Ukoliko se u današnje vrijeme pokrene opširna medijsko uticajna kampanja, u korist nečije dnevne partijske politike ali i kakve dugoročno nametnute norme, ili čak doktrine, a sve na manipulativan način, onda znači da je neko (ili nešto) dirnuo javnost u živac, da li slučajno ili svjesno, pokaže se naknadno. Ako se tako nešto desi u javnosti BiH, ovako složenoj, zbunjujućoj i osjetljivoj, onda sve skupa ima i veću težinu nego što se primjeti na prvo javljanje. Ovakav se utisak da steći u aktuelnom nizu reakcija na pokušaj zvaničnog (napokon) usvajanja datuma osnivanja Sarajeva kao grada i urbane cjeline u petnaestom stoljeću po gregorijanskom kalendaru. Stvari su već dovoljno daleko odmakle u silnim negodovanjima da nije teško opaziti kako tolika burna reagiranja pojedinih domaćih političara, njihovih matičnih partija, medijskih agitatora i još raznih javnih ličnosti, služe za skretanje pažnje sa nečega drugog, trećeg, desetog... Svojim upadljivim, skoro pa histeričnim reakcijama su zapravo više rekli o sebi i svojim sklonostima, možda i svojim političkim zadacima, nego o samom datumu ili o vakifu Isa Begu Ishakoviću koji se odavno vodi kao osnivač Sarajeva. Pored očekivanih reakcija od pripadnika antibošnjačkih političkih partija poput „Naše stranke,“ javljali su se razni sporedni i tematski nekompetentni učesnici skupštine sarajevskoga kantona, spominjući tragikomične fraze u ovom kontekstu, kao što je nekakvo 'prekrajanje historijata,' ili „historijskog revizionizma“ i slično. Usput je negodovala i Katolička crkva u BiH. Na ovu temu se oglasila i sarajevska „konceptualna umjetnica“ Amra Zulfikarpašić sa neurotičnim ispadom protiv proglašenja datuma osnivanja Sarajeva, smatrajući to nekakvom „proslavom okupacije,“ koristeći vokabular i način istupanja na kakvim bi joj možda pozavidio i Radovan Karadžić koji je nekad volio ovu istu temu. U kampanju se uključila projugoslavenska novinarka Vildana Selimbegović porukama iz kojih se može izvući zaključak da skoro ništa vrijedno spomena u Sarajevu nije postojalo prije namentnutoga 'dana grada,' to jeste šestog aprila iz 1945. godine. Svi oni, iako nisu ni povijesničari ni arheolozi, hodajući po ivici histerije u svom načinu ispoljavanja prezira ka drevnoj sarajevskoj prošlosti, insistiraju na tome da je Sarajevo kao grad daleko starije od predloženog prvog februara osmanskog razdoblja od prije nekoliko stoljeća, ne nudeći pritom dokaze za te tvrdnje, uporno se iznova pozivajući na šesti april 1945. godine koji nema izravne veze sa ovom pričom, ali oni insistiraju na „svetosti“ samo tog datuma za prošlost Sarajeva. Dakle, jasno je da se ovdje radi o kampanjski usmjerenom preziru prema islamskom naslijeđu Sarajeva, što nije ni prvi put izraženo, samo ovaj put nekako upadljivije i agresivnije nego inače. Nisu ovo više samo kompleksi niže vrijednosti, iako i dalje ima dosta toga, ovo je dublje i evidentije pomračenje svijesti kod takvih osoba, uz već ustaljenu mržnju. Stoga, da bi se izbjegle nejasnoće, evo o čemu se radi po tačkama, usput i o čemu bi tek trebalo da se radi, i šta su javnosti dužni svi ti likovi.

Šta je da prostiš, bila ta Vrhbosna
1) Najprije bi sami pokretači inicijative za prvi februar iz 1462. godine trebali da ponude par podataka javnosti, u vezi sa cijelom ovom strkom. Zašto se toliko dugo čekalo, sve ove godine, na ovakav prijedlog? Znalo se prethodnih decenija, i turistički vodiči su svojim gostima objašnjavali značaj i ulogu Isa-bega Ishakovića kao utemeljitelja urbane cjeline, a tako se učilo i u nekim službenim dokumentima o samom Sarajevu, samo nije bio preciziran taj prvi februar. Zar se zaista ovo nije moglo utvrditi daleko ranije? Ne može se reći da nije bilo vremena ili sredstava za tako nešto. Druga stvar je, sama godina osnivanja. Dugo se među vodičima i školskim predavačima spominjala 1453. godina za osnivanje sarajevske jezgre preko vakufa, uz povremenu napomenu o usputnoj simbolici pošto je te iste godine zvanično osmanska imperija ušla u Konstantinopolis, današnji Istanbul. Kada se govori i o ovoj godini i o 1462., može djelovati zbunjujuće na goste Sarajeva koji žele da više nauče o tome, jer se formalno tvrdi da je Osmansko carstvo zvanično preuzelo Bosnu 1463. godine, dakle nakon uvakufljivanja Sarajeva, a humsku zemlju ili Hercegovinu tek 1482. godine. Treba onda ponuditi objašnjenje o načinu ulaska Osmanlija u Bosnu sa vremenskom hronologijom, jer po ovome znači da je Sarajevo već bilo pod osmanskom upravom i prije nego je to bio ostatak Bosne. Srđan Simonović, dopredsjedavajući Gradskog vijeća Sarajeva, govorio je pohvalno o inicijativi Jasmina Ademovića i Vedada Deljkovića na temu obilježavanja prvog februara kao dana osnivanja Sarajeva, što bi trebalo da bude pozitivna potpora u nastavku preciziranja i tog datuma i drugih podataka. Pored ostalog, Simonović je medijski poručio da smatra kako trebamo biti ponosni što imamo Isa-begovu vakufnamu koja potvrđuje da je Sarajevo nastalo 1463. godine.

Sarajevo po mjeri jugoslavenskih šestoaprilaca

2) Svi koji potenciraju priču o srednjovjekovnoj župi Vrhbosna, čije postojanje u razdoblju od prije osnivanja samog Sarajeva nije upitno, treba da se potrude pa angažiraju stručnjake na tom polju, ne bi li dokazali da li je Vrhbosna imala status, grada, karaule, seoskog naselja ili kolonije. Ukoliko se potvrdi da je bila grad, u ondašnjem značenju tog pojma, pa onda ako još imaju i zvaničan datum osnivanja te župe, neka slobodno pokrenu inicijativu sa prijedlogom da se usvoji konkretno taj datum za dan osnivanja grada. Ovo se odnosi i na pojedine kantonalne političare koji ponekad spomenu Vrhbosnu, na neke domaće novinare i na Katoličku crkvu koja također ističe značaj župe Vrhbosna jer je smatraju katoličkom župom. Potonja crkvena ustanova također treba ponuditi jasne dokaze da se radilo baš o katoličkoj župi jer za to razdoblje se veže i priča o porodici Pavlović u sarajevskoj kotlini, koju opet svojata Srpska Pravoslavna crkva u BiH. U cijeloj priči se najmanje spominje srednjovjekovna crkva Bosanska iako ima dovoljno razloga da se vjeruje kako je ona upravljala župom Vrhbosna kao i srednjovjekovnom utvrdom Hodidjed, navodno na mjestu današnje Bijele Tabije. Bezbrojni drevni stećci širom sarajevske kotline idu tome u prilog, pored ostalog. Tako da se ponovi - ukoliko neko zna precizan datum osnivanja srednjovjekovne župe Vrhbosna što je prethodila Sarajevu na istom lokalitetu, neka se potrudi pa javnosti ponudi te podatke sa prijedlogom o obilježavanju datuma, ili čak od neke naseobine za koju bi imali podatke da je postojala i prije Vrhbosne, Niko im ne brani. Arheolozi su davno otkrili tragove prastare 'butmirske kulture' i obitavanja na mjestu današnje ilidže i Butmira. Utvrdi li se da je prije više milenija, u sklopu ilirske naseobine ovdje postojao grad, nije problem, neka se i to ozvaniči, iako nije samo Sarajevo u pitanju. Oni koji spominju uvakufljenje starog Sarajeva kao simbol „okupacije,“ da li onda i rimske iskopine u ilidžanskim Lužanima smatraju ostacima okupacije? Možda bi onda htjeli da sve to uklone, ko će im znati, nikako da se sami preciznije izjasne. Možda bi u takvom slučaju poželjeli da jednog dana sruše drevne džamije u starom gradu, mostove, aščinice, kaldrmu, česme, medresu, hanove, orijentalne biblioteke, sebilj, sve što ih „asocira“ na okupaciju iz koje se rodio grad. Izuzeli bi možda austrougarsko naslijeđe kao okupacijsko, jer ne žele da se sukobljavaju sa vlastitim „euro-pedigreom.“ Nema dokaza da je Isa-beg Ishaković bio etnički Turčin svog vremena, a i da jeste bio, zašto bi to smetalo današnjim samozvanim liberalima, kosmopolitima i onima koji tvrde kako ne vole šovinizam, rasizam i slično.. Po mnogim nalazima, Ishaković je bio pripadnik starog bosanskog plemstva, te bi kao takav trebao biti možda još prihvatljiviji od strane onih koji ga negiraju ili smatraju „okupatorom.“ No, u tom slučaju im smeta njegova vjerska pripadnost. Kako god, do njih je a ne do njega. Sa druge strane, sarajevski „liberali“ i „umjetnici“ ne smiju spomenuti kako je i Kršćanstvo praktički okupatorski svjetonazor u drevnoj Bosni jer je stiglo odnekud izvan države. Iz Ugarske, iz Rima, iz Venecije, iz Bizanta. Nije teško shvatiti zašto ne smiju spominjati javno takve činjenice. Evo im jedan primjer iz današnjeg vremena, pošto vole da stvari posmatraju iz vizure savremenih političkih i povijesnih gibanja. Za pretpostaviti je, recimo, da podržavaju američku okupaciju Afganistana jer tamošnje Talibane smatraju zaostalim i opasnim klerikalcima. Neka sada zamisle petnaesto stoljeće, Osmansku imperiju kao današnju Ameriku a Katoličku crkvu na Balkanu kao današnje Talibane (u Hrvatskoj ironično kažu – 'katolibani'), opasne, fanatične klerikalce koji prže ljude na lomačama, progone inovjerce i organiziraju križarske ratove. Sarajevskim „liberalima“ je neke stvari neophodno objašnjavati kao maloj djeci, jer su im neka poimanja infantilna.

O kakvom Sarajevu 'sanjaju' šestoaprilski fanatici

3) Napadno forsiranje šestog aprila iz 1945. godine kao pandana datumu osnivanja drevnog Sarajeva je ili sumanuto ili ideološki podmuklo, ili oboje. Javni protivnici ozvaničenja činjenice o osnivanju Sarajeva u osmanskom razdoblju, svjesno ili ne, brkaju datum ulaska jugoslavenskih partizana i srpskih brigada iz 1945. sa nekoliko stoljeća starijim datumom samog osnivanja gradske cjeline. Oni su valjda navikli da se u bivšoj Jugoslaviji samo šesti april označavao kao „dan grada Sarajeva,“ i to na takav način da „nije bilo potrebe“ postavljati pitanja o drugim značajnim, i logički važnim datumima vezanim za Sarajevo. Čak i potpisnik ovih redova pamti iz svog sarajevskog djetinjstva u Jugoslaviji, kako se za taj šesti april išlo tako daleko da se datum počeo javno nazivati „rođendanom grada.“ Ni dječije poimanje logike nije moglo da ne primjeti kako nešto ne štima sa tom konstrukcijom a zapravo podvalom, jer se znalo značenje samog pojma – rođendan. Uglavnom, stvari su već tada postavljene da ispada kao da Sarajevo praktički nije postojalo prije tog aprila 1945. godine. Danas već znamo da se oslobođenje Sarajeva od njemačke uprave i NDH desilo i dan prije, to jeste petog aprila, međutim partizanska brigada koja je prva ušla u grad imala je „nezgodan“ prefiks muslimanska, pa se većinom srpske i crnogorske brigade kitile malo svojim a malo i tuđim perjem narednog dana, to jest šestog aprila. Nema potrebe ulaziti dublje u ove detalje kao ni razloge, povode, propagande, manipulacije koje se vežu za ovo, jer manje više su prepričane medijski, bezbroj puta. No, svejedno, niko ne brani nikome da nastavi obilježavati i peti i šesti april kao sjećanje na smjenu političkih ideologija i režima iz ratne 1945. godine. Problem nastaje sa manipuliranjem pojma „dan grada.“ Vjerovatno to namjerno ističu jer teško je povjerovati da ne znaju razliku između dana osnivanja grada, to jest rođendana, datuma kada se grad rodio, i dana grada. Ni po čemu im obilježavanje šestog aprila, niti dodjeljivanje deplasirane šestoaprilske nagrade, nije ugroženo inicijativom o prvog februaru iz 1462/63. godine. Ako smatraju da jeste, onda neka dokažu, ali bez neurotičnih ispada i sklonosti ka histeričnim reagiranjima. Pritom, šesti april također označava i početak artiljerijske opsade Sarajeva 1992 godine, početak genocida u Ruandi 1994 godine, američki ulazak u prvi svjetski rat 1917. godine, njemačko bombardiranje Beograda i Sarajeva 1941. godine, Nato gađanje Beograda 1999. godine, pored konroverznog oslobođenja Sarajeva 1945. godine. Pa neka malo razmisle i o svim ovim podacima.

Oni bi željeli da je mitski Valter osnovao Sarajevo
4) Neke lokalne javne ličnosti, da im ne spominjemo imenice, a kao imaju veze sa „umjetnošću,“ govore kako datum osnivanja grada treba da pripada svim narodima BiH. Ovo je također nedorečena izjava, iako opet vuče pomalo na sumanutost, ali se pretpostavlja da su išlo na standardnu savremenu, bezbroj puta ponovljenu priču o konstitutivnim narodima. Da li je moguće, da takve osobe, iako spadaju u obrazovane i u svojim strukama priznate javne ličnosti, ne znaju (ili ne bi da znaju) kako pojam konstitutivni narodi nije postojao u stoljeću nastanka Sarajeva? Da li oni zaista ne kontaju (ili glume) da je ostavština Isa-bega Ishakovića, kao i njegovog sljedbenika Gazi Husref-bega, zajedničko naslijeđe svakoga ko se rodio ili odrastao u Sarajevu, kako tada tako i kasnije, osoba svih konfesija koje su tu bile i ostale? Međutim, „problem“ je što i Isa-beg i Husref-beg imaju malo „nezgodna“ imena za sve te savremena i „konceptualne“ umjetnike. Pripadali su islamskom kulturološkog krugu, umjesto da su bili nešto kao današnji BHS – „bosansko-hrvatsko-srpski“ jezik, maloumna a nametnuta konstrukcija za kantone u kojima su Bošnjaci većina. Da se zaista radi o preziru prema činjenici da su Sarajevo osnovali muslimani, iznova je potvrdila antimuslimanska partija poznata pod nazivom „Naša stranka.“ Čelništvo te partije se ovih dana ne bavi alarmantnim stanjem oličenim u aktuelnim pokušajima dovršetka cijepanja BiH kao države, što bi logički trebalo da je prioritet bavljenja, nego se radije bave skraćenim školskim časovima zbog iftara, brinući se tobože za sistem obrazovanja djece. Dakle, ista politička postavka koja se protivi inicijativi o stvarnom rođendanu Sarajeva, sa sličnim pobudama i razlozima. Ta partija (iako nisu usamljeni u tome) je zakonskim nametanjem strogo neradne nedjelje osakatila ekonomiju u sarajevskom kantonu i većem dijelu Federacije, ali ih Tv novinari ne ispituju o tome, jer su uspješno skrenuli pažnju na iftare za školsku djecu kao „problem“ za njih. Neradna nedjelja je temeljena na crkvenom kalendaru ali se javnosti plasirala patetična i lažna priča o navodnoj „zaštiti“ radnika u privatnom sektoru i njihovom pravu na nedjeljni odmor. U stvarnosti se radilo o suptilnom nametanju za radnike, jer im je na sofisticiran način rečeno da 'moraju' nedjeljom biti kod kuće ili na izletu sa porodicom, ne drugim danima nego baš nedjeljom, jer se tako radi u „sekulariziranoj“ Europi, iako se radi crkvenom učenju. Ali „Naša stranka“ mora pokazivati ovu vrstu licemjerja, ipak im je takav politički i društveni program. Ako bi prestali biti licemjerni onda bi prestali postojati kao partija. Zato se, pored ostalog i bore protiv toga da Sarajevo ima svoj datum rođenja. Što se tiče poznate sarajevske umjetnice koja je bila među najgrlatijim napadačima na osnivača Sarajeva, evo i za nju i za druge koji su na istom tragu jedan fini podatak. Naime, svojim gostima iz inozemstva slobodno možete reći da je sarajevsku gradsku jezgru prije više vijekova, uvakufio čovjek po imenu Isus ili Jesus na engleskom. Eto prilike domaćoj javnosti da shvati i prihvati kako je vakif Ishaković zajedničko naslijeđe svih naroda i pojedinaca u ovom gradu. Isa je semitska verzija imenice Isus. Neka je nazivaju arapskom, orijentalnom, kako žele, ali značenje je tu, pozitivna simbolika je također tu, lijepo tumačenje je tu, dalje je do javnosti.