Teme
EVROPO, PROBUDI SE – NAŠE UBIJENE NE MOŽETE VRATITI, ALI MOŽETE ZAUSTAVITI NOVE ZLOČINE
|
|
Autor: Akademik prof. dr. Aleksandar Knežević
Objavljeno: 13. July 2025. 17:07:14
SREBRENICA (Bosna i Hercegovina), 11. juli 2025. – Na današnjoj komemoraciji povodom 30. godišnjice genocida u Srebrenici, Munira Subašić, predsjednica udruženja „Majke eksklave Srebrenica i Žepa“, održala je snažan i emotivan govor koji je odzvanjao kako među bijelim nišanima u Potočarima, tako i u dvorani Ujedinjenih nacija u New Yorku. U njenom glasu sabrale su se tri decenije boli, borbe za istinu i neprekidnog dostojanstva majki koje su izgubile sinove, muževe, očeve – često cijele porodice.
Munira Subašić je podsjetila da joj je ubijeno 22 člana njeneuže porodice – među njima i najmlađi sin, kojeg je, kako je rekla, najviše voljela. Njene riječi bile su više od govora – bile su opomena, vapaj i poziv.
„Trideset godina nosimo bol u srcima. Slušamo laži, gledamo mržnju, veličanje ratnih zločinaca. Našu djecu su ubijali jer su imali drugo ime. Zato što su bili muslimani. A svijet i Evropa – nijemo su posmatrali“, rekla je, obraćajući se okupljenima među stotinama mezara u Memorijalnom centru Potočari.
Djeca bez slika očeva
Kroz tišinu koja je zavladala među prisutnima, Munira je govorila i o generacijama koje odrastaju bez roditelja. „Neka su se djeca rađala i poslije smrti svojih očeva. Nemaju ni sliku da znaju kako im je otac izgledao. Pitaju nas: ‘Ličim li na njega? Ima li moju kosu?’ Dušmani nisu ubijali samo djecu – ubijali su i uspomene“, istakla je.
Ona je podsjetila da je nakon jula 1995. godine iza sebe ostalo više od 5.000 djece bez jednog ili oba roditelja. Mnoge od tih majki danas više nisu među živima – preko 570 ih je umrlo, a da nisu dočekale da pronađu ni jednu kost svojih sinova.
„Otišle su s jednom željom – da pronađu bar jednu kost, da imaju gdje da zapale svijeću. Govorile su mi: ‘Munira, nastavi… nemoj stati. Našla si mog sina, traži još i mog drugog.’“
Negiranje genocida kao drugi zločin
Jedna od najsnažnijih poruka njenog govora odnosila se na savremeno poricanje genocida. Munira je jasno upozorila da ono što se danas dešava – veličanje ratnih zločinaca, negiranje pravosnažnih presuda i relativizacija zločina – predstavlja nastavak zločina.
„Umjesto da bude pravde, počeo je da se budi fašizam. Svijet nije naučio ništa. Danas gledamo kako se ubijaju djeca u Palestini i Ukrajini. Gledamo silovanja, rušenja domova. I opet – svijet ćuti.“
S posebnom gorčinom upitala je: „Ako nas volite, zašto nas ne primate u NATO? Zašto nas ne primate u Evropu? Mi pripadamo tamo, ne pripadamo mraku.“
U dvorani UN-a: Aplauz za istinu
Munira Subašić se ove godine obratila i na posebnoj komemoraciji u sjedištu Ujedinjenih nacija u New Yorku, gdje je po prvi put obilježen Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici, ustanovljen rezolucijom Generalne skupštine UN-a 2024. godine.
„Naša djeca su ubijena samo zato što su bila muslimani. Ubili su ih u zaštićenoj zoni UN-a. I dok su umirali, cijeli svijet je gledao. Danas se od svijeta traži samo jedno – priznajte istinu i spriječite ponavljanje.“
Govoreći o srebreničkoj siročadi, Subašić je istakla da su te djevojčice i dječaci odrastali bez mržnje, bez želje za osvetom. „Odgajali smo ih da ne mrze, da budu obrazovani, da budu bolji ljudi. Danas su to doktori, profesori, inženjeri, govore više jezika. Učite od nas – učite od majki koje su izgubile sve, a nisu uzvratile mržnjom.“
Njene riječi izazvale su aplauz okupljenih diplomata, zvaničnika i predstavnika civilnog društva iz cijelog svijeta.
Poruka onima koji negiraju: „Živite u mraku“
U svom govoru Subašić je izrazila zahvalnost svim državama koje su podržale Rezoluciju UN-a o genocidu u Srebrenici. Onima koji nisu, poslala je jasnu poruku: „Neka žive u mraku, ali znajte da istina uvijek pobjeđuje. Niko ne može ubiti sjećanje.“
Pozvala je na nastavak procesuiranja odgovornih, ali i na obrazovanje nove generacije o zločinima koji su se desili, kako bi budućnost bila sigurnija za sve narode u Bosni i Hercegovini i svijetu.
„Nijedan mrtav čovjek ne može biti samo broj. Svaki čovjek ima ime i prezime, i dok se ne pronađe – nije ni živio. Naša borba nije osveta, to je borba za dostojanstvo.“
Historijska istina: Genocid pod zastavom UN-a
U julu 1995. godine, u „zaštićenoj zoni“ Srebrenice pod zaštitom Ujedinjenih nacija, pripadnici tzv. Vojske Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića izvršili su sistematsko ubistvo više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Taj čin je od strane Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde pravosnažno okarakterisan kao genocid.
Do danas je više od 6.600 žrtava pronađeno i ukopano u Potočarima i drugim mezarjima, dok se još uvijek traga za više od 1.000 nestalih. Među osuđenima za genocid i druge zločine su Radovan Karadžić i Ratko Mladić, obojica osuđeni na doživotni zatvor.
Završna poruka: „Djeca su sanjala život“
Na kraju obraćanja u Potočarima, Munira Subašić je kazala:
„Naša djeca su željela da žive. Nisu im dali. Vi danas ovdje stojite nad njihovim snovima. Vi ste njihova pravda. Vi ste njihovo sjećanje. Ne dajte da zločinci hodaju slobodni. Ne dajte da nam poriču ono što se desilo. Istina nije protiv jednog naroda – istina je protiv zla.“
A onda je, podižući glas u ime svih majki, poslala posljednju poruku svijetu:
„Evropo, probudi se. Naše mrtve ne možete vratiti – ali još možete zaustaviti da se ponovo ubijaju tuđa djeca. Djeca Gaze, djeca Ukrajine, djeca svijeta. Učite iz Srebrenice!“ (aklogika)
Munira Subašić je podsjetila da joj je ubijeno 22 člana njeneuže porodice – među njima i najmlađi sin, kojeg je, kako je rekla, najviše voljela. Njene riječi bile su više od govora – bile su opomena, vapaj i poziv.
„Trideset godina nosimo bol u srcima. Slušamo laži, gledamo mržnju, veličanje ratnih zločinaca. Našu djecu su ubijali jer su imali drugo ime. Zato što su bili muslimani. A svijet i Evropa – nijemo su posmatrali“, rekla je, obraćajući se okupljenima među stotinama mezara u Memorijalnom centru Potočari.
Djeca bez slika očeva
Kroz tišinu koja je zavladala među prisutnima, Munira je govorila i o generacijama koje odrastaju bez roditelja. „Neka su se djeca rađala i poslije smrti svojih očeva. Nemaju ni sliku da znaju kako im je otac izgledao. Pitaju nas: ‘Ličim li na njega? Ima li moju kosu?’ Dušmani nisu ubijali samo djecu – ubijali su i uspomene“, istakla je.
Ona je podsjetila da je nakon jula 1995. godine iza sebe ostalo više od 5.000 djece bez jednog ili oba roditelja. Mnoge od tih majki danas više nisu među živima – preko 570 ih je umrlo, a da nisu dočekale da pronađu ni jednu kost svojih sinova.
„Otišle su s jednom željom – da pronađu bar jednu kost, da imaju gdje da zapale svijeću. Govorile su mi: ‘Munira, nastavi… nemoj stati. Našla si mog sina, traži još i mog drugog.’“
Negiranje genocida kao drugi zločin
Jedna od najsnažnijih poruka njenog govora odnosila se na savremeno poricanje genocida. Munira je jasno upozorila da ono što se danas dešava – veličanje ratnih zločinaca, negiranje pravosnažnih presuda i relativizacija zločina – predstavlja nastavak zločina.
„Umjesto da bude pravde, počeo je da se budi fašizam. Svijet nije naučio ništa. Danas gledamo kako se ubijaju djeca u Palestini i Ukrajini. Gledamo silovanja, rušenja domova. I opet – svijet ćuti.“
S posebnom gorčinom upitala je: „Ako nas volite, zašto nas ne primate u NATO? Zašto nas ne primate u Evropu? Mi pripadamo tamo, ne pripadamo mraku.“
U dvorani UN-a: Aplauz za istinu
Munira Subašić se ove godine obratila i na posebnoj komemoraciji u sjedištu Ujedinjenih nacija u New Yorku, gdje je po prvi put obilježen Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici, ustanovljen rezolucijom Generalne skupštine UN-a 2024. godine.
„Naša djeca su ubijena samo zato što su bila muslimani. Ubili su ih u zaštićenoj zoni UN-a. I dok su umirali, cijeli svijet je gledao. Danas se od svijeta traži samo jedno – priznajte istinu i spriječite ponavljanje.“
Govoreći o srebreničkoj siročadi, Subašić je istakla da su te djevojčice i dječaci odrastali bez mržnje, bez želje za osvetom. „Odgajali smo ih da ne mrze, da budu obrazovani, da budu bolji ljudi. Danas su to doktori, profesori, inženjeri, govore više jezika. Učite od nas – učite od majki koje su izgubile sve, a nisu uzvratile mržnjom.“
Njene riječi izazvale su aplauz okupljenih diplomata, zvaničnika i predstavnika civilnog društva iz cijelog svijeta.
Poruka onima koji negiraju: „Živite u mraku“
U svom govoru Subašić je izrazila zahvalnost svim državama koje su podržale Rezoluciju UN-a o genocidu u Srebrenici. Onima koji nisu, poslala je jasnu poruku: „Neka žive u mraku, ali znajte da istina uvijek pobjeđuje. Niko ne može ubiti sjećanje.“
Pozvala je na nastavak procesuiranja odgovornih, ali i na obrazovanje nove generacije o zločinima koji su se desili, kako bi budućnost bila sigurnija za sve narode u Bosni i Hercegovini i svijetu.
„Nijedan mrtav čovjek ne može biti samo broj. Svaki čovjek ima ime i prezime, i dok se ne pronađe – nije ni živio. Naša borba nije osveta, to je borba za dostojanstvo.“
Historijska istina: Genocid pod zastavom UN-a
U julu 1995. godine, u „zaštićenoj zoni“ Srebrenice pod zaštitom Ujedinjenih nacija, pripadnici tzv. Vojske Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića izvršili su sistematsko ubistvo više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Taj čin je od strane Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde pravosnažno okarakterisan kao genocid.
Do danas je više od 6.600 žrtava pronađeno i ukopano u Potočarima i drugim mezarjima, dok se još uvijek traga za više od 1.000 nestalih. Među osuđenima za genocid i druge zločine su Radovan Karadžić i Ratko Mladić, obojica osuđeni na doživotni zatvor.
Završna poruka: „Djeca su sanjala život“
Na kraju obraćanja u Potočarima, Munira Subašić je kazala:
„Naša djeca su željela da žive. Nisu im dali. Vi danas ovdje stojite nad njihovim snovima. Vi ste njihova pravda. Vi ste njihovo sjećanje. Ne dajte da zločinci hodaju slobodni. Ne dajte da nam poriču ono što se desilo. Istina nije protiv jednog naroda – istina je protiv zla.“
A onda je, podižući glas u ime svih majki, poslala posljednju poruku svijetu:
„Evropo, probudi se. Naše mrtve ne možete vratiti – ali još možete zaustaviti da se ponovo ubijaju tuđa djeca. Djeca Gaze, djeca Ukrajine, djeca svijeta. Učite iz Srebrenice!“ (aklogika)
