Kolumne
ESAD MIDŽIĆ – NARODNI HEROJ KOJEG SU POKUŠALI IZBRISATI IZ HISTORIJE
|
|
Autor: Samir Hadzalić
Objavljeno: 29. April 2025. 16:04:32
Neki ljudi nisu samo dio historije – oni su savjest naroda. Esad Midžić, narodni heroj iz Prijedora, jedan je od onih koji su svoj život dali za ideale slobode, i pravde. Danas, kad se istina briše, a nepravda ponovo jača, važno je podsjetiti se ko su bili naši istinski borci za čovječnost.
Esad Midžić, rođen 1917. godine u Prijedoru, bio je jedan od istaknutih pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta i nosilac najvišeg ratnog priznanja – titule narodnog heroja. Kao mladić, školovao se u Prijedorskoj gimnaziji, a potom studirao pravo u Beogradu, gdje se već u studentskim danima uključio u rad naprednih omladinskih organizacija. Po izbijanju Drugog svjetskog rata, vraća se u rodni Prijedor i pristupa pripremama za oružani otpor protiv okupatora i njihovih domaćih pomagača.
Kao musliman Bošnjak, Esad Midžić bio je jedan od brojnih pripadnika svoga naroda koji su učestvovali u organizaciji ustanka protiv fašističke vlasti. Sudjelovao je u formiranju partizanskih jedinica na području Prijedora i Potkozarja, te postao politički komesar proleterskog bataljona, učestvujući u legendarnim bitkama Kozare 1942. godine.
U zarobljeništvu, kada su mu ustaše ponudile da pređe na njihovu stranu i da bude pomilovan kao "zavedeni partizan", Esad Midžić im je neposredno pred egzekuciju odgovorio: "Da, tačno je da sam partizan, ali prije svega ja sam komunista i još nešto: komesar proleterskog bataljona. Prema tome, nisam zavedeni partizan, već svjestan borac i rukovodilac. Znam sve veze, ali vam neću reći ni jednu, jer to rade samo izdajnici, a nikada komunisti." Ova njegova hrabra i principijelna izjava najbolje oslikava karakter jednog iskrenog borca za slobodu i pravdu.
Poginuo je iste godine, boreći se herojski protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Njegova žrtva i doprinos oslobođenju Bosne i Hercegovine bili su tada prepoznati i priznati u cijeloj Jugoslaviji.
Nakon rata, Gimnazija u Prijedoru, odakle je Esad ponio prve životne ideale, nosila je njegovo ime decenijama, a njegova bista krasila je ulaz škole kao podsjetnik na vrijednosti antifašističke borbe. Međutim, devedesetih godina, sa jačanjem nacionalističkih struja, ime Esada Midžića je uklonjeno. Gimnazija danas nosi naziv "Sveti Sava", a bistu narodnog heroja uklonile su vlasti koje sistematski brišu antifašističku i multietničku historiju Bosne i Hercegovine.Ovo brisanje sjećanja nije usmjereno samo na Esada Midžića. Brojni drugi muslimani Bošnjaci, pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta i učesnici legendarnih bitaka, politički komesari i komandanti, sistematski su izbrisani iz udžbenika, spiskova boraca i javne memorije. Takva praksa služi da podrži mit o tome kako su samo Srbi bili antifašisti, dok su se Bošnjaci tobože masovno svrstali uz fašističke formacije, što historijski nije tačno.
Prijedorska rezolucija – dokaz da su i muslimani Bošnjaci bili antifašisti
Protiv okupatora i domaćih izdajnika nisu se borili samo komunisti, već i muslimani Bošnjaci – iskreni antifašisti, što jasno pokazuje i Prijedorska rezolucija.
Prva rezolucija donesena je 23. septembra 1941. godine u Prijedoru, gradu koji će pedeset godina kasnije postati simbolom stradanja bošnjačkog stanovništva i nezapamćene logoraške torture. Ova rezolucija prethodila je mnogim sličnim inicijativama u Bosni i Hercegovini i bila je izraz građanske hrabrosti u vremenu brutalnih represalija. Prethodila joj je i sjednica Skupštine vjersko-prosvjetnog društva "El-Hidaje" u Sarajevu od 14. avgusta 1941. godine, koja se smatra pretečom svih kasnijih rezolucija. Posebno sam ponosan na činjenicu da je moj djed bio jedan od potpisnika ove historijske Prijedorske rezolucije – hrabrog dokumenta u kojem su najugledniji muslimani Bošnjaci , jasno osudili zločine i nasilje, pozivajući na pravednost, jednakost i zaštitu svih svojih sugrađana, bez obzira na vjeru.Tokom masovnih likvidacija širom Bosne i Hercegovine, ustaški vojnici su često koristili fesove i muslimanska imena kako bi prikrili svoja zlodjela i svalili krivicu na Bošnjake. Upravo zbog toga, u Prijedorskoj rezoluciji potpisnici naglašavaju: "Muslimani kao cjelina odbacuju postupak jednih i drugih neodgovornih lica i odlučno se ograđuju protiv svih nedjela koja im se zlonamjerno pripisuju, da su ih počinili na sugrađanima druge vjere u ovakvim teškim vremenima, pa traže da vojne i civilne vlasti jednako i najstrožije postupaju prema svim prekršiteljima zemaljskih i ljudskih zakona, ma koje vjere bili ti prekršitelji, s tim da nema povlaštenih i podvlaštenih, slobodnih i ugroženih.
Zloupotreba propagande: Od "hrvatskog cvijeća" do savremenog nacionalizma
Posebnu štetu bošnjačkom narodu nanijela je i ustaška propaganda koja je tokom rata muslimane Bošnjake nazivala "hrvatskim cvijećem", pokušavajući ih prikazati kao prirodne saveznike NDH režima. Ova teza nije imala uporište u stvarnom odnosu većine Bošnjaka prema ustaškoj vlasti, ali je bila svjesno lansirana da bi se među narodima Bosne i Hercegovine posijala mržnja, nepovjerenje i krvava zavada.
Nažalost, i danas, bez imalo stida i odgovornosti, ovu propagandnu matricu zloupotrebljavaju radikalni srpski političari, jašući na istoj iznemogloj kljusini nacionalizma na kojoj su jahali njihovi istomišljenici iz prošlosti. Nadaju se, i nažalost često uspijevaju, da održe vlast isključivo na osnovu nacionalističke retorike, koja se pokazala kao najefikasnije sredstvo za manipulaciju masama. Održavanje stalnih tenzija, plasiranje poluistina i poticanje međunacionalne mržnje postalo je osnovno sredstvo njihove političke egzistencije.Protiv takvih pokušaja falsifikovanja historije i trovanja društvenih odnosa, potrebno je uvijek i glasno isticati istinu: muslimani Bošnjaci, zajedno sa Srbima, Hrvatima i ostalim narodima, učestvovali su u borbi protiv okupatora i fašizma, i dali nemjerlji doprinos slobodi Bosne i Hercegovine.
Esad Midžić nije samo heroj grada Prijedora i jednog naroda. On je simbol prkosnog otpora fašizmu, zajedništva, pravde i slobode – vrijednosti koje su danas, više nego ikada, podložne brutalnoj reviziji i pokušaju zaborava. Njegova žrtva i ideali žive u onima koji se ne mire s lažima i koji istinu čuvaju od zaborava.
U ovom kontekstu, ne mogu a da ne spomenem još dvojicu velikih Esada – dr. Esada Sadikovića i Esada Mehmedagića. Dr. Esad Sadiković bio je cijenjeni ljekar, humanista i istinski predstavnik građanske opcije, koji je cijeli svoj život posvetio služenju ljudima, bez obzira na njihovu vjeru ili porijeklo. Esad Mehmedagić bio je ugledni pravnik i intelektualac, glas razuma i pravde u Prijedoru,čovjek uz kojeg sam odrastao i koji je bio mog veliki uzor i mentor. On nije bio samo moj blizak i drag rođak, nego i moj životni mentor – onakav kakvog čovjek dobije samo jednom u životu, i time bude nagrađen od Uzvišenog, a pravu vrijednost tog dara postane svjestan tek kada prođu decenije.Obojica su, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, likvidirani u logoru Omarska. Njihova ubistva bila su pucanj ne samo u njih same, već i u ono slobodarsko, građansko tkivo Prijedora.
Stradanje Esada Midžića u Drugom svjetskom ratu i sudbine dr. Esada Sadikovića i Esada Mehmedagića tokom posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu čine duboku, bolnu paralelu. U oba perioda, slobodoumni, građanski orijentirani Bošnjaci i svi oni koji su vjerovali u zajednički život, bili su prve mete nacionalističke mržnje. I tada, kao i sada, zločini su bili usmjereni protiv ideje jednakosti, protiv vizije Bosne i Hercegovine kao zemlje slobodnih građana, a ne kao plijena nacionalističkih projekata.Sudbine Midžića, Sadikovića, Mehmedagića i hiljada nevinih Prijedorčana, ali i žrtava širom Bosne i Hercegovine, opominju nas da nacionalističke stremljenja, nažalost, nisu prošlost. Njihove sjene i danas lebde nad ovim prostorima, prijeteći novim podjelama, mržnjom i nasiljem. Naša je dužnost da im se suprotstavimo istinom, sjećanjem i vjerom u zajednički život.Njihove žrtve i njihova istina žive u nama koji odbijamo zaborav i laž. Žive u svakom ko se sjeća šta znači sloboda. (https://samhadzalic.wordpress.com/)
Esad Midžić, rođen 1917. godine u Prijedoru, bio je jedan od istaknutih pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta i nosilac najvišeg ratnog priznanja – titule narodnog heroja. Kao mladić, školovao se u Prijedorskoj gimnaziji, a potom studirao pravo u Beogradu, gdje se već u studentskim danima uključio u rad naprednih omladinskih organizacija. Po izbijanju Drugog svjetskog rata, vraća se u rodni Prijedor i pristupa pripremama za oružani otpor protiv okupatora i njihovih domaćih pomagača.
 Esad Midžić kao student prava Pravnog fakulteta u Beogradu |
Kao musliman Bošnjak, Esad Midžić bio je jedan od brojnih pripadnika svoga naroda koji su učestvovali u organizaciji ustanka protiv fašističke vlasti. Sudjelovao je u formiranju partizanskih jedinica na području Prijedora i Potkozarja, te postao politički komesar proleterskog bataljona, učestvujući u legendarnim bitkama Kozare 1942. godine.
U zarobljeništvu, kada su mu ustaše ponudile da pređe na njihovu stranu i da bude pomilovan kao "zavedeni partizan", Esad Midžić im je neposredno pred egzekuciju odgovorio: "Da, tačno je da sam partizan, ali prije svega ja sam komunista i još nešto: komesar proleterskog bataljona. Prema tome, nisam zavedeni partizan, već svjestan borac i rukovodilac. Znam sve veze, ali vam neću reći ni jednu, jer to rade samo izdajnici, a nikada komunisti." Ova njegova hrabra i principijelna izjava najbolje oslikava karakter jednog iskrenog borca za slobodu i pravdu.
Poginuo je iste godine, boreći se herojski protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Njegova žrtva i doprinos oslobođenju Bosne i Hercegovine bili su tada prepoznati i priznati u cijeloj Jugoslaviji.
Nakon rata, Gimnazija u Prijedoru, odakle je Esad ponio prve životne ideale, nosila je njegovo ime decenijama, a njegova bista krasila je ulaz škole kao podsjetnik na vrijednosti antifašističke borbe. Međutim, devedesetih godina, sa jačanjem nacionalističkih struja, ime Esada Midžića je uklonjeno. Gimnazija danas nosi naziv "Sveti Sava", a bistu narodnog heroja uklonile su vlasti koje sistematski brišu antifašističku i multietničku historiju Bosne i Hercegovine.Ovo brisanje sjećanja nije usmjereno samo na Esada Midžića. Brojni drugi muslimani Bošnjaci, pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta i učesnici legendarnih bitaka, politički komesari i komandanti, sistematski su izbrisani iz udžbenika, spiskova boraca i javne memorije. Takva praksa služi da podrži mit o tome kako su samo Srbi bili antifašisti, dok su se Bošnjaci tobože masovno svrstali uz fašističke formacije, što historijski nije tačno.
Protiv okupatora i domaćih izdajnika nisu se borili samo komunisti, već i muslimani Bošnjaci – iskreni antifašisti, što jasno pokazuje i Prijedorska rezolucija.
 Esad Midžić u partizanskoj uniformi kao politički komesar Krajiškog proleterskog bataljona |
Prva rezolucija donesena je 23. septembra 1941. godine u Prijedoru, gradu koji će pedeset godina kasnije postati simbolom stradanja bošnjačkog stanovništva i nezapamćene logoraške torture. Ova rezolucija prethodila je mnogim sličnim inicijativama u Bosni i Hercegovini i bila je izraz građanske hrabrosti u vremenu brutalnih represalija. Prethodila joj je i sjednica Skupštine vjersko-prosvjetnog društva "El-Hidaje" u Sarajevu od 14. avgusta 1941. godine, koja se smatra pretečom svih kasnijih rezolucija. Posebno sam ponosan na činjenicu da je moj djed bio jedan od potpisnika ove historijske Prijedorske rezolucije – hrabrog dokumenta u kojem su najugledniji muslimani Bošnjaci , jasno osudili zločine i nasilje, pozivajući na pravednost, jednakost i zaštitu svih svojih sugrađana, bez obzira na vjeru.Tokom masovnih likvidacija širom Bosne i Hercegovine, ustaški vojnici su često koristili fesove i muslimanska imena kako bi prikrili svoja zlodjela i svalili krivicu na Bošnjake. Upravo zbog toga, u Prijedorskoj rezoluciji potpisnici naglašavaju: "Muslimani kao cjelina odbacuju postupak jednih i drugih neodgovornih lica i odlučno se ograđuju protiv svih nedjela koja im se zlonamjerno pripisuju, da su ih počinili na sugrađanima druge vjere u ovakvim teškim vremenima, pa traže da vojne i civilne vlasti jednako i najstrožije postupaju prema svim prekršiteljima zemaljskih i ljudskih zakona, ma koje vjere bili ti prekršitelji, s tim da nema povlaštenih i podvlaštenih, slobodnih i ugroženih.
Posebnu štetu bošnjačkom narodu nanijela je i ustaška propaganda koja je tokom rata muslimane Bošnjake nazivala "hrvatskim cvijećem", pokušavajući ih prikazati kao prirodne saveznike NDH režima. Ova teza nije imala uporište u stvarnom odnosu većine Bošnjaka prema ustaškoj vlasti, ali je bila svjesno lansirana da bi se među narodima Bosne i Hercegovine posijala mržnja, nepovjerenje i krvava zavada.
Nažalost, i danas, bez imalo stida i odgovornosti, ovu propagandnu matricu zloupotrebljavaju radikalni srpski političari, jašući na istoj iznemogloj kljusini nacionalizma na kojoj su jahali njihovi istomišljenici iz prošlosti. Nadaju se, i nažalost često uspijevaju, da održe vlast isključivo na osnovu nacionalističke retorike, koja se pokazala kao najefikasnije sredstvo za manipulaciju masama. Održavanje stalnih tenzija, plasiranje poluistina i poticanje međunacionalne mržnje postalo je osnovno sredstvo njihove političke egzistencije.Protiv takvih pokušaja falsifikovanja historije i trovanja društvenih odnosa, potrebno je uvijek i glasno isticati istinu: muslimani Bošnjaci, zajedno sa Srbima, Hrvatima i ostalim narodima, učestvovali su u borbi protiv okupatora i fašizma, i dali nemjerlji doprinos slobodi Bosne i Hercegovine.
Esad Midžić nije samo heroj grada Prijedora i jednog naroda. On je simbol prkosnog otpora fašizmu, zajedništva, pravde i slobode – vrijednosti koje su danas, više nego ikada, podložne brutalnoj reviziji i pokušaju zaborava. Njegova žrtva i ideali žive u onima koji se ne mire s lažima i koji istinu čuvaju od zaborava.
U ovom kontekstu, ne mogu a da ne spomenem još dvojicu velikih Esada – dr. Esada Sadikovića i Esada Mehmedagića. Dr. Esad Sadiković bio je cijenjeni ljekar, humanista i istinski predstavnik građanske opcije, koji je cijeli svoj život posvetio služenju ljudima, bez obzira na njihovu vjeru ili porijeklo. Esad Mehmedagić bio je ugledni pravnik i intelektualac, glas razuma i pravde u Prijedoru,čovjek uz kojeg sam odrastao i koji je bio mog veliki uzor i mentor. On nije bio samo moj blizak i drag rođak, nego i moj životni mentor – onakav kakvog čovjek dobije samo jednom u životu, i time bude nagrađen od Uzvišenog, a pravu vrijednost tog dara postane svjestan tek kada prođu decenije.Obojica su, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, likvidirani u logoru Omarska. Njihova ubistva bila su pucanj ne samo u njih same, već i u ono slobodarsko, građansko tkivo Prijedora.
Stradanje Esada Midžića u Drugom svjetskom ratu i sudbine dr. Esada Sadikovića i Esada Mehmedagića tokom posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu čine duboku, bolnu paralelu. U oba perioda, slobodoumni, građanski orijentirani Bošnjaci i svi oni koji su vjerovali u zajednički život, bili su prve mete nacionalističke mržnje. I tada, kao i sada, zločini su bili usmjereni protiv ideje jednakosti, protiv vizije Bosne i Hercegovine kao zemlje slobodnih građana, a ne kao plijena nacionalističkih projekata.Sudbine Midžića, Sadikovića, Mehmedagića i hiljada nevinih Prijedorčana, ali i žrtava širom Bosne i Hercegovine, opominju nas da nacionalističke stremljenja, nažalost, nisu prošlost. Njihove sjene i danas lebde nad ovim prostorima, prijeteći novim podjelama, mržnjom i nasiljem. Naša je dužnost da im se suprotstavimo istinom, sjećanjem i vjerom u zajednički život.Njihove žrtve i njihova istina žive u nama koji odbijamo zaborav i laž. Žive u svakom ko se sjeća šta znači sloboda. (https://samhadzalic.wordpress.com/)
