Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić i poslanik Milan Knežević posjetili su Banjaluku kako bi pružili podršku predsjedniku Republike srpske Miloradu Dodiku, osuđenom od strane Suda Bosne i Hercegovine na godinu dana zatvora i zabranu političkog djelovanja od šest godina. Ova posjeta nije tek kurtoazni gest, već perfidna i zlokobna politička manifestacija okupljanje negatora genocida, promotera ”srpskog sveta”, velikosrpske hegemonije i novih-starih aspiracija na teritorijalno prekrajanje Balkana. Šta je suština ove poruke? Da li ponovo separatisti pripremaju teren podjele Bosne i Hercegovine za ostvarenje “konačnog rješenja bošnjačkog pitanja” po ,,ugledu na rješavanju palestinskog pitanja”, za nastavak ratne politike koja je devedesetih razorila bivšu Jugoslaviju? Dodikova mantra o “saboru srpskog naroda” nije ništa drugo do eufemizam za ideju “Srbi svi i svuda”, onu istu koja je kroz istoriju donijela smrt, etničko čišćenje i nesreću svim narodima bivše Jugoslavije.

Ova posjeta nije privatni čin Mandića i Kneževića, kako vlast u Crnoj Gori pokušava da predstavi, već čin političke podrške idejama koje Crnu Goru vode u zagrljaj ekstremnog nacionalizma i geopolitičkih avantura opasnih po regionalni mir. Ne može se beskonačno ponavljati mantra da su ovakvi izleti “privatni stavovi”. Kada predsjednik Skupštine i jedan od značajnih političkih aktera u crnogorskoj vlasti dolazi da pruži podršku čovjeku koji otvoreno ruši državne institucije, ugrožava stabilnost BiH i negira genocid u Srebrenici, onda to postaje i pitanje državne politike Crne Gore. Dodik ne krije svoje ambicije – razaranje Bosne i Hercegovine i njenog državnog poretka, spajanje Republike srpske sa Srbijom, zatiranje ideje suverene Crne Gore i stvaranje nekakvog srpsko-ruskog sveta na Balkanu. Njegove riječi su više nego jasne:

“Važno je da pokažemo da smo sabrani i da se borimo za politiku koju zastupamo, kako u Srpskoj, Crnoj Gori, tako i u Srbiji.”

Koju to politiku? Politiku genocida, etničkog čišćenja, paljenja, silovanja, pljačke i progona? Politiku koja je već jednom ostavila krvavi trag na Balkanu, dok se cijeli svijet zgražavao nad zločinima počinjenim u ime srpskog sveta? Njegova izjava o “političkim snovima” Srba nije ništa drugo do ponavljanje ratnih parola iz devedesetih – snova o Crnoj Gori kao pokrajini “Velike Srbije”, o Bosni bez Bošnjaka, o balkanskoj verziji Putinovog imperijalnog sna. To su snovi u kojima nema mjesta za Bošnjake, Crnogorce, Albance, Hrvate i sve druge koji ne pristaju na podložnost srpskom nacionalizmu.

Najveća opasnost leži u tome što ovakvi skupovi i poruke nisu samo isprazne političke parole – one su ozbiljan signal pripreme za novu destabilizaciju Balkana. Crna Gora se ne može praviti slijepa pred činjenicom da dva visoka politička funkcionera vlasti pružaju podršku čovjeku koji se neprekidno sukobljava sa državnim institucijama BiH, otvoreno prijeti secesijom, omalovažava presude međunarodnih sudova i vodi antizapadnu, politiku za kormilom proruskog kursa.

Da li je Crna Gora svjesna da njeni najviši zvaničnici u ovom trenutku stoje rame uz rame sa čovjekom koji ne priznaje odluke međunarodnih sudova, koji rehabilituje zločince osuđene za genocid, i koji u svakom svom istupu širi etničku mržnju? Ovo nije samo sramota, već direktna prijetnja međunarodnom ugledu Crne Gore. Dok Evropa i Zapad jasno osuđuju Dodikovu politiku, u Podgorici ga državni vrh tiho podržava. Da li je ovo put kojim Crna Gora želi da ide? Ili ćemo konačno nazvati stvari pravim imenom. Dodik je simbol politike prošlosti, politike rata, krvi i tla. Mandić i Knežević su njegovi vjerni saveznici. A Crna Gora ne može sebi priuštiti luksuz da ćuti pred ovakvom opasnošću.

ČETNIČKI VOJVODA MANDIĆ – PERFIDNI ARHITEKTA SRPSKOG SVETA I LAŽNI MIROTVORAC
Andrija Mandić, predsjednik Skupštine Crne Gore, koji je na tu funkciju došao ne zahvaljujući političkim zaslugama, već trgovinom moći u podijeljenom političkom ambijentu, ponovo pokazuje svoje pravo lice – lice političkog manipulatora i predvodnika velikosrpske ideologije na Balkanu. Njegova objava na X reži, u kojoj poziva na mir i stabilnost, klasičan je primjer licemjerne retorike kojom se želi prikriti stvarna agenda – jačanje srpskog sveta, negiranje zločina iz devedesetih i podrška separatističkim težnjama Milorada Dodika.

Mandić u svom obraćanju govori o ”formuli za mir i stabilnost” i tvrdi da ”srpski narod od nas traži da je pronađemo.” Već ovđe se krije prvi znak perfidne propagande – ”mir i stabilnost” u njegovom diskursu ne znači suživot, nego kapitulaciju svih drugih pred idejom srpske dominacije”. Njegova tvrdnja da su oni u Banjaluci ”poslali poruku mira” zapravo je politička farsa – kakav mir nudi čovjek koji pruža podršku Miloradu Dodiku, osobi koja je osuđena i otvoreno prijeti secesijom Bosne i Hercegovine i urušavanjem ustavnog poretka? Tvrdi da brani ”izvorni Dejton”, dok istovremeno podržava političare koji taj isti sporazum koriste samo kada im odgovara, dok u svim drugim situacijama pozivaju na njegovo rastakanje.

”Ko pri zdravoj pameti želi da ruši sporazum i Ustav koji je zaustavio rat? ” Ovo nije ništa drugo nego pokušaj zastrašivanja i prebacivanje krivice na one koji se suprotstavljaju Dodikovoj politici. On ovđe ne osuđuje Dodikove poteze koji urušavaju BiH, već sugeriše da su oni koji se tome protive zapravo faktori nestabilnosti. Kada Mandić kaže da je ”srpski narod uvijek bio na strani istine i pravde”, on zapravo nastavlja narativ srpske nevinosti i stalnog žrtvovanja. Ovom izjavom pokušava revidirati istoriju, prikazujući Srbe isključivo kao žrtve koje ”prave kompromis na svoju štetu”, dok se prećutkuju agresije, genocid, etnička čišćenja i ratne strategije srpskih nacionalističkih politika.

Njegovo pozivanje na ”istorijske ideale” i podrška Dodikovom pozivu na razgovor nisu ništa drugo do pokušaj legitimisanja velikosrpske politike pod maskom dijaloga. Suština ovih poteza nije mir, već pokušaj da se politički pritisak prebaci na Bošnjake i sve one koji ne pristaju na srpski hegemonizam.

Vojvoda Andrija Mandić nije političar koji djeluje iz uvjerenja o miru i suživotu – on je protagonista velikosrpskog projekta, neumorni zagovornik ”srpskog sveta”, i politički instrument Beograda i Moskve na Balkanu.

Njegova funkcija predsjednika Skupštine Crne Gore nije rezultat političkog kredibiliteta, već splet manipulacija i političke trgovine, a njegovo djelovanje pokazuje da nije predsjednik svih građana Crne Gore, već samo eksponent srpskog nacionalizma.

Njegove riječi o miru i stabilnosti nemaju težinu jer dolaze od čovjeka koji podržava one koji ruše temelje države Bosne i Hercegovine, Crne Gore i regionalne stabilnosti. Njegov cilj nije mir – njegov cilj je hegemonija srpskog naroda, a svi drugi su samo prepreke koje treba eliminisati.