Kolumne
ZAŠTO DO DANAS NEMA SPOMENIKA POGINULIM BORCIMA IZ SANDŽAKA (1992-1995) U SARAJEVU!?
|
|
Autor: Dr. Bisera Suljić-Boškailo
Objavljeno: 23. July 2025. 15:07:53
Prije nekoliko mjeseci je do Upravnog odbora Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH došla na razmatranje ideja Beća Hasanovića (vojno lice u penziji) o izgradnji spomenika palim borcima iz Sandžaka u Sarajevu, što je Upravni odbor zajedno sa predsjednikom Udruženja, Ekremom Lekićem, i prihvatio. Meni je data čast da sa ovom kolumnom, koja će biti i poziv dobrim ljudima da učestvuju u ovom veoma važnom projektu, započnemo i sa oživljavljavanjem te sjajne ideje.
Šta su, i ko su – naši Sandžaklije?
Bila sam ne jedanput svjedok izrečenim riječima „Sarajličica“: „Draži su mi i oni četnici sa Pala, već Sandžaklije…“
Zašto?! – vrisnula bih znajući da su za Bosnu dali svoje živote, kao i mnogi drugi Sandžaklije, i moj otac i moj brat.
Pa, zato što su Sandžaklije - “Oni što nam unakaziše grad /na divlje zidajuć kuće /unaokolo/ kud god okom pogledaš”.
Pa, zato što su Sandžaklije - „Oni u vidnjakama /nalik jedan drugom/ ko jaje jajetu. /Uoči rata/ od njih se ulicom nije moglo proći/ za rukav čupaju: /devize/ devize! / Daleko im lijepa kuća/ i njima i njihovoj raboti uličnoj!” – odgovara svojom pjesmom kratko i jasno sarajevski pjesnik Sidran, koji je znao da oslušne svoj narod, i kaže istinu.
No Abdulah Sidran ne bi bio odabrani pjesnik, da nije znao život dobro sabrati i oduzeti, te iz svega zaključiti:
„A ovaj prsten oko Sarajeva / koji nas štiti / od njihovih je kuća napravljen. / Ni jedno još naselje nije palo ako su ga štitili oni/ naši Sandžaklije. / Gdje njihovih kuća nije bilo / otuda nas / danas / tuku vukodlaci.
Ko čita smrtovnice / i razumije se u nauku o imenima / lako je mogo izračunat: /od petero poginulih/ u odbrani grada / barem su dvojica / svakoga dana / naši Sandžaklije!“
Tako to vide pjesnici – svjedoci vremena, a šta govore činjenice?
Šta govore činjenice?
A činjenice govore da je učešće Sandžaklija u ratu u Bosni i Hercegovini (1992–1995) i njihova uloga u odbrani Bosne i Hercegovine bila je velika i višeslojna: vojna, politička, logistička i simbolička, ali nažalost, iz nekog (ne)poznatog razloga i totalno zanemarena. Mi Sandžaklije se danas busamo sa bogatstvom velikih i praznih kuća, vila i stanova, luksuznih auta, a ne nalazimo načina da ti naši „bogataši“ naučnicima i istraživačima dadu novčanu podršku da prikupe sve činjenice, te istraže i dokumentuju to veoma važno polje. Nisu se sjetili toga, ili pak, nemamo pisanu kulturu, zašto nam se dešava da našu historiju drugi lažno pišu i da ostajemo narod bez „kulture“, te narod koji brzo zlo zaboravlja, pa nam se genocidi i ponavljaju.
Ono podataka koje sam prikupila je da je preko 60 heroja iz Sandžaka posthumno dobilo „Zlatne ljiljane“, za svoju hrabrost, da preko 200 šehidskih porodica živi trenutno samo u Sarajevu, te da je preko 600 boraca iz Sandžaka poginulo. Da li su svi izbrojani, to ne znam. Znamo samo da je mnogo krvi sandžačke zalilo u odbrani Bosne, ali i pored toga palim Sandžaklijama se zamete trag i oni ostaše zaboravljeni - niko ih se ne sjeća u Jednom danu, niko od političara javno nije rekao – hvala braćo iz Sandžaka što nas braniste – da, niko o njihovim herojstvima glasno ne govori, osim ranjenih duša i srca njihovih najbližih…
Sanjala sam oca – šehida koji je branio Sarajevo
Kad sam odlučila da se pridružim ideji Beća Hasanovića i Udruženju najprije ovim tekstom, te da pokrenemo narod o izgradnji spomenika poginulim borcima porijeklom iz Sandžaka u Sarajevu – sanjala sam svog rahmetli oca – šehida kako se odnekud vraća. I ne vraća se on iz mrtvih, ne, šehidi ne umiru – vraća se on-šehid iz bezdana našeg grijeha zbog zaborava na sve one koji su dali svoje živote tako nesebično, samo da mi danas slobodno hodamo ovom lijepom zemljom Bosnom. Vraća se on kao živ, da kaže da je naša namjera o izgradnji spomenika poginulim Sandžaklijama u Sarajevu i BiH kao svjetlost koja će govoriti istinu o narodu iz Sandžaka!
Zašto spomenik?
Pitam Beća Hasanovića da mi ukratko kaže otkud mu ideja o spomeniku i zašto je veoma potreban tako jedan spomenik Sandžaklijama u Sarajevu.
„Taj je naš moralni čin prema poginulim borcima - znak našeg poštovanja prema nekom ko se borio i poginuo da bi mi mogli sada slobodno da živimo. Pored toga spomenik bi pokazao i govorio svim građanima Sarajeva i BiH o našem doprinosu u odbranu BiH. On bi izmijenio iz korijena odnos Bosanaca (Sarajlija) prema Sandzaklijama, gledali bi nas sa više uvažavanja i poštovanja, uspostavili bi čvršću vezu između našeg naroda iz Sandžaka i naroda u BiH. Spomenik bi bio trajna slika historijske vrijednosti Sandžaklije - on bi doprinio da nas ne gledaju kao švercere i narkodilere, već kao ljude koji su dali srčano svoje živote za BiH. Naša nesreća i njihova nesreća će nas povezati jače, jer će shvatiti pored tog spomenika koliku smo žrtvu dali, i koja smo mi žrtva. Dolaziće razne eksurzije iz Sandzaka da obilaze spomenik, tako se neće naši borci zaboravit, pisat će se o njima kao čistim braniocima grada…“
Spomenik palim Rusima u Višegradu
A pogledajte malo oko sebi i shvatićete kako se historija piše. Uzmimo samo mali primjer iz Višegrada gdje su Srbi podigli spomenik ruskim dobrovoljcima koji su od 1992. do 1995. ratovali (prema podacima Vlade Republike srpske njih oko 700 ruskih državljana ratovalo je u Višegradu i 37-orica su poginuli). I pored toga što je u zločinima koji su se desili u Višegradu i okolini ubijeno je oko 3.000 Bošnjaka, uključujući oko 600 žena i više od stotinu djece, ovi „borci“ (vjerovatno za novac) su istaknuti - da se ne zaborave. I jednog dana kada odu oni što su usmeno pričali o junaštvu poginulih, ostat će ovaj spomenik da priča da su se tu borili, za nečiju slobodu, Rusi, i da su tu poginuli. I neće tada biti niko da kaže našu istinu da su oni ubijali vjerovatno nedužne žene i djecu za novac. Oni će tako s tim spomenikom ostati heroji. I neka će, ko je nama krv što nismo sposobni da obilježimo jednim kamenom na ovoj krvavoj zemlji naše heroje, branioce - da se zna zašta su Sandžaklije poginuli i ko su bili ti ljudi koji su nesebično davali svoje živote u odbrani domovine Bosne. A u Sarajevu i sada živi preko 120 hiljada Sandžaklija, a među njima ima mnogi njih da i sada nemaju bh. državljanstvo i ne mogu biti zdrastveno osigurani, pa imamo ne tako davno tužnu priču, koju su bosanski i sandžački mediji prenosili - žalosnu istinu o staroj nani Đemi Turković (72), porijeklom iz Sandžaka, koja već dvije decenije nije mogla da dobije državljanstvo Bosne u kojoj žive njeni unuci i sva rodbina, a ona je u ratu ostala bez sinova Redžepa (30) i Besima (26), koji su poginuli kao pripadnici Armije R. BiH, a još dvojica sinova su joj stradala u miru. Mada su joj sinovi dali živote za Bosnu i, kako kaže, nosioci su ordena “zlatnih ljiljana”, na sve njene zahtjeve za dobijanje državljanstva, ostajala je bez odgovora, a nema čak ni zdravstvenu knjižicu. I mnogi su Sandžaklije u takvoj situaciji. Nedavno je u komšiluku moje majke umro mlad Sandžaklija koji isto tako nije imao zdrastvenog osiguranja, ostaviši za sobom dvoje male djece.
A kakvi su borci Sandzaklije bili govori najbolje izjava Vikića da mu je omiljeni borac, kolega, suborac i mentor u jedinici bio je Sandzaklija. „Ovaj nije glumio u nikakvim spotovima, nije se oblacio kao "specijalac" nego je jednostavno bio dobar vojnik. Dobrodušan, jednostavan i dostojanstven, ali kada dođe vrijeme borbe - najbolji od svih:
sabran, iskustan, brizan za druge, miran i hrabar sto su za mene bile odlike pravog borce. Nije nikad zelio neki visi cin i komandni položaj jer mu se nije dalo petljati sa tom vrstom odgovornosti…“
Moćni Sandže pokažite svoje junaštvo kao i naši pali borci i podržite ovu vrijednu akciju!
Ima nas, i imamo, imamo toliko da možemo obilježiti komadić zemlje ili stijene sa imenima Sandžaklija koji su poginuli od 1992-1995 g. braneći ovu svoju zemlju - majku Bosnu koja je svakom Sandzakliji oteta majka. Sandžaklije su kao djeca otrgnuta od rođene majke da bi ih dali drugom na usvajanje. A oni ostali vječito maštati o toj svojoj rođenoj majci. I upravo zato Sandžaklije jače osjećaju ljubav i žudnju prema Bosni, od njene bosanske djece, koja su ostala s majkom da žive i da se rogobataju, svađaju i ratuju...
Podržimo svi svojom energijom i onim što možemo ovu humanu akciju Udruženja građana porijeklom iz Sandzaka u Sarajevu i napravimo na vidnom mjestu jedan spomenik našim Sandžačkim palim borcima. Toliko možemo i trebamo – da se ne zaborave dati životi Sandžaka.
Bila sam ne jedanput svjedok izrečenim riječima „Sarajličica“: „Draži su mi i oni četnici sa Pala, već Sandžaklije…“
Zašto?! – vrisnula bih znajući da su za Bosnu dali svoje živote, kao i mnogi drugi Sandžaklije, i moj otac i moj brat.
Pa, zato što su Sandžaklije - “Oni što nam unakaziše grad /na divlje zidajuć kuće /unaokolo/ kud god okom pogledaš”.
Pa, zato što su Sandžaklije - „Oni u vidnjakama /nalik jedan drugom/ ko jaje jajetu. /Uoči rata/ od njih se ulicom nije moglo proći/ za rukav čupaju: /devize/ devize! / Daleko im lijepa kuća/ i njima i njihovoj raboti uličnoj!” – odgovara svojom pjesmom kratko i jasno sarajevski pjesnik Sidran, koji je znao da oslušne svoj narod, i kaže istinu.
No Abdulah Sidran ne bi bio odabrani pjesnik, da nije znao život dobro sabrati i oduzeti, te iz svega zaključiti:
„A ovaj prsten oko Sarajeva / koji nas štiti / od njihovih je kuća napravljen. / Ni jedno još naselje nije palo ako su ga štitili oni/ naši Sandžaklije. / Gdje njihovih kuća nije bilo / otuda nas / danas / tuku vukodlaci.
Ko čita smrtovnice / i razumije se u nauku o imenima / lako je mogo izračunat: /od petero poginulih/ u odbrani grada / barem su dvojica / svakoga dana / naši Sandžaklije!“
Tako to vide pjesnici – svjedoci vremena, a šta govore činjenice?
A činjenice govore da je učešće Sandžaklija u ratu u Bosni i Hercegovini (1992–1995) i njihova uloga u odbrani Bosne i Hercegovine bila je velika i višeslojna: vojna, politička, logistička i simbolička, ali nažalost, iz nekog (ne)poznatog razloga i totalno zanemarena. Mi Sandžaklije se danas busamo sa bogatstvom velikih i praznih kuća, vila i stanova, luksuznih auta, a ne nalazimo načina da ti naši „bogataši“ naučnicima i istraživačima dadu novčanu podršku da prikupe sve činjenice, te istraže i dokumentuju to veoma važno polje. Nisu se sjetili toga, ili pak, nemamo pisanu kulturu, zašto nam se dešava da našu historiju drugi lažno pišu i da ostajemo narod bez „kulture“, te narod koji brzo zlo zaboravlja, pa nam se genocidi i ponavljaju.
Ono podataka koje sam prikupila je da je preko 60 heroja iz Sandžaka posthumno dobilo „Zlatne ljiljane“, za svoju hrabrost, da preko 200 šehidskih porodica živi trenutno samo u Sarajevu, te da je preko 600 boraca iz Sandžaka poginulo. Da li su svi izbrojani, to ne znam. Znamo samo da je mnogo krvi sandžačke zalilo u odbrani Bosne, ali i pored toga palim Sandžaklijama se zamete trag i oni ostaše zaboravljeni - niko ih se ne sjeća u Jednom danu, niko od političara javno nije rekao – hvala braćo iz Sandžaka što nas braniste – da, niko o njihovim herojstvima glasno ne govori, osim ranjenih duša i srca njihovih najbližih…
Kad sam odlučila da se pridružim ideji Beća Hasanovića i Udruženju najprije ovim tekstom, te da pokrenemo narod o izgradnji spomenika poginulim borcima porijeklom iz Sandžaka u Sarajevu – sanjala sam svog rahmetli oca – šehida kako se odnekud vraća. I ne vraća se on iz mrtvih, ne, šehidi ne umiru – vraća se on-šehid iz bezdana našeg grijeha zbog zaborava na sve one koji su dali svoje živote tako nesebično, samo da mi danas slobodno hodamo ovom lijepom zemljom Bosnom. Vraća se on kao živ, da kaže da je naša namjera o izgradnji spomenika poginulim Sandžaklijama u Sarajevu i BiH kao svjetlost koja će govoriti istinu o narodu iz Sandžaka!
Pitam Beća Hasanovića da mi ukratko kaže otkud mu ideja o spomeniku i zašto je veoma potreban tako jedan spomenik Sandžaklijama u Sarajevu.
„Taj je naš moralni čin prema poginulim borcima - znak našeg poštovanja prema nekom ko se borio i poginuo da bi mi mogli sada slobodno da živimo. Pored toga spomenik bi pokazao i govorio svim građanima Sarajeva i BiH o našem doprinosu u odbranu BiH. On bi izmijenio iz korijena odnos Bosanaca (Sarajlija) prema Sandzaklijama, gledali bi nas sa više uvažavanja i poštovanja, uspostavili bi čvršću vezu između našeg naroda iz Sandžaka i naroda u BiH. Spomenik bi bio trajna slika historijske vrijednosti Sandžaklije - on bi doprinio da nas ne gledaju kao švercere i narkodilere, već kao ljude koji su dali srčano svoje živote za BiH. Naša nesreća i njihova nesreća će nas povezati jače, jer će shvatiti pored tog spomenika koliku smo žrtvu dali, i koja smo mi žrtva. Dolaziće razne eksurzije iz Sandzaka da obilaze spomenik, tako se neće naši borci zaboravit, pisat će se o njima kao čistim braniocima grada…“
A pogledajte malo oko sebi i shvatićete kako se historija piše. Uzmimo samo mali primjer iz Višegrada gdje su Srbi podigli spomenik ruskim dobrovoljcima koji su od 1992. do 1995. ratovali (prema podacima Vlade Republike srpske njih oko 700 ruskih državljana ratovalo je u Višegradu i 37-orica su poginuli). I pored toga što je u zločinima koji su se desili u Višegradu i okolini ubijeno je oko 3.000 Bošnjaka, uključujući oko 600 žena i više od stotinu djece, ovi „borci“ (vjerovatno za novac) su istaknuti - da se ne zaborave. I jednog dana kada odu oni što su usmeno pričali o junaštvu poginulih, ostat će ovaj spomenik da priča da su se tu borili, za nečiju slobodu, Rusi, i da su tu poginuli. I neće tada biti niko da kaže našu istinu da su oni ubijali vjerovatno nedužne žene i djecu za novac. Oni će tako s tim spomenikom ostati heroji. I neka će, ko je nama krv što nismo sposobni da obilježimo jednim kamenom na ovoj krvavoj zemlji naše heroje, branioce - da se zna zašta su Sandžaklije poginuli i ko su bili ti ljudi koji su nesebično davali svoje živote u odbrani domovine Bosne. A u Sarajevu i sada živi preko 120 hiljada Sandžaklija, a među njima ima mnogi njih da i sada nemaju bh. državljanstvo i ne mogu biti zdrastveno osigurani, pa imamo ne tako davno tužnu priču, koju su bosanski i sandžački mediji prenosili - žalosnu istinu o staroj nani Đemi Turković (72), porijeklom iz Sandžaka, koja već dvije decenije nije mogla da dobije državljanstvo Bosne u kojoj žive njeni unuci i sva rodbina, a ona je u ratu ostala bez sinova Redžepa (30) i Besima (26), koji su poginuli kao pripadnici Armije R. BiH, a još dvojica sinova su joj stradala u miru. Mada su joj sinovi dali živote za Bosnu i, kako kaže, nosioci su ordena “zlatnih ljiljana”, na sve njene zahtjeve za dobijanje državljanstva, ostajala je bez odgovora, a nema čak ni zdravstvenu knjižicu. I mnogi su Sandžaklije u takvoj situaciji. Nedavno je u komšiluku moje majke umro mlad Sandžaklija koji isto tako nije imao zdrastvenog osiguranja, ostaviši za sobom dvoje male djece.
A kakvi su borci Sandzaklije bili govori najbolje izjava Vikića da mu je omiljeni borac, kolega, suborac i mentor u jedinici bio je Sandzaklija. „Ovaj nije glumio u nikakvim spotovima, nije se oblacio kao "specijalac" nego je jednostavno bio dobar vojnik. Dobrodušan, jednostavan i dostojanstven, ali kada dođe vrijeme borbe - najbolji od svih:
sabran, iskustan, brizan za druge, miran i hrabar sto su za mene bile odlike pravog borce. Nije nikad zelio neki visi cin i komandni položaj jer mu se nije dalo petljati sa tom vrstom odgovornosti…“
Ima nas, i imamo, imamo toliko da možemo obilježiti komadić zemlje ili stijene sa imenima Sandžaklija koji su poginuli od 1992-1995 g. braneći ovu svoju zemlju - majku Bosnu koja je svakom Sandzakliji oteta majka. Sandžaklije su kao djeca otrgnuta od rođene majke da bi ih dali drugom na usvajanje. A oni ostali vječito maštati o toj svojoj rođenoj majci. I upravo zato Sandžaklije jače osjećaju ljubav i žudnju prema Bosni, od njene bosanske djece, koja su ostala s majkom da žive i da se rogobataju, svađaju i ratuju...
Podržimo svi svojom energijom i onim što možemo ovu humanu akciju Udruženja građana porijeklom iz Sandzaka u Sarajevu i napravimo na vidnom mjestu jedan spomenik našim Sandžačkim palim borcima. Toliko možemo i trebamo – da se ne zaborave dati životi Sandžaka.
