Njegoš je u Gorskom vijencu sladostrasno sipao dvije vrste mržnje – onu prema islamu i onu prema ženama; bogomi se ne zna koja je žešća. Ovu prvu smo proteklih godina dobrano elaborirali na web magazinu Bosnjaci.net, zato je vrijeme da ponovo otvorimo Pandorinu kutiju zvanu Gorski vijenac i otkrijemo surovu Njegoševu mržnju prema ženama. Interesantna stvar je da je Njegoševa mržnja uperena na žene kao bića, bez razlike da li su Turkinje ili Srpkinje, mlade ili stare, bolesne ili zdrave … On je univerzalni ženomrzac.

Ne bi njegova brutalna mizoginija nikoga zanimala – zemljom su hodali i hodaju milioni ženomrzaca i gorih od njega, otkad je krme rep iskrivilo –, da je on nije prenio u svoj famozni spjev lažnog imena (Gorski vijenac!) i da taj spjev nisu dograbili zlobni prosvjetni ministri, koji su ga proglasili najuzvišenijom poezijom i zabetonirali ga u obavezne školske lektire na svim nivoima obrazovanja na zapadnom Balkanu. A ovako, o jadu su se zabavili „poezijom“ pogođeni Balkanci, i Srbi i Turci, zajedno sa svojim kćerima i ženama.

Desila se tako najopsežnija i najzlobnija instrumentalizacija književnosti u istoriji zapadnobalkanskih naroda, koja permanentno traje sve od štampanja prvog izdanja famoznog spjeva 1847. godine, i koja je razorila međuljudske odnose i napravila pravu pustoš na svim poljima društvenog života na zapadnom Balkanu. Gorski vijenac nije ostao usamljen u toj prljavoj raboti, zlobni prosvjetni ministri su mu vremenom pridružili islamofobne sadržaje mnogih autora, od Andrića, Kiša, Kulenovića pa nadalje. Ali, zadržimo se ovdje samo na mizoginiji iz Gorskog vijenca.

Premlaćivanje žena
Nedavno je mlada autorica Selma Skenderović objavila na slovenačkom knjigu „In če vsi pozabijo“ (I ako svi zaborave) u kojoj opisuje fizičko i psihičko nasilje u porodici, koje vrši glava familije, muž i otac dvije maloljetne kćerke. Skenderovićka je u romanu uspješno dočarala lik supruge tog mahnitog batinaša, koja mu je bezuslovno podređena, pružajući mu potpunu i bezuslovnu podršku u svemu, pa i u teroriziranju kćerki, kao i same sebe. Ona stoički podnosi teške batine svog muža-manijaka, koje joj on dodjeljuje nasamo ili u prisutnosti svojih kćerki, svejedno. Da bi o svemu tome obavijestili socijalnu službu ili policiju – to im nije ni na kraj pameti, jer vjeruju da bi to bio uzaludan pokušaj.

Pitamo se – kako je za vraga to moguće! Opisi u romanu nikako nisu fikcija, već strašna realnost mnogih disfunkcionalnih familija na zapadnom Balkanu. Likovi – otac razbojnik i njegova samožrtvovana supruga su refleksija likova iz Gorskog vijenca: Vuk Mandušić premlaćivanjem liječi snahu Anđeliju, koja je iznenada oboljela od depresije. Za divljaka Vuka Mandušića ona nije bolesnica, već se pomamila:

VUK MANDUŠIĆ

Bješe mi se snaha pomamila,
bez putah je ništa održati!
Otvara' joj knjige na proroke;
neki kaže: "Na sugreb je stala",
neki kaže: "Splele je mađije".
Svud je vodi po manastirima
i čita' joj masla i bdenija;
kumi vraga u sve manastire
da ostavi snahu Anđeliju,
kumi vraga - ništa ne pomaže!
Te ja uzmi trostruku kandžiju,
uženi joj u meso košulju:
vrag uteče nekud bez obzira,
a ozdravi snaha Anđelija.

Tokom decenija metodične indoktrinacije njegoševskim postulatima kroz sistem obrazovanja, kod generacija i generacija zapadnih Balkanaca svih vjera, stvoren je mentalitet muškarca kabadahije, koji svoj lični kredo krijepi sentencama iz Gorskog vijenca:

Ćud je ženska smiješna rabota!
Ne zna žena ko je kakve vjere;
stotinu će promijeniti vjera
da učini što joj srce žudi.

Žena laže kad najviše plače.

Kažuj, babo, jesi li vještica!

Kad me žena pita đe sam bio
kazaću ću joj da sam so sijao,
kuku njojzi ako ne vjerova!

Muževi nasilnici, ljubitelji Gorskog vijenca, nadišli su i samog Njegoša i skovali upotrebne stihove:

"Udri ženu svako božje jutro,
a ona će sama naći razlog!"


Gorski vijenac je doživio preko stotinu izdanja; o njemu je objavljeno preko trideset pet hiljada bibliografskih jedinica – eseja, diplomskih radova, doktorata, knjiga …
Od tog broja dobra polovina su autorice žene!
U istoriji književne kritike ne postoji nijedna ženska osoba koja bi se suočila sa mizoginijom u Gorskom vijencu.

Šta se, za vraga, dešava sa našim damama?
Gimnazijalkama, studentkinjama, profesoricama književnosti?
Trebam li ja kao muškarac o tom skandalu bijeliti glavu?
Neko mora.
Neko mora reći da takva „književnost“ ne smije u đačke ruke.
Ni u školske lektire.
Ako ima razuma na zapadnom Balkanu.
Ima li ga, čo'če?