Osvrt književnice Mie Samac, Split, R Hrvatska,
na zbirku priča “JORGAN”, autor Said Šteta

Nastojim da svaki put kada se susretnem s novim književnim djelom i novim autorom priđem bez predrasuda i neopterećena onim što su drugi već rekli i napisali o njima. Tako je bilo i sa zbirkom priča “Jorgan” bosansko-hercegovačkog pisca Saida Štete. Čovjek širokog obuhvata interesa, novinar i pisac, prozaist i pjesnik, angažirani intelektualac dosljednih stavova koje dokazuje i u ovoj zbirci priča koje sam pročitala u jednom dahu. Svaka od ovih 44 priče je posebna, ali su pisane slijedeći nit koja ih veže u specifičnu cjelinu, pa sam imala utisak da se, zapravo, susrećem s cjelovitim proznim djelom. Pisce priča, romanopisce, volim nazvati “pripovjedačima”, jer ih ta riječ najbolje približava literaturi kada se uspije ritam narodnog pripovijedanja sretno uklopiti u okvir otisnute stranice. U tom smislu, Said Šteta je izvrstan pripovjedač koji ima sve preduvjete dojmljivog kazivanja priče: zanat pisca koji formu slijedi instinktom, više nego pretpostavljenom ili zadatom književnom matricom, koji sjajno kontrolira tekst, uglavnom vrlo koncizan, gust i sadržajan, pa je i naša pažnja zaokupljena samo na čitanje da se ne pogubi dragocjena narativna nit.
Posebno su mi efektni dijalozi, taj izazov za mnoge pisce koji izgube prirodnost kazivanja bježeći od jednostavnosti i jasnoće. Said Šteta drži tekst pod kontrolom u svakom detalju, minuciznim izborom često jedinstvenih riječi predočavajući uvjerljiv prikaz trenutka i radnje o kojima govori, pa će se ovakve knjige jednom čitati i kao dragocjeni tragovi vremena.
Priče u zbirci “Jorgan” složene su tako vješto, pa sadržajem i formom dobivamo gotovo cjelinu romana. Naravno, jedna od bitnih odrednica su mjesto, trajno opterećeno prošlošću, vrijeme događanja, te povijesni i društveni kontekst koji bitno određuje ambijent i događaje koji su predmet literarne obrade.
Naravno, događaji su smješteni u Bosnu, koja je zemlja gotovo neopisiva nekome tko ne zna njenu burnu povijest, kao i njenu jednako burnu i nevjerovatnu sadašnjost.
Postoje mnogi stereotipi koji površno opisuju njene prirodne ljepote, šarm multikulturalnosti i miltikonfesionalnosti, ne shvaćajući da to nije prosti zbir obilježja i osobina, već amalgamna snaga i sinergijski učinak učvršćivan i prekaljivan vijekovima i koji je nemoguće dijeliti na sastavnice.
U knjizi je stav autora očito proživljen, vjerodostojan i dosljedan, u vremenu proizvoljnosti i slobodnih interpretacija. To ne isključuje subjektivnu percepciju, jer misaoni predložak pretočen u književnu formu uvijek prolazi kroz prizmu osobnog, ličnog viđenja, no daleko je od stava da ikoga ocjenjuje ili mu sudi. Na najbolji mogući način ostavljen je prostor da čitatelj sam donese svoj sud.
U svakoj od priča Said Šteta ugrađuje kockicu mozaika, šaru na ćilimu, slažući kompleksnu sliku odnosa, onih prošlih koji su preživjeli iskušenja opstanka, tih bivših koji su podijelili ljude na one koji su to ostali, živjeli, istrpili i ostali “pitomi narod kome možete uzeti sve osim časti”, i na one “anamoni,” odgovorne za posljdice zbog kojih “rat u nama nije prestao. Ljuti su neprijatelji pohlepa i nepravda. Ubijaju tiho, ali bolnije od metka.” Raspon tema i osjećaja kojima je Said Šteta protkao tkivo svojih priča je neograničen i obuhvaća sve dubine ljepote, ljubavi, posvećenosti i prijateljastva, do teških doživljaja nepravde, beskrajnog i neprebolnog gubitka, kada je smrt uzimala najdraže, kako najbliže članove porodice, tako i suborce, drugove, prijatelje...
No, bez obzira na te teške doživljaje, ne osjeća se na stranicama ovih priča i ne iskazuje mržnja niti želja za osvetom. Negdje u pozadini, kao stabilna osnova je nada učvršćena vjerom i neodustajanjem od duboko ukorijenjenih ideala. To je i identitetsko obilježje plemenitog naslijeđa koje je pomoglo da se opstane i u najtežim uvjetima, često na povijesnoj vjetrometini gdje se bivalo upućeno samo na sebe. Posebno me se dojmila pažnja koju autor posvećuje važnosti učenja, pa knjigu doživljava kao svjetlost koja osvjetljava život.
Priče iz zbirke “Jorgan” ne treba prepričavati; treba ih pročitati, doživjeti i proživjeti, na što nas je autor vrlo sugestivno uputio. Isprepliću se tako priče o ljubavi, dobroti, patnji, prijateljstvu, izdaji, o smrti koju se teško preživljava, kao i o uskrsnuću nove ljubavi onda kada se činilo da nakon izgubljene bivše više nema nade u neku novu, a tada neobičnim obratom život donese i više nego li je prethodno uzeo.
Redaju se tako priče kao slaganje mozaika od različitih kockica, ali okvir, surovo vrijeme zadnjeg rata gdje je i autor generacijski sudionik preteških godina i poraća “gdje ljudi sada lakše dišu, ali su i dalje zagrljeni prazninom, a život je samo običan krug u kojem jedino zajedno punimo praznine...” Spominje tako i škrtost i nespremnost da priznamo tuđu dobrotu, (“Hasanove papuče”), a u prolaznosti života vidi razlog više da se prezre svaka oholost. U naslovnoj priči “Jorgan” pripovijeda o ljubavi i velikodušnosti žrtve bez žaljenja gdje se “kali ljubav čuvajući miris i toplinu jorgana i tako se čuva i duša Bosne, pa zamiriše domovina u kojoj je i malo uvijek puno.” Tako jorgan postaje metafora domovine i kuće, topline domaćeg ognjišta, mirisa djetinjstva i prošlosti, nešto što se pamti i ne zaboravlja, čemu se uvijek vraćamo, zainat pakosnom, sebičnom svijetu i preteškim iskušenjima stradanja i gubitka. I u takvim okolnostima Said nalazi snage da ljude uputi da treba nastaviti živjeti i to sa osmijehom, uvjeren da će strpljenje i čekanje biti nagrađeno. Jedna od sjajnih priča se zove “Pletač snova” i nakon pročitane i posljednje stranice ovog pripovijednog vijenca, nametnula mi se misao kako je Said Šteta i sam svojevrsni pletač snova, alegorija koja pokriva veliki dio posla književnog stvaraoca koji zahtijeva predanost, strpljenje, izbjegavanje zamki etičkih zabluda i olakih ocjena, distanciranost od teme radi njene jače uvjerljivosti, iako sam ubijeđena da u svakom djelu autor ne može izbjeći subjektivnost i autobiografske elemente, barem prelamajući sve kroz vlastitu optiku. Ima i sretnih priča, (“Poruka”), a u “Sevdalinki za Redžu”, pjesnik u našem pripovjedaču pušta na volju lirskoj slobodi da opiše sevdalinku, koja je više od pjesme, jedan od najdragocjenijih bisera bosanske kulturne baštine koji obuhvaća nepregledno more različitih emocija, pa mi je tu pala na pamet dosjetka kada netko pita dijete šta je to sevdalinka, a ono odgovara: ”To je ono kad babo pjeva i plače!” I kada govori o ljudima koji su činili zlo, bira riječi bez mržnje, a kontrapunktira stavom o pravim, velikim ljudima: “Veliki ljudi, ljudi cijeloga svijeta vole sve i vole ih ljudi, a mrze neljudi... koji kradu sunce ne da ih ugrije, već da ga sakriju kako se drugi ne bi na njemu ugrijali.” U neobičnoj priči “Utopljenik”, glavni samozatajni lik, koga je smrt naučila da u svemu vidi dobro, da traga za lijepim i da voli sve, oslikan je kao gotovo anđeoski lik, melek nesebičnosti.
Kada govori o ljubavi, pa i strasti, u ovim pričama to nikada nisu jeftine eksplicitnosti, tek ponekad delikatne naznake, pune obzira i poštovanja. Samo onaj koji poznaje Bosnu može doživjeti priču “ 'Nako” u svom punom značenju, jer je to neprevodivo i neopisivo, a najbliže je mjeri šta je dobro i dovoljno. Svaka od priča iz ove zbirke mogla bi dobiti I zaslužuje svoj analitički osvrt, odgovor, ali bi to umanjilo doživljaj čitanja. Svi karakteri Saidovih priča su uvjerljivi likovi zasnovani vjerovatno na stvarnim predlošcima. Tu je iskazano majstorstvo zapažanja koje prepoznaje najkarakterističnije osobine likova, pa ih predočava u kratkim opisima kao širokim potezima slikarskim kistom, no dovoljnim za uvjerljivu sliku.
Specifičan je jezik ovoga pripovijedanja, bogat i složen, intoniran pogodno i za epski prikaz, kao i za lirski odmak, koji Said nevjerovatno ležerno uklapa u svoje sjajno pripovijdanje. Taj jezik zaslužuje posebnu pažnju, no to ćemo ostaviti stručnjacima za to područje. Moglo bi se zaključiti da je izvrsna zbirka “Jorgan” Saida Štete jasan i prohodan tekst, gdje svaka priča, svaki njen segment nosi drugu, jedinstvenu atmosferu i drugu poruku. Rečenice su ovdje skladne, reducirane na bitno, s meni uočljivim lirskim utjecajem koji umekšava i najteže riječi i čitav sadržaj i konkretnu radnju diže na razinu općeg i univerzalnog.
Jer pogotovo u današnjem, nikada podijeljenijem svijetu, gdje je teško održati nadu i vjerovanje da će dobro nužno pobijediti, ovo nisu samo lokalne priče, već itekako nadilaze granice u kojima su nastale.

Mia Samac, književnica