Semerkand, 01. maj, 2025. - Jučer je u historijskom gradu Samarkandu, Uzbekistan, kolijevci islamske civilizacije u srednjoj Aziji, završena međunarodna konferencija, posvećena intelektualnom i duhovnom naslijeđu imamu Abū Mansūr al-Māturidje, jednog od najvećih muslimanskih teologa, utemeljitelju islamske sunnijske teologije.

Na konferenciji su sudjelovali ugledni učenjaci, mislioci i univerzitetski profesori iz cijelog svijeta, koji su predstaviti naučne radove i izlaganja o doprinosima al-Māturidje u odbrani islamskog sunnjitskog vjerovanja razumom i argumentom, o njegovom tumačenju sklada između vjere i razuma, te o trajnom utjecaju njegove teološke škole na islamsku misao do danas.

Posebne sesije su se bavile suvremenim temama u svjetlu maturidijske misli – kao što su umjetna inteligencija i etika te uloga muslimanskih učenjaka u obnovi vjerskog diskursa u suvremenom svijetu punom izazova.

Simbolika ove konferencije pojačana je činjenicom da se održava u Samarkandu – rodnoj zemlji imama al-Māturidje, ali i zemlji velikih islamskih učenjaka poput imama Buharije i šejha Bahauddina Nakšibenda. To je zemlja duboko ukorijenjena u duhovnu, intelektualnu i kulturnu tradiciju islama.

Konferencija je organizirana pod visokim pokroviteljstvom državnih i akademskih institucija, u saradnji između uzbekistanskih vlasti i brojnih međunarodnih islamskih organizacija. Time se potvrđuje rastuća posvećenost oživljavanju racionalne i prosvijetljene islamske tradicije – u vremenu kada je u svijetu najpotrebniji uravnotežen, etički i uključiv vjerski narativ.

U nastavku prezentacija dr. Cerića na konferenciji:

Promišljanje o suvremenoj relevantnosti etičkih učenja imama al-Māturidje u doba vještačke inteligencije

Imam Abū Manṣūr al-Māturīdī, koji je živio prije više od hiljadu godina, i dalje ostaje trajni glas u islamskoj kelamskoj tradiciji. Njegove etičke i teološke misli nadilaze historijski kontekst u kojem su nastale i nude duboke uvide za suočavanje sa savremenim izazovima, posebno u svjetlu ubrzanog tehnološkog razvoja kojem danas svjedočimo. Pitanja koja su zaokupljala Maturidijev um — poput ljudske odgovornosti, moralne namjere i uloge razuma — ista su ona pitanja koja pokušavamo razumjeti u eri vještačke inteligencije.

Sa sve većom upotrebom sistema vještačke inteligencije u ulogama koje su ranije bile isključivo ljudske — poput medicinske dijagnostike, pravne analize i donošenja samostalnih odluka u sferi sigurnosti i ratovanja — pojmovi moralne agencije, slobodne volje i odgovornosti postaju predmet dubokog preispitivanja. Možemo li stroj smatrati moralno odgovornim? Koji su uslovi da neko bude moralni akter? Postoji li suštinska razlika između simulacije svjesnog razuma i stvarne moralne svijesti?

Ova se pitanja najčešće raspravljaju u okvirima sekularne etike ili analitičke filozofije, ali islamski kalām — naročito racionalna škola koju predstavlja imam al-Māturīdī — nudi bogat i još uvijek nedovoljno iskorišten misaoni okvir. al-Māturīdī je naglašavao autonomiju ljudskog razuma (ʿaql) kao izvora i moralnog i religijskog znanja, te je smatrao da je čovjek obavezan spoznati božansku istinu i moralni poredak čak i bez neposrednog otkrivenja. Središnji pojmovi njegovog mišljenja — poput namjere (niyya), voljne radnje i doktrine sticanja (kasb) — zajedno oblikuju precizan koncept moralne odgovornosti.

Primjenom ovog misaonog okvira na etiku vještačke inteligencije postavljaju se pitanja: može li se stroj koji nema svijest, volju i namjeru smatrati moralnim akterom iz al-Māturīdjeve perspektive? Najvjerovatnije ne, jer kod al-Māturīdije moralna odgovornost nije vezana samo za posljedice djela, nego za unutrašnju namjeru i moralnu svijest koja stoji iza tog djela. To znači da je čovjek — a ne algoritam — primarni nosilac odgovornosti.


Međutim, to ne znači da al-Māturīdjeva misao nije relevantna u eri vještačke inteligencije. Naprotiv, njegovo insistiranje na centralnosti razuma, dostojanstvu moralne odgovornosti i nužnosti svjesne radnje, potiče nas na dublje promišljanje o načinu na koji dizajniramo, regulišemo i razumijevamo inteligentne sisteme. Njegova misao nas poziva na filozofsko i teološko razmatranje značenja moralnog djelovanja u svijetu kojim sve više dominiraju mašine.

Tako nas i dalje vodi imam al-Maturidī — ka etici koja objedinjuje vjeru i razum, sveto i ljudsko. Njegovo nasljeđe nas podsjeća da se moralna jasnoća ne postiže napuštanjem razuma radi slijepe poslušnosti, niti odbacivanjem vjere zarad tehničke efikasnosti, nego njihovim skladom u jedinstvenoj viziji ljudskog dostojanstva i njegove Božanske svrhe.

Zaključak
Teološki sistem imama Abū Manṣūra al-Māturīdija predstavlja temeljni trenutak u izgradnji sunnijske ortodoksije. Oslanjajući se na hanefijsku pravnu tradiciju, koju mi muslimani u Bosni tradicionalno slijedimo, koju je i sam oblikovao intelektualnim tokovima svog vremena, al-Māturīdī je ponudio racionalno, a ipak vjeri odano tumačenje islamske doktrine. Njegova posvećenost razumu, pravdi i objavi uspostavila je sunnijski kalām sposoban za unutrašnje dijaloge i vanjske filozofske izazove. I dok se muslimani sunijskog svijeta i danas suočavaju s pitanjima vjere, morala i razuma, Maturidijska škola ostaje vitalan i duboko relevantan izvor.

Štaviše, Maturidijevi teološki uvidi u pitanje moralne odgovornosti — posebno njegove koncepcije kasba, namjere i obaveze — nude snažan okvir za razumijevanje prirode moralnog djelovanja u dobu vještačke inteligencije. Iako se vještačka inteligencija ne može smatrati moralnim akterom u maturidijskom smislu, jer joj nedostaje racionalnost, namjera i slobodna volja koje definišu ljudsku odgovornost, odgovornost za njeno djelovanje u cijelosti leži na programerima i korisnicima, tj. ljudima.


Kako vještačka inteligencija i dalje oblikuje našu budućnost, dijalog između teologije i tehnologije pruža važan orijentir kako bi se osiguralo da njena upotreba bude etična, ukorijenjena u ljudskoj odgovornosti i vrijednostima proisteklim iz vjere.
Na kraju, al-Māturīdije misli nas podsjećaju da, unatoč dosad neviđenom tehnološkom napretku, moralna agencija ostaje izvorno ljudsko pravo — i da moramo nastaviti sjedinjavati razum i vjeru u svom traganju za moralnim napretkom.

Govor moje duše
Semerkand – najljepše lice na zemlji koje je Bog stvorio
Semerkand – ime koje odzvanja poput starog stiha, poput šapata sudbine među zvijezdama. To nije samo grad, to je vječnost u boji safira i zlata, utkana u svilene halje civilizacije, ogledalo nebesa na zemlji. Da je Bog poželio pokazati ljudima najljepše lice što ga je stvorio na tlu, Semerkand bi bio to lice – blistavo, dostojanstveno, mistično, lice koje gleda iz dubine vremena, a govori svakom srcu koje zna slušati.

Semerkand nije rođen poput običnog grada. On je oblikovan kao pjesma u kojoj su se sastali Istok i Zapad, kao rukopis koji je Svemogući ispisao krasopisom mudrosti, duhovnosti i ljepote. Kao da je dlanom Svoje milosti Bog poravnao dolinu Zarafšana i naslikao Semerkand usred nje – da bude sjaj znanja, vjera u smisao, luča sjećanja i hram neprolazne ljepote. Ovdje je svaki kamen svjedok povijesti, svaka ulica stranica rukopisa, svaki dah zrak mudrosti koji pamti i predaje.

Kao mitski grad iz snova, Semerkand se uzdigao u vrijeme kad su narodi govorili na jezicima neba i kad su ljudi klesali minijature u srce arhitekture. Ovdje su se zaustavljali karavani iz Kine, Indije, Irana i Anadolije, donoseći ne samo robu već ideje, vjerovanja, filozofije i snove. Na ovim zidinama sjedio je Timur Lenk i sanjao carstva; ovdje su hodali učeni ljudi poput imama Abū Manṣūr al-Māturīdije, čiji je um obasjavao put vjere razumom, čiji je glas bio jasan poput ezana nad Registanskim trgom.

A sada, dok stojim ovdje, u Semerkandu, u ovom gradskom licu koje Bog stvori najljepšim na zemlji, osjećam kako se zatvara jedan krug vremena, kako se s neba spušta veo Božanske milosti na moje srce. Ime koje sam godinama nosio u mislima i duši – Imam Abū Manṣūr al-Māturīdī – sada se vraća kući, ovdje gdje je sve počelo. I to ne samo kao sjećanje, već kao živa misao, obnovljena vatra razuma i vjere.

Kako opisati ovu radost? Kako izreći zahvalnost što mi je Gospodar svih svjetova podario da doživim ovaj trenutak – trenutak kada se rodno mjesto Imama budi u njegovu čast, kad se njegovo učenje podiže iz prašine arhiva i ponovo svijetli kao zvijezda vodilja uma i vjere?

Ova radost je tihi plač duše koja pamti. Pamti vrijeme kada sam, kao student u Chicagu, sjedio pred rahmetli profesorom Fazlurom Rahmanom, uronjen u nepoznatu temu, s osjećajem da kopam duboko, gotovo samotno, po temelju jedne velike misli koju su zaboravili i Istok i Zapad. Bilo je to 1986. godine, kada nisam ni slutio da će me Allah dovesti ovdje – ne kao studenta, nego kao svjedoka ispunjenja jedne tihe dove, jednog dalekog sna. Danas, dok stojim pod plavetnilom Semerkanda, razumijem: vizija koju sam tada nosio bila je više od akademske znatiželje. Bila je amanet.

Zato, danas ne govorim samo u svoje ime. Govorim u ime svih onih koji su vjerovali da znanje nije izgubljeno, da istina samo čeka svoj čas, da se ono što je čisto i duboko uvijek iznova vraća. Hvala Allahu! Onome koji zna kada i gdje da obraduje srce. Onome koji daruje više nego što um može zamisliti. Onome koji me danas počastio da stojim u Semerkandu – ne kao gost, već kao dijete tog istog sna.