U poslednjim godinama, političke odluke koje se tiču sudbine Bošnjaka u Crnoj Gori postale su tema sve većih kontroverzi, a aktuelna situacija u Ulcinju pruža snažnu ilustraciju dubokih političkih razlika unutar bošnjačkog društva. Naime, odluka o potencijalnoj prodaji Velike ulcinjske plaže biznismenu iz Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), koja bi trajala čak sto godina, postavila je na test moralnost i političku odgovornost rukovodstva Bošnjačke stranke, čiji je postupak, prema mišljenju mnogih, duboko razočarao narod koji bi trebalo da predstavlja.

Ova odluka, koju je vlast Crne Gore pokušala da provuče kroz Skupštinu, s jasnim ciljem da se sa UAE ostvareni ekonomski sporazum realizuje na račun vitalnih interesa Ulcinja, izazvala je opravdanu ljutnju građana. Ulcinj je, naime, jedno od ključnih mjesta i za bošnjačku zajednicu, kako u Crnoj Gori, tako i na Balkanu, jer plaža koja je već decenijama srce turizma, predstavlja životni oslonac za mnoge porodice i čitavu lokalnu privredu.

Međutim, ključni trenutak u ovom političkom dramatu bio je glas Bošnjačke stranke, koja je – uz podršku srpskih poslaničkih snaga – odlučila da podrži ovaj sporazum. Takva politička odluka, koju je donijelo rukovodstvo stranke na čelu sa Ervinom Ibrahimovićem, predstavljala je ozbiljan udarac interesima bošnjačkog naroda na jugu Crne Gore, a najviše – njegovim identitetima i ekonomiji. Naravno, reakcija javnosti bila je snažna. Građani Ulcinja, kao i šira zajednica, doživeli su ovaj čin kao izdaju. Na kraju, postavlja se pitanje: da li je politička lojalnost vođa Bošnjačke stranke zaista bila usmjerena na opšte dobro Bošnjaka, ili je u pitanju pragmatizam koji teži ličnim i političkim interesima malog broja pojedinaca?

Upravo taj politički pragmatizam dolazi do izražaja i u širem kontekstu, kada se podsjetimo na istorijske događaje koji su oblikovali poziciju Bošnjaka na Balkanu. Iako je narod Sandžaka kroz vjekove prolazio kroz brojne promjene, od osmanskog perioda pa sve do postjugoslovenskih sukoba, on nikada nije imao priliku da kao kolektiv ostvaruje svoja prava na nacionalnu autonomiju, kao što su to imali drugi narodi na Balkanu. Ipak, postojala je nada da će se s novim političkim okvirom i pojavom stranke koja se zalaže za prava Bošnjaka, ova situacija promijeniti. Nažalost, odlučujući trenutak kada je trebalo da se zaštite nacionalni interesi Bošnjaka, rukovodstvo stranke nije uspijelo da odoli političkim pritiscima, niti da se postavi kao pravi zastupnik naroda.

Usmjeravanje ka političkom savjetovanju sa Andrijom Mandićem, liderom političke stranke koja se otvoreno identifikuje sa politikama koje nisu u skladu sa bošnjačkim interesima, dodatno je pogoršalo percepciju među Bošnjacima. Mandić, poznat po svojim nacionalističkim stavovima, nije nikako mogao biti saveznik onih koji traže očuvanje prava Bošnjaka u Crnoj Gori. Ovdje nije riječ o nekoj nesređenoj političkoj situaciji – ovo je bilo jasno i svesno političko opredeljenje koje dolazi na štetu nacionalnih i kulturnih vrednosti bošnjačkog naroda.

VOJVODA: Mandić, poznat po svojim nacionalističkim stavovima, nije nikako mogao biti saveznik onih koji traže očuvanje prava Bošnjaka u Crnoj Gori.

Razumljivo je da politička realnost ponekad zahtjeva kompromise, međutim, u pitanju su suštinski principi, a ovo je bila prilika da rukovodstvo Bošnjačke stranke pokaže da zna da stane na stranu svog naroda, da se bori za njihov ekonomski opstanak i kulturni identitet. Umjesto toga, mi smo svjedoci okretanja leđa tom identitetu i njegovom očuvanju, što ne može biti opravdano nikakvim političkim računima. Odluka da se podupre sporazum o prodaji plaže duboko je razočarala i političke analitičare i obične građane, jer je jasno postalo da rukovodstvo Bošnjačke stranke više teži vlastitim političkim interesima nego stvarnom unapređenju i zaštiti bošnjačke zajednice.

Ovo pitanje nije samo političko – ono je pitanje etičkog i moralnog izbora. I dok narod u Ulcinju i šire na Balkanu gleda na ovo sa zgražanjem, postavlja se pitanje: kako se to dogodilo? Kako su političari koji bi trebalo da predstavljaju glas naroda, izabrali politiku koja nije u skladu sa interesima onih koji su ih birali? Kako je moguće da su stranački lideri tako lako, bez obzira na posledice, sklopili sporazum sa velikim kapitalom koji ugrožava i državno-ekonomske temelje i socijalnu strukturu bošnjačkog društva u tom regionu?

Na kraju, pitanje koje ostaje otvoreno, i koje postavlja svaki građanin Bošnjačke stranke: da li će se ova stranka, koja bi trebalo da bude stožer borbe za prava Bošnjaka, konačno okrenuti svojim korijenima i interesima ljudi kojima je posvećena, ili će nastaviti da gazi po principima političkog oportunizma i pogodovanja interesima koji su daleko od interesa njenog naroda?

Odgovor na ovo pitanje ostaće u rukama onih koji vjeruju da politika mora biti služba narodu, a ne vlastita korist. Jer, izdaja je najteži grijeh svakog političara – a u ovom slučaju, izdaja je teža jer je došla od onih koji bi trebali da budu zaštitnici i predvodnici tog istog naroda.

---

Velija Murić, adv. – izvr. dir. Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava i sloboda (CKP)

---