Svaki jezik na zemaljskoj kugli, svaki narod u bilo kojoj geografskoj koordinaciji, ili je već imao i potrošio, ili će tek imati svoj sjajni zlatni vijek, svoje izrazito izvorište velikih ideja sa naglaskom na slobodu i budućnost, kao i sa širokim uticajem na život masa i ljudi koji se služe sa tim jezikom. Ovdje se ne radi o naivnom pretjerivanju, ni o pukoj mitizovanoj mašti, nego je to univerzalno pravilo koje služi normativnom odgoju putem raznih iskušenja na zakazanim situacijama, samim tim, i zakazanih reakcija koje se kod čovjeka priključuju na način razmišljanja i dotičnoj praksi, a poslije, ostaju standartizovana kao razmišljanja i praksa ljudskih dostignuća.

Svaka zajednica ima jedan jezik koji objašnjava i povezuje ljude te zajednice u ličnim i zajedničkim interesima, kao što svaki jezik ima i jednu elitu koja vrijednuje i sudi implementaciji zakona koje tokom manifestacije prate pomenute interese. Čitav ovaj proces, hotično ili nehotično, gradi i održava određenu infrastukturu misli i znanja za odgoj i edukaciju pojedinaca i zajednica koje su obuhvaćeni i djeluju u podkrovlju tog jezika.

Čovjeku je podareno na upotrebi mnoštvo egzistencialnih modaliteta bez kojih prestaje biti čovjek, i sa kojima postaje dobar ili loš čovjek, ovisno kako je postupio prema tim modalidetima. A najvažniji među njima jeste bez ikakve sumnje jezik, odnosno, ta imena koja su podarena Ademu (alejhiselam) postala su i znak supremacije nad svim drugim stvorenjima. Ali čovjek nije vlasnik svojih egzistencialnih modaliteta, on može da ih upotrijebi, ili zloupotrijebi, ovisno svome izboru na svoju odgovornost, što ga svakako ne čini vlasnikom. Sve je to slično novčanoj kartmoneti, ili novcu uopće, čovjek ga ima, može ga upotrijebiti u trošenju, ili zloupotrijebiti u trošenju, ali ga ne smije zapaliti, ili uništiti, barem ne u javnosti, jer vlasnik tog novca jeste određena banka.

Isto tako, i jezik nije vlasništvo čovjeka, njemu je dato da bude samo korisnik, i to sa strogim upozorenjem da će snositi odgovornost za način na koji je postupio, upotrijebio, ili zloupotrijebio riječ. Čovjek nije vlasnik jezika, jer kad bi bio vlasnik, on ne bi snosio odgovornost za svoje riječi, ni pred Bogom, ni pred sobom, ni pred drugima, a samo to su odnosi koje uspostavljaju tokom života. Čovjek nije vlasnik jezika, jer zbog sebičnosti ne bi dozvolio prostora za dogovor sa drugima i drugačijima. Samim tim, ne bi mu bilo potrebno da se trudi za svoj individualitet razlikujući se od drugih, niti bi prihvatio da bude ograničen na okvire identiteta u odnosu sa drugima.

U takvim amplitudama događaja i pojedinac, i zajednica dobijaju potrebni prostor i razdoblje kako bi podigli u teoriji, primjenili u praksi i branili, kako bi vršili odgoj i edukaciju buduće generacije. Ovo je samo površinski izlog što opisuje pravilo za čitavo čovječanstvo, samo što takvi događaji se dešavaju u različitim okolnostima i različitim vremenima, ovisno od zrelosti i spremnosti svakog naroda i jezika. To je tako, zato što civilizacije i društva prolaze kroz cikluse uspona i padova, pri čemu se u određenim epohama stvaraju uslovi za procvat novih ideja, novih vizija iz neke uspavane kulture i naravno, koje donose nove koncepcije o shvatanju i primjeni slobode.

Znači, neki sistemi izhrđaju, ostare, izgube životno tkivo za svoje društvo i pojedince, zatvaraju se prema novim mogućnostima, postaju surovi i represivni prema svojim ljudima, i to im postaje poslednji način održavanja na ubrzanoj inerciji ispred duboke litice. Da. Tako se neizlečivo ponavlja tokom čitave ljudske povijesti, samo nijanse izražavaju pad jedne civilizacije od bilo koje druge, suština je ista.

Jeste. Nešto tako je neupitno, neko nezamislivo moćan pada iz samoga vrha u najdublji haos, dok neko nezamislivo slab se uzdiže iz blatnjave močvare i nastani se do još višeg vrha, jer je to nezaobilazni zakon, kozmičko pravilo za sva stvorenja, ako ima svoj početak, doživjet će svoj vrh, a onda slijedi pad. Tokom cijele povijesti nešto tako nam svjedoči o narodima koji su dosegnuli vrhunac, ali su kasnije doživjeli iznendnu stagnaciju i poslije toga nemilosrdni pad, baš kao što neki drugi koji su se tek pojavili sa nekim iracionalnim idejama, dolaze do svog perioda procvata sa nevjerovatno brzom i efikasnom dinamikom.

Tako nešto je isključivi ovosvijetski zakon koji se nije i ne može zaobići, to je na snazi i nikada neće odstupiti iz snage sve do Sudnjeg Dana. Kada bi drugačije bilo, neki pojedini narodi, ili neki posebni jezici dobili bi neosporivu okolnost da se žale zbog doživljaja velike nepravde, što je zapravo nemoguće i dokazati.

Taj kozmički zakon, ili još bolje princip, mora se izbaciti iz bilo kakvog relativizma, ovakvo pravilo za stvorenja jeste dogma, ne može zaobići, ne može se promijeniti, i što je najvažnije, ono je princip koji bez obzira što se ne mjeri iskustvom iz prošlosti na sadašnjost, opet se tokom cijele povijesti suštinski ponavlja sa razlikama u sitnim nijansama. Jer prirodna ravnoteža društvenih i socijalnih procesa ne dopušta trajnu dominaciju jednog naroda ili jezika, nad drugim narodima ili jezicima; svi prolaze kroz dinamiku razvoja, postanu generator velikih promjena, i kad se osjeti sitost sistema, pojavi se lijenost na prihvatanje novih ideja, izgubi se hrabrost za unutarnje promjene, i konačno dolazi pad.

Ali ovdje trebamo naglasiti, da process odgoja i edukacije kroz sva spomenuta iskušenja koja su prošla, kod tog jezika ili tog naroda je doživio svoj vrh, poslije čega je ušao u rutinu, da bi svijesno ili nesvijesno očekivao pad. U ljudskoj povijesti, "zlatni vijek" jeste slast koju je svaki narod ili svaki jezik okusio, ili će tek da ga okusi, jer to ustvari jeste data prilika da se međuljudska pravednost potroši u skladu sa svetim pravom, koji iako je naređenje za čovjeka, ipak stvara potpunu slobodu prihvatanja ili ne, primjene ili ne, jer samo na taj način se izražava prostor slobode čime je obdaren čovjek, i njegova vizija ka vječnosti sa akcentom na ličnu odgovornost.

Ako pristup naroda ili jezika nije konsegventan gore navedenim principima i zakonima, onda "zlatni vijek" postaje samo prilika koja je tek data da se uoči nepravedan način postupanja prema njemu, i u tom slučaju, i jezik, i narod tog jezika znaju šta očekuju, iako teže na svojoj upornosti. Vrlo važno je kako će se iskoristiti taj "zlatni vijek", pošto za interese jednog naroda ili jezika, jeste ne samo od privremene djelatnosti, već i teoretske odgovornosti i principijalnog postupanja za svaku djelatnost, koja je svakako sa jednim korakom u vječnost, samo što se mora razlikovati kako iz ograničene prošlosti u neograničenu budućnost. Jer taj kratki ili dugi period, koji je bilježen u znak prosperiteta, može biti iskorišten za empirijski napredak, što automatski znači solidarnost i stvaranje trajnih vrijednosti, ili, pak, može biti uludo potrošen na destrukciju i eksploataciju sopstvenog egoizma kroz manifestaciju arogancije.

Da. Za sve one narode i jezike koje nisu to doživjeli, imat će svoj sjajni "zlatni vijek". Ali kako će ga tek potrošiti da bi važio pravednim, to je pitanje znanja, odgovornosti i dostojanstva, dodajuć i čvrst karakter kao strog čuvar za skrivene i tajne vrijednosti sa kojim je postupio. Ili će grdno da promaši svoje ciljeve, i ne samo će otstupiti u odnosu na svoj "zlatni vijek", nego će sav svoj vijek okrenuti protiv sebe.

Znanje, odgovornost i dostojanstvo igraju ključnu ulogu za pravdu i pravednost, dok karakter bdi na svakom koraku pojedinca i zajednice za mirniji korak u budućnost. Kao što je već poznato, prosperitet donosi moć izbora i urbanizovanu dinamiku koja ulije sigurnost kod predstavnika tog jezika, e sad, hoće li ga taj narod iskoristiti za vlastiti egoizam ili za stvaranje pravednog društva koje poštuje druge, to je u skladu sa njihovom odlukom. Ako je taj narod ili jezik, u trenutku susreta sa svojim "zlatnim vijekom", zataškani krik svoga minulog ropstva pretvorio u riječ slobode i vizije ka budućnosti za sve druge narode, za sve druge jezike, za svakog čovjeka, samo tad je ispred velikih Vrata Vremena i slobodno se može reći da već kuca u budućnost.

Pravda je kozmička stvarnost od Stvoritelja prema svim stvorenjima, a ljudskom rodu, na osnovi visokog položaja odgovornosti i slobode u raspolaganju, data mu je na način na koji on postupi prema sebi, prema svojoj odgovornosti i kako će primijeniti podarenu slobodu. Baš zato što svako stvorenje, vidljivo ili nevidljivo, ne samo jeste ovisna i u svakom slučaju, pod sveobuhvatnoj moći kozmičke pravde, isto tako i sve što se događa, bilo to pozitivno ili negativno ze ljudsku percepciju, dešava se kao potvrda pravdi i ostaje po istoj moći pravde. Po istoj logici, sloboda kao poseban dar Stvoritelja svijetova za čovjeka je nepogrešivo povezana kako sa univerzalnom pravdom koja je neprekidna u postupku bez obzira na ljudsko ponašanje, tako i pravedna, koja je ljudska sloboda izbora na dobro ili zlo, i sve skupa je povezana s budućnošću u znaku lične odgovornosti.

A to je tako, zato što istinska sloboda nije osveta, nego stvaranje svijeta u kojem svi imaju zaslužujući prostor za napredak, i uz isti postupak, na ličnu odgovornost, svi su u mogućnosti za prijatno iznenađenje u vječnosti. Dok sav ovaj prizor, može postati sasvim obrnut, samo ako ljudski postupci budu suprotni sa sve gori navedenom redoslijedu i obrnutom cilju. Podržavajući istu logiku, moramo priznati da postoji i sasvim druga strana tog istog "zlatnog vijeka" za jedan jezik ili narod, a nešto tako se dešava ako se gorčina bola tokom svoje bivše robije, prosipa po svojim riječima, i ako taj entitet u svojim napetim mislima želi da nadoknadi ili popravi svoju prošlost na štetu drugih naroda ili jezika, taj jezik ili narod, u ovom slučaju je izabrao kratkoročni sjaj jednog meteora, i to baš u svom zlatnom vijeku.

Vrlo je opasno koristiti "zlatni vijek" za osvetu, jer svaka nit koja pokreće ovakvu primjenu, označava i jeste dio prava za upotrebu svoje slobode, koja može biti primjenjena pravednošću ili nepravednošću u odnosu na universalno pravo. Svako destruktivno korištenje prosperiteta vodi ka kratkotrajnom uspjehu, koji se brzo ugasi, ostavljajući iza sebe na ovom svijetu samo razdor i propadanje, a u vječnosti veliku I tešku odgovornost.

Narod ili čovjek – dato je da bira...! I nesporno je da bira!

I ljudsko biće uvijek bira; bira zato što je sloboda izbora, temeljna vrijednost kako čovjeka pojedinca, tako i svijuh ljudi, sa strogim nagleskom na polaganje računa kao epilog privremenosti ovdje na zemlj isto tako kao prolog za prelazak u vječnost. Kratko rečeno, svaki narod ili jezik, baš kao i svaki pojedinac, mora donijeti čvrstu odluku; hoće li koristiti svoj “zlatni vijek”, svoje najbolje dane, za pravdu i napredak ili za pohlepu i osvetu, a oba ta pravca nanose veliki dobitak, ili veliku štetu, dok univerzalna pravda ostaje nepromijenjena, od uvijek i za uvijek Pravda.