Ove godine, po prvi put od osnivanja Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine, policijskim službenicima koji su lično preživjeli genocid u Srebrenici i okolnim mjestima, nije omogućeno da učestvuju u Maršu mira. Odluka je donesena bez pisanog obrazloženja, bez konsultacija, i bez uvažavanja lične i profesionalne osjetljivosti koju taj datum i događaj imaju za te službenike.

Riječ je o službenicima koji su u julu 1995. godine kao maloljetnici preživjeli višednevni pješački proboj iz enklava pod opsadom. Neki su tada izgubili članove najuže porodice. Danas, gotovo tri decenije kasnije, oni predstavljaju profesionalne nosioce policijskih zadataka ove države, s dugogodišnjim iskustvom u obezbjeđenju događaja od najvišeg sigurnosnog značaja – uključujući i sam Marš mira.

Za ove policijske službenike, Marš mira nije ni službena dužnost ni lični privilegij. To je tiha obaveza sjećanja, moralna odgovornost prema onima koji su izgubili živote, i čin ličnog dostojanstva. Oni su tokom prethodnih godina redovno učestvovali u Maršu mira – i kao građani, i kao pripadnici institucije – doprinoseći njegovom bezbjednom i dostojanstvenom održavanju.

U trenutku kada se svijet okuplja u Bosni i Hercegovini kako bi obilježio 30. godišnjicu genocida u Srebrenici – i kada predstavnici država, međunarodnih organizacija, civilnog društva i akademske zajednice dolaze u Potočare – sporna odluka Direkcije šalje izuzetno negativnu poruku.

Uskratiti učešće upravo onima koji su simbol tog stradanja, znači ne samo ograničiti osnovno ljudsko pravo na sjećanje, već i narušiti osnovne vrijednosti institucije koja bi trebala njegovati profesionalni integritet, empatiju i ravnopravnost.

Posebno zabrinjava činjenica da se ovakva odluka donosi u kontekstu rastućeg nezadovoljstva među policijskim službenicima bošnjačke nacionalnosti unutar Direkcije, gdje se sve češće ukazuje na osjećaj marginalizacije i institucionalne neravnoteže.

Direkcija, kao državna policijska agencija, obavezna je ne samo poštovati zakon i službene protokole, već i prepoznati težinu historijskog konteksta u kojem djeluje. U ovom slučaju, institucija je zakazala – ne samo administrativno, već i moralno.

Pozivamo odgovorne u Direkciji da preispitaju ovu odluku, u duhu poštivanja temeljnih vrijednosti na kojima se gradi povjerenje između službenika i institucije – kao i povjerenje građana u sistem kojem ti službenici pripadaju.

Jer povjerenje koje se gradi godinama, može se izgubiti jednom odlukom. A dostojanstvo onih koji su preživjeli genocid – ne smije biti predmet administrativne samovolje.