Krajiški grad-ljepotan, Bosanski Novi, bio je, pored ostalog, i grad sporta, posebno fudbala. Mnogi Novljani su ostvarili vrhunske rezultate u toj igri, a čak njih 15-tak bili su veliki igrači u Saveznom rangu takmičenja bivše nam države Jugoslavije. Respekt zaslužuju po svim osnovama tog sporta. Znano je, također, da je bosanskonovski fudbalski klub „Sloboda“, bio izvor talenata i rasadnik mlađih generacija. Taj najstariji bosanskohercegovački Klub, osnovan je davne 1910. godine. U tim i takvim konstalacijama Novljanin Džemal Mustedanagić (1955.) ušao je u legendu što se tiče fudbala - glavne sporedne stvari na svijetu. Sa samo 16 godina, zaigrao je za bosanskonovsku „Slobodu“, i u njoj „plesao“ samo jedno ljeto. Naime, zagrebački Dinamo godine 1973. došao je po starijeg brata r. Kemala-Kemu, a odveli njega. Imao je tek 17 godina. Ostvario karijeru fudbalera i trenera zavidnu na nivou tadašnje nam države Jugoslavije. Za 10 godina igranja u tom reprezentativnom Klubu pokupio je sve titule. „Zmajem od Bosne“ ga zvali. Niko hrabriji, niko uporniji i niko vrjedniji od njega bio nije. Jedno vrijeme i kapiten Dinama bio. Karijeru 1983. nastavlja u austrijskom Rapidu, a potom u gradskom rivalu, Austriji-Memphisu, aristokratskom Klubu te zemlje. Ikona njihova bio. S njim su i slavnu Barcelonu u Kupu pobijedili. I reprezentativac Jugoslavije bio. Veoma uspješan i kao trener, od junira Dinama, pa seniora, do selektora Albanske reprezentacije, seniorske i U-19 ekipe. Ime za sva vremena u fudbalu. I njegovo dvoje djece rođeno u braku s prelijepom suprugom Memnunom-Nunom, iz porodice Muratagić, također su u nogometu. Sin Adino dugo godina bio je trener mlađih kategorija Dinama, zatim omladinaca Al-Naser u Dubaiju, a sada je koordinator fudbalske škole "Sabah" u Azerbajdžanu. Ljepotica Adna, kćerka Džemina, magistrica prava u Nogometnom je Savezu Hrvatske, pri licenciranju Klubova Prve i Druge lige.

Drugi, a može i prvi, ovisno o gledanju i parametrima mjerenja, jeste r. Fahrudin (1942.-2019.), zvani Motor. Bio je ukras i ikona bosanskonovske „Slobode“, kao igrač i kao trener. Umjetnik s loptom. Bosanskonovski Herrera ima zavidnu fudbalsku i trenersku karijeru. Osim „Slobode“, koju je uveo u Drugu Saveznu ligu Jugoslavije, oblačio je i dres ljubijskog „Rudara“, sisačke „Segeste“, zeničkog „Čelik“ i „Slobode“ iz Titovog Užica. Bio je trener NK „Mladosti“ iz Petrinje, NK „Gošk –juga“ iz Dubrovnika, FK „Rudara“ iz Ljubija, FK „Trepče“ iz Titove Mitrovice, „Lokomotive" iz Zagreba, FK „Bratstvo“ iz Bosanske Krupe, NK „Trešnjevke“ iz Zagreba, NK „Karlovca“, NK „Sloge“ Gredelj, NK „Trnja“ u Zagrebu, NK „Nur“ Zagreb i „Misurata“ u Libiji.

Fahrudin Mustedanagić – Motor osim što je imao najvišu diplomu trenera, jedan od najboljih u ex-državi, imao je i završen Rudarsko-geodetski fakultet, ali ga istraživanje dubine zemljine kore i „crno zlato“ nisu zanimali. Jer, njegova prva ljubav i posljednja ljubav bila je i ostala – fudbal.
Ni ostala dvojica braće po talentu i znanju nisu ništa zaostajala za Motorom i Džemom. Najstariji r. Ismet (1939.-2021.) po mnogima je bio najtalentovaniji fudbaler, ne samo od Mustedanagića, ali je ga „potreba“ odvela u drugom pravcu. Da bi pomogao roditeljima, braći i sestrama, odlazi u vojnu školu, gdje je po završetku imao brilijantnu karijeru. Završio kao kapetan bojnog broda (u rangu generala pješadije op.a.), radni vijek proveo na brodu, a sjedište mu bilo u Splitu, gdje je i živio do preseljenja na Ahiret. Oženjen bio Bišćankom, r. Fatimom, s kojom ima dvije kćerke; Sabinu i Hanu.
Rahmetli Kemal-Kemo (09.07.1951.-12.10.2001.), uspoređivali ga s njemačkim reprezentativcem Günterom Theodorom Netzerom, u svoje vrijeme mogao je igrati za bilo koji Klub u bivšoj Jugi, ali Bosanski Novi i „Slobodu“ nije htio ni po koju cijenu i pare napustiti. Volio je rodni grad i fudbal, ljepotice Unu i Sanu, iznad svega, do preseljenja na Ahiret, iako se u poratnom razdoblju vratio u svoju postojbinu – Bosansku Otoku.

Inače, bosanskonovska familija Mustedanagić, porijeklom je iz prelijepog gradića na Uni – Bosanske Otoke. Otac braće Mustedanagić, Medaris i njegova supruga Šuhreta, za ljepšim životom, a u ljubavi i zanosu, otisnuli su se u „bijeli svijet“, u Beograd, gdje se 1939. rodio Ismet, prvi sin, od šestero djece: r. Ismet, Fahrudin, Kemal i Džemal, te kćerke r. Hašida i r. Zahida. Mederis se zaposlio na željeznici. Jeste da je bio opijen i zanesen ljepotom velegradskom, ali Bosna mu u srcu ostala. Prvu ukazanu priliku iskorištava i prelazi u Banjaluku, također u željeznički saobraćaj, gdje se 1942. godine rodio Fahrudin. U poratnom vaktu r. Medaris dobiva premještaj u Bosanski Novi, najveće željezničko čvorište u Bosanskoj Krajini, gdje je osamdesetih godina prošlog vijeka preko 200 vozova tutnjalo kroz tu željezničku stanicu. Grad gdje se ljube Una i Sana, dvije ljepotice među rijekama, prirastao im srcu. Sve ostalo je historija, a Mustedanagići postali obožavani i slavljeni, ne samo u Bosanskom Novom. Umrli u vječnost otišli, mnogima ideali da budu, a živi nastavili, bez razmišljanja, strpljivo da koračaju stopama njihovim. Za izdvojiti je od njih Zlatko Mustedanagić, sin Motorov, koji istinito i stvarno, ostvaruje ideale časne, fine i uspješne, familije Mustedanagić, barem kada je fudbal u pitanju!

(Na slici: braća r. Ismet, r. Fahro i Džemo, u sredini r. Kemo i na kraju Džemo Mustedanagić)