Na raskršćima epoha, đe istorija češće ispisuje granice nego što donosi pravdu, život i djelo Ismeta Markovića Plavnika (1948–2017) zasjali su kao tih, ali postojan plamen u tami zaborava. Prateći književnost Bošnjaka, njihove intelektualne doprinose, borbu za jezik, identitet i kulturni kontinuitet, suočavamo se sa jednom istinom koja boli trajna nemoć i povremena institucionalna neprepoznatljivost onih koji su svojim stvaralaštvom oblikovali duhovni prostor naroda. U tom miru, između stradanja i muhadžirstva, između prećutanih biografija i neobjavljenih rukopisa, stoji ime Ismeta Markovića-Plavnika pjesnika, filozofa, novinara i prevodioca, jednog od onih čija riječ ne pripada samo jednoj epohi, jednom narodu, jednoj zemlji. Ona pripada svima koji vjeruju u moć slobodne misli i dostojanstva ljudske riječi. Njegova poezija, filozofija i životna priča rođena je pod sjenkom Prokletija –planina koje ne oblikuju samo pejzaže, već i karaktere. U Plavu, đe je život više uzimao nego davao, stasavali su uprkos svemu intelektualni titani, čija je snaga bila u riječima, a otpor u misli. Plavnik nije bio samo pjesnik, već savjest. Nije bio samo učesnik epohe, već njen diskretni svjedok. U njegovom životu ogledamo se mi –narodi koji često zaboravljaju svoje velikane, i time gube ne samo pamćenje, već i dušu.

Ovaj esej je posveta tom zaboravljenom kosmopoliti duha i pjesniku slobodnog stiha. Onima koji su hodali rubovima društava, između jezika i identiteta, između egzistencije i ideje ali nikada nisu odustali od dostojanstva izraza. Jer, kad se zaboravi riječ, zaboravlja se i duh. A Ismet Marković-Plavnik bio je upravo to čuvar duha. Njegovo pjesničko i filozofsko pregnuće nije bilo kulturni pejzaž epohe, već njeno pitanje, njena savjest. U vremenu kada se jezik sve češće troši na praznu retoriku, a pjesnici bivaju istisnuti s margina javnog pamćenja, prisjećanje na Plavnika nije samo čin poštovanja to je čin otpora zaboravu, poruka novim generacijama da postoji književnost koja ne podilazi, filozofija koja ne kalkuliše i savjest koja ne čuti. U njegovim stihovima, u njegovim esejima i javnim istupima, odzvanja neprestani napor da se razumije svijet bez mržnje, ali i bez iluzije. Njegovo stvaralaštvo poziva na odgovornost, na prepoznavanje vrijednosti koje se ne mogu mjeriti ni pozicijama ni statusom, već isključivo istinom, slobodom i ljepotom izraza. Stoga ovaj esej nije samo sjećanje. On je opomena. Podsjetnik da, dok god budemo zaboravljali one koji su mislili i pisali za opšte dobro, nećemo znati ni đe smo, ni ko smo, ni kuda idemo.

ŽIVOT IZMEĐU GORJA I GRANICA BIOGRAFSKA SINTEZA: Na raskršćima epoha, đe istorija umjesto pravde često ispisuje granice, život Ismeta Markovića-Plavnika (1948–2017) odvijao se u neprestanom dijalogu između geografskih prostora, političkih sistema i duhovnih svjetova. U svijetu đe se prostor često doživljava kao sudbina, a pripadnost kao teret, Plavnik je čitavim svojim bićem tragao za smislom u neskladu svijeta i nalazio ga u jeziku, u riječi, u misaonom pregnuću. Rođen u Prnjavoru kod Plava, pod visinama Prokletija koje ne oblikuju samo pejzaž već i karakter naroda, ovaj bošnjačko-crnogorski intelektualac je još od najranijeg djetinjstva disao atmosferu slojevitih identiteta. Tu se miješala planinska strogost s duhovnim bogatstvom, religijsko s univerzalnim, lokalno s globalnim. Još tada, u sebi je nosio osjećaj višestrukog identiteta bio je i Bošnjak i kosmopolit, i sanjar i svjedok. I ništa od toga nije bilo u sukobu, jer je sve bilo utemeljeno u njegovoj suštinskoj potrebi da ne pripada ideologiji već istini. Njegovo obrazovanje – započeto u Plavu i Peći, a nastavljeno u Beogradu i Skoplju nije bilo samo akademsko uspinjanje, već duhovno proputovanje kroz složeni svijet ideja. Studirao je filozofiju i sociologiju, ali je istinski učio iz života, iz otpora, iz pitanja koja nijesu imala gotove odgovore. Profesori pod čijim je uticajem sazrijevao (Životić, Stojanović, Agani, Grlić…) pripadali su ne samo univerzitetima već i onoj rijetkoj vrsti intelektualaca otpora, čiji se život i misao stapaju u jedan čin: čin nepokornosti.


Biografija Ismeta Markovića Plavnika, kao i biografije mnogih drugih bošnjačkih mislilaca i stvaralaca s margina jugoslovenskog i postjugoslovenskog prostora, nije hronika uspjeha po mjeri institucija već svjedočanstvo borbe za autentičnost, za slobodu mišljenja, za pravo na nepripadanje. On je bio dio one generacije koja je znala da univerzitet bez slobode nije hram znanja, već produžena ruka sistema. I zato se, još od studentskih protesta 1968. godine u Beogradu, svrstao među one koji ne pristaju da ćute. To ga je kasnije, kroz decenije, često koštalo institucionalnog priznanja – ali nikada nije izgubio dostojanstvo. Kako piše Edvard Said u knjizi „Refleksije o izgnanstvu i drugi ogledi“, „Egzil je stanje stalne nostalgije i kritičke distance, stanje u kojem se vlastiti narod voli slobodnije, ali i promišlja dublje.“ Upravo takav bio je Plavnikov pogled na svijet – iskonski privržen, ali nikada slijepo lojalan; uvijek saosjećajan, ali nikada naivan. Njegova misao bila je i kritika i utjeha, i vatra i svjetlost. Kao što se rijetko događa, kod njega se biografija pretače u svjetonazor, a biće pjesnika i filozofa ne odvaja se od života čovjeka. On nije živio da bi stvorio biografiju za enciklopedije – već da bi ostavio trag u duši naroda. I taj trag još uvijek traje, mirno ali postojano, kao zvuk zaboravljene pjesme koja se vraća kroz vrijeme da nas podsjeti ko smo i šta smo zaboravili da budemo.

POEZIJA KAO ČIN OTPORA I NADE:Ismet Marković-Plavnik stvarao je poeziju ne kao stilski pečat epohe, već kao unutrašnji imperativ – čin otpora zaboravu, nasilju, poricanju i trivijalizaciji duha. Njegovi stihovi nijesu tek zapisani osjećaji, već misaone strukture, zgusnuti prostori između bola i nade, između pitanja i tišine. Pišući slobodnim stihom, Plavnik se oslanjao na unutrašnji ritam misli, a ne na spoljnu formu. Njegova poetika je egzistencijalistička, ali ne zatvorena u mrak bezizlaza simbolistička, ali ne zarobljena u nerazumljivosti već uvijek otvorena prema čitaocu koji traži istinu. U Plavnikovoj poeziji prepoznaju se nasljeđa Maka Dizdara u potrazi za smislom kroz arhetipske slike i duhovnu vertikalu kao i misaona linija Ismeta Rebronje, u kojoj pjesma postaje misaoni ogled, krik savjesti i ogledalo identiteta. Ipak, ono što njegovu poeziju čini posebnom jeste sposobnost da spoji evropsku filozofsku misao (Jaspers, Sartr, Hajdeger) sa emocionalnim pejzažima bošnjačke i balkanske stvarnosti.

Kako svojevremeno precizno zapaža Hadžem Hajdarević, bošnjačka poezija druge polovine 20. vijeka ne može se razumjeti bez oslonca na „ontološki krik kroz istorijsku traumu“. Plavnikova poezija je upravo to: glas onih koji su preživjeli, ali nikada zaboravili; artikulacija bola, ne kroz patetiku, već kroz stilsku preciznost i misaonu gustinu. Njegove riječi ne traže sažaljenje – one traže razumijevanje. Knjige poput Mimohod (Bijelo Polje, 1974), Stablo u slovima (Priština, 1978), Raboš (Priština, 1981), te neobjavljeni rukopisi Refugium Haereticorum i Starina, sadrže motive svijeta u raspadanju, kulture u otporu, i čovjeka koji kroz jezik gradi novo unutrašnje utočište. Plavnik nije pisao da bi ostavio zbirke – pisao je da bi ostavio smisao. U pjesmama koje je objavljivao u književnim časopisima poput Stremljenja, Pobjede, Prezent-a, i mnogim drugim, nalazimo stihove koji ne opisuju svijet već ga preispituju. Njegov jezik je filozofski, ali ne otuđen njegov ritam je unutrašnji, često nalik molitvi njegov ton je glas čovjeka izgnanog iz vlastitog kulturnog kontinuiteta, koji se kroz poeziju vraća svom jeziku i narodu, ali ne da bi ih idealizovao, već da bi ih uzdigao. Plavnikova poezija je most između čovjeka i svijeta, između pamćenja i zaborava, između intime i zajedničkog bola. On nije vjerovao u poeziju kao bijeg, već kao svjedočanstvo onu vrstu svjedočenja koje se ne može poreći ni utišati. Njegova pjesma nije oružje, ali jeste opomena. Nije utopija, ali jeste nada. U svakom stihu osjećamo ono što Paul Celan naziva „mikroskopski fragment nade u najdubljoj tami“ – jer pjesnik, ma koliko ranjen, mora nositi iskru. Zato je poezija Ismeta Markovića Plavnika ne samo dio bošnjačke i crnogorske književnosti ona je njena savjest. Njegovo pisanje nije bilo u funkciji samopotvrde, već istine. I zbog toga, njegova poezija ne stari ona sazrijeva.

FILOZOFIJA U PJESMI I SVAKODNEVICI: Ismet Marković Plavnik nije bio filozof u akademskom smislu riječi, ali je njegova filozofija bila dublja, neposrednija i istinitija od mnogih doktorata. On nije vjerovao u distanciranu spekulaciju, već u filozofiju kao životnu praksu kao unutrašnju odgovornost i moralnu dužnost mišljenja. Bio je mislilac koji nije samo promišljao svijet, već ga je pokušavao učiniti boljim ne ideologijom, već istinom ne apstrakcijama, već riječju ne sistemima, već čovjekom. U njegovom misaonom svijetu sreću se Niče i Ibn Arabi, Kami i Meša Selimović, ali bez citatnog poziranja ili teorijske ambicije. Za Plavnika, filozofija je bila produžena svijest o životu duboko ontološka u jeziku, iskustvu, zavičaju, ali i otvorena prema univerzalnim pitanjima smisla, smrti, slobode, odgovornosti, vjere i umjetnosti. Njegove knjige eseja – Bošnjaštvo i antibošnjaštvo, Dionis i Apolon, Hereza – valja čitati ne samo kao kritičke tekstove, već kao misaone topose, kao duhovne karte naroda u vječitoj borbi sa sopstvenom istorijom, religijom, identitetom. U njima se ogleda intelektualac koji ne bježi od odgovornosti da misli „nepoželjno“, da postavlja pitanja tamo đe svi ćute, da se suprotstavi kolektivnim samoprevarama, pa i po cijenu vlastite marginalizacije.

Plavnik nije želio da bude popularan želio je da bude pošten. I upravo ta poštenost mišljenja, ta etička vertikala, čini ga relevantnim danas više nego ikad. U vremenu relativizacije svega, on je branio temeljne vrijednosti istinu, slobodu, dostojanstvo, znanje. Nije vjerovao u identitet bez samokritike, niti u religiju bez duha. Bio je jeretik po savjesti, ali nikada po duši. I upravo zato, njegovo razmišljanje nije imalo granica: ono je bilo kako bi rekao Kami pobuna sa svrhom. Njegovi filozofski uvidi nisu ostali zatvoreni u esejima oni prožimaju i njegovu poeziju. U stihovima se ne krije iza metafora – naprotiv, on koristi metaforu da bi ogolio istinu. Njegova pjesma nije zagonetka, već putokaz nije teorija, već svjedočanstvo postojanja. Kao što je u Dionisu i Apolonu preispitivao napetost između iracionalnog i racionalnog, tako i u svojim pjesmama traga za ravnotežom između bola i smisla, tame i riječi, haosa i reda. U svakodnevici, Plavnik je bio ono što bi danas zvali „nepodobnim intelektualcem“. Nije pristajao da bude ničiji ideološki patron. U vrijeme kada su se mnogi svrstavali tamo đe je sigurnije, on je birao da ostane tamo đe je istinitije. I to je ono što ga je izdvajalo nije bio protivnik jednog režima, bio je protivnik svih sistema koji guše slobodu duha.

U kontekstu bošnjačke i crnogorske intelektualne misli, Plavnik je bio jedan od rijetkih koji su istovremeno mislili iznutra i prema vani iz zavičajnog, ali univerzalnim jezikom. Njegovo poimanje bošnjaštva nije bilo etnički slogan, već filozofska kategorija. Bio je svjestan da se identitet ne čuva zidovima, već riječima ne uniformom, već pjesmom ne zatvaranjem, već dijalogom. I zato, njegovo djelo nije samo književni trag ono je etički orijentir. U vremenu sveopšte konfuzije, Plavnik nas podsjeća da je intelektualac dužan misliti protiv struje, ali u korist čovjeka. Da je sloboda mišljenja veća obaveza od privilegije. I da poezija bez filozofije može biti lijepa, ali nikada ljekovita.

EGZIL KAO METAFORA EPOHE: Egzil nije samo fizičko izmještanje to je, kako bi rekao Edvard Said, „stanje svijesti koje neprestano promišlja pripadnost, dom, jezik i smisao.“ Za Ismeta Markovića Plavnika, egzil je bio i biografija i metafora –način života i misaona strategija. Bio je istjeran iz svoje geografske sigurnosti, ali je još ranije izgnan iz svijeta konformizma, podaništva i ideoloških šablona. Otišao je iz Kosova 1992. godine, pod pritiskom režima koji nije trpio one koji govore, a kamoli misle slobodno. No, njegov odlazak nije bio kraj, već početak jednog novog, tišeg, ali dubljeg stvaralačkog poglavlja. U Švajcarskoj, Italiji, Bosni – među jezicima, narodima, tišinama – Plavnik je nastavio da piše, misli i svjedoči. Bio je svjestan da fizičko izmještanje nije isto što i duhovni prekid, i da pravi egzil počinje kada narod zaboravi svoje mislioce. U tom smislu, njegova poezija iz perioda egzila, iako često neobjavljena, nosi ličnu težinu. To su stihovi koji ne traže publiku, već dijalog; stihovi koji ne mole za dom, već ga iznova grade unutar jezika. Hanah Arent bi rekla da je prava veličina mišljenja u sposobnosti da se stane na distancu –emocionalnu, mentalnu, fizičku ne da bi se pobjeglo, već da bi se sagledalo. Plavnik je znao da je upravo ta distanca ono što mu omogućava da vidi jasnije, oštrije, dublje. I zato, u njegovom pisanju iz tog perioda, nalazimo mudrost bez gorčine, kritiku bez cinizma, tugu bez patetike.

Progon, koji je mnogima bio kraj, Plavniku je bio povratak suštini. Povratak istini. Iako su planirani tomovi sabranih djela deset knjiga koje je trebala objaviti Matica Bošnjaka Sandžaka ostali nerealizovani, Plavnik nije prestao da piše. Nije prestao da sanja književnost kao amanet, kao oblik pamćenja naroda. I baš u toj nerealizovanosti sabrane su sve sudbine bošnjačkih intelektualaca 20. i 21. vijeka razbacane po zemljama, zaboravljene od institucija, ali neumorne u jeziku. Egzil je za njega postao ogledalo epohe. U njemu se ogleda poraz politike, ali i veličina pojedinca. Postao je simbol onoga što znači biti stranac u svijetu koji je nekada bio tvoj, a koji te više ne prepoznaje. Međutim, on nije tražio prepoznavanje u tuđem pogledu on ga je tražio u dubini riječi. I našao ga je. Jer, egzil može da ti oduzme zemlju, ali ne i glas. A Plavnikov glas ostao je postojan, i u Sarajevu, i u Bihaću, i u Peći i u Plavu i iznad svega, u jeziku.

Egzil je, u njegovom slučaju, bio i otklon od populizma, političke zlopamćenosti i etničkog zatvaranja. Nije upao u zamku nacionalne isključivosti njegov identitet je bio otvoreni identitet. Njegova pripadnost nije bila zatvor, već prozor. I upravo zbog toga, njegovo djelo je jednako značajno Bošnjacima, Crnogorcima, Albancima, Srbima, kao i svakome ko poštuje slobodnu misao. On je znao da prava lojalnost ne podrazumijeva ćutanje, već istinu. U vremenima kada su mnogi ćutali da bi preživjeli, Plavnik je govorio da bi ostao čovjek. Egzil ga nije učinio manjim, već većim. Jer on nije ponio samo kofere, već ideje. Nije nosio nostalgiju, već svijest. A ta svijest je bila njegova prava domovina. U njoj je gradio riječi kao kuće, stihove kao prozore, eseje kao mostove. U najdubljem smislu, Ismet Marković Plavnik nije bio izgnanik –on je bio hroničar jednog zaboravljenog naroda u sebi i oko sebe. I sve dok ga čitamo, sve dok ga pamtimo –egzil neće biti kraj, već trajanje.


UMJESTO EPITAFA-PLAVNIK KAO SIMBOL KULTURE SJEĆANJA: Zaborav nije uvijek ćutanje. Ponekad je zaborav glas svakodnevice, površna hajka vremena koje se više ne zadržava nad sudbinama, već ih preskače. U tom i takvom vremenu, sjećanje nije nostalgija ono je pobuna. Pobuna protiv ravnodušnosti, protiv potiskivanja vrijednosti, protiv ispražnjenosti duha. Sjećanje na Ismeta Markovića-Plavnika upravo je to: čin unutrašnjeg otpora, ali i dubokog poštovanja. Plavnik nije bio od onih koji se nameću. Nije tražio priznanja, nagrade, funkcije. Bio je pjesnik koji nije trebao pozornicu da bi bio autentičan. Bio je filozof koji nije trebao katedru da bi promišljao svijet. Njegova snaga je bila u riječima koje su dolazile iz ćutanja. U mislima koje su nastajale između progonstva i molitve, između eseja i samoće. Bio je tihi borac protiv zaborava i upravo zato, mi smo dužni da ga pamtimo. U vremenu kada se sistemi urušavaju, a ideologije ruše, ostaje samo riječ. Riječ kao znak, kao most, kao svjedočanstvo. A Plavnik je znao da riječ može biti svetinja ako je iskrena, ako ne izdaje, ako nosi dušu. Njegova poezija je bila mjesto susreta onih uvijek sa suzom u oku, iskrom u kamenu i dušom u Plavu. Njegovi eseji su bili intelektualna polja otpora, u kojima se borio ne protiv ljudi, već protiv laži. Njegov život je bio amanet svima nama –da se ne zaboravi šta znači biti dosljedan u vremenu relativizacije.

Postoji ona drevna sufijska misao koja kaže: „Ko pamti, ne umire.“ A Plavnik se ne pamti zbog obaveze već iz zahvalnosti. Jer on nije pisao samo za sebe, niti za svoje vrijeme. Pisao je za sve nas. Pisao je da bi riječi preživjele tamo đe ljudi padaju. Pisao je da bi ostalo nešto više od biografije. Nešto što ne može da se zapiše, ali može da se osjeti. U stihu. U misli. U jeziku.

U njegovoj poeziji, „riječ je ruka koja se pruža iz tame“. U njegovim esejima, misao je oruđe, ali i utočište. Njegov identitet nije bio zatvoren u naciji, vjeri ili jeziku bio je otvoren, elastičan za bol drugoga, za nepravdu trećega, za odgovornost prema svima. I upravo zato njegova zaostavština nije ni samo bošnjačka, ni crnogorska, ni kosovska ona je ljudska. Ona pripada svima koji znaju da se sloboda ne nasljeđuje, već zaslužuje. Ismet Marković Plavnik je i kad su mu vrata zatvarali, otvarao nove prostore smisla. Kad mu je društvo okrenulo leđa, on se okrenuo jeziku. Kad je izgubio dom, pronašao je riječ. I u toj riječi – ostao. U Plavu, Peći, Bihaću, Sarajevu, Cazinu, đe god je kročio, ostavljao je trag koji nije bio politički, već poetski. Nije bio institucionalan, već unutrašnji. Trag što ne blijedi. I zato ovo nije epitaf. Ovo je svjetionik. Svjetionik onima koji dolaze, da znaju da je postojao jedan Plavnik koji nije pravio kompromise, koji nije ćutao kad je trebalo govoriti, koji nije pisao da bi bio slavljen, već da bi bio čitan.

U jednom od svojih stihova, Ismet Marković Plavnik zapisuje:

„nalik sjemenu
otvara put kandila
čemerna žica
krilom ne pronalazi jug“

To je metafizička dijagnoza epohe. To je poetika egzila, suštine, boli i uzaludnog leta. To je, zapravo, himna svih onih koji su pokušali da pronađu jug u svijetu bez orijentira, u jeziku bez doma, u vremenu bez pamćenja. A ja,ž Božidar Proročić, ne mogu i neću da ćutim nad zaboravom koji tiho, kao plijesan, prijeti da prekrije jednog od najsuptilnijih i najslobodnijih duhova našeg vremena. Jednog od onih koji su živjeli u sjeni, a pisali kao da su na svjetlu. Jednog od onih koji nisu tražili potvrdu svijeta već su ga podsjećali na odgovornost. Zato ovo što pišem nije samo tekst. Ovo je moje sjećanje. Moja riječ. Moj dug. Ovo je zavjet. Zavjet da ćemo čuvati lik i djelo Ismeta Markovića-Plavnika kao što se čuva prva iskra u mraku tiho, postojano, s poštovanjem. Zavjet da ćemo ga vraćati u razgovore, u udžbenike, u čitanke, u književne večeri, u naučne skupove, u „samoće“ naših soba i uzdignute rečenice naših knjiga. Da ćemo ga vraćati u pamćenje. Ne iz sentimenta već iz pravde. Ne iz obaveze već iz ljubavi prema jeziku koji još nije izgubio dostojanstvo. I ne zbog prošlosti već zbog budućnosti koja ne može biti potpuna bez istinskih svjetionika duha.

Jer narodi koji ne čuvaju svoje mislioce, ne samo da gube kulturu oni gube savjest. Oni gube ono tiho unutrašnje „zašto“ koje razlikuje mehaničko trajanje od istinskog postojanja. Ismet Marković-Plavnik bio je upravo to – savjest bošnjačkog duha, ali i zaboravljena savjest crnogorskog naroda. Onaj koji je pod Prokletijama pronosio riječ kao svjetiljku, i onda kada je bilo najteže. Onaj koji je znao da ne moraš imati vlast da bi imao istinu. Onaj koji je pokazao da pjesnik može biti i prorok, i arhivar, i poslanik snažne, ali nepokolebljive misli. U ovom vremenu degradacije ljudi i riječi, njegovo djelo ostaje kao svjetlosni trag nevidljiv za površne poglede, ali neumoljivo prisutan u dubljem sloju duha. Zato ovo sjećanje nije kraj. Ovo je početak jednog novog pamćenja.

U znak sjećanja na Ismeta Markovića-Plavnika iz njegove prve zbirke „Mimohod“ biram pjesme iz ciklusa „Unijet u lice groba“

I

dok zanet priviđenjem ploda klečim
unet u lice groba lice reči
u sledu menja žurni da jar nam otme
umišljeni red uzvika o jkosti
izgubljenoj u vetru usamljenog
povika neverovatnih kletvi
kišom opranih snova prezir sažet
gde podne kuca izmeri svećom
hladnih utopišta žrtva
smrt će na koncu da nam sabere
kao beznačajan pokret visa
koje ne razume dok vene
prepunom tišinom sveta
koja se ne povrati iz šume
uznesene

II

zalutali u zlatu od svih na daljini
vodilJom proglasismo ono što se ne vraća
pronikli u rast koju se krugom vrti
bezutočnici primljeni na put
sasvim slučajno prahom razneti
otrovom što se kroz prsten plavi
samo je naša lepota jedno
dok nas okružuje i od laveža pada
na dno meteža i ljubavi

III

smrti mi smo se odrekli zavičaja
sve minu čistoće obruč nas hrani
išćezavaju rane koje smo nakitili
oružjem povratka u cvetnoj glavi
i jači od plamtećih žvala tužaljki
lovismo opasne konce naravi
i uzmičući dalekih ognjišta ugarci
uvidesmo da svoditelj je mali
da nas od pakla kloni dok stojim mu uz
slavu sečivo nedogle­dno u moći

IV

ambroaz vijar u tebi tragom rose
kvadratne zagonetke na točku se obrću
gitarista zvoneći svetu već dugo dobi
s nedohićenom španijom s prebolom priču
plaši se da luna venući ne zaplamti
i stubama se spusti da pridruži se putu

V

dok zanet u priviđenje ploda klečim
unet u lice groba lice reči
u sledu menja žurni da jar nam otme
umišljeni red uzvika o kosti
izgubljenoj u vetru usamljenog
povika neverovatnih kletvi
pablo snu senka će umreti

Smrt Pabla Pikasa je kraj jednog stoljeća boje, linije, bola i otpora. U njegovom platnu, svijet je govorio bez rečenica. U njegovoj tišini, rat je imao krik. I upravo u tom trenutku, kada je vijest o Pikasovom odlasku presjekla svijet kao nož kroz pigment, Ismet Marković Plavnik osluškuje ne samo svijet –već sebe. Ovaj ciklus pjesama nije tek pjesnički omaž to je filozofski i estetski dijalog između dva duha, dva univerzuma, dva čovjeka koji su, svako na svoj način, prepoznavali svijet kao lom, a umjetnost kao krik. Plavnik se u ovim stihovima ne saginje pred slavom Pikasa on joj ne kliče, ne opisuje biografske anegdote, ne koristi slavnog slikara kao eksponat sopstvenoj retorici. Naprotiv, Plavnik prolazi kroz Pikasovu smrt kao kroz svoju misao, kao kroz sjenku ideala koji više ne postoji. Poezija nije ovdje tumač slike ona je slika sama. Jezik se lomi, ritam postaje nesiguran, simboli se prepliću, baš kao što su se i Pikasove linije lomile između tijela i duše, rata i ljubavi. U svakom od stihova ciklusa osjećamo nešto više od žaljenja osjećamo unutrašnju dezorijentaciju. Kao da smrt Pikasa nije kraj nečijeg života, već trenutak kada poezija gubi referentnu tačku. Pjesnik postaje svjedok epohe koja se urušava bez da zna kako da izgovori tugu. „Pablo snu senka će umreti“ –to je epitaf ne čovjeku, već duhu vremena koje je vjerovalo da umjetnost može da mijenja svijet.

Ovaj ciklus je ujedno i autoportret. U sjenkama Pikasa, Plavnik oslikava sebe. Njegove slike nisu na platnu one su u jeziku. Umjesto boja, koristi riječi. Umjesto linije, koristi ritam. Umjesto oblika koristi tišinu. A tišina u ovom ciklusu nije prazna. Ona je prepunjena svijetom koji se više ne vraća. Tu je i strah ali ne egzistencijalni, već etički strah da ćemo zaboraviti šta je umjetnost nekada bila. Da ćemo je zamijeniti imitacijom, tišinu bukom, misao propagandom. Zato Plavnik ne piše da bi sačuvao Pikasa on piše da bi sačuvao istinu o umjetnosti. O onom tragu rose, krugu zagonetke, gitari u svemiru, šumi iz koje se više niko ne vraća. Ovo nije priznanje. Ovo je rekvijem u riječima. Pjesnik, klečeći pred duhom umjetnosti, ne moli on stvara. I kao što je Pikaso znao da linija može biti bol, tako i Plavnik zna da stih može biti tišina. Smrt ne zatvara ciklus ona ga otvara. Svaka pjesma ovog ciklusa diše težinom posljednjeg daha umjetnosti koja zna za smisao. U vremenu u kojem sve nestaje iza treptaja, Plavnik ostavlja stih koji neće požutjeti. Ovaj ciklus je svjetlosni ostatak jedne istine da nijedna boja nije vječna, ali da pogled koji je naslikao svijet ne može umrijeti dok god postoje riječi.
Ismet Marković Plavnik, u ovih pet pjesama, nije pisao o smrti Pikasa. Pisao je o smrti jedne epohe. O smrti uzvišenosti. I upravo zato, njegova riječ nije crna ona je plava. Ona je plavi period duše, zaljubljene u ono što je moglo biti.