U vremenu kada je moralna jasnoća rijetkost, Francesca Albanese, specijalna izvjestiteljica UN-a za Palestinu, stoji kao glas savjesti. Njezin nedavni izvještaj u kojem izraelske akcije u Gazi naziva genocidom predstavlja rijedak čin hrabrosti na međunarodnoj sceni paraliziranoj moći i profitom.

U oštrom kontrastu, Alan Dershowitz s Harvarda nastavlja svoju dugu i sramotnu praksu pravnog opravdavanja izraelskog nasilja. Više puta je tvrdio da je ubijanje civila u Gazi prihvatljivo u potrazi za Hamasom – što je gnusno kršenje ne samo međunarodnog prava, već i osnovne ljudskosti.

Albanese brani prava onih koji nemaju glasa. Dershowitz brani nekažnjivost.

Ovo nije sukob tumačenja – ovo je sukob između morala i moralnog sloma. Albanese vidi pravo kao štit za potlačene; Dershowitz ga koristi kao oružje u rukama moćnih. Dok se nju kleveće zbog poziva na pravdu, njega se slavi zbog opravdavanja užasa.

Sudi nam se prema glasovima koje podržavamo. Francesca Albanese nas podsjeća da ljudska prava nisu predmet pregovora. Alan Dershowitz nas podsjeća da, u pogrešnim rukama, čak i zakon postaje alat dehumanizacije.

Izbor je naš.

Moralna jasnoća naspram moralnog sloma: Francesca Albanese i Dershowitzeva doktrina dehumanizacije

U današnjem moralnom pejzažu, malo je kontrasta tako prosvjetljujućih – ili tako osuđujućih – kao onaj između specijalne izvjestiteljice UN-a Francesce Albanese i ozloglašenog Alana Dershowitza s Harvarda. Jedna je izabrala da stane uz međunarodno pravo, istinu i svetost ljudskog života. Drugi je upotrijebio pravo kao oružje da opravda teror države i opere zločine.

Francesca Albanese naziva genocid pravim imenom. Alan Dershowitz to naziva „opravdanom samoodbranom“.

Dok Albanese govori s autoritetom međunarodnog prava i težinom dokaza, Dershowitz govori s arogancijom privilegije i hladnom logikom izuzetnosti. U javnim izjavama i tekstovima, Dershowitz je bez stida tvrdio da je ubijanje civila u Gazi prihvatljiva kolateralna šteta u izraelskoj potrazi za Hamasom. Time je palestinskim životima oduzeo smisao i dostojanstvo, tretirajući ih ne kao ljude sa pravima, porodicama i snovima – već kao prepreke u vojnom cilju.

To nije pravo. To je moralni slom obučen u akademske halje.

Budimo jasni: logika koju Dershowitz brani ista je ona logika koja se kroz historiju koristila za opravdanje masakra „drugih“. Od Falludže do Sabre i Šatile, ideja da se cijeli civilni narodi mogu žrtvovati za strateške ciljeve moćne države je sušta suprotnost međunarodnom pravu – i samoj savjesti.

Francesca Albanese, nasuprot tome, odbacuje taj cinizam. Ona prepoznaje da prava nisu rezervisana samo za moćne ili „prihvatljive“ u očima demokratije. Njezin izvještaj potvrđuje da međunarodno pravo postoji upravo da obuzda nasilne nagone država i zaštiti one koji nemaju vojsku, lobiste niti stolicu u UN-u. Njezin stav nije samo pravni – on je duboko moralan, ukorijenjen u vjerovanju da je život palestinskog djeteta jednak po vrijednosti kao i život izraelskog djeteta, ili bilo kojeg djeteta.

Dershowitz, vječiti sudski manipulator, tvrdi da Hamas „koristi civile kao živi štit“, kao da to oslobađa Izrael zakonske i moralne odgovornosti da ih ne ubija. On koristi pravo da služi moći, a ne pravdi. Koristi jezik odbrane da opravda neodbranjivo. I sve to iz udobnosti elitnih institucija, dok su ljudi u Gazi zakopani pod ruševinama.

To nije neutralno akademsko mišljenje. To je saučesništvo. To je intelektualno pranje ratnih zločina.

Albanese, s druge strane, plaća cijenu svoje istine. Suočila se s kampanjama klevete, prijetnjama smrću i stalnim pokušajima da se njezin rad delegitimizira. Zašto? Zato što je imala hrabrosti da kaže da čak i Palestinci imaju prava. Zato što je odbila da igra grotesknu igru balansiranja geopolitičkih interesa naspram ljudske patnje. I zato što se sjetila onoga što su mnogi zaboravili: da pravo postoji ne da štiti moć, već da je ograničava.

To je kontrast koji moramo jasno vidjeti. Nije riječ samo o različitim mišljenjima – već o sukobu etike. Albanese stoji uz čovječnost. Dershowitz uz nekažnjivost.

Historija će nas suditi prema onome koga smo slijedili. Jesmo li stajali uz glasove koji pozivaju na odgovornost, dostojanstvo i mir? Ili smo slijedili one koji su koristili pravne trikove da opravdaju ubistva?

U svakom vremenu postoje oni koji govore s visina principa, i oni koji puze kroz doline oportunizma. Francesca Albanese pripada prvoj grupi. Alan Dershowitz drugoj.

Pitanje je: gdje smo mi?