ je prazno bez priznanja političke stvarnosti – stvarnosti u kojoj je Zapad nagradio genocid tako što je njegovim počiniocima dao polovinu teritorije Bosne – srpski entitet RS. Druga polovina (Federacija) je predata hrvatskim fašistima uvođenjem aparthejda od strane Christiana Šmidta. Žrtve Bosanskog Genocida – Bošnjaci – danas su potpuno politički raskomadani u vlastitoj zemlji.
Genocid nikada nije stvarno zaustavljen – on je prepakovan. Samo postojanje entiteta RS – čije su rukovodstvo i vojska osuđeni za genocid – predstavlja nastavak Genocida u Bosni.
Zato je Schmidtov poziv da „nikada ne zaboravimo Dejton“ – politički poredak koji čuva plijen genocida – čin genocid trijumfalizma.
A ako svijet ne može priznati istinu o trajnoj patnji Bosne – ta će se patnja nastaviti – u Gazi, i svuda gdje nekažnjeni zločini iz prošlosti služe kao nacrt za buduće. (braveneweurope.com)
