Zaborav; tiha konstanta istorije, ne događa se slučajno, niti je proizvod slabosti pamćenja. On je usmjeren, selektivan, često ritualizovan kroz jezik vlasti, obrazovanja i svakodnevne mitove. Nije to samo odsustvo sjećanja, već njegova zamjena; ispisivanje prošlosti tintom koja ne ostavlja trag. U ime “mira” brišu se stranice ispunjene nasiljem, nepravdom i odstupanjima od ideala, kako bi se sačuvala slika društva koje zna šta radi i zašto to čini.
Ova praksa podsjeća na Platona i njegovu alegoriju pećine; ljudi posmatraju sjenke na zidu i vjeruju da je to stvarnost. Ali u našoj savremenoj pećini, sjenke su pažljivo projektovane slike zaborava. Istina se ne skriva slučajno; ona se maskira, zamjenjuje, razlaže u narativima koji se lako gutaju, koji ne uznemiravaju i ne pozivaju na odgovornost. Tako zaborav postaje alat kontrole; produžena ruka vlasti koja oblikuje kolektivno pamćenje.
A šta gubimo time? Autentičnost. Suočavanje. Mogućnost katarze. Društvo koje ne pamti ne može se mijenjati, jer ne zna šta treba mijenjati, izbrisao je osnovu tradicije. Čovjek se iz dana u dan kreće kroz rutine, uvjeren da je sve u redu, dok mu pod nogama klizi nevidljiva prošlost čije greške tiho odjekuju u sadašnjosti.
Ali postoji otpor. Postoji sjećanje koje odbija da bude potisnuto; kroz umjetnost, svjedočenja, istinu koja preživljava u tišini pojedinca. Upravo tu se rađa nada; u nemiru jednog glasa, u riječi koja izaziva tišinu, u sumnji koja raskida velove zaborava.
Ponekad su ti propusti nosili težinu epohe; činili su lomove u samim temeljima ljudske suštine. U tim trenucima, društva su, pod pritiskom navodnog racionalnog interesa, žrtvovala ono što je najdragocjenije; slobodu kao dah duše, čast kao tiha unutrašnja vatra, dostojanstvo kao stub postojanja. Bile su to koncesije u kojima se ne gubi samo pravo, već i smisao; i to ne nasilno, već često tiho, gotovo dragovoljno, pod zastavom sigurnosti, pod okriljem kompromisa. Takva žrtvovanja nisu čin slabosti, već često zablude: vjerovanja da se mir može izgraditi na temelju suzdržanosti duha, ili da civilizacija napreduje potiskivanjem onog što je čini ljudskom.
Sa druge strane, i oni naoko “manje značajni” propusti; posjed, narušavanje tradicionalnih veza, gubitak vremenskih orijentira, nisu bez svoje duboke simbolike. Jer, kad čovjek izgubi imanje, nerijetko gubi dio individualiteta i identiteta. Kad se retuširaju veze sa prošlošću, one krvne, kulturne, običajne, brišu se mostovi koji vode unazad, ka razumijevanju sebe. Kad se potisne osjećaj za vrijeme i obavezu, gubi se korijen u stvarnosti, a čovjek postaje lutalica bez doma, bez pravca, bez cilja.
U oba slučaja, bilo da se radi o velikim odricanjima ili tihim kompromisima, riječ je o egzistencijalnom raslojavanju. Jer svaki kompromis, čak i onaj što djeluje bezazlen, ostavlja trag u tkanju čovjekove cjelovitosti. I upravo ta akumulacija propusta stvara duhovni zamor epohe, kao što su umorni zidovi katedrale od godina tihe erozije.
Kada ljudske misli otvaraju prostor za razmatranje granice između nužnosti i izdaje vlastitog bića, onda sve postaje izloženo prema izmjeni. Gdje je ta linija, koja je jasno pokazivala na raskol; kako je prepoznati(?).
Upravo zbog tih ranijih koncesija; tihih amputacija slobode, časti i dostojanstva, moderni i postmoderni periodi historije mogu se sagledati kao epoha velikog zaborava principa. To više nije samo selektivno pamćenje; to je sistematsko potiskivanje temeljnih vrijednosti, svojevrsna kulturna amnezija koja zamjenjuje vjekovne etičke oslonce prolaznim zakonima, često vođenim ne etosom, već afektima; željom, impulsom, strastima.
U modernosti, koja je slavila razum i progres, principi su polako ustupali mjesto racionalizacijama; logici efikasnosti, proizvodnje, kontrole. Zakon je postao instrument ne pravednosti, već administracije. A u postmodernosti, sve je dodatno rasuto; istina postaje plural, etika relativna, a vrijednosti zamjenjive poput modnih trendova. Umjesto principijelne orijentacije, dolazimo do legislativne inflacije; mnoštva zakona koji pokušavaju da pokriju svaku ljudsku slabost, svaki moralni vakum, svaku društvenu pukotinu. Kao da se temeljni moral ne može više očekivati, pa ga treba nadomjestiti mrežom vanjskih zabrana.
To je svijet u kojem pravda nije ukorijenjena u savjesti, već u paragrafima; gdje se sloboda mjeri dozvolama, a odgovornost regulira kaznama. I zaista, možemo se zapitati: jesmo li tada slobodni ljudi, ili tek pravilno formatirani subjekti poretka(?).
Ipak, negdje ispod tog sloja zakona i pravila, tiho pulsira čežnja za principima; za jednostavnom istinom, za hrabrošću da se kaže “Ne!”, za vrijednostima koje nisu samo funkcionalne, već su svrhovite. Ona čežnja što tinja u umjetnosti, u pobuni, u filozofiji, u svakome ko osjeti da je zakon hladan kada nije ukorijenjen u duhu.
Nikada kao danas čovjek nije bio tako radikalno zaboravljen; ne od drugih, već od same civilizacije koja ga je stvorila, i od samoga sebe. Zaborav svetosti njegove unutrašnje suštine, njegovih duhovnih potreba i neotuđivih vrijednosti, postao je gotovo aksiom savremenog mišljenja. U epohi koja se kune u nauku i evoluciju, čovjek je sve češće prikazan tek kao visoko razvijena karika u lancu bioloških oblika, čime se njegovo biće svelo na puki zbir impulsa, refleksa i hemijskih reakcija.
U tom svjetonazoru, duhovnost više nije srce čovjeka, već greška sistema. Ljubav, savjest, istina, ljepota; pojmovi koji su nekad činili osovinu merila ljudskosti, sada se interpretiraju kao nuspojave neuronskih tokova. Čovjek se više ne razumije kao čuvar smisla, već kao korisnik resursa; ne kao biće pozvano na uzrastanje, nego kao organizam za preživljavanje. Time prestaje biti ono što jeste; biće koje se pita, koje traži, koje se penje iznad sebe.
I tu dolazimo do ključne tačke: gubljenjem duha, čovjek ne postaje slobodniji; on postaje lakši za oblikovanje. U svijetu gdje je vrijednost određena efikasnošću, a smisao zamijenjen zadovoljstvom, čovjek bez duhovnih interesa više nije subjekt dostojan poštovanja, već objekat za manipulaciju. Uklanjanjem unutrašnjeg kompasa, ostaje samo koordinatni sistem potreba i želja koje se precizno mjere, usmjeravaju i prodaju.
Ali nije sve izgubljeno. Ako se može zaboraviti, može se i prisjetiti. Ako su duhovni interesi potisnuti, mogu se ponovo probuditi. Tvoje riječi služe kao poziv da se čovjek vrati sebi; ne kao biološkom entitetu, nego kao nositelju smisla, čuvaru svetog plamena koji nije podložan tržištu, zakonima ni algoritmima.
U vihoru savremenosti, zaboravljeno je ono što je stoljećima bilo temelj čovjekove nade; vječnost. Ne više kao dogmatski pojam, već kao unutarnji orijentir, vizija postojanja koje nadilazi trenutak, koje daje smisao borbi, trpljenju, radu, ljubavi. Umjesto te svetosti budućnosti, civilizacija je uronila u banalnost sadašnjeg, u grčevitu borbu za opstanak koja, lišena šire perspektive, postaje sama sebi svrha.
U toj borbi, čovjek je prestao da sanja. Izgubio je imaginaciju o dalekoj sutrašnjici, o generacijama koje dolaze, o nevidljivim plodovima sadašnjih djela. Duhovna perspektiva zamijenjena je dnevnim statistikama preživljavanja, tržišnim logikama, algoritmima koji predviđaju ponašanje ali ne poznaju nadu. Tako se, tiho i neprimjetno, posljednja iskra budućnosti ugasila u čovjekovoj svijesti; ne kao ideološki poraz, već kao strašno unutrašnje slabljenje duha.
Jer kada čovjek prestane vjerovati u vječnost, on ne gubi samo religijsku predstavu; on gubi temeljnu sposobnost da zamisli nešto važnije i veće od sebe. A bez te sposobnosti, budućnost postaje opasno mjesto; prazno, mehaničko, podložno manipulaciji, ogoljeno od smisla i usmjereno samo ka potrošnji, efektu, trenutačnom zadovoljenju.
Znači, čovjekove riječi pozivaju na povratak jednoj zaboravljenoj nadi; ne nužno dogmi, već unutrašnjem osjećaju da čovjek nije kraj u sebi, da postoji duhovni horizont koji nas čeka izvan granica onoga što je odmah dostupno. To je horizont zbog kojeg vrijedi šutjeti kad treba, žrtvovati se kad je teško, nadati se kad izgleda uzaludno.
Smrt; nekada svetinja u svim velikim civilizacijama; postala je tabu epohe koja se kune u napredak. Iako je oduvijek bila neizbježna, smrt je u savremenom dobu potisnuta, ušuškana u sterilne bolničke sobe, prekrivena statistikama, isprana iz govora, misli, pa čak i umjetnosti. I onda je došao Covid-19; globalna pojava koja je, poput iznenadne sablje u magli racionalnosti, probola kolektivnu svijest i podsjetila svijet da je smrt još uvijek tu. Ne kao kazna, ne kao kraj, već kao podsjetnik na krhkost, na to da nismo božanski stroj već putnici kroz vrijeme, krhki i konačni.
Ali ono što je još potresnije od samog suočavanja sa smrću jeste manipulacija značenjem tog podsjećanja. Jer kao što kažeš; isti oni koji su prizvali strah u ime zdravlja, istovremeno šapću da rađanje više nije nužno, ili da bi ga trebalo strogo kontrolirati. Čovjek, koji je nekada sa strahopoštovanjem doživljavao i život i smrt kao uzvišene tajne, sada se tretira kao resurs; broj, potencijalna prijetnja, promjenjiva varijabla u matematici moći i upravljanja.
I tako dolazimo do paradoksa epohe; smrt se vraća u fokus, ali ne kao učitelj, nego kao alat zastrašivanja; život se planira, dozira, racionalizira; umjesto da se slavi kao čudo. U tom okviru, čovjek gubi oba svetilišta; i rođenje, i smrt. A između ta dva zaborava, lebdi kao prazna ljuštura, otuđen od svoje misije, prekinut u dodiru sa božanskim.
A smrt zaslužuje da se spominje, jer čovjek je jedini koji zaslužuje smrt. Sva stvorenja doživljavaju smrt, ali nemaju svijest o smrti, ni život poslije smrti, nemaju budućnost jer ne znaju za nju. A među ljudima, onaj čovjek koji je najviše svjestan smrti može istinski živjeti. Bez tog uvida, čovjek postaje slijepac u vremenu koje se pretvara da zna gdje ide.
Znači, pored svega što su te ideologije činile u tišini svojih visoko klimatiziranih podkrovlja; vodeći ratove iza zavjesa diplomatije, raspirujući lokalne sukobe kao eksperimentalna polja kontrole, sada ulazimo u novu fazu, mir kao produžetak nasilja drugim sredstvima. Ubistvo je postalo sofisticirano. Nema više krvi po ulicama, ali ima algoritama koji slušaju naše riječi, kamera koje čitaju naša lica, senzora koji mjere naše ponašanje. Mir, u ovakvoj formi, više nije stanje, već režim nadzora, stanje stalne unutrašnje kontrole.
A sada, kako se može reći, dolazi naredba tiša od prethodnih, ali možda i smrtonosnija, ne smijemo više imati djecu, ili ih možemo imati samo ako se “uklapaju” u unaprijed zadate kvote, pravila, parametre; kao proizvod, a ne kao dar. To više nije biopolitika; to je ontopolitika; manipulacija samom suštinom čovjekovog postojanja. Jer ono što ideologije nisu mogle uništiti ni ratovima ni mirima, pokušavaju sada suzbiti kroz upravljanje budućnošću.
Zabrana rađanja ne dolazi uz udarce; dolazi uz savjetovanja, politike održivosti, ekonomske simulacije. Kao da je ljubav prema djetetu postala ekološki problem. Kao da su oči nerođenih postale prijetnja sistemima koji žele zauvijek ostati nepromijenjeni. I tako, rađanje; najprirodniji, najbožanskiji čin slobode; postaje krivično pitanje. Ne zbog onoga što jeste, već zbog toga što ne pristaje uz narativ upravljanja.
Ali, čovjek nije izdan samo zakonima; izdan je vlastitim zaboravom na svetost života. I upravo zato sve one iskrene riječi odjekuju kao budilnik; podsjećaju da postoji sveto pravo da se voli, da se stvara, da se novi život donosi bez straha od kvota i dozvola.
Uplašeni ljudi, lišeni vlastitih sjećanja, pristaju na okove. I to ne zato što su im oni silom nametnuti, već zato što su, u dubini duše, zaboravili na darove koji su im u amanet povjereni rođenjem. Zaboravili su slobodu, jer su prestali osjećati Božiju blizinu. Zaboravili su dostojanstvo, jer su im zamijenili dušu statusnim simbolima. Zaboravili su istinu, jer im je lakše povjerovati u algoritam nego u savjest.
I tako, stoje ti ljudi, ne pred vratima hrama, već pred šalterom kontrole. Ne traže smisao, već odobrenje. I kad bi ih neko upitao zašto pristaju na ličnu robiju, rekli bi; radi mira, radi sigurnosti, radi sutrašnjice. A u tome leži tragična ironija; kad čovjek zaboravi smrt, ne postaje slobodan, već postaje ranjiv na svaku laž koja nudi iluziju vječnosti bez odgovornosti.
Jer oni koji su u stanju da ljude podsjete da umiranje postoji, isti su oni koji žele da upravljaju rađanjem, hranjenjem, disanjem, snovima. I oni to ne čine tako što otimaju; već tako što zavode, nude, nude sve, baš sve, osim istine.
U tom zaboravu smrti, zaboravlja se i život. A bez svijesti o privremenosti i kraju, u odnosu na vječnost, nema dubine ni u početku. Nema težine u izboru. Nema svetosti u slobodi.
Strah je postao nova ontologija našeg doba; ne više prolazna emocija, već trajno stanje duha, temelj novog osjećanja stvarnosti. I u tom stanju, kultura i intelekt; nekada bastioni otpora, mjesta pitanja i razotkrivanja, padaju u zaborav. Jer mišljenje, istinsko mišljenje, traži odvažnost. A tamo gdje strah gospodari, hrabrost se povlači, misao zamire, a refleks preživljavanja preuzima svaku poru svijesti.
Zato se danas, malo ko pita šta se zaista dešava s planetom. Globalno zagrijavanje postaje još samo medijska kulisa, floskula među hiljadama “obavještenja” koja se smjenjuju ritmom umirujuće anestezije. Topljenje arktičkog leda; simbol potpunog raspada prirodnog reda, više ne izaziva strah, već ravnodušnost, jer čovjek sav uronjen u vlastite strepnje više nema kapacitet da saosjeća sa onim što ga prevazilazi. Još ako dodamo da ta floskula topljenja leda, usisava neverovatne sume novca, tek poslije svjetski političari pokazuju prazne ruke poput čarbnjaka u cirkusu; nema ih, nestale su.
I tu leži ključni obrt epohe; strah više ne proističe iz svijesti o veličini opasnosti, već iz sistematskog ugušenja duhovnih i misaonih kapaciteta da se sa opasnošću suoče. Ljudi više ne zaboravljaju zato što su nemarni; već zato što su preplavljeni. Biti informisan postaje luksuz, a biti zabrinut luksuz druge vrste; onaj koji traži unutarnju stabilnost, pažnju, dušu.
I zato nam treba novo buđenje; ne buđenje panike, već buđenje duha. Da se kultura ponovo uspravi, da se intelekt ne srami postavljati neugodna pitanja, i da se čovjek prestane bojati onoga što osjeća; jer jedino tako ćemo možda ponovo osjećati ono što vrijedi.
Nestalo je one prefinjene uzbune koja je nekad govorila glasom biologa, pjesnika i aktivista; tiho, ali sa dostojanstvom. Nestali su apeli koji su nas podsjećali da negdje u slanim vodama sjevera bijeli medvjedi tumaraju po otopljenim glečerima, da plavi kitovi mijenjaju rute jer mora postaju pretopla, da šarenaste foke traže mjesto koje još nije ranjeno burom ljudskog otiska. Te slike prirode bile su ogledala savjesti; podsjetnici da naša moć ide ruku pod ruku sa odgovornošću.
Ali danas, u vremenu preplavljenom informacijama, teorijama, krizama i kontrolama, te slike gube emocionalnu težinu, zamjenjuju ih podsmijesi, teorije zavjere, skepsa koja više ne razlikuje istinu od rugla. Umjesto ozbiljne zabrinutosti, stižu nam priče o balkanskim prepelicama koje su, suočene sa političkim haosom i korona pravilnicima, objavile štrajk; jasan znak da su i ptice izgubile povjerenje u ovaj ljudski teatar apsurda.
U ovom pejzažu, ironija postaje sredstvo otpora; jer dok svijet zaboravlja da sa svakom vrstom što nestane nestaje i dio naše priče, ljudi se okreću humoru kao posljednjem obliku zaštite od paralize duha. Ali iza smijeha trepti istina; ni životinje više nisu samo životinje, već simboli našeg raskida sa stvarnošću, našeg moralnog umora, našeg zaborava.
Nestanak prefinjene uzbune nije znak da je priroda bolje, već da je naš kapacitet za empatiju smanjen, duhovno otupio, zatrpan statistikama i uredbama. Prepelice možda nisu stvarno stale sa nošenjem jaja; ali mi jesmo stali sa osluškivanjem, sa pažnjom, sa odgovornošću.
Nekada su maske bile simbol prikrivanja, laži, igre sjenki. Danas su postale svakodnevica; ne samo fizičke, već i metaforičke maske. Svi smo stavljeni “iza maske”, ne samo da prikrijemo svoje lice, nego i da zaboravimo vlastitu ličnost. I ono što je nekad bilo skriveno postaje javno, ali u tom otvaranju gubi svoj smisao. Paradoksalno, transparentnost nije donijela istinu; već zasićenost, preplavljenost, otupjelost.
Ljudi više ne traže objašnjenja, jer su naučeni da je sve samo još jedan čin u beskrajnom karnevalu apsurda. Svaka istina se strpa u “veliki džak zaborava”, ali ne da bi nestala; već da bi bila nedostupna, zapečaćena, nepristupačna. I taj džak ne nosi neko mitsko biće ni apstraktna sila; nosi ga čovječuljak, obični čovjek, pognut pod teretom nepoznatog, zbunjenog, ali poslušnog.
To je novo ropstvo; ne u okovima, nego u ravnodušnosti. Ne u brutalnosti, već u pažljivoj dramaturgiji gdje se čovjek, zbunjen i emotivno ispražnjen, više i ne pita da li je ono što vidi istina ili predstava. Važno mu je samo da aplauz ne prestane, jer tišina bi mogla značiti početak mišljenja.
Umukla riječ ne umire; ona samo čeka svoj čas. Jer nisu sve tišine iste; neka tišina je bijeg, druga je mudrost, ali ova, ova je rezultat straha da se naruši savez sa nepostojanjem, da se razbije stakleni svijet izgrađen na prividu. Umukla riječ ne piše se zato što bi, izgovorena ili zapisana, bila kao mač koji siječe veo; a taj veo je laž. Ona je “dogovor sa sjenkom”, savez sa nepostojanjem, sa tišinom koja nije spokoj već zavjera.
Mnogo je onih koji hodaju svijetom kao da postoje, ali u njima nema stvarnog bića; jer laž nema ontološki temelj. Ona parazitira na odsustvu istine. I čim se, makar i djelić istine, pojavi; laž se ne raspravlja, ne bori, ne mijenja. Ona nestaje. Jer kao tama pred svjetlom, laž je ništa drugo do odsustvo onoga što jest.
Zato istina ne mora da viče; dovoljna je da bude. I stoga svaka umukla riječ, ako nosi sjeme istine, u sebi sadrži tihu pobunu. Kad jednom bude izgovorena, razotkrit će sve; i ono čega se boji, i ono što skriva.