Duga historija Bosne i Hercegovine svjedoči da ona nikad nije bila samo lokalno pa ni regionalno pitanje, već prvenstveno pitanje koje je imalo šire međunarodne i globalne implikacije. Mnogi su to razumijevali kao usud i zlu kob, čak prokletstvo.

Međutim, to se može posmatrati, uzimajući u obzir njenu geografiju te unutrašnju nacionalnu, vjersku i kulturnu strukturu, kao izazov i neminovnost sudbine koju se treba otvoreno i raširenih ruku prihvatiti te u njoj aktivno i usmjeravajuće sudjelovati.

Tako je bilo od srednjovjekovlja i ranih vojnih ili prozelitskih pohoda na Bosnu s Istoka ili Zapada. Oko njenog statusa na Berlinskom kongresu raspravljale su tada vodeće svjetske sile, nažalost bez prisustva bosanskog predstavnika.

Po okončanju Prvog svjetskog rata Senžermenskim ugovorom data je međunarodna garancija zaštiti prava Bošnjaka. Opet bez njihova prisustva. Dejtonski sporazum jedan je od rezultata niza međunarodnih konferencija, kongresa i sporazuma na kojima se raspravljalo o Bosni i Hercegovini, ali ovaj put uz učešće Bošnjaka i zvaničnika Bosne i Hercegovine.

Historija je pokazala da je po Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake najgore bilo kada su o njima odlučivali, ili bolje reći njima trgovali, njihovi susjedi, uglavnom oslonjeni na svoje unutrašnje satelite.

Naime, dvije od tri susjedne zemlje nikada nisu ni bile distancirane niti pokazivale istinski interes da puste svoje sunarodnike da samostalno dogovaraju svoju i zajedničku poziciju unutar bosanske države. Pokazuje se i trideset godina od okončanja agresije da, zbog konstantnog uplitanja jednog ili drugog političkog i državnog centra iz komšiluka, ništa u Bosni nije samo interna stvar, unutrašnje pitanje.

Jer, to ne dopuštaju one političke snage koje crpe svoju moć, resurse i infrastrukturu iz Beograda i Zagreba. Pošto je već tako, pošto se svaka bosanska stvar internacionalizira tako što se u nju uključuje Beograd i Zagreb, bilo unilateralno ili sinhronizirano, onda bosanska pitanja moraju dobiti evropsku i globalnu dimenziju i pažnju.

The Washington Post lansirao je 2017. godine svoj zvanični slogan: "Demokratija umire u tami" (Democracy Dies in Darkness), drugim riječima kazano, u izolaciji i tišini, izvan svjetla javnosti. Po principu analogije moglo bi se kazati da Bosna i Hercegovina umire (guši se) i nestaje u tišini, ukoliko se izmjesti izvan radara globalne politike i pažnje te prepusti susjedima da se njome bave.

Ova činjenica nalaže bošnjačkoj i bosanskoj politici i diplomatiji nužnost iznošenja bosanskog problema na globalnu scenu i uključivanje u njega ključnih međunarodnih aktera. Stoga bošnjačka politika nikada ne smije sjediti samo u Sarajevu i putem saopćenja komentirati zbivanja u vlastitoj državi ili p(r)ozivati na odgovornost međunarodni faktor, nego mora biti snažno prisutna na svim važnijim svjetskim destinacijama, putovati i posjećivati, imati efikasnu i profesionalnu diplomatiju i obrazovati vrhunske karijerne diplomate.

Susjednim politikama smeta OHR, strane sudije i prisustvo međunarodnog faktora jer su još uvijek, kakve-takve, brane i prepreke njihovim destabilizirajućim i secesionističkim politikama. Osim paralize i ucjene, šta smo dobili od naivnog protjerivanja dva strana člana iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine 2016. godine?

Bošnjački faktor ne želi nikakav protektorat, međunarodno tutorstvo, nego normalnu državu slobode i ljudskih prava, oslobođenu straha od ponovne destabilizacije i prijetnji iz susjedstva. S agresivnim i genocidnim politika iz susjedstva i njihovim uplitanjem na dnevnom nivou, široka međunarodna podrška je pitanje opstanka.

Naravno, dobro je da se SAD, Evropa i muslimanske države uključe i imaju na radaru Bosnu i Hercegovinu, ali s obzirom na nepredvidivost sadašnje američke administracije važno je biti stalno prisutan i budno pratiti kako ta uključenost ne bi dobila nepoželjne smjerove ili se pod utjecajem drugih lobija i diplomatija preusmjerila u pogrešnom pravcu, ili se iz nerazumijevanja i potrebe za brzim rješenjem lomilo preko koljena.

Veliki bošnjački književnik Dževad Karahasan Bosnu i Sarajevo vidio je faktorom globalne povijesti, a ne komšijskog potkusurivanja.

U djelu Izvještaji iz tamnog vilajeta (Dobra knjiga, Sarajevo, 2007, str. 182 i 184) Karahasan piše:

"Nije li se prekratko dvadeseto stoljeće u biti odigralo između dva sarajevska mosta? Počelo je, kao što je poznato, na Latinskoj ćupriji, 28. juna 1914. godine, ubistvom prijestolonasljedničkog para Habsburške monarhije. (...) Kratki val građanske demokratije, karakterističan za 20. stoljeće, okončao se zajedno s njim 6. aprila 1992. na Vrbanja mostu u Sarajevu, četiri mosta nizvodno od Latinske ćuprije. Tada su na Vrbanja mostu ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić, sudionice demonstracija protiv rata koji je službeno počeo upravo tim ubistvima. Opet dvije žrtve, opet jedan most u Sarajevu i opet rat kojim počinje nešto posve novo. Ne možemo, naravno, znati šta je počelo, možemo jedino znati da to što je počelo nastajati, kad se dovrši neće biti ni nalik političkom društvu građanske demokratije kakvo smo upoznali u 20. stoljeću. I možemo znati da je počelo s bosanskim ratom 1992-1995. kojeg su snažno obilježili anti-prosvjetiteljstvo i kompromitiranje onih vrijednosti na kojima se građanska demokratija temeljila." (Preporod.info)