BOSANSKI BISERI U DIJASPORI: Novljanin Omer Raković, umjetnička, ljudska i estradna gromada, s trenutnim boravkom u Stuttgartu (Njemačka), kojeg na estradnom nebu respektuju svi, od Tereze Kesovije, Harisa Džinovića, Halida Bešlića, Harija Mata Harija, Tife, do Dine Merlina, nakon gubitka 12-godišnjeg sina, pjesmom i svirkom liječi svoju razorenu dušu...

Grad na utoku Sane u Unu ima svoje veličine: u nauci, kulturi, sportu, muzici... Mnogi su koračali i(li) koračaju obasjanim putem slave ka vrhuncu. Neki ga ne vide, a neki ne dostignu. Jedan od bosanskonovskih muzičkih velikana prožet je tom svjetlošću. Oštroumnog, nadnaravnog i upornog Novljanina otkrili su glazbeni magovi još u osnovnoj školi. Samo s 9 godina postao je pobjednik muzičkog natjecanja „Prvi glas Bosanskog Novog“. U srednjoj je već imao svoj bend. Čarolija njegove svirke, nakon završene mašinsko-tehničke škole, odvodi ga u Grupu „Mrak“, koja prati tadašnju balkansku zvijezdu - Terezu Kesoviju. Od 1986. je u sastavu „Jarani“ Halida Muslimovića. Nakon toga, više od 25 godina (četvrt vijeka) je s Harisom Džinovićem. I Halid Bešlić nije mogao odoljeti virtuoznošću njegovog muziciranja. Čak i duet s njim snimio. Svirao za legendu sevdaha, rahmetli Safeta Isovića, Dinu Merlina, Tifu, Harija Mata Harija... Ponajbolji bas-gitarista i vrhunski pjevač, snimio je tri svoja albuma. Na njima se potpisuje kao pisac tekstova, muzike i aranžmana. Ime mu znano - Omer Raković.

Rođen je u Bosanskom Novom, 01. novembra 1963. godine. Omer je četvrto dijete roditelja, rahmetli Hasana i Safije Raković. Pored starijeg brata, rahmetli Mirsada, ima i dvije sestre, Devletu i Vasviju, obje s familijama žive u Americi. U porodici, komšiluku i školi bio je ljubimac, što Nijemci kažu „Wunderkind“, nestašan, ali poslušan, odličan učenik. Dok su se drugi naprezali i mučili oko nekih poslova, Omer je to obavljao s posebnom lahkoćom. Kada bi zapjevao u školi ili u društvu, na Unskom keju, priredbama... sve bi utihnulo i pretvorilo se u uho. Vrlo brzo svladao je vještinu sviranja gitare od koje se nije odvajao. S njom se vedro budio, ali i slatke snove snivao. Protekcijom mu dozvoljavaju da se sa samo 9 godina takmiči na muzičko-zabavnoj manifestaciji „Prvi glas Bosanskog Novog“, gdje osvaja titulu najboljeg. U srednjoj tehničko-mašinskoj školi isticao se u matematici i fizici. Odlazio na školska takmičenja i osvajao nagrade, često prve. No, te ga nauke nisu privlačile. Njegov život, opredjeljenje, san, bila je muzika. Već u prvom razredu srednje škole oformio je bend s kojom je svirao na zabavama, a prvi angažman je imao u bosanskonovskom hotelu „Una“ za novembarske i decembarske praznike, te Novu godinu. Njegova ljepota sviranja nadaleko se pročula. Pozivan je u mnoge gradove, a za vrijeme školskog raspusta svirao je duž jadranske obale. Po završetku srednjeg obrazovanja dobio je ponudu od tada jednog od vodećih muzičkih bendova, Grupe „Mrak“, koji su bili pratnja muzičkoj divi, Terezi Kesoviji. No, prvo odlazi u vojsku, u Niš, krajem 1985. godine odlazi u Niš, a po povratku pristaje na ponudu i počinje svirati u Grupi „Mrak“. Tako, gostujući s Terezom u Prijedoru, od Halida Muslimovića, tada zasigurno najpopularnijeg pjevačem bivše nam države, dobiva poziv da se priključi njegovoj ekipi „Jarani“. Od tada sve se mijenja u životu i karijeri ovog zadivljujuće sposobnog estradnog umjetnika. Profesional pristup ga lansiraju u orbitu. Nižu se profesionalno turneje po cijelom svijetu: Amerika, Kanada, Australija, Europske zemlje, Jugoslavija, uzduž i poprijeko. U tom vaktu od svog sugrađanina Esada Purića – Esse, dobiva tekst, a on sklada muziku i aranžman za pjesmu: „Slušaj majko moju pjesmu“, u izvođenju Halida Muslimovića, koja postaje mega-hit. Uporedo, dok je s „Jaranima“, snimio je svoj album, kao pjevač i bas-gitarista: „Svjetlo u podrumu duše“. sa svojom grupom „Boja ruže“. Godine 1989. završava s „Jaranima“ i Halidom Muslimovićem. S Harisom Džinovića pravi novi bend, u kojem su stalni članovi dvojica Novljana: Miroslav Likar – klavijaturista i Edin Alunović – bubnjevi. „Ljubav“ s Džinovićem traje punih 25 godina.

Od kada mu je sin Adin preselio na Ahiret, a tek 12 godina imao, Omerova duša je prazna, a srce duboko ranjeno Jedina Omerova utjeha je nakon smrti sina Adina, prelijepa kćerka Adna

Belaj u Bosni i Bosanskom Novom, početkom 90-tih, ne mimoilazi ni Omera. Odveden je u prvi koncentracioni logor u BiH, na stadion „Slobode“, a onda u konvoju tuge, u kojem je bilo preko 10,5 hiljada Bošnjaka i Hrvata, protjeran s kućnog praga, u jednom danu, 23. jula 1992. godine. U Zagrebu se zadržava do jeseni, a onda zajedno s „Divljim jagodama“, gdje će svirati bas-gitaru, odlazi za Njemačku. U maju naredne godine vraća se u Zagreb po svoju tada djevojku, a od 1997. suprugu, Amiru Kadić. U Njemačkoj, gdje se ispočetka baš i nije snalazio, počinje svirati za Halida Bešlića. Inače, gotovo sva bosanskohercegovačka estradna elita, pa i Omer, odredište svog boravka našla je u Stuttgartu. Iz Sarajeva, poslije teškog ranjavanja i liječenja, izlazi Safet Isović. Halid Bešlić, svoj orkestar, u kojem je i Omer, ustupa Isoviću. Jedno vrijeme taj velikan sa suprugom je proveo u Stuttgartu, a njegov apartman, vrata do vrata, s Omerovim. Tako je imao priliku da bolje upozna bosanskohercegovačku legendu, neprevaziđenog sevdaliju, ali i insana. Mnogi estradni umjetnici, a tu je Omer među prvima, priređuju mnogobrojne humanitarne koncerte za pomoć domovini, Bosancima i Hercegovcima, koji su živjeli u paklu rata. Omer, razapet između Bešlića, Džinovića, Isovića, svakodnevno je na humanitarnim koncertima, putujući iz grada u grad, gotovo ne spavajući, samo kako bi što više učinio za Bosnu. Tu su i povremene svirke s Tifom, Harijem mata Harijem i drugima zvijezdama bosanskohercegovačke estrade. Godine 1998. bračni par Raković, Omer i Amira, dobivaju prinovu, prelijepu Adnu. Potom, nakon četiri godine, 2002. rodio im se sin Adin. U međuvremenu je snimio još tri samostalna albuma, dva s bendom „Modra Rijeka“, a zadnji izdaje samostalno, gdje ima duet s Halidom Bešlićem „Lijepe Ciganke“. Na čuvenoj turneji „Sredinom“, gotovo godinu dana, proveo je s Dinom Merlinom. Krunski koncert, nikad prevaziđen, desio se na Koševu, uz prisustvo preko 100 hiljada posjetitelja. Pomalo, umoran od hipertenzivnog vremena, izvlači se od prevelikih obveza, i ostaje uz Bešlića i Džinovića, da im svira s „Modrom rijekom“. Slobodno vrijeme provodi s familijom, posebice s djecom, Adnom i Adinom. Svakog ljeta, a ponekad i više puta, odlazili su u Bosnu, u rodni Bosanski Novi. Obnovili porodičnu kuću, u mahali Vidorija, redovno išli na ljetovanje. No, kobna 2013. potpuno će pretumbati život familije Omera Rakovića. Sin Adin, iznenada se razbolio, a dijagnoza zaledila im krv u žilama: teški oblik leukemije. Životna bitka trajala je godinu dana. Njihov Adin, dijete iz snova, po mnogima „pljunuti“ Omer, po karakteru, ponašanju, izgledu, napustio ih je 17. septembra 2014. godine. Od tada Omer živi, a kao da i ne živi. Izgubljen i izbezumljen. Praznina u pogledu i duši. Taj tihi jauk kao da nema dna, ni kraja. Nakon duže pauze, Omer se i dalje bavi muzikom, ali to mu dođe kao lijek za ranu koju zaliječiti ne može.

Halid Bešlić i Omer Raković, često nastupaju zajedno, Omer, kao muzička pratnja i prateći vokal Haris Džinović i Omer Raković, četvrt vijeka zajedno na estradi