Skoro da nema pedlja ove zemlje koji nije natopljen krvlju Bošnjaka koji su se borili da očuvaju temelje Bosne i Hercegovine. Sokaci u Sarajevu, mahale, ulice... svi nose svoju različitu priču, priču o prolivenoj krvi mladića koji svoje živote nisu žalili za državu koju su voljeli.

Kovači su legitimirani kao najveće šehidsko mezarje u BiH. Tu je ukopano 1.462 boraca, a na svakom nišanu piše: I, ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli 'mrtvi su'. Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate.

Ovi bijeli nišani s Kovača vječno će podsjećati na žrtvu šehida, Emira, Mehmeda, Muhameda, Adema, Alije, Harisa, Osmana, Omera, Hamze.... Na nišanu piše ime, godina rođenja, crta, pa godina pogibije. Crta koja na nišanima odvaja datum rođenja od datuma ukopa puno govori. Zapravo, svaka ta crta je različita iako izgleda isto.

Govoreći o njihovim godinama života, većina pokazuje da su heroji, koji leže u tim mezarima, imali i nepunih 18 godina, 23, 24...

Majke koje su ostale da pate za njima, zasadile su cvijeće, oprale nišane da nisu prljavi od kiše i prašine, počupale travu, a neke stavile i tespihe... Nema dana, a da barem jedna majka ne dođe i ne prouči svome sinu Fatihu, sinu koji joj je bio očinji vid, zagrli nišan i tiho zaplače za svojim šehidom.

– Naša djeca dala su krv za ovu zemlju, imamo obavezu da je čuvamo, poručila je u razgovoru za Preporod.info Bahrija Kituša, predsjednica Udruženja porodica šehida i poginulih boraca Kantona Sarajevo.

MAJKA (Ilustracija uz Dan šehida: Šukrija Meholjić)

Kituši je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu poginuo sin jedinac Emir, koji je ukopan nedaleko od turbeta Alije Izetbegovića, prvog predsjednika RBiH. Emir je imao samo 21 godinu kada je ubijen od krvničke ruke dušmana.

– Ovdje, na Kovačima, ukopala sam svoga sina koji mi je bio jedinac, poginuo je 25. augusta 1992.godine. Mi majke, porodice, veoma smo ponosne što su naša djeca branila ovu državu, – kaže Kituša.

Ističe kako je porazno što u Sarajevu još uvijek nije napravljeno spomen-obilježje za šehide.

– Porazno je da Kanton Sarajevo nema spomen-obilježje svojim šehidima, borcima. To je žalosno. To tražimo do 1998. godine. Tada je projekat napravljen, ali do danas nemamo spomen-obilježje. Žalosno je da na Kovačima nema brige o šehidima, veoma malo se radi. Borila sam da se oformi Fond za Kovače, borila sam se za porodice. Hvala svima koji su pridonijeli da se, ako ništa, porodice smjeste, da imaju krov nad glavom. Na svakom vaktu molila sam Allaha da ne ubije merhamet u meni, ako mi je ubijeno dijete od četničke ruke. Hvala Allahu da mi je ostao taj majčinski instikt prema svoj djeci – kaže Kituša.

Dodaje da je u ratu 7.563 djece ostalo bez oca. Ističe da bi položaj šehidske djece trebao biti bolji, jer oni zaslužuju to.

Priča nam kako je nedavno pala u blizini sinovog mezara.

– Trava je bila pokošena, nije pokupljeno, bila je rosa. Poslije sabaha otišla sam do mezara sina da ga zalijem, pala, udarila se i slomila kuk. Mislim da je moje dijete u kaburu čulo moj vrisak. Boli kada zagrlite hladan nišan. Pitaju me odakle mi više suze, kažem: „pa neću ja da plačem, one same idu“, teško je to – navodi Kituša.


Kituša je danas prisustvovala centralnoj svečanosti i prigodnom vjerskom programu povodom Dana šehida, koji se obilježava drugog dana Ramazanskog bajrama na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu. Sutra će, kaže, u organizaciji porodica šehida Federacije i kantona u Tuzli biti održana akademija podovom Dana šehida.


Smatra da je obilježavanje Dana šehida veoma važno, posebno porodicama kada vide za šta su život dali njihovi najbliži.


– I danas ima hrabrih ljudi, kao što su bila naša djeca koja bi opet stala u odbranu ove zemlje. Nikad ne bi dozvolili da nam se ponovi zlo kakvo nas je zadesilo prije 30 godina. Šehidi nas duže da čuvamo ovu zemlju, mi nemamo rezervnu državu. Poruka svim mladim je da ne daju Bosnu i Hercegovinu, da je čuvaju, ovo je jedina domovina koju imamo – kaže Kituša.

(Amina Nuhanović/Preporod.info)