Oni koji viču da „Bosne nema“ zaboravljaju da Bosna ima, i to ne jednu – nego dvije. Jedna je ona prva, što ponosno stoji među planinama, u dolinama, kraj rijeka – čvrsta i prkosna kao klisurina. Druga je ona druga, rasuta po svijetu, ali okupljena u duši – Bosna koja hoda kroz tuđinu kao neukrotivi vitez, s vjerom u srcu i domovinom u pamćenju.


Od 17. do 20. maja 2025. godine imao sam čast posjetiti dvije takve Bosne – džemat Čelić u domovini i džemat Zug u Švicarskoj. Dvije adrese, dva svijeta – ali jedno srce. Iz Čelića sam ponio jagode, mirisne plodove bosanske zemlje, a u Zug ih ponio da tamošnji Bošnjaci osjete dah topraka. A iz Zuga sam se vratio s nečim još dubljim – s dušom ispunjenom vjerom, nadom i bosanskom toplinom.

Iako su razlozi posjete bili različiti, cilj je bio isti: oslušnuti glas bošnjačke duše. U Čeliću se ta duša zasladila jagodama, a u Zugu se uzdignula u suzama radosnicama. Četvero vjernika iz Zuga sprema se na hadž: Anela i Azra Hadžić, Asim Bureković i Elvir Kadrić. Ima li većeg ponosa za jedan džemat?


Njihove ikrar dove, izgovorene pred punom džamijom, bile su tihe, a snažne poput groma. Nisu to bile samo riječi – to je bio zavjet, poklon i nada. Njihova radost bila je zarazna, a njihov imam, Hajruddin ef. Mujanović, stajao je uz njih s ponosom u očima. Jer druga Bosna – ona dijasporska – nije zaboravila svoju vjeru, svoje korijene, svoje zavjete.

Zato, dragi Bošnjaci, gdje god da jeste – neka vas ne obeshrabre glasovi mržnje i razdora. Ne vjerujte onima koji vas žele uvjeriti da je nade nestalo. Danas smo možda fizički rasuti, ali nikada nismo bili duhovno sabraniji. Nikada nismo bili bliži jedni drugima, svojoj vjeri, domovini i naciji, kao danas.


Ako sumnjate u to, obiđite bošnjačke džemate u Evropi, Americi, Australiji… i vidjet ćete da tamo niče nova Bosna. Pupoljci ljiljana, djeca i unuci naših iseljenika, govore našim jezikom, klanjaju u našim džamijama i pjevaju naše pjesme. Mirišu na bosanski jasmin, i taj miris se širi svijetom – tiho, ali postojano.

Ne pamtim kad sam bio ponosniji. U Čeliću sam osjetio snagu zemlje, a u Zugu snagu vjere. U oba džemata – snagu naroda. I zato, neka Svevišnji Allah čuva obje naše Bosne: onu među brdima i ovu među narodima. Jer obje su podjednako naše, podjednako vrijedne, i podjednako svete.

Amin!