Predstavljamo se, ovih dana, pred samim sobom i pred domaćom i svjetskom javnošću, kao da da smo, u ovim novonastalim okolnostima, iznenađeni ukupnom situacijom u našoj državi. Dodatno smo, kako se da zaključiti, iznenađeni, odnosno posebno smo iznenađeni našom nemoći da nešto uradimo. Čak smo i zaprepašteni nesposobnošću, da efikasno iskontrolišemo poluge i mehanizme moći i uticaja unutar institucija naše države. Ili čak mimo njih.

Iznenadilo nas je da je jedan čovjek sa svojom političkom organizacijom uspio, tokom samo nekoliko sedmica, državne institucije, u značajnoj mjeri, omalovažiti i obesmisliti.
Zatečeni smo. U nevjerici smo. Šokirani.

Ili da ponovim rečenicu s početka, samo se predstavljamo da nam je tako.

Al’ hajde da razmislimo sad o našem stvarnom osjećaju i shvatanju situacije, u koju smo došli mi i naša država Bosna i Hercegovina te budimo iskreni u tome koliko smo i da li smo zaista iznenađeni.
Zatečeni možda jesmo. I nemoćni, u određenoj mjeri, čini se.

Prilično sam siguran, da ovaj potez Dodika i njegove ekipe nije nešto što mi nismo očekivali da će se jednom desiti. Da nije on ovo učinio sad, u nekom drugom periodu i drugačijim okolnostima, to bi uradio neko drugi.

Čini se da smo, može biti, malo iznenađeni reakcijama naših predstavnika u vlasti, koji se više ponašaju u skladu sa logikom - rješiće se samo od sebe, nego što povlače konkretne poteze. Iznenađenje je, čini se čak i poprilično, da neki od naših političara, toliko relativiziraju nastali problem, da se ponašaju kao da je sve u savršenom redu. Ali nije to ipak neko pravo iznenađenje. Od naših političara, nas ništa ne može iznenaditi.

Možda smo malo više očekivali od međunarodne zajednice i Visokog predstavnika pa nas je iznenadilo što sada nema neke posebne tj konkretne reakcije sa njihove strane.

Ali i ovo iznenađenje odnosno očekivanje od međunarodne zajednice, se odnosi samo na one naivne.
Ostali su svjesni da njihova reakcija, općenito, u ovih poslednjih tridesetak godina, jeste proporcionalna njihovom uvažavanju snage bosansko-hercegovačkih patriota, prije svega mislim na časnu Armiju Bosne i Hercegovine i njene tekovine, ali i njene funkcionalne tragove i zaostavštine unutar probosanskog bloka.

Dobre namjere međunarodne zajednice su prisutne načelno ali one su uvijek podložne onom što se zovu međunarodno pravo a koje se oslanja na pravo jačeg. Tako da se ove namjere preko noći mogu promjeniti. I mijenjaju se. Da se razumijemo, Bosna i Hercegovina ima stalne bezrezervno iskrene prijatelje u mnogim državama na svijetu. Isto tako imamo prijatelje

pojedince i organizacije, unutar, manje-više, većine zemalja, ali njihov uticaj nije uvijek takav, da nam može biti od stvarne koristi.

Država Bosna i Hercegovina nije nikakav poklon nikome, već moranje na koje smo nekog prisilili. Svakako treba biti svjestan činjenice da isto važi i entitet RS. Neću ulazii u analizu jačine argumenta hiljadugodišnje tradicije Bosne i Hercegovine sa jedne i nove tvorevine entiteta RS sa druge strane.


Država Bosna i Hercegovina je trenutno uređena tako da njene institucije i njihove funkcionalnosti i efikasnost ovise od volje svih konstitutivnih naroda ali i volje onih koji se opisuju pojmom građani. U ovom uređenju se itekako uvažila ova činjenica ali se takođe, vodilo i računa o tome da se procesi koji se tiču životnih pitanja, odvijaju nesmetano a u interesu svih onih koji žive u ovoj državi. Toliko dobre namjere su nam implementirali u praksu ovi iz međunarodne zajednice, odnosno toliko su nam dopustili da implementiramo.

Pa šta nas je onda suštinski iznenadilo? Ništa.
Možda je malo uranilo ovo. Pa otud ovaj osjećaj. Možda smo mislili da će se to desiti za nekoliko godina ili nekoliko deecenija, nekoj drugoj generaciji. Možda smo mislili i negdje se nadali, da ćemo u međuvremenu ući u Evropsku uniju, ili NATO savez, pa bi onda sve bilo drugačije.
Svjesni smo mi da jedan dio teritorije, tada paradržavna tvorevina mimo kontrole legitimne državne vlasti a sada zvanično kao entitet, nije svojom dobrom voljom prihvatio da bude dio Bosne i Hercegovine. Tu je moranjem. Prije svega onom prisilom regularne i legitimne vojne sile, Armije Bosne i Hercegovine. Uslovljeno snagom naše armije, predstavnici međunarodne zajednice su ovaj entitet ostavili u okviru ove države. I dali su im zadatak.

Zašto mi sada zapravo, nismo iznenađeni? Pa čak ni reakcijom međunarodne zajednice, odnosno odsustvom iste. Zato što smo svjesni, iako to ne izgovaramo često, zadatka koji su od dijela međunarodne zajednice, dobili u manjem bosanskohercegovačkom entitetu i koji ima zajedničke stavke sa onim zadatkom, koji su dobili i oni koji su sada zajedno sa nama u većem bosanskohercegovačkom entitetu i pri tome, uglavnom, okupljeni u onom što se zove - Hrvatski narodni sabor. Zadatak je da budu sa nama u državi i da nas na neki način “drže pod kontrolom”, jer mi Bošnjaci, kao muslimanski narod, po tim nekim (ne)pisanim zakonima, ne možemo samostalno imati samo svoju državu. Barem ne na tlu Evrope. Koliko god naša politika nije nikad išla ka formiranju i uređenju jednonacionalne države. Ili koliko god naša politika bila sekularna.

I ovdje, ako pogledamo malo bolje, postoje različiti planovi i u svakom, bilo da se zove Bosna i Hercegovina ili Federacija Bosne i Hercegovine, imamo svoje “nadzornike” ili “upravitelje”.

Svjesni smo mi, mi koji smo u ljudskom smislu, nosioci ove države, da smo bili, od strane međunarodne zajednice, ostavljeni da nestanemo, a i država, pa kad se to, Božjom voljom i našom akcijom i borbom, spriječilo, onda smo dobili ovo što smo dobili, sa nekim nadanjem, siguran sam u to, od strane barem jednog dijela međunarodne zajednice, da će se okolnosti uređenja naše države, kad-tad promjeniti. Ne mislim ovdje samo na promjene u smislu

potpunog nestanka države, već promjene u smislu promjene značaja aktera političke scene i važnosti pojedinih konstitutivnih naroda. Ne volim taj izraz, ali činjenica je da su, negdje u crtanju granica, linija razgraničenja te pisanju Ustava i drugih akata koji se odnose na državu Bosnu i Hercegovinu, predstavnici dijela međunarodne zajednice, imali viziju naše države koja odgovara opisu “kršćanska zemlja sa muslimanskom većinom”. To odgovara ranije pomenutom zadatku. U principu, naši predstavnici u Dejtonu su i prihvatili Ustavni okvir koji ovo odražava ali niko nije prihvatio više od toga u smjeru omalovažavanja Bošnjačkog naroda.

Država Bosna i Hercegovina, po tom i takvom uređenju nije upitna, pa čak ni danas pod ovim okolnostima aktuelnog državnog udara. Upitna je cijena i značaj Bošnjačkog naroda kao političkog faktora, odnosno “muslimanske komponente”. I upitna je možda sama teritorija.

Ruku na srce, poslednjih decenija smo, poprilično, sami radili na umanjenju svog značaja. Prvi Predsjednik nezavisne države Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović je, rekao da će, oni koji ovu zemlju smatraju svojom jedinom domovinom, u ovoj državi, posebno u državnim institucijama, morati dati 300% od sebe, jer će imati, pored sebe, one koji će raditi samo onoliko, minimalno koliko moraju, ili čak ni toliko. Biće tu samo da opstruiraju.

A umjesto ovih naših koji su trebali raditi za troje, imali smo, vrlo često, naše koji su radili isključivo samo za sebe i trudili se da zloupotrijebe pozicije zarad vlastitog interesa, bez ikakve državotvorne svijesti. Nebrojeni su primjeri gdje smo sami sebe degradirali. Jedan od bitnih i prvih primjera je omalovažavanje demobilisanih boraca časne Armije Bosne i Hercegovine i umanjivanje njihovog značaja u postratnom društvu. A ovo omalovažavanje samog sebe je nastavljeno i bilo je primjetno kroz različite poteze onih u vlasti a koji su obojeni nepotizmom, korupcijom i drugim devijacijama koje su pokazivale nedovoljnu razvijenu državotvornu svijest kod nas. Nedostatak državotvorne svijesti kod Bošnjaka, je imao posebnu manifestaciju u pristajanju na jednodnevnu suspenziju odredbi Ustava koje su se ticale uspostave vlasti na entiteskom nivou a koji je sproveden od međunarodne zajednice i Visokog predstavnika. I sa kojim je, zapravo, ova novonastala situacija i započela.

Da li ćemo sa ovim udarom potpuno prestati da se iznenađujemo na razne scenarije koji će nam se i u budućnosti razvijati pred očima a koji se tiču naše države i njene nezavisnosti, snage i uređenja?
Ukoliko bi to bio slučaj, a da smo pri tome samo uspavani, to bi nam i bio kraj.
Bilo bi zapravo dobro kad se ne bi više iznenađivali ali zbog toga jer imamo plan za svaku potencijalnu situaciju. Detaljno razrađen a pri tome svakako provediv i efikasan.
Ti planovi bi trebali podrazumjevati efikasne reakcije i to vrlo konkretnim mehanizmima. Domaćim ali i međunarodnim, tamo negdje među našim prijateljima.

Ovaj državni udar će proći, i iz njega će naša država izaći, vjerovatno slabija, nego što je sad. Neki od aktera će se ukloniti sa scene, ali će oni koji su nekad ranije preuzeli pomenuti zadatak “brige o muslimanima” dobiti nešto zauzvrat. To će biti, naravno, djelomično na račun stvarne nezavisnosti naše države, te dijelom na račun političke snage “muslimanske komponente”.
Svakako tu neće biti kraj, Bosna i Hercegovina će se, opet i iznova, dovoditi u ovakve i slične situacije. I ako ne budemo kao narod i nosioci države, imali konkretne planove, nakon svake

ovakve akcije države će biti svaki put manje, a Bošnjaci će biti sve manje bitni. Polahko ali sigurno ćemo se naći u kiparskom ili palestinskom scenariju.

Naša nemoć vezano za suzbijanje trenutne situacije neće proći sve dok imamo ovakav stav, kakav trenutno pokazujemo na, još uvijek zvaničnim, instancama vlasti.

Naša država mora biti u našim rukama.
Ovaj slučaj je poslednji alarm da se uozbiljimo i da konačno pred sve nas, a posebno pred naše političare, koji se svim sredstvima bore da stanu pred narod i preuzmu vlast, postavimo ultimatume. Ili ćete raditi za državu i narod ili vas neće biti. Krajnje je vrijeme za pobunu običnog čovjeka protiv političara. Ne protiv institucija, već protiv političara. Oni su najodgovorniji i najkrivlji za stanje. Oni su preuzeli obavezu i amanet i vrijeme je da ga počnu ispunjavati. Na tom polju se bitke moraju voditi. A ne na poljima rata.
Ako tako ne bude, treba im jasno reći, da tad njih neće biti. Jer inače neće biti ni nas. Ni države.

Bošnjaci nemaju drugu državu osim Bosne i Hercegovine i zasigurno je neće prepustiti propasti i braniće je institucionalno i mimo institucija, ali odgovorni moraju prvo dati sve od sebe pa i svoj život ako treba. Prije bilo ko drugi da svoj život. Inače se ispostavlja da stvarno imamo izdajnike ispred nas pri čemu, možda neki od tih koji su ispred nas, toga nisu ni svjesni.