Nijemo svjedočimo najobimnijoj instrumentalizaciji književnosti, koja i dan-danas traje kao velikodržavni projekat srpskih režima – sve od početka devetnaestog stoljeća, u kojoj je knjiga pretvorena u efikasno oružje izuzetne razorne moći. A uprkos ogromnim žrtvama, posrbljavanjima, ratovima i genocidima i u ratu i u miru, Srbija nije uspjela zaokružiti svoje granice, jedina na Balkanu kao i u Evropi. Ekspanzija je trenutno nepotpuna preko Drine na zapadu i Ibra prema jugu, sa nadom pohlepnih kreatora velikosrpstva da će se jednog dana zaključiti.

Crna Gora kao prva žrtva velikosrpske ekspanzije
Intenzivno posrbljavanje Crnogoraca počelo je sredinom devetnaestog stoljeća, kada su Crnogorci – uostalom kao i kompletan Zapadni Balkan –, bili skoro potpuno nepismeni. Zato beogradska vrhuška tamo šalje agenta-nacionalistu poznatog kao Sima Milutinović Sarajlija, koji će rasvijetliti Crnogorce i uvesti ih u svijet umjetnosti i kulture. I on je pošao, i u ruke dobio mladog i bistroumnog Radeta Petrovića, kojeg će opismeniti i pripremiti za duhovnog i svjetovnog vođu Crnogoraca.

Nikakva mudrost nije shvatiti da je Sima mladog Njegoša vrlo lako i uspješno naučio da su Crnogorci, kao recimo Šumadinci, ustvari prvo Srbi, pa tek onda Crnogorci i Šumadinci. Kao što Spartanci – da bi bili Spartanci, moraju biti prvo Grci! Mladi Rade je bio odličan đak. Uz pomoć dobrog učitelja, srpske agenture i neizostavne SPC, on će kasnije spjevati Istragu poturica, u kojoj će svojim Crnogorcima objasniti da su Srbi, da je Kosovo njihov mit, da na onom svijetu neće ići svetom Petru Cetinjskom – koji je btw i sam Srbin –, već Milošu Obiliću! Jer on je srpski, što će reći i crnogorski junak!

Jako pismena beogradska vrhuška je zatim Istragu poturica proglasila božanskom poezijom koja je posrbljenim Crnogorcima zamijenila konfuznu i nerazumljivu Bibliju i postala nedodirljiva svetinja. Ubrzo su joj pomalo nezgrapno ime Istraga poturica zamijenili novim i simpatičnim – Gorski vijenac. Ta famozna knjiga će utrijeti srpskoj vrhušci put do toplog Jadranskog mora, sada njihovog, u kojem će se lagodno brčkati.

Tako je Gorski vijenac postao instrument i oružje u rukama srpske vrhuške, a Njegoš prvi izvođač duhovnih radova na izgradnji Srpskog sveta.
Dalju ekspanziju na jug Srbija ostvaruje 1912. pokoravajući Kosovo. Sljedeće, 1913., prodor na jug nagrađen je pokoravanjem Makedonije.

Bosna i Hercegovina kao druga žrtva
Za posrbljavanje Crne Gore bila je dovoljna jedna jedina knjiga i jedan jedini autor. Za isto ostvarenje u Bosni i Hercegovini bilo je potrebno mnogo više izvođača radova i njihovih knjiga. Ali i vojna moć, koju Srbija još nije imala. Čekala se pojava silne JNA.
A izvođači su se, bezbeli, pojavili.

Prvi i najžešći bio je svakako Ivo Andrić. Za razliku od ne baš pismenog i obrazovanog Njegoša, on je znao kako knjigom možeš postići sve ono što se postiglo zloupotrebom Gorskog vijenca, ali na sofisticiran način. U rukavicama, iako krvavim.

Andrić zna da si Švedska Akademija ne može priuštiti luksuz da nagradi grubi spjev u kojem prednjači otvorena mržnja do islama i žena, jer ponosne i samopouzdane Šveđanke ne bi dozvolile da takav balkanski varvarizam bude nagrađen i slavljen. Islamofobiju bi nekako i tolerirale, ali mizoginiju nikako!

Zato Ivo sjedi mirno u svom beogradskom kabinetu, dok vani divlja Drugi svjetski rat, maštajući kako će četnici konačno pokoljima zapadno od Drine dati maha velikosrpskoj ekspanziji i od Bosne napraviti Srbiju. U njegovoj glavi se javljaju slike iz vremena kad su preživjeli muslimani sa istočne obale Drine prebjegli u mirnu Bosnu, i na mostu na Drini prolazili kroz špalir začuđenih Višegrađana, kad im se obratio vođa izbjeglica:

„Vi sjedite ovdje i teferičite, a ne znate šta se iza Staniševca valja. Mi evo pobjegosmo u tursku zemlju, ali kuda ćete vi bježati, zajedno s nama, kad i na ovo red dođe? To niko ne zna niti ko od vas misli na to“.
Ivo neće da čuje za Bosnu nego kaže „u tursku zemlju“;
kaže – „kuda ćete vi bježati, zajedno sa nama“;
kaže – „kad i na ovo red dođe“;
kaže: - „to niko ne zna, niti ko od vas misli na to“.
Ivo u svojoj mržnji Bosnu doživljava kao tursku zemlju koja mora postati srpska.
Ivo ne piše „gdje ćete vi pobjeći“, što bi značilo da imaju gdje, i da će preživjeti. On se nada da će bježanje Višegrađana biti uzaludno;
„zajedno sa nama“ – Ivo nam stavlja do znanja da ni srbijanski muslimani nisu stigli na sigurno i da moraju bježati dalje u svoj nestanak;
„kad i na ovo red dođe“ – za Ivu je Bosna „ovo“ kojoj slijedi teško očekivani genocid …
Ovaj narativ zapečaćuje sudbinu knjige kao umjetničkog djela pretvarajući je u pamflet. Uprkos tome beogradski režim SFR Jugoslavije knjigu proglašava vrhunskom književnošću i smjesta je uz Gorski vijenac svrstava u obaveznu školsku lektiru na svim nivoima obrazovanja.

Lavina se aktivirala – polupismeni i pismeni pisci su – shvativši šta vlast očekuje od njih nastavili u Andrićevom diskursu stvarati po Bosnu i Bošnjake smrtonosne pamflete, koji su bez izuzetka proglašavani vrhunskom umjetnošću i svrstavani u obavezne školske lektire. „Pisci“ su postali slavni i nagrađivani, a njihove spomen biste počele su ukrašavati parkove širom SFRJ, koja se klela u bratstvo i jedinstvo … Kiš, Selimović, Kulenović …

Podugačka je lista izvođača duhovnih radova za velikosrpsku ekspanziju.