Na Arefatu Na Arefatu, nebo nije bliže zemlji zato što se spustilo, već zato što su se srca uzdigla. Na Arefatu, zrak miriše na pomirenje, ne diše samo zemlja – i nebo diše mekše. Tamo je vjetar natopljen mirisom suza, a tišina – ispunjena glasovima koji se ne čuju. Na toj ravnici bez granica, svaki korak kao da vodi dublje u vlastitu dušu, a svaki dah tamo – novi je dah za dušu iscrpljenu dugim trkom. Vjetar je blaži, sunce nježnije – ne prži… već obasjava, kao majčino oko koje iščekuje povratak sina iz dalekog puta. I Arefat… to je mjesto gdje je ljubav zaplakala – ne zbog gubitka, nego zbog susreta. „Ako me uvedeš u vatru, reći ću njenim stanovnicima: Ja Ga volim.

Na Arefatu ne stoji samo tijelo – tamo stoji duša ogoljena od svakog ponosa, a čelo je spušteno u tišini koja se ne može dokučiti pogledom, već se osjeća srcem.

Arefat nije samo dolina između planina – to je prag Spoznaje, vrata koja se otvaraju između vidljivog svijeta i skrivene Suštine, između materijalnog koje možemo dodirnuti i duhovnog koje se ne može obuhvatiti.

Onaj ko stoji na Arefatu ne stoji na mapi, već u horizontu između vremena i vječnosti – između prvog susreta Adema i Have, i sadašnjeg trenutka u kojem se čovjek poziva: “Vrati se Gospodaru svome, zadovoljan i zadovoljen.”

Arefat je tačka gdje se pojedinačno susreće s univerzalnim, prolazno s Vječnim, čovjek sa Istinom. Tamo “ja” pada, a “On” se uzdiže. Tu se biće topi u prisustvu Bića, a ego plače jer po prvi put osjeća slast nestajanja pred Vječnim.

Arefat je ogledalo duše – što je duša čišća, to se jasnije odražava lice Istine. A što je zamagljenija, to više ostaje u tami pojavnog.

Na Arefatu pada veo između fenomena (onog vidljivog) i biti (onog unutarnjeg). Sve što oko vidi kao bijelu masu hadžija, srce vidi kao duše koje lete prema svome izvorištu – ka Vječnosti, ka Svjetlosti, ka Jednom.

Arefat je vječno pitanje koje nas tiho prati:

Ko sam ja? Ko si Ti? Zašto sam ovdje?

Na Arefatu odgovori ne dolaze riječima – već dolaze kroz suze, tišinom koja odzvanja u jeziku srca.

O Arefatu, prijatelju, to nije put do planine – to je put do Sebe.

To nije kretanje kroz prostor – već otkrivanje značenja.

I kad sunce zađe nad Arefatom – ko nije spoznao sebe, nije spoznao ni Njega.