Fort Lee, New Jersey - 11. juli 2025. godine - U znak sjećanja na 30. godišnjicu genocida u Srebrenici, lokalna zajednica okupila se ispred Općinske zgrade u Fort Lee-u kako bi odala počast žrtvama ovog tragičnog događaja. Ova važna komemoracija, organizovana od strane Bošnjačko-američkog Community Centra iz Elmwood Parka u saradnji s općinom Fort Lee, privukla je veliki broj posjetitelja, uključujući porodice preživjelih genocida, lokalne vlasti, članove zajednice, prijatelja Bosne i Hercegovine

Komemoraciju su otvorile moderatorice Selma Mujović i Aiša Feratović, koje su prisutnima uputile citate iz Kur’ana i tople riječi dobrodošlice.
Aziza Smailović, kao jedan od domaćina i organizatora, obratila se okupljenima, naglašavajući značaj sjećanja na žrtve genocida.


Među istaknutim gostima bili su gradonačelnik Fort Lee-a Mark Sokolich, koji je osudio genocid koji je počinjen u Srebrenici, istakao važnost stalnog podsjećanja, ali i pružio podršku budućim obilježavanjima 11. jula - tužnog datuma u historiji Bosne i bošnjačkog naroda. Gradonačelnik Sokolich ponudio je svoju podršku.

Komemoraciji su prisustvovale i predstavnice Stalne misije Bosne i Hercegovine pri UN-u, zamjenica ambasadora dr. Šejla Đurbuzović i Naida Rezak.

Zamjenica ambasadora Đurbuzović govorom o događajima tokom genocida u Srebrenici doprinijeli su težini i značaju ovog skupa, podsjećajući na važnost kolektivnog pamćenja i priznavanja bola preživjelih.


Također je govorio sekretar CAIR Fort Lee Ali H Ajarrah.
Posebnu pažnju privukla su svjedočanstva preživjelih genocida u Srebrenici, među kojima mr. Senahid Halilović, koji je podijelio svoja iskustva kada je tokom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992 – 95, Srebrenica bila na posebno udaru vojnih i policijskih formacija sa podrškom iz Srbije. Mr. Halilović je opisao tok događaja 1992 - 1995, sa posebnim osvrtom na 1993. godine kada je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvojilo je Rezoluciju 819, proglašavajući opkoljeni grad Srebrenicu (i Žepu) "sigurnim zonom" pod zaštitom UN-a. Rezolucija je zahtijevala da se Srebrenica tretira kao sigurno područje, bez oružanih napada, i pozvala na hitno povlačenje snaga bosanskih Srba koje su okruživale to područje.


Dogovoren je prekid vatre, a ograničen broj lahko naoružanih mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR) raspoređen je kako bi nadgledao demilitarizaciju grada i olakšao humanitarni pristup. Uprkos proglašenju sigurnog područja i prisustvu mirovnih snaga UN-a, grad je ostao pod opsadom, a napadi snaga bosanskih Srba su se povremeno nastavljali.
Ustvari, kako je naglasio Halilović, pripadnici Armije RBiH u Srebrenici jesu bili razoružani, ali srpske vojne snage to nisu niti su se povukli na odstojanje od Srebrenice kako je to bilo predviđeno dogovorom o prekidu vatre.


U julu 1995. godine, vojne i policijske jedinice, i paravojne četiničke formacije bosanskih Srba i raznih jedinica iz Srbije zauzeli su Srebrenicu, što je dovelo do sistematskog ubijanja i pokolja više od 8.000 bošnjačkih (bosanskih muslimanskih) muškaraca i dječaka – dok je izvršena potpuna deportacija preko pedeset hiljada žena, starijih muškaraca i djece koja su sakrivana među ženama. Uz sistematski genocid počinjeno je i etničko čišćenje cijelog područja Srebrenice i Žepe.
Halilović je istakao, i treba znati, da u broj žrtava genocida 8,372 iz jula 1995, nisu uračunate žrtve od početka srspke agresije 1992. Pa do jula 1995., tako de broj žrtava puno veći.
Događaje iz jula 1995. najveći međunarodni sudovi koji su osnovani od strane UN-a, presudili su da je u Srebrenici nad Bošnjacima počinjen genocid.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodni sud pravde (MSP) presudili su da masakr bosanskih muslimana u Srebrenici od strane Vojske i MUP-a Republike srpske predstavlja čin genocida, dok je Srbija od istog suda kažnjena za nesprječavanje genocida.
Kompletno srpsko paradržavno političko i vojno rukovodstvo je osuđeno na doživotne kazne robije.


U srpskoj vojnoj i policijskoj genocidnoj kampanji Senahidu su obijeni tri brata, otac i još preko sedamdeset članova uže rodbine.
Kaže Senahid, da ih često sanja, nekada mu bude lakše kada se u snu ispriča sa njima.

Mlađa generacija, uključujući djecu i mlade iz porodica preživjelih, aktivno je učestvovala u programu, a posebno se istakao Hamid Nokić, koji je naglasio važnost očuvanja sjećanja i podizanja svijesti o ovom stravičnom događaju.

Simbolični elementi, kao što je podizanje zastave Bosne i Hercegovine i recitacija "Srebreničkog inferna" koju je izvela Aiša Feratović svojim glasom obogatila je cjelokupnu komemorativnu ceremoniju. Izvođenjem Srebreničkog inferna zagrebala je u ranjene duše prisutnih, čije su oči zasuzile.


Svi prisutni su dobili ručno rađene bijele "Cvjetove sjećanja", koji simboliziraju sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici i drugim krajevima gdje je počinjen genocida nad Bošnjacima.

Ova komemoracija poslala je snažnu poruku sjećanja, ali i osude genocida u Srebrenici i negatorima genocida, te poruke mira, jedinstva.


Na kraju, imami hafiz Hako ef. Omeragić i Fuad ef. Šabović poručili su dovu i molitvu za šehide Bosne, Srebrenice i cijelog svijeta, kao i klanjanje dženaze el- Gaib (u odsustvu), čime je program komemoracije završila u duhu zajedništva i poštovanja.

Organizatori se zahvaljuju svima koji su doprinijeli ovom važnom događaju, ali i čestitke organizatorima na dostojanstvnoj komemoraciji. Posebnu zahvalnost gradnočalnkiku Fort Lee, Gradskoj upravi, članicama Stalne Misije BiH pri UN-u, svima koji su uzeli učešće i prisustvovali.

Zastava Bosne i Hercegovine je podugunuta uz intoniranje državne himne, ona će narednih dana uz zgradu općine lepršati uz američku zastavu i svjedočiti da je Bosne bilo i biće je do Sudnjeg dana.

U nastavku objavljujemo obraćanje Hamida Nokića:


Hvala vam svima što ste se danas okupili ovdje kako bismo odali počast žrtvama genocida u Srebrenici. Moje ime je Hamid Nokić. Sin sam Emira Nokića i Almedine Tursunović Nokić - preživjele i žrtve genocida čiji je otac ubijen - i unuk Adila Tursunovića, koji je ubijen zajedno s trideset drugih članova naše šire porodice. Moja majka je imala samo sedam godina kada je iz Srebrenice protjerana sa svojim roditeljima, tri sestre i jednomjesečnim bratom koji nikada nije upoznao svog oca.
Mog djeda, Adila, odveli su srpski vojnici pred njihovim očima. To je bio posljednji put da su ga vidjeli. Moja nana je ostala sama da se brine o svojoj djeci. Iako je bila majka, bila je i prestravljena. Nije znala kako da ih zaštiti. Nije znala kuda da ide. Znala je samo jedno - morala je odvesti svoju djecu na sigurno, u dio Bosne koji nije bio pod okupacijom. Kako se moja majka i nana sjećaju, to su bili dani ispunjeni strahom, glađu i tugom. Izgubili su sve - svoje voljene, sigurnost i dom. Hodali su danima, bili su seljeni s mjesta na mjesto, preživljavajući samo od nade - nade da će se moj djed vratiti, da će njihova porodica ponovo biti cijela. Ali onda su preživjeli članovi porodice zatekli poražavajuće vijesti.

Ali onda su preživjeli članovi moje porodice bili zapaženi poražavajućim vijestima.

Moj djed je pronađen. Ne živ - ali u masovnoj grobnici, zajedno sa stotinama drugih nevinih muškaraca, žena i dječaka, djevojčica i beba, ubijeni su jer su bili bosanski muslimani - Bošnjaci.
To je bio dan koji je sve promijenio. Dan urezan u njihova srca - a sada i moja. Moja nana često kaže: "Barem znam gdje je njegov mezar. Mogu ga posjetiti. Mogu učiti Kur'an, moliti dovu i plakati tamo gdje sada počiva." Ali mnoge majke nikada nisu imale taj mir. Čak i trideset godina kasnije, neke još uvijek traže posmrtne ostatke svojih voljenih. Mojoj majci je teško govoriti o ovome. Zato danas govorim - za nju. Za svog djeda. Za bezbrojne priče koje ostaju neispričane. Odrastamo bez svog djeda. Bez mnogih svojih najbližih rođaka. Odrastao sam s prazninom - istom prazninom koju moja majka još uvijek nosi. Ali pravda, čak i kada je odgođena, daje nam snagu. Snagu da živimo. Snagu da se sjećamo. Snagu da progovorimo. I ja, kao mlada osoba, kažem vam ovo: Progovorite. Podijelite naše priče. Nikada ne zaboravite. Da se ono što se dogodilo u Srebrenici nikada ne ponovi. Nikome. Nigdje.
Nikada ne zaboravite Srebrenicu, poručio je 12-to godišnji Hamid Nokić.